Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Bosna i Hercegovina

8. Juna 2018.
 

Enesa Mahmić: U Sandžaku sam dobila podršku – ljudskost i lijepu riječ

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: , ,

Rođena si 1989. godine u Doboju. Kakva su tvoja sjećanja na djetinjstvo koje je vjerovatno u značajnoj mjeri obilježila agresija na Bosnu i Hercegovinu? Čega se najradije sjećaš iz djetinjstva? Možda želiš da nam ispričaš čega ne želiš da se sjećaš. Šta si sanjala da postaneš, ovo što si sada (pjesnikinja) ili nešto drugo?

Enesa Mahmić: Prve asocijacije na djetinstvo: rat, izbjeglištvo, stalne selidbe, sveprisutna neimaština. I stid. Stid zbog cipela koje su dva broja veće, stid zato što u školi dobijam sendvič iz narodne kuhinje.
Malo toga se sjećam, valjda mi je bilo lakše da potisnem sve što je ružno. Moja kuća se nalazila samo 2 kilometra od linije odbrane. Bili smo okruženi, živjeli smo kao u nekom kavezu, stalno su nas gađali s brda. Kad nije bilo ljudi gađali su snajperom životinje, iz zabave, da crknemo od gladi. Ponekad su nam Amerikanci bacali humanitarnu pomoć iz helikoptera, otac je uhvatio kartonsku kutiju. U kutiji 20 lunch paketića, u svakom: 2 komada peciva, 2 kesice marmelade (marelica i kupina), 2 kesice kikiriki putera i vlažna maramica. Bila sam neopisivo sretna zbog toga.
Sanjala sam da postanem rudar, pa teta bibliotekarka, a postala putospisateljica. Izgleda da su se snovi ostvarili. Putopisac je ujedno i rudar, mora da iskopa zanimljive priče i sveznajuća teta bibliotekarka, mora da iščita police knjiga.

Enesa Mahmić (1989), bosanskohercegovačka književnica, dobitnica više regionalnih nagrada za poeziju: „Aladin Lukač 2016“, „Risto Ratković 2016“, druga nagrada „Festivala poezije mladih Vrbas 2015“, nagrada edicije „Prvenac SKC Kragujevac 2015“, te zlatne plakete „Sosed tvojega brega“ Javnog sklada za kulturne dejavnosti Republike Slovenije 2016 i 2017.
Učestvovala je na više od 50 konferencija i festivalima: Cognizance (Indija 2018), Istanbul kitalarasi genc sailer festivali (Turska 2017), Dani prijatelja knjige (Hrvatska 2017), Spread poetry, not fear (Slovenija 2016), Graphic Facilitation (Grčka 2014), We all made story – kreativno pisanje i retoričke vještine (Latvija 2014), Woman right & gender identities – ženska prava, kolektivno sjećanje, politika, identiteti, drama (Malta 2013), BeFeM (Srbija 2013), More na dlanu, Šumski pjesnici (Hrvatska 2015).
Objavila je zbirke putopisne poezije: Faustova kći (2015), Mape Alme Karlin (2016), Na mjestu koje izaziva uzdah (2016) i Dolores (2017). Poezija joj je prevedena na engleski, njemački, francuski, talijanski, španjolski, turski, mađarski, albanski, hindu, te objavljena u mogim časopisima i zbornicima.
Članica je P.E.N.-a Bosne i Hercegovine.
Zastupljena je u internacionalnim antologijama poezije, proze i eseja:
1. Social Justice and Intersectonal Feminism, University of Victoria, (KANADA), urednica: Dr. Katrina Sark
2. QUEEN Global voices of 21th century female poets (INDIJA), urednici: Sunita Paul & Dr. Shivputra Kanade
3. Širi poezijo, ne strahu (SLOVENIJA), zrednici: Katja Kuštrin & Peter Semolič
4. Šumski pjesnici/Wood poets (HRVATSKA), urednica: Maja Klarić
5. 20 poems for spring (ITALIJA), urednik: Dr. Fabrizio Frosini
6. World for peace, World Institute for Peace (NIGERIJA), urednici: Dr. Deen Dayal, Tariq Muhammad i sur.
7. Complexion based discrimination (INDIJA), urednik: Dr. Deen Dayal
8. Peace Lover, an international and bilingual anthology of poems (INDIJA), urednik: Dr. S. S. Kanade

Predstavi nam knjige koje si do sada objavila, gdje su nagrađene, objavljene… Šta trenutno pišeš, šta i kada možemo očekivati nešto novo iz tvoje spisateljske sehare?

