Redžep Nurović
LJUBAVNA OPJEVANA POD STAROST
Ljubavna ispjevana pod starost
Kiriju plaćah (H)asimu, kad učih školu.
Viđam ga, star ko Nuh a prodaje žilete, salvete…
Po kućama, kažu, lijepi i tapete.
Nije dao da u stan dovodim djevojke.
To su, govorio je, rospije.
Ajet o učenju triput mi je kazivao dnevno,
a o muškosti, kad nabuja prosto – prosanjaj i šakom iz sebe prospi je.
Ja sam jednu Mejru volio.
Stanovala mi u srcu,
a kuća joj bila u Čerkez-mahali.
(Tu je vaktile i Kajmaka hanuma živjela,
te bi je, kad njen u Stambol ode,
hizmećari od vreline mahramom pahali.)
Mejra je znala da sam je naslikao po sjećanju,
a nije da mi stanuje u srcu.
S tom sam slikom pred njom kao pred Sezamom,
A ona se ne otvara,
niti prilazi koliko k mrcu.
A samo se tri lika po sjećanju slikaju:
lik majke, lik predsjednika i lik djevojke.
Majka se voli, predsjednik se svikne, a djevojka želi.
Majku, Tita i Mejru slikao sam kao žive,
bezbeli.
1999.
