Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Bosna i Hercegovina

1. Avgusta 2017.
 

Poezija Mehmeda Meše Pargana

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Mehmed Meša Pargan

 

 

NADA

 

Iza koje zavjese tvoje oči

iz sjene, gledaju nadu u ovom muškarcu

uspravnog hoda, koji gazi

ulicom Gospodskom.

Nebo se spustilo do tornja nove crkve.

Ocijeđeno. Suhonjavo.

I tamu baca na stakla na kojima se

Ne prepoznaje tvoj odraz, usamljene žene.

 

Molitve na putu do neba padaju

Kao glineni golubovi u lovištu na periferiji

U kojem su zločinci iz posljednjeg rata

Vježbali gađanje meta u pokretu.

 

Sve je teže dodirnuti Božje skute

Otkad se u izbama samoće

ne pojavljuju suze.

I pokajanja.

 

Taj muškarac, zaleđenog pogleda

Zgrčio je kičmenu moždinu u šaku i

Drži je u kandžama grada.

 

Kada bismo samo znali kako je beskorisno i slabo to mjesto

u kojem živi nada. Kako su njene sjene providne

umirali bismo i živjeli predani

Bez čežnje i vjere.

 

Koliko je samo izgubljenih pogleda u ovoj ulici

Koji se nikada ne sretnu.

U kojima ode nada.

Beskorisno trošeći naše vrijeme.

 

Čekam da skloniš zastore i otkriješ tijelo

Nije on utjeha za tebe,

Asimiliran na uspravan hod, zvona i tišinu

On kroz zavjese ulazi u tvoj stan,

uzima te za kosu i baca na ležaj

U dnevnom boravku…

Ljubi te do vječnosti…

Znojem natapa sve tvoje protračene godine.

Hrani tvoju ženstvenost, koju u brzini življenja

Ubijeni pastusi u tijelima muškaraca ne vide.

Mikelanđelo bi od tebe pravio

Nikada izvajanu Kleopatru.

A ti ćeš nakon čežnje, oblačenja i slučajnih dodira,

Krenuti u tvornicu i do večeri lijepiti donji dio cipele.

Možda baš njih nosi čovjek, zaključan u tvome pogledu.

On nestaje u dnu ulice,

tvoja čežnja…

Bez nade, on ne zna da je ušao u jednu kuću i postao nada.

 

PARFEM

 

Gricnula je donju usnu pred ogledalom.

Popravila karmin,

i odabrala najskuplji parfem La vie est belle Lakome

položen u komodi sa zakrivljenim stilskim nogama

koja je nađena na špermilu 1994. raskovane fioke

i ručno, njenim kistovima, pet godina kasnije, lakirana.

 

Samo za izlaske sa muškarcima je čuvala taj parfem,

Nekada davno još poslije rata kupljen

u nekoj ulici u Berlinu.

Rekla mi je ime te ulice, ali ga nisam upamtio.

Sjećam se samo onoga – …štrase na kraju riječi

i da je preko puta prodavnice parfema

bio neki zid koji su rušili kada je kao djevojčica

donijeta u naručju svoje mame

u izbjeglički kamp – da tu sačekaju dolazak oca.

 

Prošle godine, njegove je kosti položila u mezar i rekla:

-Zbogom! Ja ne trebam zemlju u kojoj umiru nade

I rađaju se smrti. Makar se i Bosna zvala.

 

I pošla je zauvijek u svijet.

 

A svijet nije tamo daleko, njega nosiš u svojoj suzi

Koju pustiš svake večeri,

kada hranu svakdašnju blagosiljaš

i moliš Svevišnjeg da je donese i sutra, i prekosutra,

i svake večeri.

Da tebe i tvoju porodicu nikada bez hljeba

i zaštitnika ne ostavi.

Da je učini spašenom od gladi, najezde mračnih vojski,

samoće i oduzimanja iz naručja oca,

iznova svake večeri…

 

Sada polazi na taj sastanak sa mnom, sredovječnim gospodinom.

U ogledalu gleda ženu, bez majice

u pogužvanim gaćicama boje breskvinog behara.

To izmoždeno tijelo lijepoga sklada

Skrhano tugom…

 

Parfem stavlja samo za mene.

U ovim godinama, kada su tijelo napustili nemiri

a sumnje su najčešći stanari te prazne kuće

imponuje muškoj sujeti taj hod žene isključivo ka meni.

Ka praznini ustrajnoj i stamenoj

Koja ne obećava nanošenje parfema drugi put.

 

ŽIVOT IZA DUPLOG ČVORA PVC-a

 

I ja bih ponekad da zavirim u kontejner

i kopam po stvarima ljudi koje susrećem:

nasmijane,

uglađene,

ponosite,

razočarane,

nijeme,

otresite,

sipljive,

naoko strpljive,

trome

i bezgriješne.

Da nađem trag zuba vremena na njihovoj koži.

Te ugrize kojih se ni najjači ne uspijevaju spasiti.

Da se zavučem ispod parfema, kojim pokriju

vonj ovoga vremena i sebe u njemu.

Zavukao bih se u glad isisane četvrtine limuna.

Pitao bih, nekoliko puta krpljene haltere, sve o uzdasima

i noćima koje pamte, u svojoj otužnoj

prolaznosti.

Sreo bih tu ćirilične pisce.

Našao bih sve te istrošene ideologe socijalizma.

I ove nove, koji su ušli već istrošeni u nove ideologije.

Našao bih i tragove rata.

(ovdje su sve pojave tek ustaljeni tragovi nekoga rata)

U kontejnerima su skriveni svi odgovori na tajne

zaključane petokomornom aluminijskom stolarijom

i neprobojnim vratima,

visoke cijene.

I sa zlatnom pločicom na sebi.

Čudno je kako se ljudi zaključaju i pokušaju sakriti

iza takvih vrata,

a onda u kontejner saspu sve iz svoga života.

Sve tajne.

Sve navike.

Sve svoje osobine.

Zapravo, ljudi u tu kesicu, sa natpisom i oznakom

lokalnog marketa, pažljivo spakuju svoje rođenje, djetinjstvo,

radosti i ludosti, iluzije,

svoje odrastanje i traume.

Spakuju cijeli svoj dan, svoj život…

I onda, dostojanstveno, dva puta zavežu najlon.

Na čvor.

Eh, tamo bih da zavirim, iza duplog čvora PVC-a.

U toj raskoši kontejnera su naši životi.

Stisnuti i smrdljivi.

Potpuno stvarni.

 

Ne priliči jednom pjesniku da visi preko kontejnera

i rovi tuđe uspomene i sânja.

Zato se sakrijem iza tamnih naočala i subotom odem

na buvljak.

I vidim ljude, iste kao ja. I oni se kriju iza svoje znatiželje

lažući, kako su samo došli da kupuju.

Prevrčući sve to smeće

i oni kopaju tuđe živote,

da bi našli svoj.

Okrećem album, svećenik iz nekog gradića, blizu Beča,

složio je 1956. godine svoje crno-bijele fotografije

i potpisao,

vjerujući da je njegov život važan nekome ko dolazi

makar toliko koliko je njemu samome važan.

I da će ih zato neko kasnije čuvati

i učiti posthitlerovski život Nijemaca sa njih.

Cjenjkam se sa ženom, koja duboko kašlje

očito je na tragu tuberkuloza.

Traži marku za album, a ja dajem pola

Ni sam ne znajući čemu te fotografije trebaju

služiti u mom životu.

Lokalni pisac je među knjigama o Titu.

Knjiga je lijepe boje i tete poslovično zagledaju

da li bi hrbat mogao da se uklopi u njihovu vitrinu

boje mahagoni.

Svi smo tu. Srećemo se,

u početku krijemo oči

iza tamnih naočala, a onda se radujemo

i razgovaramo.

Krišom tumačimo poznanike

po tome čije ih smeće interesuje,

gdje se zaustavljaju i šta kupuju.

Šetamo svi tim velikim kontejnerom,

konačno ispunjenih želja.

Okrećem se, gledam prema gore:

Da li neko viri šta to ima u njemu?

 

Mehmed Meša Pargan (Zvornik, 1971-), bosanskohercegovački književnik i novinar

Mehmed Pargan rođen je 1971. godine u Zvorniku, a od 1990. godine živi u Tuzli.

Radio je u periodu 1995-2010. kao novinar u političkoj reviji «Slobodna Bosna» iz Sarajeva, a objavljivao je u desetak dnevnih, sedmičnih i mjesečnih novinskih izdanja, kao i u književnim časopisima. U periodu od 2010. do 2013. radi u BMG Bosanska medijska grupa Tuzla, gdje je angažiran kao urednik izdanja ove kuće. Osnivač je i urednik prvog bosanskohercegovačkog portala za turizam www.vodic.ba. Suosnivač mjesečnika “Dijaspora” koji izlazi od 2005. do 2010. u St. Louisu.

Bio je urednik u radio-stanicama «Radio Glas Drine», Zvornik i «Radio Kameleon», Tuzla, te sedmičnika «Narodne novine», koji je također izlazio u Tuzli.

Do sada je objavio knjige poezije «U potrazi za beskonačnim», «Na tragu svjetlosti» i «Pjesme zemlje i tla». Piše prozu, a autor je i knjige drama «U ime naroda», koja je izašla u izdanju Bosanke riječi iz Tuzle. Autor je knjige «Umjetnički i stari zanati u Bosni i Hercegovini». Priređivač je i glavni urednik knjige Monografija Narodne i univerzitetske biblioteke “Derviš Sušić” Tuzla, u poodu 65 godina postojanja, te urednik brojnih izdanja.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Refik Bulić: Začarana rijeka

Jednom davno, tako davno da se i Beranov djed jedva sjeća toga vremena, tiho je tekla rijeka Toplica i pokretala desetak vodenica raspoređenih na nekoliko kilometara riječnog toka. Beranov djed se malo sjeća toga vremena, k...
by Redakcija
 

 
 

Mešino bockanje – aforizmi Mehmeda Meše Delića

*Puno studenata pada na ispitima. Proklete plave koverte… *Ko će kome nego svoj svome da dođe do – DIPLOME! *Omladina je naše najveće bogatstvo. Već nekoliko godina imamo dobar izvoz! *Odem na Zapad – sve mi paš...
by Redakcija
 

 
 

Denis Kožljan: ”Kino Bosna” Zlatka Lukićića

Kako odavno nisam čitala neki dobar i pametan prozni uradak, predstavljen na Digitalnim knjigama, a nešto malo bolje poznavajući autora Zlatka Lukića, odlučih da to ovog puta, bude roman, jedan iz njegove trilogije, naslov...
by Redakcija
 

 

 

Said Šteta: Odraz u očima

Već dugo imam potrebu da ovo  napišem. Nemam ja pravo misli držati u ropstvu. Jok! Ta  ja sam dovoljno rob. Neka! Znam kome robujem i nije mi teško. Samo Uzvišenom Gospodaru. Ahh, i te misli! Đahkad su na gomili složen...
by Redakcija
 

 
 

Ahmet Ademagić: Priča o prezimenu Bošnjak u Rožajama

Ahmet Ademagić   PRIČA O PREZIMENU BOŠNJAK U ROŽAJAMA   Život piše romane. Ljudske su sudbine nepredvidljive. Ovo je priča  jednoj takvoj ljudskoj sudbini. Ovo je priča o majčinom djedu a mome pradjedu. U Gl...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona