Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Bosna i Hercegovina

1. Maja 2014.
 

Jasmin Ibranović: Korpar

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Ispričat ću ti priču o čovjeku kojeg ćeš možda jednom negdje i sresti. Priču o korparu. Ako ga ipak nigdje i nikada ne sretneš, to ti je ili zbog toga što korpar nije ni postojao, ili zbog toga što je negdje stvarno stao na minu i tako skončao svoj život.
Korpar je u našu avliju ušao jednog tihog ljetnog dana, kad su svi osim mene bili na njivi. Prvo se sokakom čula vika: “Korpe! Razne pletene korpe! Mijenjam i za brašno k’o para nema!” Nije prošlo puno a velika gomila raznih platenih korpi, krećući se na dvije noge, ušla je u našu avliju. Ja sam pretrnuo od straha, odbacivši drvenu pušku sa kojom sam se igrao i gledao u čudo koje se odjednom našlo pred mojim očima. Tada se dvije ogromne ruke pojaviše iz gomile pletenih korpica i korpetina i počeše ih skidati i odlagati na travu. Jednom, dvaput, triput …. Nikad da se neko pojavi. Kad konačno te dvije ruke, najveće koje sam ikada u životu vidio, poskidaše i odložiše sve korpe sa sebe. Pred mojim očima ukaza se čovjek. Rekoh čovjek, a mogao sam mirne duše reći div i bio bih bliže istini.
Obrisao je rukom oznojeno čelo, sjeo na naše stepenice, jednom odhuknuo pa me pogledavši pružio ruku i reče: “Šta ima mali? Šta se radi? Ja sam korpar, a ime mi je Fadil, izbjeglica sam iz Vareša”.
Gledao sam ga pun straha i nepovjerenja, kako se i gleda nepoznat čovjek, više div nego čovjek, koji vam iznenada bahne u avliju. Bojao sam se sve dok nisam na krupnom rumenom licu ugledao njegove oči. Ne kažu džaba da su oči ogledalo duše. Kad su nam se pogledi sreli i kad sam se zagledao u njegove oči, onako krupne, a mirne i sjajne, pune neke tihe tuge ili nečeg sličnog, pružio sam mu ruku i rekao: “Zdravo i tebi, ja sam Amir i nisam sam kod kuće, moji su tu na njivi”.
Korpar se nasmijao, vjerovatno uočivši strah u mojim očima, pa je puštajući moju malehnu ruku iz svoje lopate rekao: “Ne boj se, neću ti ja ništa. Žedan sam jarane moj mali. Ima li vode?”
“Ima evo da izvadim iz bunara, ko led je hladna.”- rekoh ja i krenuh da kanticom zagrabim vode. A onda me korpar zaustavi, haman u namjeri da me nježno pomiluje po glavi, pa ja umalo na stranu ne padoh i jedva se zadržah na nogama.
“Neka, ja ću zahvatit vode, nemoj se ti naginjati nad bunar. Meni su, kad sam bio mali, govorili da u djeteta glava može nekako postati toliko teška kad se nagneš nad bunar, pa te cijelog povuče i ode ti u bunar. Zato pazi, nikad se ne naginji nad bunar dok ne budeš kao ja sad, plaho veći od glave.” – rekao je i preuzeo kanticu.
Korpar je pred mojim očima popio kanticu vode, rukom obrisao usta, pa me upitao: “A tvoji na njivi?”
“Jah, rade na njivi. Otac i mati su dolje u potoku, a djed, nena i tetka su tu blizu u njivi” – rekoh ja.
“Neka i treba raditi, a tebe ostavili tako malog da čuvaš kuću, ha?” – pitao je osmjehujući se i gledajući me onako sićušnog.
“Da, ja malo čuvam kuću i nosim vodu njima u njivu. Hladnu vodu, svaki sat, da se osvježe. Evo i ne treba više, sad će oni.” – rekoh ja.
“Čekaj, sad će s njive?”- upita korpar.
“Da, sad će s njive, uvijek dođu u pet, a pet je.” – rekoh pokazujući ponosno na sat da usput vidi da znam koliko je sati i da nisam baš toliko mali.
“Vidi, druže mali, ostat ću da pitam ima li u vas konaka. Platio bih ja il’ korpama, ili bih odradio brate nekoliko dana, nije mi mrsko. Ostao bi malo duže, lakše mi je odavde prodavat’ korpe, a vidim imate i finog hlada, imao bih gdje i sjesti kad pletem.” – reče korpar pokazujući na debeli hlad pod našom jabukom.
“Ne znam bogami, to ćeš morati pitati djeda, on ti je u nas glavni. Ponovi nam to svaki dan po sto puta, pa smo svi upamtili, da se u ovoj kući on pita.” – rekoh smijući se a naum pade mi ta uzrečica mog djeda čije je srce ustvari bilo mehko, a narav blaga, samo se tako volio šaliti s nama.
U tom je trenutku na veliku kapiju naše avlije ušao naš Cvjetan, najveći i najjači vranac u našem selu, kao od šale vukući gumarice pune nakošene trave i cijelu moju porodicu na njima.
“Evo ih, hajde!”- viknem ja korparu.
“Djede, ovo je korpar Fadil, iz Vareša je protjeran. On, djede, prodaje korpe i treba mu konak kod nas!” – vičem djedu vukući korpara za ruku silno želeći da korpar ostane kod nas.
“Stani, polahko, nek čovjek sam koju rekne, šta si se ti navio. Ima konaka u nas, ma mora bit’ za ovolikog ljudinu. Samo ćemo mu krevet teško naći. Vidi ljudine!”- reče djed tapšući korpara po ramenu pokazujući ga mom ocu.
U tom je trenutku sa gumarica, iz zelene nakošene trave, lagano kao srna skočila moja tetka Hamida. Stajala je par metara od nas i rukom zabacila preko ramena svoje duge crne kose, koje joj maločas na oči padoše.
Smio bih se zakleti da je, kad su se sreli pogledi moje tetke Hamide i mladog korpara, neka sila usporila vrijeme, pa taj trenutak nije trajao tako kratko kako inače traju svi drugi trenuci ovog dunjaluka. U čudu sam gledao čas jedno, čas drugo, onako hipnotisane i nepomične. Tetka se iznenada prenu, nasmija se korparu i diže mu onu svoju lijepu obrvu kako samo ona zna. Korpara obli neka crven slična onom crvenilu kojim su se kitile ruže pod prozorom moje tetke, koje je ona nježno njegovala, pjevala im i zalivala ih.
Ne znam šta su u tom dugom trenutku, koji je doduše možda samo meni trajao tako dugo, radili otac i djed. Znam samo da je djed blago rukom udario korpara po ramenu i da ovaj onako raznježen, a velik i silan kakav jeste, umalo s nogu nije pao.
“Hajde da se ruča!” – reče djed.
Za njim pođe i korpar, stalno se osvrćući i gledajući moju tetku. Na kraju kad oni zamakoše našim pogledima i zađoše za zid mutvaka, potrča tetka na drugu stranu i ode za kuću, a ja sam pošao za njom krijući se da me ne vidi. Gledao sam kako, naslonjena na zid kuće, rukom pridržava haman ustreptalo srca u grudima da joj mlado ne iskoči. Zabrinuo sam se, za tetku a i za korpara. Sad mi je bilo krivo što sam djeda privolio da korpar ostane kod nas, znajući da djed moje želje nikad ne ostavlja neispunjene. Ako sad djed vidi kako se korpar i tetka gledaju, ubit će jadnog korpara, nju doduše od silne ljubavi taknuti neće moći, ali će i na nju galamiti.
Znam kad je jednom davno neki momak nešto dobacio mojoj tetki, dok je kosio a ona vodu pored njega pronosila, da ga je djed gonio kroz pet njiva, ali je sreća ovaj harambaša bio brži i umakao huji moga djeda.
Bilo je meni istovremeno i drago, zbog one silne sreće na lijepom licu moje tetke Hamide, koja nikad prije nije momka imala niti je ikada sijala od sreće kao onog dana i onog trenutka. Ljubav se tačno desi. Onako mali i djetinjast, onog sam trenutka znao da se tetka i korpar vole najviše na svijetu i da ću u danima koji dolaze morati čuvati njih dvoje, i jedno od drugoga, ali i od djeda.
Žensko je šejtan, ne kažu džaba ljudi. Kad je prvog dana djed poslao mene i korpara da kosimo naš Vrbovac, baš nam je tetka kao slučajno donijela doručak i vodu da se okrijepimo. Korpar je tetku predosjetio i dok se nije pojavila pred našim očima, ni dan danas ne znam kako. Bacio je kosu i pošao u hlad naše kruške zrnke.
“Odmor mali!”- rekao mi je.
Sjeo je i gledao u obalu iza koje će se za koji minut pojaviti tetka.
“Što sad odmor, nije još ni doručak?”- pitao sam ja i uzalud mahao rukama ispred širom otvorenih i nepomičnih očiju mog druga korpara.
“Neka te, bolan, sjedi.”- jedva je izgovorio korpar i rukom me sklanjao da mu ne zaklanjam vidik.
Najednom se začu pjesma. Glasna i opojna pjesma moje tetke Hamide. Toliko opojna i čarobna da bih vam se smio zakleti da kad tetka komi grašak na našoj verandi i zanosno pjeva, zambaci što rastu uz stazicu što vodi do naše kuće, nagnu svoje pupoljke kući i verandi da što bolje čuju i ako budu toliko sretni, vide moju lijepu tetku Hamidu.
“Ja dragi Allahu hurije!” – uzdahnuo je korpar duboko. Usta su mu bila širom otvorena, ptica je u njih uletiti mogla. Džaba sam ga pitao za koliko će pokositi njivu, koliko će ostati kod nas, imajući namjeru da mu skrenem pogled, ali me nije čuo. Onda me odjednom pogledao i rekao mi: “Druže, tvoja je tetka Božija milost na zemlji. Kad je Bog stvarao tvoju tetku, mora da je bio neki posebno lijep dan, kad se ne štedi na ljepoti. Pogledaj je, svu je ljepotu dunjaluka na nju stavio.”
Pogledao sam svoju tetku, meni je isto bila lijepa i najljepša, ali opet ne bih znao ovako o njenoj ljepoti govoriti. Prilazila je moja tetka sva u bijelom, noseći na glavu tepsiju sa doručkom, u bošču uvezanu, a u ruci je držala svoj mali limeni maferčić, spolja orošen od hladne vode iz našeg bunara. Gledao sam čas tetku, čas korpara i bilo mi je smiješno što se njegova velika glava, širom otvorenih usta i očiju koje nisu treptale, njihala tačno onako kako je moja tetka zanosno njihala kukovima dok nam je prilazila. Bio je korpar kao kazaljka na satu, koja sekundu ode naprijed, pa se odmah sekundu i vrati, i mogao je tako čini mi se čitavu vječnost, a ne znam ni da li je disao, jer mu dah čuo nisam. Lupi tetka tepsijom od stol, razveza s glave mahramu i rastrese kosu, pa pored nas sve zamirisa kao da je hiljadu zumbula mirisnih rastresla.
“Jeste li se umorili?” – upita i pogleda korpara koji se i dalje nije micao, pa mu opet onako kako samo ona zna učini onaj išaret obrvom i kao da oživi korpara, koji jadan rukom podižući bradu zatvori usta i opet ga obli ona crven. Sad korpar ne ode, nego se nasmija i reče tetki: “Bogami smo bili umorni ali sad bi mogli jednim otkosom čitavu njivu pokosit’, jel tako druže?”
“Aha, mogli bi kad jedemo.”- rekoh ja. Tetka i korpar se nasmijaše, a nisu se prestajali gledati. On je pojeo cijelu tepsiju maslenjaka, a Bog me ubio ako zna šta je jeo. Mene poslaše po motiku. Znao sam da nije bilo šanse da je tetka motiku zaboravila gore u obali, ali sam se sklonio da ne smetam ljubavi koja se kao najnježniji cvijet polahko otvarala i spremala se da sva procvate. Gledao sam, skriven u obali, kako se korpar i tetka strasno grle i ljube, i kako korpar ležeći u krilu moje tetke satima nešto priča, a tetka mu svojim bijelim rukama miluje lice i kosu. Gledao sam sve to danima i o svemu šutio kao zaliven da mrtva glava ne padne. Kosio sam i za sebe i za korpara, ali smo ipak te godine Vrbovac kosili duže nego inače, što nije promaklo budnom oku mog djeda koji me jednom upitao: “Šta radite vi gore u njivi, jel to pokošeno?”
“Ma dragi djede, moramo polahko, ove je godine u travi kamenja kao nikad, čuvamo kose.” – rekoh ja.
“Kamenja?” – upita djed.
“Ja, nekakvog kamenja, odnekle.” – rekoh ja.
“Slušaj, nije djed lud, reci Hamidi a i onom korparu, da paze da od koji kamen glavu ne razbiju, jesi li me čuo!”- dreknu djed i ode ljutito.
Taman kad sam pošao da sve kažem korparu i tetki, ugledam dolje pod jabukom, za našim drvenim stolom korpara kako spretno plete svoje korpice. Gledao je u našu verandu i svojim krupnim rukama pleo najljepše korpice od pruća koje sam ikada vidio. Na verandi, obasjana suncem sjedila je moja tetka Hamida i plela dvije divne pletenice na svojoj bujnoj crnoj kosi. Vidio sam da tetka i korpar, onim očima koje im je dragi Allah dao da vide čitav dunjaluk, gledaju samo jedno drugo, kao da ništa i niko drugi i ne postoji. Na svakoj korpici korpar je upleo malene grančice pruća po mustrama dugih pletenica na kosi moje tetke. Dugo bi nakon toga rukama milovao malu pletenu korpicu, neprestano gledajući tetku i njene duge kose. Tada mu tetka učini onaj išaret svojom obrvom, pa ja jasno vidim da od iskrivljenosti i podignutosti tetkine obrve zavisi oblik onih lukova, za koje će narod nositi korpe kad ih kasnije kupi.
Tog je ljeta korpar više puta odlazio natovaren korpama i vraćao se sa torbama punim brašna, koje je u tim ratnim godinama bilo osnovno platežno sredstvo. Djedu je donosio cigare, pleo sepete i korpe, radio s njim i činilo mi se da mu je toliko prirastao srcu da bi mu djed mogao halaliti i da odvede tetku. Ali nije je odveo. Negdje pred sam kraj ljeta otišao je korpar da proda još jednu turu korpi i nije se vraćao. Čuo sam da je na odlasku, dok su se još uvijek kradom pozdravljali, rekao tetki da će kad se vrati, tražiti od djeda da se tetka uda za njega. Ona je poskočila i očiju punih onih suza radosnica zagrlila svog korpara.
Čitavu jesen plakala je moja tetka čekajući svog korpara. Djed ništa nije govorio, a kad bi i probali to da mu spomenemo samo bi odsjekao rukom i dreknuo: “Nijedne o njemu!” Ustao bi i otišao napolje. Znao sam koliko djed voli svoju Hamidu i znao sam da je na svaku njenu suzu duboko u sebi da ga niko ne čuje potoke suza lio.
Korpar nam više nikad nije došao. Jednom je meni i djedu ispričao čovjek kako je u minskom polju na ratištu vidio razneseno ljudsko tijelo i u triješće polomljene pletene korpice. Otvorio sam usta da kažem djedu da je to najvjerovatnije korpar, ali me on presjekao pogledom i rekao: “Nijedne, ni sad ni nikome kod kuće.” Gledao je nekud u nebo i suznih očiju psujući život još rekao: “Treba dijete onako slomljeno sad i da mi umre od tuge.”
Još sam jednom sreo čovjeka iz Vareša i pitao ga za korpara, a ovaj se zaklinjao da u Varešu niti ima tog prezimena, niti on zna da je iko ikada tamo pleo korpe. Zato sam ti rekao da je moguće da korpar nikada nije ni postojao i da je istinita ona besjeda moje nene da je onog ljeta nas i našu avliju posjetio dobri, koji se kažu u ovoj zemlji Bosni zna pojaviti u teška vremena, a to je kod nas često.
Moja se lijepa tetka Hamida nikada udala nije. Nije se više ni smijala onako lijepo kako je nekad znala. Samo je ljeti znala nabrati punu pletenu korpicu mirisnih zambaka i crvenih ruža, staviti ih na stol pod našom jabukom i dugo, dugo tako nepomično sjediti i gledati u pletenu korpu. Ponekad je onako zamišljena znala toj pletenoj korpici, jedinoj stvari što joj je ostala od njenog korpara, darovati i jedan išaret onom svojom divnom obrvom.

 

Jasmin Ibranović

Jasmin Ibranović

Jasmin Ibranović, rođen 30. 09. 1987. godine u Brčkom, Bosna i Hercegovina. Živi u Brki pored Brčkog. Po zanimanju je diplomirani pravnik. Dobitnik je Novosarajevskog pera za 2013. godinu u konkurenciji mladih autora za 2013.godinu i u organizaciji Udrženja za kulturu – Novo Sarajevo, izdata mu je i prva knjiga pod nazivom „Miris rodne grude“. Poezija mu je uvrštena u zbornik „Garavi sokak“ Inđija, za 2013. godinu. Objavio pripovijetku „Posao je posao“ na portalu Avlija iz Rožaja.

 

Istaknuta slika: ”Korpar”, slikar Dragan Gaži (1930-1983) http://www.arte.rs/sr/aukcije/ix_aukcija_antikviteta_i_slika-39/dragan_gazi_korpar-1353/



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Džeraldina Delić: Čovjek je hram (iz knjige „Ispod crvenog mjeseca“)

Čovjek je hram priča iz knjige „Ispod crvenog mjeseca“- autor Džeraldina Delić   Ljepota življenja je u različitostima i poštovanju različitosti. Mnogo je primjera, a jedan od njih je bijeli tanjir od porculana...
by Redakcija
0

 
 

Alija Nametak: Priča o arapskim bedelima u Bosni

Sejjid Emin Akkad je dolazio na godine u naš šeher, gdje je tražio da bude bedel za kakva umrlog bogataša, pa, iako nije nikad bio sâm, ako je bilo i drugih Arapa koji su tim poslom dolazili u Bosnu, on nije nikad ostao da...
by Redakcija
0

 
 

Ivana Đukić: Novi ”Kosač”

Ivana Đukić   Novi ,,Kosač”   Śedi tako u svojoj fotelji zavaljen/a, zagledan/a u budućnost kroz prozor svoje fancy kancelarije, i među mislima probira jednu: “Pa, možda ja i nijesam mašina! Možda i ja im...
by Redakcija
0

 

 

Milanka Kuzmić: Kako sam zavoljela školu

Миланка Кузмић КАКО САМ ЗАВОЉЕЛА ШКОЛУ Дошао је септембар а са њим и први дан школе. Док су друга дјеца радосно ишчекивала та...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Alen Talić: Zašto ja?

Alen Talić   Zašto ja?   Mrzim kada su mi misli jače od riječi. Teško je objasniti egzistenciju u četiri zida, ali ću pokušati da što bliže dočaram kako je zbog bolesti biti prisiljen provoditi život u kre...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona