Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Antropologija

22. Februara 2019.
 

Sanela Adrović: Proslava Petrovdana u Plavu prema rukopisu Riza Pejčinovića

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Sanela Adrović

PROSLAVA PETROVDANA U PLAVU
PREMA RUKOPISU RIZA PEJČINOVIĆA

Rizo Pejčinović

Pejčinović Rizah Rizo rođen je 1. januara 1933. godine u selu Korita kod Plava (Crna Gora), od oca Arslana-Ljana (1906-1945) i majke Selime Fejzove Ciriković. U školu nije išao, pa je sam naučio da čita i piše. Piše pjesme, piše o narodnim običajima, prikuplja narodne umotvorine (anegdote, pjesme, poslovice). Rukopise je davao prijateljima i poznanicima da ih čitaju, a oni mu pojedine djelove rukopisa nijesu vraćali ili su ih pogubili. Takođe, rukopise je davao ljudima koji pišu, da ga pregledaju i za štampu pripreme, ali od toga nije bilo ništa, pa mu čak ni oni nijesu rukopis u potpunosti vratili. Ipak, ono što je ostalo ima značajnu književnu i etnografsku vrijednost. U narednim brojevima „Avlije“ priredićemo najvrednije djelove njegovog rukopisa.

Uvod

Petrovdan (12. juli), Ilindan (2. avgust) i Đurđevdan (6. maj) su pravoslavni praznici, ali ih podjedanko poštuju pravoslavno, muslimansko i katoličko stanovništvo Plavsko-gusinjskog kraja. Petrovdan i Ilindan su od davnina u ovom kraju dani posjete katunima i masovnog okupljanja na planinama. Kad se spomene planina, prvo na um padne pjesma, koja se na njoj najčešće čula:
Hoj planino, planinice moja,
Omilje mi ta ljepota tvoja,
Danju – noću po tebʼ šetajući
I svome se dragom nadajući;
Prvu noj mi ne dadoše dojti,
Drugu noj mi kiša udarila,
Treću noj se iskradoʼ i dođo,
Tvoja majka mene opadaše,
Za mene ti slabo govoraše.

Okupljanje na lokaciji Tepcijica

Petrovdanske svečanosti na kojima je od djetinjstva učestvovao, Rizo Pejčinović je opisao onako kako su se one nekada održavale. Za te dane su se obavljale detaljne pripreme posjetilaca katunima i u samom katunu.
Ljudi su žurili da pokose dolinske livade, livade podvodnice, zbog druge kose – otave i da bi bili slobodni za Petrovdan, jer tada ide u planinu čitav narod, malo i veliko. To je teško opisati. U prošlosti su se na mnogim brdima oko Plava i Gusinja, na svim katunima za tri dana od 12. do 15. jula održavali skupovi. Neđelju dana prije Petrovdana, oni koji su imali novodovedene mlade (nevjeste) bi stavili sedlo ili samar na konja, ko šta ima, i izvodili mlade ili mlade žene na stan da se odmore i pripreme za Petrovdan, da što ljepše izgledaju. Tih dana gotovo se ne bi spavalo – čekao se Petrovdan.
Uoči Petrovdana djeca su palila mace, tanke snopiće osušenih stabljika istoimene barske biljke, i na isturenim brdima ložila vatru. Mace su pripremala tako što bi s jeseni povezala više strukova vrhova mace u kitu (buket) i stavila da se osuši. Djeca su se takmičila čija će maca biti veća i ljepša. Trčala bi sa upaljenim macama po brežuljcima, selu, ulicama, mahalama, putevima, uz vrisku i veselje.
Za Petrovdan, posjetu planini i katunima nijesu propuštali ni stari, koji su dolazili na konjima. Tu su se sretali stari prijatelji i stvarala nova prijateljstva. Toga dana su se upoznavali i često zaručivali mladi davanjem „bjelježa“ (najčešće čevre) ili drugog prigodnog poklona koji se čuvao doživotno. Čim bi svanulo, u svakom katunu i svakom stanu sve je ključalo, sve bi bilo živo, klale su se jalove ovce i jagnjad, spremao se ručak za veliki broj musafira, mlade (nevjeste) su oblačile tradicionalnu nošnju, tražile su se žene koje znaju da grade mlade, bilo je puno posla. Danas, na plavskim planinama ima samo nekoliko katuna sa malobrojnim stanovima, a posjete planini za Petrovdan su veoma skromne. Velike promjene prtrpjeli su stanovi i njihova oprema, pa ću, ukratko, opisati kako su izgledali katun i stan u prošlosti.

