Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Stari tekstovi

2. Avgusta 2015.
 

Stari tekstovi: Kult golotinje (autor Mustafa Busuladžić, 1. april 1914. – 29. juni 1945.)

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Raskalašenost žene u Europi, naročito u Franuskoj, gdje je žena svojim pretjeranim zahtjevima za potpuno izjednačavanje s muškarcima, počela napuštati kuću i zanemarivati odgoj čovjeka, dovela je do propadanja obiteljskog života i opadanja nataliteta (rađanja) u mnogim europskim zemljama.

„Ako moderna žena uspije u tim pravima, učinit će napokon Europljanina nomadom bez ognjišta i obitelji!“
Le Bon

 

KULT GOLOTINJE

(tekst je preuzet iz časopisa El-Hidaje, 7. ožujak 1943.)

.

Ispitujući uzroke raspadanja država i civilizacija, koje su se pojavile kroz ljudsku povijest, francuski mislilac Le Bon je utvrdio temeljni zakon – da je bitni čimbenik njihovog pada bila promjena duševnog ustrojstva, koja je posljedica opadanja značaja duhovnih vrijednosti. Drugim riječima opadanje ćudorednih vrednota povlačilo je za sobom duhovnu i fizičku propast čitavih naroda i pojedinih ljudskih zajednica. Zato je svaka kultura bez obzira u kojem se vremenu razvijala imala onoliko vrijednosti koliko je štitila i znala očuvati fizičko zdravlje i duhovnu samobitnost, životne snage njenih nosioca i graditelja. U protivnom ona je zapadala u krizu, iza koje je redovno nastupala smrt kulture i njenih nosioca.

Današnja kultura Zapada – kako su potvrdili mnogi odabrani duhovi i mislioci njegovi – izgubivši moralnu podlogu u svom unutrašnjem biću nosi znake toga oboljenja, čije su se posljedice bjelodano odrazile u cjelokupnom izživljavanju modernog čovjeka, posebno euro-američkog. Te se posljedice naročito zapažaju u razaranju ne samo duhovnih vrednota nego i tjelesnog zdravlja suvremenog čovjeka. Praktični materijalizam našeg vremena razgolitio se u svoj svojoj strahoti u životu ljudi. Između mnogobrojnih pokvarenosti, koje je donijela raspojasana civilizacija, lišena svih ćudorednih poriva je slijepa gramizljivost za prolaznim dobrima, ćudoredna-seksualna raskalašenost koja je zadobila oblike prave bestijalnosti.

U težnji da se oslobodi moralnih zakona, koji su usađeni u ljudsku narav i savjest čovjekovu, čovjek gubi ono što ga čini čovjekom. U modernim vremenima a naročito u poslijeratnom kaosu oblikovao se čovjek-životinja, koji se mjesto Bogu klanja kultu materije, novca i tijela. Danas se može govoriti ne samo o duševnoj bijedi, nego i o tjelesnoj golotinji. Freudova teorija o panseksualizmu dostojna jedne materijalističke civilizacije danas je dobila svoje praktično znamenovanje, koje se očituje u bestidnosti, služenju tijelu, udovoljavanju strastima, te seksualnoj raskalašenosti i razuzdanosti, koja više odgovara životinjama nego bićima koji se zovu ljudi. Postane li čovjek rob svojih nagona i strasti gori je od životinje, jer preostali razum tada upregne u službu životinjsku. Razbuktavanju strasti i razvijanju erotskih nagona kod čovjeka danas služe slikokaz, razne predstave, znatan dio lijepe književnosti i čitav niz romana, koji obrađuju gangansterske podvige i ljubavne pustolovine. Koliko se god govorilo i pisalo u odbranu kazališta i likovne umjetnosti, oni ipak izravno ili neizravno služe naznačenoj svrsi.

Vezano za to zanimljivo je istaknuti, da se i najveći dio snažnijih drama, koje duboko zadiru u psihološko-društvenu problematiku čovjekovu, nije mogao osloboditi ljubavnih motiva. Zato se dramska umjetnost nikad nije razvila u krugu islamskog kulturnog stvaranja, dok likovnu umjetnost islam nikad nije posebno njegovao, bojeći se kulta likova i tjelesne golotinje.

Gubeći osjećaj stida a time i ljudskog dostojanstva, muškarac i žena postaju žrtve raznih tjelesnih poroka. Bez stida nema ni poštenja, čovjek se oslobađa svih moralnih obaveza. „Ako izgubiš stid radi što hoćeš.“ – veli Muhammed, a.s.

Ćudoredna-seksualna raspojasenost žene, grozno se osvećuje društvu. Temelj društva je porodica. Obitelj koja se temelji na braku je biološka potreba. Temelj obitelji je žena-majka. Materinstvo je suština ženina bića. Po tome je žena nositeljka životnog kontinuiteta. Materinstvo je najuzvišeniji i prirodni poziv žene, njezina glavna uloga na zemlji. Na području materinstva žena je superiorna (ima veću vlast) nad muškarcem. Čim se žena udalji od prirodnog poziva majke, razara se temeljna ćelija društva, a po tom i države. Posljedice toga su blud, priljepčive bolesti, pobačaji i čedomorstva, nerađanja i odvratnost prema ženidbi, što rastače životne snage društva i ubrzaje njegovu smrt. Neka povijesne činjenice govore.

U staroj Ateni u prvo doba porodični je život bio nada sve čuvan. Žena je čuvala kuću i posvetila se odgoju djece. Istina, ona je u Ateni bila u upadljivo podređenom položaju naspram muža. Ali zakoni i društveni sud čuvali su čistoću porodice. Po Solonovim zakonima Atenjanin je imao pravo ubiti zavodnika svoje žene. U tom slučaju muž je morao otjerati ženu kako ne bi izgubio građansko pravo. Stega u atenskom uzgajanju bila je vrlo oštra. Već u doba Alkibijada, kada je stega u porodičnom životu popustila, žena je pod utjecajem nagomilanog bogatstva počela napuštati kuću, odavati se bludu i gajiti odvratnost prema rađanju. Atena je počela slabiti poput istrošenog organizma.

Čvrstina rimske države u prvom razdoblju svoje povijesti počivala je na čvrstini i čistoći rimske porodice. Žena je vodila brigu o kućanstvu odgajajući porod i tako vršila prirodnu ulogu majke i odgajateljice. Muž je bio pater-familias, imao je vrhovnu vlast. Raskid braka je bila rijetkost. On se je mogao raskinuti u slučaju nevjere. Majke su same dojile svoju djecu. Rimski je mladić odgojem trebao postati skroman i stidljiv, a uz to posjedovati istrajnost, muževnu ozbiljnost i čestitost (honestas). Pred kraj republike porodični život je uzdrman u svojim temeljima. Žena je sve više zanemarivala svoj Bogom dani poziv majke i podavala se raskoši i tjelasnom uživanju, koje je zahvatilo sve slojeve rimskog društva, nakon neprirodnog porasta bogatstva zadobivenog otimačinom i isisavanjem stanovništva čitavih pokrajina. Matere više nisu dojile niti odgajale djecu, nego su je radije prepuštale robovima i služinčadi. U razdoblju kada je u Rimu skovana rečenica „Panem et circenses“ (kruha i zabave) žena je plivala u raskoši i tjelesnim uživanjima. Misaone glave rimske imperije kao Ciceron i senator i filozof Katon, upozoravale su na potrese i opasnosti, koje će se roditi iz takvog stanja raspuštenosti. Jednom prilikom Katon u senatu, kada su neki članovi ustali protiv zakona, koji je ograničavao ženama slobodu gizdanja i raskoši, upozorio je Rimljane, da će ženine slobodštine platiti gubitkom veličine i države. Tako je i bilo. Pokvarenost žena bila je nečuvena. Visoki činovnici i dvorske gospođe kupali su se zajednički nagi. Odvratnost prema ženidbi uzimala je maha. Vlasti su u doba Cezara davale nagrade za ženidbu, naročito ženama, koje su imale mnogo djece. Žene ispod 45 godina, koje nisu imale djece, nisu se smjele kititi dragim kamenjem. Nezakoniti brakovi su bili na dnevnom redu. Da bi zlu stao na kraj, car August je izdao zakon, po kome neženje mogu naslijediti samo srodnike svoje. Tada Rimljanke – piše jedan povijesničar – nisu brojile svoje godine po konzulima, nego po muškarcima s kojima su živile. Nerađanje je uzelo toliko maha, da se osjetilo smanjivanje stanovništva. Baveći se drugim poslovima i besposlicama nego materinstvom, Rimljanka je razorila obitelj. Propadanjem obitelji raspala se i rimska država.

Raskalašenost žene u Europi, naročito u Franuskoj, gdje je žena svojim pretjeranim zahtjevima za potpuno izjednačavanje s muškarcima, počela napuštati kuću i zanemarivati odgoj čovjeka, dovela je do propadanja obiteljskog života i opadanja nataliteta (rađanja) u mnogim europskim zemljama. Pretjerana i neprirodna emanicipacija francuske žene, koja je zanemarila poziv majke i odgajiteljice, opadanje stanovništva, biološko umiranje Francuske i na koncu njezin vojnički i politički poraz, stoje u uskoj uzročnoj vezi. Mi se svi sjećamo proglasa, koji je uputio francuskom narodu današnji glavar države maršal Petain, koji je nižući uzroke poraza između ostalog rekao, „malo djece“. Borba protiv nerađanja postala je dio političko-socijalnog programa Njemačke i Italije.

Da bi zaštitio do pune mjere čistoću žene, Kur’an je ženi propisao pristojno odijevanje i pokrivanje, koje ni u kom slučaju ne smije izazivati muškarca. U poglavlju „En-Nur“ Kur’an propisuje:
„Reci (Muhammede) muslimankama neke obore svoje poglede i neka čuvaju čast i poštenje svoje, neka ne pokazuju svojih ukrasa osim onih vanjskih, neka stave pokrivače preko glave i po prsima. Neka ne pokazuju svoje ukrase osim svojim muževima, očevima, svekrima, sinovima, pastorcima, braći, bratićima, sestrićima, ženama, robovima i robinjma, starcima koji nemaju strasti za ženama, i nedorasloj djeci.“

Mnoge ustanove islamskog ženidbenog, porodičnog i nasljednog prava, napose pokrivanje kao strogo islamski propis, stoljećima su štitili muslimansku ženu. Muslimanka koja ne pazi na svoje odijevanje, koja se polunaga miješa s muškarcima na plaži, koja pleše i koja ne pazi na svoje dostojanstvo, raskinula je s islamskim moralom i ne spada u životni okvir Kur’ana. Muslimansko kazneno pravo propisuje posebne tjelesne kazne osobama koje se ogriješe o svoju spolnu čistoću. Za neženjenog bludnika i neudavanu bludnicu propisana je kazna bičevanjem sa sto udaraca (haddi-zina). Za za ženjenog preljubnika i udavatu bludnicu Kur’an je propisao kaznu smrću kamenovanjem (redžm).

Propadanjem islamskih srednjovijekovnih država, naročito onih u Španjolskoj, znatno je doprinjela moralna raskalašenost muškaraca i žena osobito u višim društvenim krugovima, koji su odlučivali sudbinu zemlje. Najnovijim iskopavanjima ostataka muslimanskih građevinskih spomenika u Španjolskoj, utvrđeno je, da su se po zidovima poznijih dvoraca pronašli tragovi slika, koji prikazuju polunage muškarce i žene.

Muslimanska žena u Bosni i Hercegovini, Sandžaku i svim europskim dijelovima Otomanskog carstva za vrijeme pet-vijekovnog života u duhovnom i kulturnom krugu islama, održala se je na dostojnoj moralnoj visini, čuvajući se osobine značaja i ljudskog ponosa. Nu naš izravni dodir sa Zapadom i zapleteni društveni život, koji je donio opće osiromašenje muslimana, donio je promjene i u tom pogledu.

Sklop novonastalog društvenog života, koji je nosio sve odlike glavničarskog sustava, prisilio je muslimanku, da napušta kuću i ide u tvornicu i na rad zarađivati kruh svakidašnji. Naša obitelj sa svim patrijarhalnim znamenjima mijenjala je svoj izgled. Muslimanka se počela odavati prostituciji. Zaredala su se brakolomstva, pobačaji, čedomorstva i poroci, koji nužno proističu od tuda. Ovome nisu isključivo krivi slabi gospodarski uvjeti života našeg poslijeratnog čovjeka, nego i drugi momenti. Mi ćemo ih odmah navesti. Val opće seksualne pokvarenosti i tjelesne golotinje, nošen mahnitanjima feminističkog pokreta, koji se razmahao u europskim zemljama, težeći da umjetno premosti nikad nepremostive duboke psihičke i tjelesne razlike, u biću muškarca i žene, zahvatio je djelomično muslimanku, koja je sve više zanemarujući poziv majke, postala rob svoga tijela, svojih strasti, rob vanjštine i mode kao i njezina drugarica u Europi. Stoga je naša obitelj kako u gradu tako i na selu u cijelosti ugrožena. Sada se tek može prosuditi koliko su bila kratkovidna ali istodobno za nas pogibeljna poslijeratna mahnitanja romantičarskog modermizma naših, mahom poluinteligenata sa svim osobinama osrednjosti, koji su uprezali sve svoje snage da muslimanku emanicipiraju i izjednače je sa Europkom, da je uvedu u vrtlog suvremenog života, kako bi sudjelovala u izgradnji društva. Nije potrebno naročito isticati, koliko su bili plitki pokušaji, da se muslimanska problematika može rješavati samo otkrivanjem. Da ironija bude veća, dok se misaoni Zapad odricao mnogih svojih tekovina i poroka, mi smo ih u životu dosljedno primjenjivali i bezumljem histerika branili. Iako su ti pokušaji poslijeratnog romantičarskog modernizma, davno likvidiranog bar u ozbiljnijim krugovima misaonih Europejaca izgledali kao obična djetinarija, oni su ipak djelomično uspjeli kod nas. Ali s jednom napomenom, mi smo taj eksperimenat emanicipacije muslimanke skupo platili. Muslimanka se stvarno počela emanicipirati (oslobađati) od vjersko-ćudorednih propisa islama. Treba se samo sjetiti one predratne razuzdanosti, ćudoredne podivljalosti i raspojasanosti, koju su na žalost podupirala muslimanska država putem teferiča, mješovitih sijela, aliđunskih i đurđevdanskih priredbi, pokrajinskih i kazališnih predstava, kojom prilikom bi nakon svršenih komada nastalo orgijanje do zore uz čašu i ples. Tom bi se prigodom odigravali prizori, koji su odavali ne razumne ljude, nego bunilo i dilerijum histerika i pobješnjelih stvorova.

Moralni pad naše muslimanke, opadanje prirodnog porasta muslimanskog stanovništva, tjelesna golotinja, udaljavanje naše žene od poziva majke, grozno nam se osvetilo u teškim časovima sadašnjice. U trenutcima najveće ugroženosti, kada je trebalo pokazati najviše vitaliteta i otporne snage, mi smo pobacili. Nije potrebno iznositi razloge naše slabosti. Oni su sasvim jasni.

Mi smo malobrojna zajednica, koja živi na razbojištu povijesnih antagonizama. Naša teška sadašnjost a još više budućnost od nas neumitno traže, da sve stvari postavimo na mjesto i da se ne zavaravamo zabludama.

Muslimanska žena neka se povrati svom prirodnom pozivu majke i odgajateljice. Naše održanje zavisit će i od čvrstine i čistoće našeg porodičnog života. Nama kao i svim narodima, uvijek je više potrebno žena-majki, koje će odgajati čovjeka, nego liječnica i učiteljica.

Nakon teških i skupo plaćenih iskustava prošlosti ne smijemo se uspavljivati trabunjanjima moderne žene koja zahtijeva ista prava kao i muškarac, zaboravljajući duboke duševne razlike koje je dijele od muškarca.

Prije više godina Le Bon je pisao: „Ako moderna žena uspije u tim pravima, učinit će napokon Europljanina nomadom bez ognjišta i obitelji!“

A mi to ne želimo!

Mustafa Busuladžić
(tekst je preuzet iz časopisa El-Hidaje, 7. ožujak 1943.)



Mustafa Busuladžić (1. april 1914. – 29. juni 1945.) je jedan od najvećih bošnjačkih intelektualaca između dva svjetska rata. Bio je pisac, publicista, prevodilac, recenzent, kritičar, poliglota koji je pored bosanskog govorio još pet jezika – arapski, turski, njemački, francuski i italijanski. Bio je veliki borac za islam, čijem je napretku u Bosni i Hercegovini posvetio cijeli svoj život.

Nakon oslobođenja Sarajeva i dolaskom komunista na vlast otpočela je i njihova borba protiv ideoloških neistomišljenika. S obzirom da je Mustafa bio jedan od protivnika komunizma što je potvrdio i objavljivanjem djela o muslimanima u bivšem SSSR-u, nova vlast ga je ubrzo uhapsila i prebacila u vojni zatvor koji se nalazio u tadašnjoj Osman-pašinoj kasarni u kojoj se nalazio i vojni sud. Taj isti sud ga je skupa s Atifom Hadžikadićem, tadašnjim gradonačelnikom osudio na smrt strijeljanjem. Strijeljanje je izvršeno noću u sarajevskom naselju Velešići iza željezničke stanice. Na mjestu gdje je strijeljan kasnije su pronađene njegove naočale i fes,a njegov mezar ni do danas nije otkriven. Očevici su kazali da je bio vrlo smiren pred pogubljenje i da je cijelu noć uoči strijeljanja učio Kur’an.

“Sjedio je i učio Kur’an. Kažu da je cijelu noć pred pogubljenje učio. Ja znam da je u zatvoru dovršio 19 hatmi i počeo 20. Toga se sjećam”, govorila je njegova supruga Zehra-hanuma.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Dijana Đurović: Pitaju, Jele gdje si!

Дијана Ђуровић   ПИТАЈУ, ЈЕЛЕ ГДЈЕ СИ!   Анка је умрла. Тога јутра, као и свих наредних дана та реченица ми је одзвањала у ...
by Redakcija
 

 
 

Šefket Krcić: Sjećanje na Ibrahima Pašića (1948-2017)

Merhumi   Akademik Ibrahim Pašić (11. 09. 1948. – 23. 06. 2017.)   ODLAZAK ISTAKNUTOG ISTRAŽIVAČA, LINGIVSTE I HISTORIČARA   Iznenada nas je napustio akademik prof. dr. Ibrahim Pašić, veoma značajno ime...
by Redakcija
 

 
 

IN MEMORIAM: RADMILA BOGOJEVIĆ (1946-2017)

Preminula je Radmila Bogojević (71), penzionisana nastavnica srpskog jezika i spisateljica koja se veoma uspešno bavila haikuom, haibunom, pesmama za decu i prozom. Objavila je tri knjige haiku poezije ,,Skok veverice“ ( za...
by Redakcija
 

 

 

Šefket Krcić: Sjećanje na sudiju Rifata Kurtovića (23. 04. 1956. – 27. 05. 2017.)

ŽIVOT I DJELO RIFATA KURTOVIĆA   „Ima neka moć u dobrim ljudima, oni su jaki i poslije smrti. Događa se da i dalje žive, po svojim riječima i djelima, a najviše po dobroti srca“. (Trygve Gulbranssen)   Piš...
by Redakcija
 

 
 

Shura publikacije: “Dolje s oružjem” (Waffen nieder) Bertha von Suttner

Bertha von Suttner, (rođena u Pragu 9. 6. 1843. kao baronica Kinski; umrla u Beču 21. 6. 1914) je austrijska književnica i pacifist. Žena koja u svojoj osobnosti sjedinjuje u jedinstven amalgam – književnicu, antiratnu j...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona