Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Bosna i Hercegovina

1. Avgusta 2017.
 

Poezija Mehmeda Meše Pargana

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Mehmed Meša Pargan

 

 

NADA

 

Iza koje zavjese tvoje oči

iz sjene, gledaju nadu u ovom muškarcu

uspravnog hoda, koji gazi

ulicom Gospodskom.

Nebo se spustilo do tornja nove crkve.

Ocijeđeno. Suhonjavo.

I tamu baca na stakla na kojima se

Ne prepoznaje tvoj odraz, usamljene žene.

 

Molitve na putu do neba padaju

Kao glineni golubovi u lovištu na periferiji

U kojem su zločinci iz posljednjeg rata

Vježbali gađanje meta u pokretu.

 

Sve je teže dodirnuti Božje skute

Otkad se u izbama samoće

ne pojavljuju suze.

I pokajanja.

 

Taj muškarac, zaleđenog pogleda

Zgrčio je kičmenu moždinu u šaku i

Drži je u kandžama grada.

 

Kada bismo samo znali kako je beskorisno i slabo to mjesto

u kojem živi nada. Kako su njene sjene providne

umirali bismo i živjeli predani

Bez čežnje i vjere.

 

Koliko je samo izgubljenih pogleda u ovoj ulici

Koji se nikada ne sretnu.

U kojima ode nada.

Beskorisno trošeći naše vrijeme.

 

Čekam da skloniš zastore i otkriješ tijelo

Nije on utjeha za tebe,

Asimiliran na uspravan hod, zvona i tišinu

On kroz zavjese ulazi u tvoj stan,

uzima te za kosu i baca na ležaj

U dnevnom boravku…

Ljubi te do vječnosti…

Znojem natapa sve tvoje protračene godine.

Hrani tvoju ženstvenost, koju u brzini življenja

Ubijeni pastusi u tijelima muškaraca ne vide.

Mikelanđelo bi od tebe pravio

Nikada izvajanu Kleopatru.

A ti ćeš nakon čežnje, oblačenja i slučajnih dodira,

Krenuti u tvornicu i do večeri lijepiti donji dio cipele.

Možda baš njih nosi čovjek, zaključan u tvome pogledu.

On nestaje u dnu ulice,

tvoja čežnja…

Bez nade, on ne zna da je ušao u jednu kuću i postao nada.

 

PARFEM

 

Gricnula je donju usnu pred ogledalom.

Popravila karmin,

i odabrala najskuplji parfem La vie est belle Lakome

položen u komodi sa zakrivljenim stilskim nogama

koja je nađena na špermilu 1994. raskovane fioke

i ručno, njenim kistovima, pet godina kasnije, lakirana.

 

Samo za izlaske sa muškarcima je čuvala taj parfem,

Nekada davno još poslije rata kupljen

u nekoj ulici u Berlinu.

Rekla mi je ime te ulice, ali ga nisam upamtio.

Sjećam se samo onoga – …štrase na kraju riječi

i da je preko puta prodavnice parfema

bio neki zid koji su rušili kada je kao djevojčica

donijeta u naručju svoje mame

u izbjeglički kamp – da tu sačekaju dolazak oca.

 

Prošle godine, njegove je kosti položila u mezar i rekla:

-Zbogom! Ja ne trebam zemlju u kojoj umiru nade

I rađaju se smrti. Makar se i Bosna zvala.

 

I pošla je zauvijek u svijet.

 

A svijet nije tamo daleko, njega nosiš u svojoj suzi

Koju pustiš svake večeri,

kada hranu svakdašnju blagosiljaš

i moliš Svevišnjeg da je donese i sutra, i prekosutra,

i svake večeri.

Da tebe i tvoju porodicu nikada bez hljeba

i zaštitnika ne ostavi.

Da je učini spašenom od gladi, najezde mračnih vojski,

samoće i oduzimanja iz naručja oca,

iznova svake večeri…

 

Sada polazi na taj sastanak sa mnom, sredovječnim gospodinom.

U ogledalu gleda ženu, bez majice

u pogužvanim gaćicama boje breskvinog behara.

To izmoždeno tijelo lijepoga sklada

Skrhano tugom…

 

Parfem stavlja samo za mene.

U ovim godinama, kada su tijelo napustili nemiri

a sumnje su najčešći stanari te prazne kuće

imponuje muškoj sujeti taj hod žene isključivo ka meni.

Ka praznini ustrajnoj i stamenoj

Koja ne obećava nanošenje parfema drugi put.

 

ŽIVOT IZA DUPLOG ČVORA PVC-a

 

I ja bih ponekad da zavirim u kontejner

i kopam po stvarima ljudi koje susrećem:

nasmijane,

uglađene,

ponosite,

razočarane,

nijeme,

otresite,

sipljive,

naoko strpljive,

trome

i bezgriješne.

Da nađem trag zuba vremena na njihovoj koži.

Te ugrize kojih se ni najjači ne uspijevaju spasiti.

Da se zavučem ispod parfema, kojim pokriju

vonj ovoga vremena i sebe u njemu.

Zavukao bih se u glad isisane četvrtine limuna.

Pitao bih, nekoliko puta krpljene haltere, sve o uzdasima

i noćima koje pamte, u svojoj otužnoj

prolaznosti.

Sreo bih tu ćirilične pisce.

Našao bih sve te istrošene ideologe socijalizma.

I ove nove, koji su ušli već istrošeni u nove ideologije.

Našao bih i tragove rata.

(ovdje su sve pojave tek ustaljeni tragovi nekoga rata)

U kontejnerima su skriveni svi odgovori na tajne

zaključane petokomornom aluminijskom stolarijom

i neprobojnim vratima,

visoke cijene.

I sa zlatnom pločicom na sebi.

Čudno je kako se ljudi zaključaju i pokušaju sakriti

iza takvih vrata,

a onda u kontejner saspu sve iz svoga života.

Sve tajne.

Sve navike.

Sve svoje osobine.

Zapravo, ljudi u tu kesicu, sa natpisom i oznakom

lokalnog marketa, pažljivo spakuju svoje rođenje, djetinjstvo,

radosti i ludosti, iluzije,

svoje odrastanje i traume.

Spakuju cijeli svoj dan, svoj život…

I onda, dostojanstveno, dva puta zavežu najlon.

Na čvor.

Eh, tamo bih da zavirim, iza duplog čvora PVC-a.

U toj raskoši kontejnera su naši životi.

Stisnuti i smrdljivi.

Potpuno stvarni.

 

Ne priliči jednom pjesniku da visi preko kontejnera

i rovi tuđe uspomene i sânja.

Zato se sakrijem iza tamnih naočala i subotom odem

na buvljak.

I vidim ljude, iste kao ja. I oni se kriju iza svoje znatiželje

lažući, kako su samo došli da kupuju.

Prevrčući sve to smeće

i oni kopaju tuđe živote,

da bi našli svoj.

Okrećem album, svećenik iz nekog gradića, blizu Beča,

složio je 1956. godine svoje crno-bijele fotografije

i potpisao,

vjerujući da je njegov život važan nekome ko dolazi

makar toliko koliko je njemu samome važan.

I da će ih zato neko kasnije čuvati

i učiti posthitlerovski život Nijemaca sa njih.

Cjenjkam se sa ženom, koja duboko kašlje

očito je na tragu tuberkuloza.

Traži marku za album, a ja dajem pola

Ni sam ne znajući čemu te fotografije trebaju

služiti u mom životu.

Lokalni pisac je među knjigama o Titu.

Knjiga je lijepe boje i tete poslovično zagledaju

da li bi hrbat mogao da se uklopi u njihovu vitrinu

boje mahagoni.

Svi smo tu. Srećemo se,

u početku krijemo oči

iza tamnih naočala, a onda se radujemo

i razgovaramo.

Krišom tumačimo poznanike

po tome čije ih smeće interesuje,

gdje se zaustavljaju i šta kupuju.

Šetamo svi tim velikim kontejnerom,

konačno ispunjenih želja.

Okrećem se, gledam prema gore:

Da li neko viri šta to ima u njemu?

 

Mehmed Meša Pargan (Zvornik, 1971-), bosanskohercegovački književnik i novinar

Mehmed Pargan rođen je 1971. godine u Zvorniku, a od 1990. godine živi u Tuzli.

Radio je u periodu 1995-2010. kao novinar u političkoj reviji «Slobodna Bosna» iz Sarajeva, a objavljivao je u desetak dnevnih, sedmičnih i mjesečnih novinskih izdanja, kao i u književnim časopisima. U periodu od 2010. do 2013. radi u BMG Bosanska medijska grupa Tuzla, gdje je angažiran kao urednik izdanja ove kuće. Osnivač je i urednik prvog bosanskohercegovačkog portala za turizam www.vodic.ba. Suosnivač mjesečnika “Dijaspora” koji izlazi od 2005. do 2010. u St. Louisu.

Bio je urednik u radio-stanicama «Radio Glas Drine», Zvornik i «Radio Kameleon», Tuzla, te sedmičnika «Narodne novine», koji je također izlazio u Tuzli.

Do sada je objavio knjige poezije «U potrazi za beskonačnim», «Na tragu svjetlosti» i «Pjesme zemlje i tla». Piše prozu, a autor je i knjige drama «U ime naroda», koja je izašla u izdanju Bosanke riječi iz Tuzle. Autor je knjige «Umjetnički i stari zanati u Bosni i Hercegovini». Priređivač je i glavni urednik knjige Monografija Narodne i univerzitetske biblioteke “Derviš Sušić” Tuzla, u poodu 65 godina postojanja, te urednik brojnih izdanja.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Poezija Dejana Ivanovića

Dejan Ivanović     BURA Prijateljima iz Dalmacije   Vitla bura, u ovo doba kao i obično… Škripe hladna lica strmih pločastih ulica, uskih, stare kuće kamenih fasada stoje jednolično, ćute uspravne, z...
by Redakcija
 

 
 

Natpis na kuli Rašića u Gusinju

Natpis na kuli Rašića u Gusinju   Prijevod: O, Gospodaru, srećom počasti ovo mjesto Onaj koji dođe neka sa srećom dođe Onaj koji ode neka sa mirom ode Vlasnik Mustafa sin Ramazanov (Majstor) Debranin Abdullah, godin...
by Redakcija
 

 
 

Dušan Dojčinović: Pismo za Suadu T.

Dušan Dojčinović   Pismo za Suadu T.   Nisam čitao, tvoja pisma, draga Suada, još od onda, kada je tvoje pismo ocu rudaru, rasplakalo ceo region. I bilo najčitanije. Ne sećam se koliko je imalo pregleda. Znam d...
by Redakcija
 

 

 

ANDRIĆ I „POGRANIČNE KULTURE“ – SA BELORUSKE TAČKE GLEDIŠTA

ANDRIĆ I „POGRANIČNE KULTURE“ – SA BELORUSKE TAČKE GLEDIŠTA   Феномен культурного пограничья в творчестве Иво Андрича / Ana Naumova; naučna redakcija Ivan Čarot...
by Redakcija
 

 
 

Denis Kožljan: ”Moj bosanski, srpski, hrvatski, crnogorski jezik – jedan jezik sa četiri naziva”

“Jezik nije ni propis ni zakon kojeg se morate po svaku cijenu držati, nego fleksibilna živa stvar kojoj se prilagođavate. Ja sam prolazio sve jezične faze i varijante, nekad sam bio prinuđen na to, nekad sam to čin...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona