Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Sjećanja

16. Februara 2016.
 

Vijek od rođenja Zije Dizdarevića

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: , ,

Zija Dizdarević rodio se 18. februara 1916. godine u Vitini kod Ljubuškog, ali su njegovo djetinjstvo i mladost vezani za Fojnicu gdje je porodica preselila 1920. godine. Osnovnu školu završio je 1926. godine u Fojnici, Nižu šerijatsku gimnaziju 1930. i Učiteljsku školu 1936. godine u Sarajevu. Tokom 1934. godine obolio je od tuberkuloze pluća, sa povremenim pogoršanjima, ali ga to nije spriječilo da nastavi školovanje. U Sarajevu nije mogao dobiti učiteljsko mjesto niti koje drugo zaposlenje zbog antirežimske političke aktivnosti. Prvi objavljeni književni radovi „Halucinacije“  i „Zapisi bolesnog čovjeka„ 1935. godine nagovijestili su darovitog pisca.

Još kao učenik Učiteljske škole Zijah se posvetio javnom radu. Od sredine januara do marta 1937. godine bio je skoro stalno pod nadzorom policije, kao istaknuti učesnik u štrajkovima u Srednjoj tehničkoj školi i Gazi-Husrev-begovoj medresi.

U periodu od 1937. do 1941. godine napisao je pregršt nezaboravnih pripovjedaka i objavio ih u „Putokazu„ ( Bijeg Avdana Mujkića, Ramazanska noć), „Pregledu„ (Umiranja – iz ciklusa „Jeseni”) i „Politici“ (U bosanskoj kafani, Mujo telal, Pitanja nad kasabom, Abidagina ograma, Lukina odluka, Brko mi je prič'o, Mašo cjepar, Majka, Tifanova pobuna, Blago u duvaru, Otmica, Bude to, Prvi nemiri, Bošnjakluk Joze Čavara, Jesen u mojoj kasabi, Prosanjane jeseni, Jedan dan u mojoj kasabi, Naza vezilja, Brkina priča o kugi, Studeni putevi Mešana Ćore, Svjedok Mujo Tica, Zimska slika).

Iz beogradskih studentskih dana veže ga čvrsto prijateljstvo sa piscem Brankom Ćopićem. Poslije bijega iz beogradskog zatvora u prvoj godini Drugog svjetskog rata djelovao je kao ilegalac u Fojnici i Sarajevu. Dan prije odlaska u partizane, jedne februarske noći 1942. godine u sarajevskoj gradskoj kafani prepoznao ga je neki agent. Uhapšen je i u jednom transportu upućen u logor Jasenovac. S posljednjeg putovanja uspio je kriomice da se javi majci jednom dopisnicom iz Zenice. Bila je to posljednja pisana riječ pjesnikova.

Zijo je živio svega 26 godina, više oskudno nego skromno, u grozničavom radu i učenju, ne žaleći sebe, kao da je znao da će živjeti kratko. Napisao je samo jednu do bola dirljivu zbirku pričaProsanjane jeseni”. U autentičnosti likova naših „ malih ljudi“ izvornom bosanskom jeziku i poetskom iskazu u pričama o bosanskoj kasabi ostao je do danas nenadmašen. Dizdarevićeve proze odaju osobit poetski talenat, one su svojevrsne pjesme u prozi bez tradicionalističkog samodopadljivog stiliziranja ljepote i okolišenja oko motiva. U Zijinim pričama, punim tananih, osjećajnih zapažanja i slika, data je tipična bosanska kasaba, zamrla i gluha, zaboravljena.

document-1 document-2

document-3 document-4 document-5

Branko Ćopić: DRAGI MOJ ZIJO


branko-copicZnam da pišem pismo koje ne može stići svom adresantu, ali se tješim time da će ga pročitati bar onaj koji voli nas obojicu.
Kasna je noć i meni se spava. U ovo gluho doba razgovara se samo sa s duhovima i uspomenama, a ja, evo, razmišljam o zlatnoj paučini i srebrnoj magli tvojih priča, i o strašnom kraju koji te je zadesio u logoru Jasenovac.
Pišem, dragi moj Zijo, a nisam siguran da i mene, jednom, ne čeka sličan kraj u ovome svijetu po kome još putuje kuga s kosom.
U svojim noćima s najviše mjesečine, ti si naslutio tu apokaliptičnu neman s kosom smrti i progovorio si o njoj kroz usta svoga junaka Brke. Jednog dana ti si je vidio, realnu, ovozemaljsku, ostvario se tvoj strašan san, tvoja mora.
Tih istih godina ja sam, slučajem, izbjegao tvoju sudbinu, ali evo, ima neko doba kako me, za mojim radnim stolom, osvoji crna slutnja; vidim neku noć, prohladnu, sa zvijezdama od leda, kroz koju me odvode neznano kud. Ko su ti tamni dželati u ljudskom liku? Jesu li slični onima koji su tebe odveli? Ili braća onih kojima je otišao Goran? Zar to nisu tamne Kikićeve ubice?
Kako li smo nekada, zajedno, dječački, lirski zaneseni, tugovali nad pjesnikom Garsijom Lorkom i zamišljali ono proskozarje kad ga odvode, bespovratno, pustim ulicama Granade.
Bio sam, skorih dana, i u Granadi, gledao sa brijega osunčan kamenit labirint njenih ulica i pitao se: na koju su ga stranu odveli? Opet si tada bio pored mene, sasvim blizu, i ne znam ko je od nas dvojice saputao Lorkine riječi pune jeze:
“Crni su im konji, crne potkovice.”
Umnožavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri, a ja sjedim nad svojm rukopisima i pričam o jednoj bašti sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim djecačima. Gnjuram se u dim rata i nalazim surove bojovnike: golubljeg srca. Prije nego što me odvedu, žurim da ispričam bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijalu u srce još u djetinjstvu i ono bez prestanka niče, cvjeta i obnavlja se. Pržile su ga mnoge strahote kroz koje sam prolazio, ali korijen je ostajao, životvoran i neuništiv, i pod sunce ponovo isturao svoju nejačku zelenu klicu, svoj barjak. Ruši se na njega oklop tenkova, a štitio ga i sačuvao prijateljski povijen ljudski dlan.
Eto, o tome bih, Zijo, da šapućem i pišem svoju bajku. Ti bi najbolje znao da ništa nisam izmislio i da se u ovome poslu ne može izmišljati, a pogotovo ne dobri ljudi i sveti bojovnici.
Na žalost, ni one druge nisam izmaštao, mrke ubice s ljudskim licem. O njima ne mogu i ne volim da pričam. Osjećam samo kako se umnožavaju i rote u ovom stiješnjenom svijetu, slutim ih po hladnoj jezi, koja im je prethodnica, i još malo, čini mi se, pa će zakucati na vrata.
Neka, Zijo… Svak se brani svojim oružjem, a još uvijek nije iskovana sablja koja može sjeći naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone.
Zbogom, dragi moj. Možda je nekom smiješna starinska odora, pradjedovsko koplje i ubogo kljuse, koje ne obećava bogzna kakvu trku. Jah, šta ćeš…



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Objavljena knjiga ”Turcizmi u rožajskom govoru” Nerkese Kurpejović

U izdanju ”Orbisa” objavljena je knjiga Nerkese Kurpejović ”Turcizmi u rožajskom kraju” čije štampanje je podržao Fond za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava u Crnoj Gori   Izvod iz recenz...
by Redakcija
 

 
 

Nikola Šimić Tonin: Mirna Bosna

IRONISKI DISKURS   Predstava Kamernog teatra 55 iz Sarajeva “Mirna Bosna”, redatelja Saše Peševskog, na tekst Borisa Lalića. U  predstavi igraju: Feđa Štukan, Vanesa Glođo, Gordana Boban, Davor Golubović. Ovaj ...
by Redakcija
 

 
 

Sveta Cakić: Vreme i vremena

  I Čujem ljudi pričaju da su nastupila neka vremena teška. Na globalnom svetskom planu bukti i plamti po koji rat lokalnog karaktera. Ekonomska situacija u svetu kažu nikad lošija i neizvesnija. Naše male i napaćene dr...
by Redakcija
 

 

 

Marija Juračić: „Zapisi s uzglavlja“ Sei Shonagon, dvorske dame carice Sadako

Na dvoru japanskog cara u današnjem Kyotu (Heian Kyu) bilo je na prijelazu 10. u  11.  stoljeće vrlo živo. Već nekoliko vjekova stvarnu vlast u zemlji ima bogati klan Fujiwara koji se raduje rođenju svakog ženskog djete...
by Redakcija
 

 
 

Poezija Adnana Sijarića

I   Ako ti kažu da te više ne volim – vjeruj im! Nije me strah tvog gnjeva, tvog očaja (dobrota se lako u pakost pretvara). Ti bijedni, nevoljeni, vječito gladni, od kojih se neprestano skrivam jer čim ih upozna...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona