– Allahu dragi!
– Bio je golobrado i nevino čeljade, reče jedna uplakana žena.
– Bio je lijep, veseo i razdragan, reče druga žena.
– Dobro je učio u školi i mektefu, a imao je i umiljat glas, lijepo je pjevao i učio ezan, reče jedan muškarac.
– Zašto? Pitali su svi ostali.
Tabut u kome je bilo mrtvo tijelo nevinog čeljadeta donijeli su s ruke na ruku do kabura.
Nedaleko od tabuta jedna je žena, majka, čučala, plakala, kosu čupala i kroz jecaj pitala: – Zašto dušmani, zašto ga ubiste?
– Zašto nedužno i nevino čeljade na prečac na drugi, ako Bog da bolji svijet poslaste?
– Njegove plave oči što nebu biše slične i k’o bijeli snijeg ruke, bile su uprte prema zrelim trešnjama.
– A vi ga k’o ticu sa grane odstrijeliste.
Svi oni koji su nešto pitali ili šutili netremice su tabut gledali. Oči su im bile ukočene.
– Ah Bože, da nam je sad njegov umiljati glas čuti, osmjeh na licu ugledati.
– Ah Bože, mi ga u kabur spuštamo, a Ti mu vrata dženneta otvori!
– Smjestiga u društvo šehida, jer samo Ti Allahu znaš kome je mjesto u šehidskim baščama!
Samo što su dženazu klanjali, sunce kao da je na to čekalo brzo je nakon toga zašlo.
Nije bilo oblaka niti magle pa se moglo vidjeti parče crvenog neba, pomalo je krvavo izgledalo, kao da je pokazivalo krv šehida.
I nebo je tog dana pitalo i tugovalo dok je krvavu tugu pokazivalo.
Na rastanku jedan muškarac reče:
– Šehid je umro radi nečijih tuđih grijehova, ne svojih!
– Neka mu je rahmet golemi! – drugi mu u glas odgovoriše.
