Šimo Ešić
POSLASTIČAR
Na željezničkoj stanici
u Bosanskoj Poljani,
živio, ne tako davno,
slastičar Galib Hasani.
Niko ga nije volio,
to ja tek sada znam –
stanica vrvi od ljudi,
a Galib uvijek sam.
Ponekad neko i dođe
na čašu boze il’ vode,
uzme poneki kolač,
pojede, plati – pa ode.
Bio je pogrbljen i nagluh,
često su mu se smijali,
dječaci su mu praćkama
i prozore čak razbijali.
A on je, baš tu grupu
dječaka – razbijača,
često znao da časti
okrajcima od kolača.
I nastavljao bi da šuti,
nikad se nije tužio,
noću je kolače mijesio,
a danju goste služio.
A prolazili su vozovi,
vagoni, ljudi i dani,
s njima je jednom, zauvijek,
otiš’o Galib Hasani.
Tek poslije, dok smo šetali
oko staničnog trijema,
boljelo nas je jako
što ga tu više nema…
.
LJUBAV
Ljubav je tajni nebeski zvončić,
nekad kapljica, a nekad rijeka,
ljubav je onaj tanani končić
o kome visi život čovjeka.
Kod nje nikad ne pitaj: zašto,
ljubav je u srcu, a ne u glavi,
ona ne traži ništa za uzvrat –
i blago onom kome se javi.
Zna da uznese, al’ i da boli,
na trista muka zna da te stavi,
al’ čovjek je Čovjek tek kada voli –
i teško onom kome se javi…
.
MOJE SU BREZE
Breze su moje obično selo –
jednim ih možeš obuhvatit okom,
ali su meni jedino vrelo
s kojeg se napajam životnim sokom
– moje Breze.
Breze su moje k‘o ručni rad,
k‘o lijepa čipka, vez ili šara,
kao ćilim, k‘o cvjetni sad,
kao najljepša stranica iz spomenara
– moje su Breze.
Breze su moje ogromno platno
na kome godišnja doba šaraju:
Prvo ih jeseni boje u zlatno,
pa onda proljeća cvijećem šaraju
– moje Breze.
Breze su moje poput bjelutka,
k’o gnijezdo laste toplo i meko,
al’ sve to shvatim onog trenutka
kad odem nekud, odem daleko
– od svojih Breza.
.
NEVESELA PJESMA
U rodne Breze stižemo samo
Kad umre neko drag,
Tada ožive slike i priče –
Davnog djetinjstva trag.
Bili smo bliže šuštavoj travi
I bliže svijetu u njoj,
Znali smo kuda leptiri lete,
Kud gazi mravlji stroj.
Uveče, kad se upale nebom,
Zvjezdice kao akne,
I mi smo rasli da svaki od nas
Poneku rukom takne.
Bili smo, dakle, bliži i nebu,
Svemiru, tom beskraju,
Kada ožive titrave tajne
S večeri u našem kraju.
Sada smo bliži jedino tuzi,
Jer život, bezdušni laf,
Uspijeva uvijek na našoj pruzi
Odviti glavni šraf.
Sve se ponavlja, kao na traci,
Ista se priča vrti –
Sve manje mislimo o svom životu,
A sve više o smrti.
.
SATOVI U KUĆI
Žena mi je u svaku prostoriju
postavila po jedan sat –
U kuhinju, hodnik, kupatilo,
dnevnu i spavaću
sobu.
Sad hod sekundare čujem
kao čekića bat
i brojim, kao korak po korak,
da znam koliko sam bliže
grobu.
Ni jedan od njih ne pokazuje
tačno vrijeme.
Svaki žuri nemilice
ili se osjetno sporije vrti.
Tako ostaje tajna
i sve strašne dileme
kad ću pred lice
smrti.
Samo na balkonu
nije se sjetila da ga okači
i tu se sat
ne nalazi.
Tu se najčešće, najradije
i najduže zadržavam.
Gledam u nebo iznad krovova,
kroz tutanj gradske buke
osluškujem udaljen glas
zaljubljene
ptice.
Vrijeme ne mjerim.
Pratim samo sunce
koje mi grije lice
i neumoljivo brzo
zalazi.
.
SELIDBA IZ KUĆERKA
Došao i taj dan –
rudar dobio stan!
Djeca se raduju, žena se smela,
komšije stižu, pružaju ruku,
a rudar ćuti, oblačnog čela,
kao da skriva potajnu muku.
U kamion, raskliman, stari,
potrpaše sve kućne stvari.
I svi su s njima već posjedali,
on stade malo kraj trošnog plota,
mahnu dvorištu, kući i štali –
k’o da se oprašta od života.
Pred neboderom isteže vrat:
„To je to, dakle – deseti sprat!“
U stanu struja, telefon, kada,
žena sa djecom sretna pjevuši…
Rudaru samo zadrhti brada
i sve mu nešto tijesno u duši.
Što više teku dani i sati,
on bi sve rađe da se vrati.
Hoda po stanu napet k’o puška
i ni sam ne zna kud bi i što bi,
sve mu se čini da, eno, šuška
pšenica zrela u drugoj sobi
i da se stanom ushodao
junac, koga je juče prodao.
A vrijeme teče. Ne teče – leti!
Prošla mu gradska godina cijela,
al’ malo–malo, uzdah izleti
za nekom dragom slikom sa sela:
za komušanjem, za berbom šljiva,
pečenjem rakije, oranjem njiva…
Sad se smirio – svikao, što li?!
Puši, s balkona ulice mjerka.
Al’ malo-malo, pa ga zaboli
dim iznad krova rodnog kućerka…
.
IZBJEGLICE
Zovu nas izbjeglice.
Pobjegli smo od zla
koje ne razumijem.
Ja sam dječak.
Sve moje igračke, drugovi,
baba i tetke
nepovratno su daleko.
Izađem napolje i pokušavam
da prebolim.
– Ulazi u kuću!
Znaš da se gospođa Henzelovca ljuti
kada se skače po dvorištu – viče mama.
Ja uđem poslušno,
stanem kod prozora
i gledam krovove
ptice i oblake…
Da li su isti kao u Bosni?
– Makni se od prozora!
Navuci zavjese! – govori mati.
– Znaš šta nam je rekla
gospođa Henzelovca.
Meni prekipi.
U Bosni
u dvorište
i na prozor
ne smiješ od snajperista,
ovdje od gospođe Henzelovce.
Jebem ti život!