Enesa Mahmić: Objavila sam četiri zbirke putopisne poezije (u njima je zastupljeno i nekoliko kratkih putopisa): Faustova kći, nagrađena na konkursu edicije Prvenac u Srbiji, a kasnije i nagradom Aladin Lukač, zatim Mape Alme Karlin, samizdat, Na mjestu koje izaziva uzdah, odabrana na konkursu Fondacije za izdavaštvo Sarajevo i Dolores, prvonagrađeni rukopis mladih autora u regionu, na Ratkovićevim večerima poezije u Crnoj Gori. Novu knjigu poezije
Songs from a secret garden za nekoliko mjeseci bi trebao da štampa trojezično bosanski/engleski/turski izdavač Artshop u Istanbulu. Trenutno pišem knjigu kratkih putopisa o muslimanima u Kini i Indiji. Htjela bih da je objavim sa fotografijama u boji. Nadam se da ću uspjeti da pronađem izdavača.

Baviš se pisanjem poezije, kao i prevođenjem poezije. Na koje jezike si prevođena? Ko je na tebe najviše uticao od pjesnika, ko od prozaista? Kako si i kada počela da pišeš pjesme?

Enesa Mahmić: Počela sam da pišem u srednjoj školi. Mnogo je književnih uzora: G. G. Marquez, John Steinbeck, F.M. Dostojevski, T. S. Eliot, Varlam Šalamov, Ezra Paund, Fernando Pessoa, Svetlana Aleksijevič, Amin Maluf, Patrick Süskind, M. Vargas Llosa, Jhumpa Lahiri, Peter Høeg, od domaćih pisaca: Ćamil Sijarić, Nedžad Ibrišimović, Zuko Džumhur, Jovan Hristić, Miroslav Krleža i Predrag Matvejević.
Prevodim sa engleskog i slovenačkog na bosanski. Smatram da su to diletantski prevodi/prepjevi zato što nijedan od navedenih jezika ne poznajem dovoljno dobro, međutim pjesnici koje prevedem raduju se, kažu da nisu toliko loši koliko ja mislim da jesu.
Moja poezija je prevedena na engleski, talijanski, njemački, francuski, albanski, mađarski, hindi i objavljena u desetinama časopisa i internacionalnih antologija u Kanadi, Indiji, Italiji, Nigeriji, Njemačkoj, Sloveniji, Albaniji i zemljama regiona. Dobila sam potvrdne odgovore od urednika u Americi i Emiratima, pa bi uskoro neke od mojih pjesama trebale da budu objavljene u Dubaiju i Kaliforniji. Najviše sam objavljivala u Srbiji (u desetak časopisa) a najmanje u Bosni i Hercegovini (samo u jednom časopisu). Dešavalo se da pošaljem poeziju feminističkom časopisu u Bosni i Hercegovini, gdje u redakciji sjede žene koje nisu objavile niti jednu knjigu, a da se ne udostaje ni da mi odgovore na e-mail. Kasnije pošaljem tu istu poeziju u Kanadu i objave je u feminističkoj antologiji. A dobijem i potvrdan odgovor od sjajnih feministkinja u Dubaiju. Imala sam i negativna iskustva sa bosanskim izdavačima. Moja ljubav prema domovini je bolna, liči na ljubav djeteta prema odsutnom roditelju koji nikako da pogladi dijete po glavi i kaže mu da je dobro.

Spomenula si taj famozni feminizam. Šta je to? Je li osmišljen sa plemenitom idejom da se brane ženska (ljudska) prava i poboljšaju muško-ženski odnosi? Ili je to ipak bila prevara za žene da napuštajući ulogu koju im je priroda dala postanu seksualni objekti, a da misle da su ravnopravne? Ili je jednostavno dobra ideja otišla u pogrešnom pravcu?

Enesa Mahmić: Najprije, ne možemo govoriti o feminizmu kao jednom pokretu/jednoj ideologiji nego o feminizmima – brojnim pokretima/ideologijama. Iako svi feminizmi imaju za cilj poboljšanje uslova za žene u raznim skupinama ponekad su toliko različiti u svojom idejnim postavkama da isključuju jedni druge. Postoji više podtipova: anarhistički, radikalni, individualistički, islamski, jevrejski, kršćanski, socijalistički, postkolonijalni, crni, liberalni, amazonski, itd. Postavlja se pitanje da li su nam danas potrebni svi ovi feminizmi?! Smatram da su neki od navedenih itekako potrebni, jer još uvijek širom svijeta imamo obespravljene žene koje su izložene raznim oblicima nasilja. Smatram da neki feminizmi nisu potrebni i da okupljaju veliki broj neurotičnih pojedinaca/pojedinki koji tiranišu okolinu svojim apsurdnim zahtjevima. Način na koji pojedini feminizmi djeluju je reprezentativni primjer egzibicionizma: nepotrebna buka, nepotrebno ogoljavanje, potreba da se obični građani šokiraju/isprovociraju. Nekad su feminstkinje posezale za nužnom silom, jer su samo agresivnim istupima mogle da se izbore za elementarna ljudska prava. Mislim da su danas agresivni istupi feministkinja u Europi nepotrebni, te da se mirnim dijalogom izboriti za određene zahtjeve.
Mnogo se manipuliše tim pojmom sexualni objekti. Nećemo da naše supruge i kćerke budu sexualni objekti! – viče šejh u Afganistanu. Neću da budem sexualni objekat! – viče feministkinja u Americi. A cijela evolucija počiva na sexualnim objektima, pa bi trebalo da bude prirodno/normalno da smo jedni drugima sexualni objekti tj. da se međusobno privlačimo i razmnožavamo. (Pri tom ne mislim da je razmnožavanje naša primarna uloga. Svaki pojedinac/pojedinka bi trebalo/trebala da ima pravo da odlučuje o svojoj reprodukciji). Zbog silnih manipulacija tim pojmom dešavaju se humoristične situacije npr. muškarac započne flert sa ženom a ona poviče: Neću da budem sexualni objekat! Ozbiljan problem je sexualizacija i objektivizacija žene u medijima i industriji, oni silni džambo plakati sa ogoljenim ženskim tijelima, koji imaju za cilj samo da prodaju neki proizvod. Međutim, te stvari se polahko mijenjaju. Npr. Švedska metropola se pridružila europskom trendu uklanjanja seksizma i rasizma iz javnih prostora, Daniel Hellden gradonačelnih Štokholma podržao je uvođenje zabrana reklama i džambo plakata koji sadrže sexističke i rastističke poruke.

Pišeš putopise, foto eseje i kratke priče. Uglavnom na lijep način pišeš o različitim ljudima i kulturama, ali ponekad u stihovima koristiš i vulgarizme, koja je njihova uloga?

Enesa Mahmić: Mislim da je uloga pisac da vjerodostojno prikaže stvarnost. Što više pisac poseže za uljepšavanjem stvarnosti i selektivno bira samo ono što je lijepo, a na zlo zatvara oči i usta, to je književno djelo lošije. Ne koristim mnogo vulgarizme u poeziji. Od dvije stotine pjesma koliko sam napisala vulgarizmi su zastupljeni samo u četiri pjesme, i tu imaju važnu stilsko-semantičku vrijednost. Npr. kad u pjesmi kažem: „(psovka, prim, aut.) državu koja ima tri predsjednika“ to je ustvari vapaj izrevolitiranog čovjeka kojeg je sistem izigrao. Smaram da u ovom slučaju ne postoje adekvatnije riječi kojima bi se mogla vjerodostojnije prikazati stvarnost.

Članica si PEN centra. Kako je došlo do te ’’greške’’? Da li si članica nekog bosansko-hercegovačkog udruženja pisaca? Da li od pisanja može da se živi u vremenu kada se sve objavljuje na internetu, malo se kupuju knjige a još manje čita?

Enesa Mahmić: PEN je odlična platforma za mladog pisca, gdje lakše dolazi do relevantnih informacija o konkursima, književnim rezidencijama i gdje dobija svojevrsnu podršku. Za članstvo su me predložili poznanici, a očekivala sam da će me predložiti prijatelji. Nisam članica drugih bosanskohercegovačkih udruženja. Nasreću, ne moram da živim isključivo od književnosti. Da moram živjeti isključivo od književnosti uspjela bih, samo bi moja svakodnevnica bila dinamičnija. Toliko je mogućnosti da se (pre)živi od književnosti, pitanje je samo koliko je pisac dobar i koliko jezika poznaje. Mnogi časopisi širom svijeta nude naknadu od 20 do 200 dolara za jedan tekst.
Nemam osjećaj da se sve manje čita, ali možda je to moj subjektivni doživljaj jer sam okružena čitateljima. Nisam vidjela neku ozbiljnu statistiku o prodaji knjiga i aktivnim čitateljima u bibliotekama u regionu, pa da vidimo da li zaista broj kupaca i čitatelja drastično opada kako se to stalno provlači u medijima ili je to samo bespotrebna kuknjava neuspješnih pisaca i izdavača. Ne bih potcijenila elektronske ni audio knjige. Mislim da one nude iste sadržaje kao i papirne, samo su prilagođene načinu i tempu života suvremenom čovjeka. Rado slušam audio knjige kad šetam i trčim pored mora na relaciji Koper-Izola-Portorož.

Zašto novinari lažu? Da li za ratove veću krivicu snose vođe i generali ili ratnohuškački novinari? Koje elektronske i(li) štampane medije na našem četvoroimenom jeziku možeš da pohvališ kao elementarno profesionalne, objektivne… da ih preporučiš roditeljima i djeci?

Enesa Mahmić: Nažalost, nisam kompetentna da odgovorim na to pitanje. O tome treba da govore ljudi koji proučavaju medije i politiku. Kao čitateljica ja samo mogu potvditi vašu konstataciju da novinari lažu. Pretpostavljam da to rade jer su plaćenici. Pratim isključivo književne portale i časopise: SIC, Književnost.org, Avija, Script, Eckermann i Sent.

Putuješ i zapisuješ. Reci nam nešto o svojim putovanjima, gdje si sve putovali i gdje bi voljela još da otputuješ? U kojoj bi zemlji željela da živiš i kojim poslom da se baviš u skoroj budućnosti?

Enesa Mahmić: Proputovala sam skoro sve zemlje u Europi, Indiju i Kinu. Najviše su me fascinirale Turska i Rusija. Voljela bih da živim u Bosni i Hercegovini i da samo pišem. Uskoro putujem u SAD-e, a voljela bih da posjetim Latinsku Ameriku. Kao što vidite želje i mogućnosti nikako da mi se usklade. Kao državljanka jedne siromašne zemlje nemam baš mnogo mogućnosti izbora.

Rekla si da si bila u Iranu i Kurdistanu između brojnih država. Tema 18. broja časopisa Avlija je ’’šije i sunije’’, reci nam nešto o utiscima (možda neku anegdotu) sa putovanja po Iranu – državi neprijatelju broj jedan u svijetu. I jesu li Kurdi muslimani ili su što je govorio jedan Bošnjak turkofil prije nego je otišao na hadž da su to ’’nešto kao ovo kod nas cigani’’?

Enesa Mahmić: Nažalost, nisam bila u Iranu. U jednom inervjuu sam najavila da ću posjetiti Iran, međutim nakon što sam obišla Gruziju i Armeniju nestalo mi je novca, pa sam morala da se vratim kući. U takozvanom Kurdistanu sam provela dva mjeseca, razgovarala sam sa nepismenim narodom i sa obrazovanim ljudima, ali nisam uspjela da donesem konačni zaključak ko je tu (potencijalni) terorista tj. krivac a ko je žrtva. Kurdi u jugoistočnoj Turskoj zaista žive u siromaštvu, znatno lošije nego narodi u ostatku zemlje. Oni su lišeni prava na maternji jezik što je svojevrsni atak na njihovu kulturu, ali ukoliko aktuelni predsjednik Turske udovolji njihovim zahtjevima i uloži novac za poboljšanje uslova na jugoistoku postoji opasnost da Kurdi ekonomski ojačaju i da pod uticajem vanjskih huškača postanu neprijatelji broj jedan. To je mač sa dvije oštrice. Sukobi i netrepeljivosti su prisutni u svakom slučaju.
Kurdi su stotinama godinama bili nomadi i takav način života se duboko utisnuo u njihov mentalitet, zadržali su taj nomadski duh, žive skromno i mnogo lakše nego ostali narodi u Turskoj odlučuju se za ekonomsku migraciju. Skoro svaka porodica ima bar jednog rođaka koji je otišao u Veliku Britaniju, Njemačku ili Ameriku.
Utisak da su oni ’’nešto kao ovo kod nas cigani’’ je vjerovatno upravo zbog nomadskih obilježja kurdskog naroda. I zbog određenih paganski običaj, a koji ne nalaze uporište u verificiranim islamskim obrednim praksama npr. Nowruz – proslava početka proljeća. 2015. sam prisustvovala proslavi Nowruza u Gaziantepu, koji je posljednjih godina poprimio politički karakter. Uz tradicionalne plesove, pjesmu i hranu danas se provuku i transparenti sa političkim porukama o nezavisnosti Kurdistana. Moja iskustva sa Kurdskim narodom su divna: pozivali bi me u svoje kuće na ručak, na svadbe, proslave, itd. Turci su jedan od najgostoljubivijih naroda, a Kurdi su još gostoljubiviji.

Unazad skoro tri decenije došlo je do srozavanja mnogih moralnih vrijednosti, od porodičnih do religijskih. Kupuju se i prodaju glasovi na izborima, kupuju se ispiti, diploma i radno mjesto, govor mržnje se širi kao zarazna bolest.

Enesa Mahmić: Ne bih rekla da se porodične i moralne vrijednosti drastično srozavaju u posljednih tridesetak godina. Ako posmatramo historiju regiona u posljednjih nekoliko stotina godina vidjet ćemo časne ljude koji su čuvali svoja ognjišta npr. Husein-kapetan Gradaščević, koji se borio za autonomiju Bosne u Osmanskom carstvu, kao i poslušnike koji su prihvatali sve tuđe samo da sačuvaju društveni položaj. To nije samo odlika glavešina nego i običnog puka. Takve (ne)moralne prakse nastavljene su u austrougarskom periodu, kasnije u komunističkoj Jugoslaviji, pa sve do danas. Postoje ljudi koji će za sitne interese prodati sve svoje: državu, vjeru, porodicu, prijatelje. A postoje i časni ljudi koji kažu NE i povuku se. Imamo intelektualce iz bošnjačkog naroda koji su se izjašnjavali kao Srbi i Hrvati, kažu bila su takva vremena, moralo se. Nije se moralo, niko nikog nije natjerao puškom da se izjasni kao Hrvat ili Srbin, mogli su da izjasne kao neopredjeljeni i časno se bore ili samo čekaju bolje prilike, ali to bi značilo odsustvo beneficija. Danas postoji tendencija da se takvi deklarisani Hrvati i Srbi predstavljaju kao veliki Bošnjaci. Svašta ima u mutnoj vodi.

Da li i koliko vremena gubiš na fejbuku, tviteru, instagramu… Reci nam nešto za, a nešto protiv interneta. I kako zaštititi ne samo djecu već i mlade od zavisnosti od interneta pogotovo što su nasilje i pornografija dostupni na klik, govor mržnje dominantan na društvenim mrežama?

Enesa Mahmić: Internet je moj najbolji prijatelj. Sve svoje honorarne poslove, plaćene konferencije, književne festivale i književne časopise pronašla sam preko interneta. Na facebooku provodim mnogo korisnog vremena za uspostavljanje kontakata, ne ulazim nikad u facebook rasprave, nemam tviter ni instagram profil.

Imaš li biblioteku? Koje su ti knjige najbliže uzglavlju, odnosno radnom hastalu? Ako bi morala sa sobom na neko dugo, baš dugo putovanje da poneseš samo jednu knjigu, koja bi to bila knjiga?

Enesa Mahmić: Nemam privatnu biblioteku i ne težim gomilanju knjiga. Gomilanje knjiga u privatnoj biblioteci neće malograđanina učiniti intelektualcem, kao što to malograđanin vjeruje. Mislim da je uloga knjige da se njome okoristi što više ljudi. Mnogo knjiga sam poklonila javnim bibliotekama, jer mislim da im je tamo mjesto. Zadržala sam samo 20-ak najdražih knjiga, onih kojima se uvijek vraćam. Časopis Avlija koji ste mi poklonili, onaj u kome je objavljena moja pjesma, proslijedila sam prijatelju čiji intervju se nalazi u istom broju, a on ga je poslao poštom svom prijatelju čiji intervju se također nalazi tu. Nadam se da će i on proslijediti časopis četvrtoj osobi. Okoristila se tri čovjeka, mnogo bolje nego da samo stoji u mojoj sobi.
Ako bih morala da izaberem jednu knjigu i krenem na dugo putovanje npr. transibirskom željeznicom, ponijela bih knjigu Miris lišća orahova Ćamila Sijarića.

Vjerovatno će se lingvisti složiti da je danas jedan te isti jezik kod Bošnjaka, Srba, Hrvata i Crnogoraca. Zašto toliko ima otpora prema nazivu bosanski jezik? Znaš li ćirilicu da čitaš i pišeš?

Enesa Mahmić: Čitam i pišem ćirilicu, djelomično poznajem i arapsko, gruzijsko i armensko pismo. Nisam lingvistica, niti imam kompetencije da ulazim u rasprave o jeziku jezicima. Moj maternji jezik je bosanski. Smatram da su različiti jezici i dijalekti bogatstvo. U svom književnom radu težim interkulturalnom dijalogu i pomirenju razlika, a ne redukcijom i svođenjem na jedno. Lično ne smatram da su b/h/s/c jezici izvor sukoba, odnosno izvor produbljavanja sukoba među narodima. To je simplifikacija. Onaj ko teži sukobu pronaći će motiv za sukob čak iako b/h/s/c jezike nazovemo jednim imenom npr. naš jezik ili srpsko-hrvatski, čemu teže jugonostalgičari. Imam odličnu saradnju sa mladim crnogorskim književnicima koji se bore za crnogorski jezik, kao i sa mladim kolegama koji pišu na srpskom i hrvatskom jeziku. Poštujemo jedni druge. Susrećem i književnike nacionaliste, koji umjesto kreativnog pisanja vrijeme troše na rasprave koji jezik u regionu je najstariji, odnosno koji treba biti najdominatniji. Takvi ljudi su bure baruta, nikad ne znaš kada će eksplodirati, izbjegavam ih.

Već 25 godina u kontinuitetu se govori o islamizaciji Evrope. U javnom prostoru prisutni su rasistički, ksenofobni i fašisticki istupi. De li je pretjetana zabrinutost da se preko ,,dnevne doze islamofobije’’ priprema ambijent da ulogu evropskih Jevreja 30-tih godina 20. vijeka zamijene evropski muslimani 21. vijeka?

Enesa Mahmić: Tačno je da su rasistički, ksenofobni i fašistički istupi prisutni u javnom prostoru. Nisam politologinja, niti historičarka, pa se ne usuđujem govoriti o namjerama političara koji imaju ksenofobnu retoriku, odnosno procijenjivati da li takvi istupi mogu da izazovu ozbiljne posljedice i ugroze živote i opstanak europskih muslimana. Mogu samo da govorim o svojim iskustvima koje sam imala kao putospisateljica iz muslimaskog okruženja – morala sam često da objašnjavam kako (europski) muslimani nisu teroristi. Dakle, dugogodišnje kolonijalne politike i savremeni mediji su neetičnim izvještavanjem stvorili negativnu predstavu o (europskim) muslimanima. Edward Said to odlično objašnjava u knjizi Orijentalizam (1987). Smatram da su (europski) muslimani djelomično i sami doprinijeli kreiranju negativnog imidža o sebi. Poznati su slučajevi silovanja koje su počinili imigranti iz arapskih zemalja u Europi, zatim slučajevi agresivnog insistiranja na poligamiji, pa obespravljivanje supruga i kćerki – nasilje u porodici i uskraćivanje prava na obrazovanje. Ponekad u Sloveniji susrećem pijane muslimane iz Bosne i Hercegovine, Albanije i Sandžaka, koji divljaju po ulicama, ne poštuju ograničenja brzine i puštaju preglasne cajke. Takvim ponašanjem kreiraju negativnu sliku, čine da nas se smatra primitivcima. Ko je za to kriv?

Kao intelektualka i građanka svijeta, zašto (i kako je moguće) u 21. vijeku, s jedne strane vijeku seksizma i nasilja nad ženama, a s druge strane vijeku ljudskih prava i sloboda da nekome smeta marama na glavi muslimanke?

Enesa Mahmić: Ako posmatramo historiju ljudskih prava širom svijeta vidjet ćemo šokantne činjenice. U Kuvajtu i Kataru žene su dobile pravo glasa tek 2005. godine, u Emiratima tek 2010 (i to djelomično pravo). 1950. godine postojao je zakon po kojem je bijala rasa krivično odgovarala ukoliko bi imala ljubavno-prijateljske odnose sa drugim rasama. Pod vanjskim i unutrašnjim pritiscima apartheid se počeo postepeno ukidati 1980-ih da bi zvanično prestao 1994. godine. Dakle, mi tek 20-ak godina imamo vladavinu ljudskih prava. Šta je 20-ak godina spram stoljeća divljaštva? Kompletna evolucija društva počiva na zakonu jačeg, na ropstvu, na stereotipima i predrasudama. Seksizam, nasilje i nepoštivanje prava na lični izbor nošenja marame direktana je posljedica stoljeća diskriminatornih praksi. Ukoliko budemo insistirali na vladavini prava mislim da će se postojeće stanje poboljšati za nekih stotinjak godina.

Napisala si na fejsbuku da te Sandžak voli. Nagrađena si u Novom Pazaru i Bijelom Polju, u Rožajama ti je pjesma izabrana za najbolju neobjavljenu pjesmu u regionu za 2017. godinu. Kakve su impresije iz Sandžaka?

Enesa Mahmić: U Sandžaku sam dobila podršku. Ljudi su mi odgovorili na mailove, objavili moj poeziju u časopisima, pokazali mi grad, izašli u susret u vezi sa promocijama knjiga, dočekali me lijepo. To su stvari koje se pamte, ta ljudskost, lijepa riječ.

Upoznala si Šefketa Krcića i napisala na fejsbuku (i zatim odmah izbrisala) da je ’’posljednji intelektualac u Novom Pazaru’’. Šta je za tebe intelektualac, kako bi ga definisala, kako ga prepoznati danas?

Enesa Mahmić: Intelektualac se prepoznaje po širini misli i djelovanja, po hrabrosti da digne glas za svoj narod onda kad je naviše potrebno, po hrabrosti da kaže u lice istinu moćnicima i da se zauzme za obespravljene. Akademik Krcić se ne stidi identiteta Bošnjak i musliman, ima prijatelje u Novom Pazaru, Beogradu, Zagrebu, Podgorici, Sarajevu, Prištini, Skoplju, Ljubljani i širom svijeta. To je čovjek koji se isto obraća predsjedniku moćne političke stranke i vozaču autobusa, neposredno i sa poštovanjem. To je čovjek koji spaja ljude, govori dobro, čini dobro, upućuje na dobro. Rekla bih da je on gorštak najljepših manira. Zadržao je onu neposrednost naših predaka, časnog zemljoradnika koji se brine o usjevima i gleda svoja posla. A kad siđe u grad gleda da i ostalim seljanima obavi ono što sami ne mogu. Njegovi džepovi su puni email adresa, brojeva telefona, onom vrijednom studentu treba novinarska iskaznica da dobije popust za ulaznice u pozorište, onom profesoru iz Sarajeva treba organizovati promociju u Novom Pazaru, onoj djevojci iz Novog Pazara treba posao u Sarajevu. A on će sve to da posreduje. Eto, takav je akademik Krcić. Takve intelektualce sam sretala na prestižnim fakultetima širom Europe, gdje sam sudjelovala na raznim konferencijama i seminarima. Ograničenim pseudointelektualcima, sa kasabskim mentalitetom, jedna takva širina je nepojmljiva. Oni gledaju samo jedno: svoju kasabu, svoju naciju, svoju religiju, svoje političko opredjeljenje, svoju užu porodicu. Koškaju se, svađaju, pa mire i žive tako u svojim ograničenim svjetovima…. I takav jedan politički poslušnik, na poziciji direktora biblioteke, odlučivat će o sudbini moje knjige – zato sam izbrisala status.

Kako se pišu pjesme? Šta te inspiriše, možeš li da pišeš po porudžbi pjesme? Zamolili smo te da napišeš pjesmu o Sandžaku i obećala si i nijesi ispunila obećanje. Da li pjesme mogu da se pišu na zadatu temu a da budu antologijske?

Enesa Mahmić: Dok putujem bilježim kratke impresie o ljudima i gradovima, anegdote, dosjetke, historijske podatke, itd. Kasnije taj materijal uređujem, sjeckam, dodajem. I pomalo imitiram svoje književne uzore. Mogu da pišem pjesme na zadanu temu, mogu da pišem o svemu. Obećanja se moraju ispuniti. Pjesmu ću napisati, ali trebam vremena. U februaru i martu sam imala previše obaveza. Imala sam promocije knjige u Tuzli, Novom Pazaru, Petnjici i Rožajama. A zatim sam bila gost predavač na festivalu Cognizance, koji se održava na IIT Roorkee u Indiji, gdje sam studentima govorila o putovanjima i putopisima.

Ovo je pitanje koje postavljamo svim književnicima sa kojima smo vodili razgovor. Rođena si u Bosni, birvaktile zemlji avlija, kapija, šamija i dimija. Jesi li imala avliju i šta za tebe znači avlija? Na šta te asocira ova imenica?

Enesa Mahmić: Grmovi ruže đulbešećerke rasli su u avliji moje rahmetli nane. Brale smo latice ruža, stavljale ih u velike staklene tegle koje su stajale na prozorima dok ne fermentiraju u ukusno šerbe. Pamtim taj miris. Kad god putujem na istok tražim fragmente tog mirisa i okusa, naručujem slatko od ruže, kupujem parfeme od ruže, ali ga ne nalazim. Nije isti, ne miriše onako.

(Avlija broj 18, maj 2018)



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Kenan Sarač: Bio jednom jedan…

Kenan Sarač     BIO JEDNOM JEDAN…   Bio jednom jedan i govorio Gume su ti kao letne. Bio jednom jedan i govorio Neću da te volim. Bio jednom jedan i govorio Đe si vođak. Bio jednom jedan i krivo mu bilo...
by Redakcija
 

 
 

Esad Gegić: Bošnjačka mahala

Esad Gegić     BOŠNJAČKA MAHALA   Moja je ulica mala i prašnjava grbava, stara Bošnjačka mahala, svi smo je voljeli, kitili igrama sa njom se druzili do prvog akšama. A moja avlija šarena šamija latica r...
by Redakcija
 

 
 

NOVO: ”Brodovi” Ivana Sokača

Ivan Sokač BRODOVI   Iz pogovora: Knjiga „Brodovi“ je višejezička zbirka pesama i pripovedaka. Pesme Ivana Sokača drže temperaturu životodajne radostii kada se prevedu na ruski, engleski i nemački jezik. Prevede...
by Redakcija
 

 

 

Dragan Stodić: Vajar Laslo Silađi o svojoj umetnosti i o sebi

Tihi razgovor Čoveka i Vremena          Izraz, motiv žene u mojim  skulpturama nije tako reći ni prisutan. Mada, imam delo u otvorenom javnom prostoru pod nazivom “VELIKI PAR”, koje sabira u sebi ...
by Redakcija
 

 
 

Miloš Ristić: Otiš’o je Miska

Милош Ристић   ОТИШ’О  ЈЕ  МИСКА Отиш’о је Миска Ништа више није исто Отиш’о је Миска Изненада брзо на препад дал...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona