Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Stari tekstovi

30. Oktobra 2017.
 

Alija Bejtić: Fočanske bičakčije ili fočanski nožari

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: , ,

U prijašnja vremena, dok je ratnik izlazio na bojno polje s klasičnim, hladnim oružjem, izrada dugih noževa u Foči bila je vrlo razvijena i na veliku glasu. Takvi noževi izrađivali su se i u Sarajevu, ali je Foča u tome daleko prednjačila i takmičila se sa samim Carigradom.  Na taj sud na­vodi nas svjedočanstvo poznatog francuskog uče­njaka Ami Boue-a, koji je god. 1836 i 1837 prokrstario sve naše krajeve i dobar dio onovremene Turske i koji ovako o tome piše: »U nekim grado­vima prave se izvrsni noževi, po oštrici damascirani, bijelog balčaka i često ukrašeni granatima ili crvenim staklom. Foča i Carigrad su na glasu za ovu vrstu noževa u drvenim ili kožnim korica­ma, koji se nose o bedrima (da vise) ili za poja­som. Ti se noževi prave i u Sarajevu i drugdje, ali najbolji i najjeftiniji dolaze iz spomenuta dva mjesta, gdje se prodaju po sedam groša za jedan komad.« /137/

Fočanski noževi _ 010
Nožarski obrt u Foči je relativno vrlo star. Prva poznata vijest o tome obrtu u tome mjestu potječe iz god. 1600, kad se, kako smo pokazali, spominje bičakčija Durak iz Džami  Atik-mahale kao dužnik zajma Memišahbegova vakufa. No, tim jednim podatkom ne možemo ocijeniti starost, a još manje razvijenost i kvalitet toga obrta u Foči. Tu prazninu upravo nam sjajno popunjava francuski putopisac Lefevre, koji je, uskoro iza toga prvog spomena, god. 1611 prošao kroz Foču, vidio taj obrt i dao o njemu kratke, ali
značajne podatke: »U tome gradu pravi se mnoštvo noževa, na glasu ne zbog čvrstoće, nego zbog ukusne izrade«. Dakle, ono »mnoštvo noževa« jasno ukazuje na razvijenost toga obrta u Foči u to doba, a glas o ukusnoj izradi govori i o kvalitetu proizvoda. Sasvim je logično da se taj obrt nije mogao tu razviti do te visine preko noći i neposredno pred Lefevrov prolazak kroz Foču. Zato je sigurno trebalo dosta godina i više generacija.
Proizlazi da taj obrt datira sigurno od polovine šesnaestog stoljeća, a vrlo lako još i otprije, dok su se iskorišćavali okolni željezni rudnici, koji su davali željezo kao glavnu sirovinu toga obrta.

Fočanski noževi _ 009
Velik broj nožara radio je tu neprekidno sve do god. 1878, kad su dugi noževi bili kod nas izbačeni iz upotrebe. Stariji ljudi kazuju da je samo u posljednje vrijeme bilo tu oko sedamdeset nožarskih tešđajeva, t. j. radnih klupa, mjesta. Jedni su nožari imali dućane i radili u čaršiji, a drugi, u mnogo većem broju, radili su samo kod kuća po mahalama, jer u čaršiji nije bilo dovoljno prostora. Obrtnici koji su imali radionice po kućama snosili su svoje proizvode u čaršiju jednom sedmično, upravo na pazarni dan i prodavali ih trgovcima, koji su ih onda raznosili u druga mjesta u velikim količinama. Vrijedno je istaći veliku solidarnost među tim obrtnicima, o kojoj se i danas u Foči priča. U doba kad se mnogo radilo bila je obična pojava da jedan bičakčija, koji je radio kod kuće, pokupi u radnu pregaču potrebni pribor i da ide susjedu, koji se bavi istim poslom, pa da zajedno rade, ručaju i briju se. A uveče, kad bi se prodala roba, priređivali su po kućama sijela, osobito u zimske noći, na kojima bi se zaturala igra prstena kadikad i u »stranu« (pola tovara) jabuka.

Fočanski noževi _ 008
Tim obrtom bavili su se u Foči, koliko se zna, samo muslimani, i bile su poznate porodice, u kojima se taj zanat prenosio s oca na sina: B i č a n i, Bradarići, Čavdari, Delje, Granovi, Jagnje, Kadribegovići, Karabegovići, Kolubare, Krame, Letići, Mezburi, Poje i Redže. Poneki članovi tih porodica produžili su zanat i poslije okupacije te od starih izrađevina pravili samo male, džepne noževe, ali su i njima davali oblike ubojitih dugih noževa prijašnjih vremena. Godine 1953 živio je posljednji fočanski bičakčija Ibro Karabegović. Radio je ponešto još do kraja god. 1952, a tada je i on zbog bolesti napustio taj zanat.

Fočanski noževi _ 007

Neki fočanski nožari preselili su krajem osamnaestog stoljeća u Sarajevo i tu nastavili svoj zanat, a po rodnome mjestu prozvaše se Foče.
Osnovne sirovine za izradu noževa bile su čelik, kost te srebro za pokov i dekoraciju. Čelik se, možda, u prvo vrijeme dobivao, kako sam napomenuo, iz same okoline, ali se poslije isključivo uvozio, mnogo i s Istoka, gdje su bile osobito poznate damaštanske i karahorosanske vrste. Kost za pravljenje kamzi, kavzi ili sapi na balčaku ili dršku dobivala se od goveđih nožnih zglavaka ili čolana, koji su bili najviše traženi, a potom, za noževe jednostavnije izrade, i od rogova. Budući da veliku potrošnju takve kosti sam grad nije mogao zadovoljiti, to su fočanski nožari dobavljali tu sirovinu i iz drugih mjesta. Poznato je da su takve čolane zakupljivali od sarajevskih aščija i tovarima ih dogonili u Foču. Po saopćenju prof. Kreševljakovića, sarajevski trgovci Ćukovići i Besare dobavljali su za potrebe nožara i kosti od sjevernog jelena, t. zv. s o b o v i n u. Taj su artikl dobavljali iz Rusije u buradima i prodavali ga u Sarajevu u Ćurčiluku, pa je moguće da su se fočanski nožari i odatle snabdijevali. Za noževe jednostavnije izrade upotrebljavalo se za izradu kamzi još i suho šljivovo drvo, pa su se takvi noževi zvali drvenjači za razliku od bjelosapaca, kojih su kamze bile od bijele i polirane kosti.
Nožarski dućani ili radionice bili su uređeni slično kao kazandžiski: uz postrane stijene bilo je jedno ili dva (već prema veličini dućana) oniska postolja, zvane sofe, na kojima su obrtnici sjedjeli podvijenih nogu i radili. Pozadi te prostorije bila je kovačnica s ognjištem, duvačkim mijehom i nakovnjem. Sam proces rada u jednom takvom dućanu ili radionici sastojao se iz nekoliko posve različitih operacija: zagrijavanje čelika i davanje prvog oblika budućem nožu, tj. iskivanje sječiva ili, kako se stručno veli, d e m i r a, potom struganje i brušenje sječiva, pa oblikovanje i poliranje kosti za balčak, samo usapljivanje pa okivanje balčaka srebrom i tauširanje sječiva srebrnom žicom te, napokon, izrada i dekoracija samih kora ili korica. Kako vidimo, dosta složen proces, koji se sastoji od niza radnja, od grubog rada, potrebnog za iskivanje sječiva, do projektiranja i urisavanja onih minucioznih ornamenata. Osim jedne jedine manje znatne operacije, o kojoj će biti govora, sve su to radile jedne te iste ruke, i tu je skoro nemoguće ustanoviti prelaz običnog obrtničkog rada u umjetnički. Samo iskivanje sječiva obavljalo se u kovačnici, a sav ostali rad u prednjoj radionici na sofi. Za rad u prvoj prostoriji, na sofama, služilo je više vrsta sitnog alata, koji je stajao obješen o stijenu iza leđa obrtnika, te manji nakovanj i željezna stezaljka, t. zv. m e n đ e 1 e, u kojima se držao nož pri dotjerivanju. Te dvije posljednje alatke bile su usađene u drvenu kladu, debeli trupac što je položen u prednjem dijelu sofe.

Fočanski noževi _ 006
Nožari u Foči izrađivali su i ornamentirali najvećim dijelom dvije vrste dugih noževa zapašnjaka, handžare i jatagane, koji su se najviše tražili i bili glavni fočanski izvozni artikl. Te dvije vrste noževa razlikuju se međusobno samo po tome, što je u handžara sječivo blago zakrivljeno prema dolje, a u jatagana s gornje strane posve pravo, ravno. Dužina im je iznosila i do 80 cm, a prosječna težina kretala se oko 150 dkg. Neki takvi noževi imali su na hrptu (»arka«) sječiva kaneluru u vidu oluka, pa se po tome zvahu o l u č n j a c i. Nazive pojedinih dijelova tih noževa prikazujem na priloženoj skici. Same kore ili k o r i c e bile su uvijek od drveta, a obloga im je mogla biti trojaka: od srebnog, iscizeliranog lima, a takve su kore najskuplje, potom od obične kože i, napokon, od uvoštenog platna (t. zv. mušemali kore). U Sarajevu su radili i nožari, koji su izrađivali samo kore, pa se zvahu k o r a d ž i j e, ali u Foči ne znaju da se takvim radom koji bičakčija posebno bavio.

Fočanski noževi _ 005
Pored handžara i jatagana fočanski su nožari izrađivali još sablje, male noževe, džepne preklopne nožiće ili čakije (t. zv. šklopce), britve za kalemljenje (obrezivanje, oplemenjivanje) voća, mum-makaze za osjecanje svijeća, makaze za papir, što su se nosile uz starinsku tintarnicu divit, a poslije Okupacije bavili su se i usapljivanjem košću pribora za jelo, noževa i viljušaka, koje su se mahom izvozile u Austriju, Neki su nožari povremeno čak i puške popravljali, ali im je to bilo posve sporedno zanimanje.
Za fočanske sablje zasad zna samo jako narodno predanje, i čini se da nisu bile pravljene u većim količinama. Stariji Fočaci dobro pamte jednog od posljednjih fočanskih bičakčija staroga kova Tosuna Letića iz Mustafa-pašine mahale (umro oko 1895) i pričaju za njega da je znao napraviti takvu sablju, koja se dala smotati u kolut. Za male, pak, noževe, pa čak i za čakije znamo dokumentarno da su se tu radili i prije god. 1878, još u osamnaestom stoljeću. U jednoj ispravi od 27 IV 1784, koja pretstavlja zapravo popis zaostavštine iza umrlog Hadži-Sulejmana, sina Mustafa-čelebijana, iz Hadži-Mustafine mahale u Foči, naveden je i procijenjen, među ostalim, i niz nožarskih proizvoda i nožarskog alata./138/

fočanski nož iz 1888. godine

U etnografskoj zbirci Zemaljskog muzeja u Sarajevu vidio sam jednu neobično zanimljivu izrađevinu fočanskih nožara: magaze (škarice) za rezanje papira kao sastavni dio divita, koji je pripadao Mehmedbegu Kapetanoviću Ljubušaku. Ta izrađevina, kad je čovjek prvi put vidi, uopće ni po čemu ne sliči današnjim škarama. To je po obliku vrlo tanak bodež dužine 22,7 cm, a sastavljen je zapravo iz nekoliko komada, kojima su dodirne ivice tako izbrušene, da čovjek uopće i ne vidi da je to predmet iz više dijelova. Bodež se po potrebi rastvori, i nastaju škarice s oštricama, pa čak i dršcima za prste. Te neobične škare tauširane su srebrnom žicom po čitavoj plohi od dna do vrha vrlo laganim, suptilnim i preglednim ornamentima iz biljnoga svijeta, pa već i po tome pretstavljaju umjetninu prvoga reda. A da su rađene baš u Foči, svjedoči nam sitni zapis u srebrnoj žici na samim škarama, također tauširan, koji glasi: »Ameli Mustafa, kasabai Foča«, što će reći »Rad Mustafe, kasaba Foča«. Po saopćenju koje je prije tri godine dao sam prodavalac iz Sarajeva, majstor tih škara bio je iz porodice Kadribegovića, za koju mi već znamo da se od starine bavila nožarstvom.

___________________

Ing. Alija Bejtić: Povijest i umjetnost Foče na Drini / Fočanski dani



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

CRNA GORA POSTALA ČLAN MREŽE – SEE CINEMA NETWORK

Na Generalnoj skupštini mreže kinematografija Jugoistočne Evrope – SEE CINEMA NETWORK, održane tokom Međunarodnog filmskog festivala u Solunu, Crna Gora postala je njen novi član.   Crnu Goru je predstavljao Sehad ...
by Redakcija
 

 
 

REDIZAJNIRAN SAJT BOSANSKOG AKADEMSKOG DRUŠTVA U AUSTRIJI

Za redizajn stranice BOSANSKOG AKADEMSKOG DRUŠTVA U AUSTRIJI pobrinuli su se Ajdin Selimović i Sinan Arnaut iz Linca (Firma Algopoint) kao i Selma Aljović i Aldin Mahmić iz Beča: http://www.bhakademiker.org/ a u novije vr...
by Redakcija
 

 
 

Poezija Armina Bolića

ILHAMIJA     Slovo slovu derman nije Ni boja kist da zalije Neimar kule zakide.   I čudan zeman nastade I vakat vaktu kratak li je. I zulum zulumu žal nije.   Ubica ne znaše da ‘bio li je. Ubijeni n...
by Redakcija
 

 

 

Promovisana knjiga Saida Štete ”Tragom čaja od papaje”

Izložba emocija u Muzeju Grada Zenica   Promocija knjige „Tragom čaja od papaje“ čiji je autor knjževnik i novinar Said Šteta   Četvrtak večer, 9. novembra 2017. godine, ostat će  za nezaborav  brojnih posje...
by Redakcija
 

 
 

Međunarodna likovna izložba ”Eho, rubovi IV”

МЕЂУНАРОДНА ЛИКОВНА ИЗЛОЖБА „ЕХО, РУБОВИ IV”   Ликовна колонија „ЕХО, РУБОВИ IV“ је одржана у Ваљеву (од 6. до 9. октобра, 2017)....
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona