Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Bosna i Hercegovina

30. Oktobra 2014.
 

Rajka Milišić: Teško breme duše

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Rajka Milišić, rođena 12. 03. 1997. godine u Banjoj Luci, Bosna i Hercegovina. Još uvijek pohađa srednju školu. Učenica je 3. razreda Srednjoškolskog centra “Ljubiša Mladenović” u Banjoj Luci. Ima već desetak nagrada za kratke priče, Međunarodni festival poezije i kratke priče, koji organizuje “Scena Svih Kreativnih”, Novi Sad. Dobitnica je diplome za “Najosjećajniju ljubavnu pjesmu”, Klub umjetničkih duša, Mrkonjić Grad, 2014. godine. A povodom Dana zaljubljenih, njena pjesma je imala priliku biti zastupljena u Međunarodnjoj zbirci poezije “Moja pjesma tebi za Valentinovo”, čiji je izdavač “Kultura Snova”, Zagreb, 2014. godine.

 

 

TEŠKO BREME DUŠE

 

 

Tu je, spava mi na krilu, a ja milujem vlasni njene kose. Neću da je budim, neću, tobože kažem sebi, iako bih volio da je budna pa da pričamo onako kako mi znamo. Ali, neka spava. Tako je lijepa kada sanja, ljepša nego ikad. I gledao bih čitavu noć samo nju, ne bih nikada imao ni ljepšu, ni dražu sliku. Osjećam miris dogorjele svijeće koji se širi ovom skučenom sobom. Neka tmina nadvila se nad nama, ali ona sija. Obasjava mi dušu. Tjera sve prikaze što kruže oko mene. Tako je topla i meka.

Mislio sam da je čvrsto spavala, i opet sanjala neku našu kuću iz snova, koju bi možda, tako nekad, nas dvoje nesrećnika mogli imati. Ove zime faliće nam ogrijeva, moraćemo zakrpiti nekako one rupe na prozorima, pod je suviše star i trošan – sve je u rasulu. Guramo se nekako ona i ja u ovom kućerku. No, nisam u životu doživio ljepše i slađe guranje. Sve dok bude bilo mjesta za mene, biće i za nju. Dok ja budem imao mrvu hljeba, imaće i ona parče. Dok imamo jedno drugo, svaka prepreka je savladiva i sve je moguće.

I rekoh tako, mislio sam da spava. Ali, lukavica stara, nije spavala, žmurila je ko fol. Nije htjela da se budi, uživala je u mojim blagim dodirima, to je bio njen trik. Polako otvara oči kao da se budi iz dubokog sna, osmijehuje mi se i u njenim očima vidjeh, dosad, neotkriven svijet.

–       Zar ne spavaš? – upita me.

–       Ne. Bdijem nad tobom, znaš da volim da te gledam dok spavaš. Zašto si budna?

–       Razmišljala sam. Dolazi zima. Ako mislimo da preživimo, moraćemo nešto preduzeti.

–       Znam, ali to nije tvoja briga. Hajde, nastavi da spavaš, a ja ću se potruditi da već nešto smislim. – rekoh joj to čisto da je smirim, dok su u meni sijevale vatre s određenom dozom bijesa i nevjerice.

–       Obećaješ mi?

–       Obećajem.

Zaspala je. Dugo sam sjedio na podu pored nje, razbijajući ovu ludu glavu, tažeći neke načine, neke izlaz i. ništa. Gledao sam je i krivio sebe. Ona je tako dobra, plemenita, žena puna ljubavi i samim tim zaslužuje više. Da sam ja pravi čovjek pružio bih joj sve. Ne bi se gurkali, ne bi ona spavala na trošnom madracu, a ja na podu. Bilo bi nam mnogo bolje. No, ona nije bila iskvarena duša. Voljela je mene, pa sa mnom i svu moju sirotinju. Prihvatila me je onakvog kakav sam i ono što imam, bolje rečeno nemam, ne tražeći svoje zahtjeve. Ne sjećam se, iskreno, kad sam posljednji put čuo neku njenu želju. Niti rečenicu poput: Željela bih. to i to. Treba mi. to i to. Moraš mi kupiti. to i to. Baš ništa nije htjela, sem jedne stvari. Htjela je da je volim. Da je branim. Da je ne dam. Vidjela je u meni zaštitu, oslonac i ogromnu ljubav. Bio sam povrijeđen njenom dobrotom. Iznova je uspijevala da me dotuče svojom skromnošću. Postidjela bi me svojom nevinom i čistom dušom. I znao bih tako katkad, kada ona spava, da sjednem na prag kuće, pa se skupim onako kao malo, bespomoćno, gladno dijete gledajući gore u nebo i zaplačem. Za sve ono joj nisam dao, a trebao sam. Morao sam.

Mislio sam dugo, veoma dugo, zoru sam dočekao sa svojim mislima. Uzeo sam kaput i izašao iz kuće, dok je ona još spavala. Morao sam da udahnem malo vazduha. Šetao sam još uspavanim sokacima. Mrmljao sam putem, nešto mrvio sebi u njedra, svađao se sam sa sobom, razmišljajući kako i gdje da nabavim sredstva da zakripim i ono malo naše rupe. Šta da radim i kud da idem? Nisam bio pametan. Svratio sam do čaršije, par koraka dolje nizvodno vidio sam komšiju Peru kako radi nešto oko drva.

Nismo baš bili na istim talasnim frenkvencijama, ali mi je dužnost bila da ga pozdravim. Nikad mi neće oprostiti što sam ja u našoj mjesnoj zajednici dobio posao, a njegov sin nije. No, uvijek je bio lisičji ljubazan prema meni.

–       Dobro jutro, Pero! – rekoh mu to sa nekim grčom koji sam osjećao prema njemu.

–       Jutro komšija, ne izgledaš mi baš nešto najbolje – kezeći se onim svojim pokvarenim, podrugljivim osmijehom – uostalom kud si poranio?

–       Morao sam misli da pročistim, znaš već, ide zima.

–       Aaa ne moraš mi ništa kazati, ja se uveliko spremam – reče tako ponosno. – Nego, priča se tako čaršijom, znaš mala je čaršija – smije mi se u lice, vuk stari – pričaju kako ti i ona tvoja nemate gdje preživjeti ovu zimu, jel’ to istina?

Munje svjevnuše mojim očima, nikada do tad nijedne riječi nisu uspijele da me opeku kao ove. Gorilo je sve u meni. Njegov smijeh nisam mogao da podnesem, ali morao, morao sam da se smirim. Klimnuh samo ovom teškom glavom potvrđujući njegove riječi. O, živote, zar moraš biti toliko pokvaren! Osjećao sam se bespomoćno.

–       Vidi, pomoći ću ti ja, imam nešto drva za ogrijev koja ti mogu dati, naći ćemo nešto da zakrpiš prozore i mislim da čak imam jedna stara vrata da zamijeniš ona svoja najlonska. Pa, budimo ljudi, za ime Božije!

–       Pero, pa to je odlično! Mnogo ti hvala! Ona će biti tako srećna! – koliko sam bio uzbuđen zbog njegvih riječi, toliko sam bio i zgranut. Znao sam da me inače ne voli, i vidio sam mu po izrazu lica da nešto smjera. Dobro sam vidio. I bio sam uvjeren, kunem se u svoju ljubav koja posljenja umire, da je htio nešto za uzvrat. Tako je i bilo.

–       Samo. postoji nešto.

–       Kaži, Pero. Kako mogu da ti se odužim za ovako velikodušno djelo?

Trljao je prvo šaku o šaku, razvlačio podmukli osmijeh, dirao malo svoj brk i najzad reče:

–       Moraćeš da daš otkaz u mjesnoj zajednici, kako bi moj sin tu došao, kao što je i trebalo biti!

–       Ali. ne mogu! To je jedino primanje koje imam i koje dajem za hranu. Pa mi. mi. umrijećemo od gladi ako izgubim to radno mjesto! Ja jedini radim! – bio sam van sebe, nisam mogao da vjerujem koliko je taj čovjek pakostan i nehuman.

–       Ne zanima me! Izbora nemaš. Umrijećeš svakako. Ili od gladi, ako izgubiš posao, ili od hladnoće ako ti ja ne pomognem.

–       Ali ti meni ne pomažeš! Ti me direktno ubijaš! Pokaži bar malo ljudskosti.

–       Odluči se, vrijeme ti ističe. – reče mi to tako podrugljivo.

Sjeo sam na zemlju izgubljen, ne znajući šta da radim. Razmišljao sam dugo i donio sam odluku: prihvatiću njegovu, nazovi pomoć, dati otkaz i ne reći ništa njoj kad dođem kući. Bar ne još neko vrijeme. Odlučio sam tako radi nje. Radi nje, već umorne od mene, od svega što imamo i nemamo. Morao sam da je zaštitim. Radije ću izgubiti posao, pustiti da me ponižavaju i ucjenjuju, samo da ona bude srećna. Da joj bude toplo, nikad hladno i da je sigurna. Zbog nje, rizikujem mnogo ali zauzvrat dobivam njenu ljubav i onda je sve savim izjednačeno, bar u mojim očima. Za nju, poštenu i moju, ubio bih čak, hodao po iglama, trpio razne muke, a ne samo izgubio posao. Neka. naći će se nešto valjda kasnije. Nije da mi nije žao i krivo, ali to nosim u sebi i borim se sam sa tim. To je moje breme. Ona ne zna i ne smije znati ništa. Ona mora da živi i mora da se voli. Ja ću se već zavući u neku svoju rupu.

Ustao sam sa zemlje i prihvatio njegov prijedlog, odnosno ucjenu, i krenuo svojoj kakvoj takvoj kući. Usput sam našao nekako način da skupim snage, navučem osmijem u uberem buket cvijeća za nju. Ona ne smije, ne smije ništa da zna. Ušao sam u kuću, još uvijek je spavala. Ostala je baš onakva kakvu sam je i ostavio. Stavio sam cvijeće u vaznu da mu se obraduje, nevino i dječije, kako bi samo ona umijela. Skuhao sam joj i čaj, posljednji filter koji smo imali i ko zna kad ćemo opet imati. Neka joj ovu jutro ostane najljepše koje je doživjela. Jer. oluja tek dolazi.

Budi se, gleda cvijeće, gleda mene i raduje se. Tako je vesela, tako moja.

–       Mogu ti reći da si me iznenadio jutros. Definitivno, najdivnije jutro od kad te poznajem.

–       Drago mi je to čuti, ali čekaj samo dok čuješ vijesti! Našao sam način kako da preguramo ovu zimu, komšija Pero će nam pomoći. Daće nam nešto drva, jedna stara vrata, nešto da malo zakrpimo ove prozore i.

–       Čekaj, čekaj zar to nije onaj isti Pero koji te vazda ponižava?!

–       Ah, ljudi nekad umiju da pokažu i drugu stranu medalje. – rekoh to sa tolikim uzdahom da mi se toliki pritisak stvorio u prsima kao da ću svakog časa eksplodirati od muke.

Ona je bila mnogo srećna. Dugo me je grlila, malo ljubila, malo plakala, kao i svako žensko, uostalom. A ja? Pa ja sam se smiješkao, pravio sasvim normalan i uobičajen,  iako sam pucao na sve strane, nisam mogao da joj skinem taj osmijeh sa lica i tu sreću. Ta žena je zaslužila da bude srećna i voljena, i ništa više. Istina, duša me je boljela i nisam znao kako da prevaziđem sve ovo, niti šta ću njoj morati reći nakon nekog vremena, niti šta ćemo nas dvoje. Nosio sam teško breme moje odluke. Moraćemo dugo gladovati, ali ćemo barem biti na toplom, jedno uz drugo. Pa iako umremo od gladi, umrijećemo zagrljeni uz pucketanje posljednje vatre.

Bio sam sam. Bio sam lud. Ogorčen. Ali, ta žena me je smirivala, ulijevala mi je neku nadu ma kakva ona bila. Voli me i volim je, ništa drugo nam i ne treba, ni više, ni manje. Radimo to što uvijek radimo najbolje. Volimo se. Pa, dokle izdržimo ovako, nas dva posljednja ratnika.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Said Šteta: Učiteljica i pjesnik

Said Šteta   Učiteljica i pjesnik   Dragi pjesniče, Pismo ti šaljem po jednom trgovcu jer u trgovini nema ljubavi pa tako znam da će sigurno stići u tvoje ruke. Znam da i ti podrhtavaš kao list jasike na svaki uzda...
by Redakcija
0

 
 

Said Šteta: Ćilim

Said Šteta   ĆILIM   Još se malo dnevnog svjetla uvlačilo kroz prozor kamene kuće i selo se polahko utapalo u smiraj akšama. Petrolejka lampa se ne pali sve dok ne zavlada potpuni mrak. Na sećiji je sjedio čov...
by Redakcija
0

 
 

Aida Kuko: Nurli lice moje nene

Aida Kuko   NURLI LICE MOJE NENE (Kratka priča iz serije priča ”Ramazan u meni”) Sjećam se… Bila sam mala. No, ipak ne toliko da ne bih mogla vidjeti i u sjećanje prizvati nenin dragi lik. Njene plave, bi...
by Redakcija
0

 

 

Sanja Klisarić: Pohlepa (Prva nagrada za najbolju priču u regionu za 2021. godinu)

Сања Клисарић   ПОХЛЕПА   Један веома измршавео човек упалих очију сувог погледа у одећи умирућег тупо је гледао у докт...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Jasminka Janeš: Netko će drugi (Prva nagrada za najbolju priču u regionu za 2021. godinu)

Jasminka Janeš   NETKO ĆE DRUGI   Otkad sam zašla u respektabilne godine odlazak tramvajem od točke A do točke B zna se pretvoriti u pravu pustolovinu. Vjerojatnost da ću izaći na pravoj stanici obrnuto proporc...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona
 
Secured By miniOrange