Redžematovića katun

Katun

Više stanova (planinskih koliba) čini katun. Rastojanje između stanova je malo. Oni su, najčešće, jedan naspram drugog ili jedan do drugog, pa se tako na malom prostoru moglo podizati više stanova. Do svakog stana nalazi se tor za ovce, ponekad i tor za goveda ili su se ona slobodno kretala u neposrednoj blizini stana. Katun je imao zajedničku česmu, korito za pojenje stoke, a nedaleko od katuna nalazio se nužnik.
Stanovi se izgrađuju od čamove ili borove daske i pokrivaju šindrom. Ispred svakog stana je 1-2 kvadratna metra popločana površina. U stanu se u blizini vrata nalazilo ognjište, a iznad ognjišta visile su verige na kojima se vješao bakrač za kuhanje varenike. Danas je na tom mjestu šporet. U stanu u neposrednoj blizini ulaza, nalazila se mala popločana površina – vodovalja, na kojoj su se prali sudovi, a voda je kroz mali otvor na dnu brvana tekla van. U stanu, najčešće, nije bilo patosa, već su se preko nabijene zemlje prostirale luba (oguljena kora smrče ili jele) i asura, a preko toga vunjena prostirka. Posteljina se držala složena u slogu na kovčegu. U stanu nekada nije bilo kreveta a dušeci su se prostirali po prostirci. Uz brvna se nalazilo nekoliko kalupa (vunjenih jastuka ispunjenih slamom) koji su služili za naslanjanje kada se posijeda na prostirci. Preko kalupa postavljalo se bijelo platno sa čipkom – tentene. Na jednoj strani stana, na kamenim pločama nalazile su se debele daske na kojima su kace. Kace su se pokrivale bijelim platnom.
Na brvinima stana bile su pričvršćene police. Na policama su bile poređane kopanje (karlice) u kojima se razlijevala svarena varenika, da bi se skorupila.

Svaki katun je imao hipaljku (velika drvena ljuljaška).

Hipaljka

Svaki katun je imao hipaljku (velika drvena ljuljaška). Hipaljka je pravljena tako što se prekinu dvije smrče koje su rakljaste na gornjoj strani, pri vrhu na oko pet metara visine. Uklone se grane i kora. Dobijeni stubovi u obliku sohe ukopavaju se jedan metar u zemlju, na tri metra razdaljine jedan od drugog. Na sohe (raklje) stavi se jedno sljeme oko 20 cm debljine, pa se na to sljeme stavi jedna smrčeva kuka da visi. Kuka je napravljena od rakljastog stabla kojemu se jedna strana skrati na 50 cm i napravi se u vidu drške od kišobrana. Sa strana se isteše učetvrt, pa se stavi na sljeme između one dvije sohe da visi. Dolje se krati oko 30 cm iznad zemlje i izbuši se svrdlom jarmenjakom na donjoj strani oko 30 cm od kraja i zabije se jedan klin po 20 cm da izlazi iz kuke na obje strane, a drugi klin se stavi gore na 150 cm visine, isti kao dolje. Tako onaj koji se hipa na donji klin stavi noge a za gornji klin se drži, pa kad ga neko odgurne naprijed, malo čučne, a kada se vraća nazad ispupči se i udaljava tijelo od kuke. Takvim trzajem vuče kuku nazad i hipa se. Kod hipaljke se uveče ložila vatra, da bi se viđelo, pa se oko nje pjevalo i na njoj hipalo.
Boravak u planini i na katunu za musafire koje je pozvao kao i za one koji su samoinicijativno stigli na katun za Petrovdan domaćin bi organizovao po ustaljenom običaju. Među pozvanima su bili obično svoji bližnji, a samoinicijativno su dolazili prijatelji i poznanici. Uobičajeno je bilo da se pozivaju gosti jednih i drugih katunki kako bi im boravak bio što prijatniji. Musafiri su planinkama donosili kao poklon: kahvu, šećer, rahat-lokum, mahrame ili nešto od odjeće, a djeci bombone.

Ugič je ovan koji se ne striže (šiša) i koji nosi zvono.

Ugiči

Čobani su sa puno pažnje pripremali ugiče. Svaki buljuk je morao imati dva ugiča. Ugič je ovan koji se ne striže (šiša) i koji nosi zvono. Čobani su uoči Petrovdana kupali ugiče u nekoj dubokoj vodi, pa kad im se vuna osuši rasčešljavali bi je na pramenove. To je bio dug posao, jer su morali pramen po pramen da odvajaju i suču. Nakon toga, vunu oko glave ugiča (kapulju) su bojili tamnocrvenom bojom. Na kraju, ugiču bi stavili zvono. Ta zvona su uvijek bila parna. Ona su imala malo različiti zvuk, pa kad udaraju bilo je to lijepo slušati.

Ručak

Do ručka je trajao međusobni zijaret u samom katunu domaćih i musafira, hopanje na drvenoj hopaljci, međusobno takmičenje domaćih i musafira u preturanju hopaljke, pjesma i svirka uz tamburu. Najčešće se ručalo u katunu. Za Petrovdan su se pripremala različita domaća jela:
– gotovac – skuhano kukuruzno brašno u rastopljenom maslu i kajmaku,
– jardum – gusto kuhano ovčije mlijeko-varenika,
– slitak iz kopanjica (karlica) – skorup tek skinut sa varenike u kopanjici,
– jamužni sir – mladi sir iz kojeg nije ocijeđena hira (surutka),
– mladi sir – sir iz koga je tek procijeđena hira,
– sir i pavlaka – miješani mladi sir sa vrhovinom skorupa i mladim kromidom (crnim lukom),
– pita sa skorupom,
– prijesnac – pita sa skorupom i sirom od kukuruznog brašna,
– kuhano ili pod sač pečeno jagnjeće meso.

Građenje (šminkanje i ukrašavanje) nevjeste

Građenje mlade

Odmah nakon doručka, posebno obučene žene (gradilje) opremale su nevjestu (gradile mladu). Taj proces je trajao dosta dugo. Gradilje su najprije pripremale ljepljivu masu tzv. sakas, za uklanjanje dlačica sa lica. Smjesa voska i šećera stavi se u neku safu i zagrijava na vatri. Kada se mješavina rastopi, pomiješa se i ukloni sa vatre da se ohladi. Onda se izvadi iz posude i umota oko drške kašike. To se zove sakas. Sakas se lijepi mladi na lice, pa se onda trgne i odlijepi od lica i sa njima sitne dlačice sa lica. To je bilo bolno, a pogotovu oko usana. Nakon toga mlade se umiju cijeđom i obrišu nekom mekom krpom, jer je lice boli od sakaza.
Poslije ručka mlada (nevjesta) oblači tradicionalnu nošnju, stavlja bjeljilo i rumenilo i premažu obrve. Tu je gradilja mlade imala dosta problema, jer za obrve i kosu nije bilo materijala za bojenje obrva i kose,već je morala da se snalazi sama, pa je za to upotrebljavala čađ koju dim stvara na predmetima iznad ognjišta. Čađa je imala dobrih i loših osobina. Njeno dobro svojstvo je njena boja, koja nije bila potpuno crna, pa se sa bjeljilom, kojim se premazivalo lice slagala. Loša osobina čađe je što se lako razlivala kada bi se lice oznojilo ili na kiši obrve okvasile.

Odlazak na sabor

Kada je mlada spremna, svako kleči na jednu nogu, jedva čekaju da krenu, konj je spreman, stave mladu na konja, a po jedan mladić vodi konja, i kreću. Juri narod uz brda, pjesma se ori, prosto kao mravi. Skupova je bilo na svakom brdu, ali najmasovniji su bili na prevoju Dio, između Starca i Čakora, sjeveroistočno od Plava, na Hridskom jezeru i Košutici Hotskoj, istočno od Plava.
Oko podne masa naroda ide uz planinu, sa svih strana čuje se pjesma i galama. Narod se okuplja na određenom mjestu na planini, đe je najljepše i najpodesnije, đe se tradicionalno održavaju skupovi. Najpoznatije mjesto okupljanja je Tepcijica kod Hridskog jezera. Posebno su se okupljali muškarci, a posebno žene. Rastojanje izmeđi mjesta okupljanja muškog i ženskog svijeta je bilo oko 50 metara ili koraka, jer se tada nijesu miješale žene i ljudi. Oko dva sata poslje podne završi se okupljanje naroda. Stigao je i onaj siromah koji je čak iz Plava tu došao pješke (tri sahata hoda), više gladan nego sit, pa ako je još imao da ponese komad hljeba, malo solji i jednu glavicu kromida (Nekada je to bila glavna hrana većine Plavljana) bio je prezadovoljan. Ali, toga dana svi su raspoloženi, ne znaš se ko više.

Pjesme i igre

Kada stignu na mjesto gdje se skup održava, oni koji dobro pjevaju „naglas“, jer tada drugačije pjesme i nije bilo, jedan drugom bacu ruke preko ramena i zapjevaju:
Đevojka se za Petrovdan sprema,
Spremali ju četiri jarana:
Prvi sprema sviljenu košulju,
drugi sprema od grona dimije,
Treći sprema pod grlo đerdane,
A četvrti fešče s dukatima.

Na ženskom skupu planinom odliježe pjesma:
Tanko poju gusinjske đevojke,
Tanko poju, daleko se čuju:
„Čuj, čobane, gore u planinu,
Sjavi ovce dolje u ravnove,
Jalovinju ostav u planinu,
A ovnove pod zelenʼ borove,
A jagnjice pod zelenʼ smrčice.
Čobanine, kićena jabuko,
Jesi lʼ ovce vode napojijo?“
– Dvjesta jesam, a trista nijesam,
I te trista preko brda jave,
Stopio sam od zlata sviralju,
Našle su je lijepe đevojke,
Za nju ću im zalogu uzeti,
Ilʼ đerdana sa bijela grla,
Ilʼ halhale sa debele ruke.

Senadin Pupović

Čobani ovce rasporede na nekom brdu i ostave dvoje-troje djece da ih čuvaju, da ne odu preko brda, jer one uvijek teži uz brdo. Čobani lijepo obučeni, sa sviralom zađenutom za pojas idu pravo u skup. Tamo ih lijepo dočekaju, poznaju ih, jer su to sve komšije i prijatelji, dobro se izljube i ispitaju, jer se za vrijeme ljeta rijetko viđaju, pa ih onda supurdišu (nagone):
„Hajde bogoti, uzmite te svirale i udarite ni malo, odavno vas nijesmo čuli“
A, oni onako veseli i željni naroda, jer su od poodavno u planini, prekrste noge na neki zaravak i uzmu svirale iz pojasa, okrenu se jedan ka drugome i počnu. U prvo vrijeme ne izvode nikakve gajde (melodije) samo zvuk, dok naduvaju svirale (govorilo se „naduju“ svirale), pa onda kad počnu gajde, a svirale zvuče kao da je jedna, pa i dan danas ni jedan muzički instrument nema ljepši zvuk. Teško je bilo udratai (svirati) u sviralu, jer je svirač morao naučiti da pravilno udiše i izdiše vazduh dok svira (da „prediše“), jer su dobri svirači mogli čitavi sahat da sviraju bez prestanka, a da se zvuk svirale ne prekine. Čobani su predisanje učili pomoću slamke. Oni slmku zarubi na oko 15 cm dužine, pa legne kraj nekog izvora, lijepo ga zagrebe da bi voda bila tiha i dublja, pa se ispruži potrbuške kraj njega i uzme onu šuplju slamku pa jedan njen karj stavi u usta, a drugi u izvor pa duvaju u slamku. Mjehurići vazduha se neprekidno javljaju u vodi izvora, dok čobanin vazduh vuče na nos. Ključanje one vode mu pokazuje da li je udisanje i izdisanje izveo kako treba, pa onda uzme sviralu i proba i to sve ponavlja mnogo puta, dok nauči da diše dok svira.
Svirale su bile od pirinča (mesinga) koji se danas upoptrebljava za pravljenje fišečina (čaura) za municiju. Dužina svirale je bila oko 50 cm, izrađene su na konus odozgo nadolje, ne baš mnogo bila je na dnu uža radi lakšeg naduvanja. Na obje strane je imala šest rupa za prste, a na poleđini pri dnu imala je pričvršćenu malu ušicu o koju su se vješale tufe (kite).
Sirale su pravljene u Skadru. Trgovci koji su ih donosili, da bi dobili što veću cijenu, su govorili da je pirinač po vrijednosti odmah iza zlata
Postoji jedna mala šala:
Jedan čobanin srete trgovca i pita ga:
„Akobogda ti ga more“.
Trgovac odgovori:
– Ja za Skadar, akobogda.
„A bogati hoćeš lji mi donijeti jednu sviralju“, zamoli ga čobanin.
– Hoću, ako ne zaboravim, odgovori mu trgovac.
– Trgovac na drugom brdu naiđe na drugog čobanina i on ga isto pita kao i prvi, ali ovaj kaže trgovcu:
„Evo ti pare i da mi doneseš sviralju“
Trgovac uzme pare i kaže čobaninu:
– Spemaj prste.
Tada se igralo uz pratnje svirale i tambure, jer drugih instrumenata za sviranje u Plavu nijesu imali. Bez muzičke pratnje igrali su kolo koje se zvalo „Siten tanec“. Uhvati se u kolo 10-20 ljudi, jedan javi (vodi) kolo i pjevaju:
He, he, hej, sitan tonec,
He, he, hej, mučna igro,
He, he, hej, ko te pjeo,
He, he, hej, šećer jeo,
He, he, hej, ko će nama,
He, he, hej, sad pomoći,
He, he, hej, kolo rasplestʼ,
He, he, hej, Bog će njemu,
He, he, hej, curu dati.

Ženski skup je bio malo dalje od muškog. Žene se nijesu miješale sa ljudima. One bi posjedale u grupama. Starije žene su sjedele, nijesu ni igrale niti pjevale. Đevojke bi posijedalje na nekom brežuljku, podbradile se faculjetama, samo im se oči bi viđele i po malo pjevale, jer među njima je bilo onih koje su isprošene (vjerene), pa nijesu smjele mnogo da halakaju, a one koje nijesu isprošene su se ustručavale da im se ne bi reklo: „U, kako halaka, ka mahnita“. Isto tako, i ponašanje novodovedenih mlada je bilo skromno. Jedino su mlađe žene bile vesele. One su igrale i pjevale bez ustručavanja. Igrale su igru bez muzičke pratnje “Kalumper, per, pero care“
Sjednu u krug 10 do 15 žena, a one ostale uhvate se u kolo koliko ih god ima i okreću se oko onih što su posijedale i pjevaju:
„Kalumper, per, pero care
Mogu ljʼ proj s malo vojske“?
Žene koje sjede, nastavljaju pjesmu:
„Ne mošʼ projʼ s malo vojske“.
One iz kola:
„Sa silom, na sramotu“.
Ona koja javi kolo udara posred onih što su posijedalje, a one što sjede uhvate neko djevojku iz kola, koja im se svidi, pa je sjednu kod njih. I ta je bila zarobljena. To je bila ta igra „Kalumper, pero care“.

Takmičenja

Na Petrovdan se organizovalo takmičenje više disciplina: igranje „alaturka“ kola, pjevanje „naglas“, pretrčavanje staze, košija (trka konja), bacanje kamena s ramena, skok udalj s mjesta, skok udalj iz trka (zaletke), pretrčavanje staze, obaljivanje (hrvanje), gađanje nišana (u tursko vrijeme), preskakanje pojasa i višestruko prebacivanje hopaljke,
Poreskakanje pojasa izvodilo se na sljedeći način:
Uzmu dvojica popjas i udalje se oko 2 m jedan od drugoga. Pojas drže na kuku, a oni koji su moglji da skaču zalete se i prskaču pojas, a oni podižu pojas sve više dok ne dođu sa pojasom na ramena. Prič se da je imalo čobana koji su to preskakali.
Takmičenje u prebacivanju hipaljke se sastojalo u broju prebacivanja takmičara prko sljemena i vraćanju u prvobitni položaj. To je bilo jedino takmičenje u kojem učestvuju mlade žene i đevojke. Žene su kortiste hipaljku samo u prisustvu svojih bližnjih i sa njima se takmičile.

Razilazak

Pre akšam se razilaze izletnici, prema katunima ili svojim kućama, prema Plavu. Oni koji se vraćaju u katune, nastavljaju s pjesmom. Za to vrijeme planinke muzu stoku. Pjesma se nastavlja u stanu uz tamburu. Planinke vare vareniku na ognjištu u bakraču, pa je kasnije uz pomoć mlađih razlijevaju (sipaju) u kopanjama. Sijelo traje do duboko u noć.
Petrovdanj, posjeta planini i katunu, susreti na skupovima su lijepe uspomene i nepresušna tema razgovora ljudi Plavsko-gusinjskog kraja.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Redakcije časopisa ”Avlija” na odmoru od 1. do 31. maja 2019. godine

Čitajte, pišite, fotografišite, šaljite radove za objavljivanje na portalu avlije.me tek od 31. maja 2019. godine ______________________ Istaknuta slika: Fatima Ahmed Photography
by Redakcija
0

 
 

Braho Adrović: Presuda (Najbolja pjesma za 2018. godinu po izboru časopisa ”Avlija”)

Braho Adrović PRESUDA Zapamtiće zemlja,vazduh, voda Sve na svijetu ima svoju priču Trag će uvijek ostat od naroda Svi tragovi i tebe se tiču Kada dođe vrijeme i zanijeme ljudi I kamen će progovorit’ jasno Neki novi...
by Redakcija
0

 
 

Mustafa Smajlović: Majka (Najbolja priča za 2018. godinu po izboru časopisa ”Avlija”

22. maja 2019. u Sarajevu u 66 godini na ahiret se preselio Mustafa Smajlović (1953. – 2019.), pisac, pjesnik, književni kritičar i publicista. Smajlović je rođen 1953. godine u Lascima kod Višegrada. Bio je saradnik br...
by Redakcija
0

 

 

Konkurs za objavljivanje radova u 20. broju časopisa ”Avlija”

Redakcija časopisa za kulturu, književnost i društvene teme ”Avlija” iz Rožaja raspisala je međunarodni konkurs/natječaj za objavljivanje radova sa slobodnom temom za 20. broj časopisa ”Avlija”: poezija (do 5 pje...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Milenko Mišo Marić: Kuću kućom i avliju avlijom čine ljudi

KUĆU KUĆOM I AVLIJU AVLIJOM ČINE LJUDI Skoro četvrt vijeka je prošlo od rata u Bosni i Hercegovini, a kao da je to bilo juče, kao da još živimo u poslijeratnom, ili kako pjesnik Slobodan Ž. Obradović reče ‘‘prije...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona