Magla i memla utapaju se u opojni miris dalekog, balkanskog grada nalik na zbijenu varoš. Ulice su prekrivene snježnim vojnicima koji stražare nad ogoljenim lipinim drvećem. Na okolnom brdu stari četinari se opiru hladnoći i kuju plan kako da ubiju mraz sa bodljikavih grana. Nedjelja se budi u osvit zore.
Zimsko jutro odiše hladnoćom u ulici Svetog Save. U kvartu od nekoliko starinskih zgrada izdvaja se blijeda i vlažna zgrada oker boje. Stan četrdesetogodišnjaka na prizemlju mami radoznalost. Zelene, spuštene roletne svakodnevno zaokupljaju prolaznike. Napukle, venecijanerske trake odaju zatvoreni i mrakom pokriveni prostor. Odbijaju sunčeve zrake i podsjećaju na zabrane. Zabrana budi čudnu pobunu. Dubina u kojoj čuči podsvijest želi da pređe te granice. Zato uvijek idemo tamo gdje ne treba.
Visoko, mršavo tijelo u crnom, markiranom odjelu odaje lice koje je namršteno do posljednje bore. Alkohol je njegova omiljena hrana. Taj krpelj grize emocionalnu prazninu ostavljajući sloj trulog mesa ispod kože. Čudan je vrag u njemu. Radoznali mozak vuče prošlost za rukav otvarajući davno zašivene rane. Četrdesetogodišnjak traži alkohol da zamalteriše crne rupe u moždanim sferama dozivajući poraz. Ali ne postoji dovoljno kvalitetan malter da zamalteriše trula sjećanja. Manjak trombocita ne dozvoljava lako zaustavljanje nemirne, crvene rijeke iz rašivenih rana…
U snu nalazi lijek za svoju bolest i stapa njene boje sa sjenkama ogoljenog lipinog drveća. Zgužvana kožu ispod očiju koja sluti na nesanicu i neprospavane noći, uklapa se u ambijent noćnog, zimskog pejzaža.
II
Decembarsko jutro je na izmaku, skida svoju hladnoću. Sunčevi zraci otapaju bijeli pokrivač. Pokrivaju posljednje tragove rose grijući usamljeno, obmrlo lipino lišće u ulici Svetog Save.
Stan crnog čovjeka odiše mrtvilom. Ustaje u kasnim popodnevnim časovima. Depresija ne dozvoljava ustajanje sa pogledom na hladno, kišno jutro. Ispija toplu kafu iz omiljene šolje. Uživa u toploj postelji. Ipak, kišno jutro kvari jutarnji ugođaj. Bore ljutnje se gomilaju u dnu smežuranih kapaka. Tijelo alkohola krpelja nastavlja da ispija život i suši prazne, bijele dijelove kože. Nazire se smežurana koža ispod očiju i starost koja ga otima od života. On nastavlja da se igra sa vragom u sebi. Sirova rutina svakodnevnice zabranjuje suncu toplinu za najkrupniji led u njemu. U njegovim mislima, u crnim rupama duše, stvarnost je kurva kojoj bez oklijevanja govori da i pušta da alkohol davi sve ljudsko u njoj…
Marina Cvijetić
Marina Cvijetić, rođena u Sarajevu 20. aprila 1990. godine.
Živi u Doboju, Bosna i Hercegovina. Student četvrte godine Filološkog fakulteta na Odsjeku za italijanski jezik i književnost i srpski jezik i književnost. Prve pjesme su joj bile inspirisane ljubavnom tematikom iz koje i danas crpi motivaciju za pisanje. Sada se uglavnom bazira na pisanje kratkih priča ili socijalnih pjesama.
