Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Bosna i Hercegovina

13. Avgusta 2014.
 

Marina Cvijetić: Maksim i Elena

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Voz iz Zagreba upravo polazi sa svog odredišta za Sarajevo. Pogled na zelene šume i kameni krš isprljan kišama avgusta. Prljavim, tamnoplavim hodnicima šeću se pijani kondukteri vodeći razgovor o svojim ženama. Najmanji od njih ulazi u prvi kupe sjedajući kod mladog bračnog para.

Do prozora, odsutan u svojim mislima, sjedi Maksim. Nosi svijetloplavu košulju ispeglanu bez greške i prljavobijele pantalone. Njegova uglađenost i košulja ispeglana do posljednjeg šava odaju uspješnog, srednjovječnog čovjeka. Prekoputa sjedi  Elena, djevojka u kasnim dvadestima. Obučena je u svijetlorozu haljinu koja pokriva njenu bijelu kožu. Zaljubljen, privlačan i zgodan par. Melanholija ispunjava crte  njihovih lica. Tišina kakva postoji samo između ljudi koji se dovoljno dobro poznaju.

Elena je bila nasmijana. Uživala je u daljinama, u čarima koje samo vozovi nose. Maksim je bio zagonetka. Naizgled staložena pojava visokog čovjeka smeđih očiju odavala je niske nagone. U nedalekoj prošlosti volio je kurve, gledao je na ženu kao na sirovo meso. Lice mu je bilo ispunjeno borama. Gledajući njegove ukočene ruke stiče se utisak da ima granice na čitavom tijelu, da se boji boli, da se boji sreće. Ali ipak,  krajnji uglovi usana odavali su osmijeh čovjeka spremnog na velike promjene.

Elena je bila preosjetljiva na vanjske podražaje. Život u braku otvara oči. Nije znala ko je, niti šta je. Svoju izgubljenost morala je skriti pred ljudima hodajući pod maskom.

Lice žene koja sputava samu sebe. Stotine cenzura u glavi. Zaklela se da će ih staviti na prvi naslov posljednje knjige. Čekala je pravi trenutak. Nije znala da čekanje ubija. Tako je ubila volju za pisanje u sebi. Posvetila se bračnom životu čuvajući želje u svom svijetu.

Dolazeći na krajnju tačku svoga odredišta, Maksim iznenada izvadi papir iz džepa  govoreći Eleni:

– Pročitaj! To je tvoja omiljena pjesma, mislio sam da će te razvedriti.

Ona podiže pogled i uze papir od Maksima. Na njemu su bili ispisani stihovi Elenine omiljene pjesme „Ko ti je ukrao zvezde iz očiju, Ana?“ [1]

Glasno se nasmija i kaza:

– Hvala Maksime. Ali nisam tužna. Umorna sam od dugog putovanja. Hvala Bogu pa stigosmo.

Rukujući se sa niskim, pijanim kondukterom izašli su iz voza. Elenin stisak ruke bio je nježan, odavao je bijele majeve i čežnje, dok je stisak Maksima odavao realnost i hladnoću.

Kišovite sarajevske ulice. Tamno nebo je uspjelo otvoriti njihovu dušu i izmamiti osmijeh na  licima. Lux in tenebris. Burme mamile su smijeh na njihovim licima i podsjećale na žute narcise izrasle na livadama.

II

 

Iznajmljena hotelska soba od 40 kvadrata. Tišina. Maksim prekide monotoniju hotelske sobe govoreći:

– Pisac je čovjek koji više posmatra, nego što učestvuje u životu. Istražuje dušu ljudi do srži i  kreće dalje tražeći nove ljude. Izgleda sebično i koristoljubljivo.Ti nisi takva. Uživaj u nama.

Elena  nije ništa odgovorila. Mislila je da baljezga gluposti. Ipak je bila oholi pjesnik žedan priznanja, žedan slave. Voljela je broj 7, težnju ka savršenstvu. Ponekad je i pisala poeziju do kasnih noćnih sati. Ustajala je podbulih obraza i smežuranih kapaka. Dijagnoza prenapetog mozga, hronična neispavanost. Bez inspiracije kao cvijeće bez kiše. Takvo je stanje umjetnika.

Rastrojenost, unutrašnje rasulo bile su odlike koje su krasile Elenu. Zaboravljala je stvari za sutrašnji dan na poslu. Imala je gadne navike ljenčuge.

Maksim je bio svijetla tačka u njenom životu. Postala je odgovorna. Poštovala je zakazane rokove sastanaka. Prvi muškarac sa kojim se nije morala pretvarati da voli slušati raznorazne gluposti. Bez glume. Bila je svoja…

Neposlušno sunce prži sarajevski asvalt. Vedrina nedjeljnog, ljetnog jutra. Miris jutarnje kafe odiše hotelskom sobom. Burme boje žutih narcisa vežu dva različita svijeta ispunjavajući ih toplinom.

 

[1] Jovica Đurđic „Košuta i Lapoči“ (2000.)

 

 

100_7822 (Custom)Marina Cvijetić, rođena u Sarajevu 20. 04. 1990. godine.

Živi u Doboju, Bosna i Hercegovina. Student četvrte godine Filološkog fakulteta na Odsjeku za italijanski jezik i književnost i srpski jezik i književnost. Prve pjesme su joj bile inspirisane ljubavnom tematikom iz koje i danas crpi motivaciju za pisanje. Sada se uglavnom bazira na pisanje kratkih priča ili socijalnih pjesama.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Poštuj život – poštuj saobraćajne propise

Šestomjesečni projekat je kombinacija više akcija na edukaciji stanovništva na temu sigurnosti i bezbijednosti u saobraćaju radi očuvanja ljudskih života, materijalnih vrijednosti i državnih resursa, povećanje stepena ...
by Redakcija
0

 
 

Said Šteta: Učiteljica i pjesnik

Said Šteta   Učiteljica i pjesnik   Dragi pjesniče, Pismo ti šaljem po jednom trgovcu jer u trgovini nema ljubavi pa tako znam da će sigurno stići u tvoje ruke. Znam da i ti podrhtavaš kao list jasike na svaki uzda...
by Redakcija
0

 
 

Said Šteta: Ćilim

Said Šteta   ĆILIM   Još se malo dnevnog svjetla uvlačilo kroz prozor kamene kuće i selo se polahko utapalo u smiraj akšama. Petrolejka lampa se ne pali sve dok ne zavlada potpuni mrak. Na sećiji je sjedio čov...
by Redakcija
0

 

 

Aida Kuko: Nurli lice moje nene

Aida Kuko   NURLI LICE MOJE NENE (Kratka priča iz serije priča ”Ramazan u meni”) Sjećam se… Bila sam mala. No, ipak ne toliko da ne bih mogla vidjeti i u sjećanje prizvati nenin dragi lik. Njene plave, bi...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Sanja Klisarić: Pohlepa (Prva nagrada za najbolju priču u regionu za 2021. godinu)

Сања Клисарић   ПОХЛЕПА   Један веома измршавео човек упалих очију сувог погледа у одећи умирућег тупо је гледао у докт...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona
 
Secured By miniOrange