Mehmed Meša Pargan
NADA
Iza koje zavjese tvoje oči
iz sjene, gledaju nadu u ovom muškarcu
uspravnog hoda, koji gazi
ulicom Gospodskom.
Nebo se spustilo do tornja nove crkve.
Ocijeđeno. Suhonjavo.
I tamu baca na stakla na kojima se
Ne prepoznaje tvoj odraz, usamljene žene.
Molitve na putu do neba padaju
Kao glineni golubovi u lovištu na periferiji
U kojem su zločinci iz posljednjeg rata
Vježbali gađanje meta u pokretu.
Sve je teže dodirnuti Božje skute
Otkad se u izbama samoće
ne pojavljuju suze.
I pokajanja.
Taj muškarac, zaleđenog pogleda
Zgrčio je kičmenu moždinu u šaku i
Drži je u kandžama grada.
Kada bismo samo znali kako je beskorisno i slabo to mjesto
u kojem živi nada. Kako su njene sjene providne
umirali bismo i živjeli predani
Bez čežnje i vjere.
Koliko je samo izgubljenih pogleda u ovoj ulici
Koji se nikada ne sretnu.
U kojima ode nada.
Beskorisno trošeći naše vrijeme.
Čekam da skloniš zastore i otkriješ tijelo
Nije on utjeha za tebe,
Asimiliran na uspravan hod, zvona i tišinu
On kroz zavjese ulazi u tvoj stan,
uzima te za kosu i baca na ležaj
U dnevnom boravku…
Ljubi te do vječnosti…
Znojem natapa sve tvoje protračene godine.
Hrani tvoju ženstvenost, koju u brzini življenja
Ubijeni pastusi u tijelima muškaraca ne vide.
Mikelanđelo bi od tebe pravio
Nikada izvajanu Kleopatru.
A ti ćeš nakon čežnje, oblačenja i slučajnih dodira,
Krenuti u tvornicu i do večeri lijepiti donji dio cipele.
Možda baš njih nosi čovjek, zaključan u tvome pogledu.
On nestaje u dnu ulice,
tvoja čežnja…
Bez nade, on ne zna da je ušao u jednu kuću i postao nada.
PARFEM
Gricnula je donju usnu pred ogledalom.
Popravila karmin,
i odabrala najskuplji parfem La vie est belle Lakome
položen u komodi sa zakrivljenim stilskim nogama
koja je nađena na špermilu 1994. raskovane fioke
i ručno, njenim kistovima, pet godina kasnije, lakirana.
Samo za izlaske sa muškarcima je čuvala taj parfem,
Nekada davno još poslije rata kupljen
u nekoj ulici u Berlinu.
Rekla mi je ime te ulice, ali ga nisam upamtio.
Sjećam se samo onoga – …štrase na kraju riječi
i da je preko puta prodavnice parfema
bio neki zid koji su rušili kada je kao djevojčica
donijeta u naručju svoje mame
u izbjeglički kamp – da tu sačekaju dolazak oca.
Prošle godine, njegove je kosti položila u mezar i rekla:
-Zbogom! Ja ne trebam zemlju u kojoj umiru nade
I rađaju se smrti. Makar se i Bosna zvala.
I pošla je zauvijek u svijet.
A svijet nije tamo daleko, njega nosiš u svojoj suzi
Koju pustiš svake večeri,
kada hranu svakdašnju blagosiljaš
i moliš Svevišnjeg da je donese i sutra, i prekosutra,
i svake večeri.
Da tebe i tvoju porodicu nikada bez hljeba
i zaštitnika ne ostavi.
Da je učini spašenom od gladi, najezde mračnih vojski,
samoće i oduzimanja iz naručja oca,
iznova svake večeri…
Sada polazi na taj sastanak sa mnom, sredovječnim gospodinom.
U ogledalu gleda ženu, bez majice
u pogužvanim gaćicama boje breskvinog behara.
To izmoždeno tijelo lijepoga sklada
Skrhano tugom…
Parfem stavlja samo za mene.
U ovim godinama, kada su tijelo napustili nemiri
a sumnje su najčešći stanari te prazne kuće
imponuje muškoj sujeti taj hod žene isključivo ka meni.
Ka praznini ustrajnoj i stamenoj
Koja ne obećava nanošenje parfema drugi put.
ŽIVOT IZA DUPLOG ČVORA PVC-a
I ja bih ponekad da zavirim u kontejner
i kopam po stvarima ljudi koje susrećem:
nasmijane,
uglađene,
ponosite,
razočarane,
nijeme,
otresite,
sipljive,
naoko strpljive,
trome
i bezgriješne.
Da nađem trag zuba vremena na njihovoj koži.
Te ugrize kojih se ni najjači ne uspijevaju spasiti.
Da se zavučem ispod parfema, kojim pokriju
vonj ovoga vremena i sebe u njemu.
Zavukao bih se u glad isisane četvrtine limuna.
Pitao bih, nekoliko puta krpljene haltere, sve o uzdasima
i noćima koje pamte, u svojoj otužnoj
prolaznosti.
Sreo bih tu ćirilične pisce.
Našao bih sve te istrošene ideologe socijalizma.
I ove nove, koji su ušli već istrošeni u nove ideologije.
Našao bih i tragove rata.
(ovdje su sve pojave tek ustaljeni tragovi nekoga rata)
U kontejnerima su skriveni svi odgovori na tajne
zaključane petokomornom aluminijskom stolarijom
i neprobojnim vratima,
visoke cijene.
I sa zlatnom pločicom na sebi.
Čudno je kako se ljudi zaključaju i pokušaju sakriti
iza takvih vrata,
a onda u kontejner saspu sve iz svoga života.
Sve tajne.
Sve navike.
Sve svoje osobine.
Zapravo, ljudi u tu kesicu, sa natpisom i oznakom
lokalnog marketa, pažljivo spakuju svoje rođenje, djetinjstvo,
radosti i ludosti, iluzije,
svoje odrastanje i traume.
Spakuju cijeli svoj dan, svoj život…
I onda, dostojanstveno, dva puta zavežu najlon.
Na čvor.
Eh, tamo bih da zavirim, iza duplog čvora PVC-a.
U toj raskoši kontejnera su naši životi.
Stisnuti i smrdljivi.
Potpuno stvarni.
Ne priliči jednom pjesniku da visi preko kontejnera
i rovi tuđe uspomene i sânja.
Zato se sakrijem iza tamnih naočala i subotom odem
na buvljak.
I vidim ljude, iste kao ja. I oni se kriju iza svoje znatiželje
lažući, kako su samo došli da kupuju.
Prevrčući sve to smeće
i oni kopaju tuđe živote,
da bi našli svoj.
Okrećem album, svećenik iz nekog gradića, blizu Beča,
složio je 1956. godine svoje crno-bijele fotografije
i potpisao,
vjerujući da je njegov život važan nekome ko dolazi
makar toliko koliko je njemu samome važan.
I da će ih zato neko kasnije čuvati
i učiti posthitlerovski život Nijemaca sa njih.
Cjenjkam se sa ženom, koja duboko kašlje
očito je na tragu tuberkuloza.
Traži marku za album, a ja dajem pola
Ni sam ne znajući čemu te fotografije trebaju
služiti u mom životu.
Lokalni pisac je među knjigama o Titu.
Knjiga je lijepe boje i tete poslovično zagledaju
da li bi hrbat mogao da se uklopi u njihovu vitrinu
boje mahagoni.
Svi smo tu. Srećemo se,
u početku krijemo oči
iza tamnih naočala, a onda se radujemo
i razgovaramo.
Krišom tumačimo poznanike
po tome čije ih smeće interesuje,
gdje se zaustavljaju i šta kupuju.
Šetamo svi tim velikim kontejnerom,
konačno ispunjenih želja.
Okrećem se, gledam prema gore:
Da li neko viri šta to ima u njemu?
Mehmed Meša Pargan (Zvornik, 1971-), bosanskohercegovački književnik i novinar
Mehmed Pargan rođen je 1971. godine u Zvorniku, a od 1990. godine živi u Tuzli.
Radio je u periodu 1995-2010. kao novinar u političkoj reviji «Slobodna Bosna» iz Sarajeva, a objavljivao je u desetak dnevnih, sedmičnih i mjesečnih novinskih izdanja, kao i u književnim časopisima. U periodu od 2010. do 2013. radi u BMG Bosanska medijska grupa Tuzla, gdje je angažiran kao urednik izdanja ove kuće. Osnivač je i urednik prvog bosanskohercegovačkog portala za turizam www.vodic.ba. Suosnivač mjesečnika “Dijaspora” koji izlazi od 2005. do 2010. u St. Louisu.
Bio je urednik u radio-stanicama «Radio Glas Drine», Zvornik i «Radio Kameleon», Tuzla, te sedmičnika «Narodne novine», koji je također izlazio u Tuzli.
Do sada je objavio knjige poezije «U potrazi za beskonačnim», «Na tragu svjetlosti» i «Pjesme zemlje i tla». Piše prozu, a autor je i knjige drama «U ime naroda», koja je izašla u izdanju Bosanke riječi iz Tuzle. Autor je knjige «Umjetnički i stari zanati u Bosni i Hercegovini». Priređivač je i glavni urednik knjige Monografija Narodne i univerzitetske biblioteke “Derviš Sušić” Tuzla, u poodu 65 godina postojanja, te urednik brojnih izdanja.
