Nije se bojao svijeta. Plašio se sebe. Šta ako poklekne? Odluči se da odustane? Šta ako posustane?
Dugo je bio jedan od sviknutih na iznenadni prolom oblaka, zimske haustore i nesnošljive žege koje su znale vjerno dočarati atmosferu u mikrovalnoj pećnici. Fizički je lutao, ali mu misli nikada nisu toliko daleko odlutale, da bi se odlijepile od glavnog cilja – naći sigurno, prijatno i pristojno utočište.
Često je izvodio jednu igru očima: kada mu neko udijeli marku, svjesno bi pomjerio oči prema korijenu nosa i tako uduplao ugodan prizor darivanja. Dok su se razmaženi prolaznici trudili da im čaša bude bar polupuna, on je bio utoliko optimista što je čin dobivanja mogao, bar za trenutak, umnožiti, oploditi i zadržati pred očima, sve dok ne dobije novi takav novčić.
Ljeto se poprilično umorilo, odlučivši se povući. Izgleda da i priroda slijede onu krilaticu: ‘‘Povuci se kada si na samom vrhu’’. Tako je posljednji ljetnji dan bio izrazito sparan, nesnošljiv. On je već podobro bio uhodan, pa se brzo premjestio u najbližu hladovinu, primijetivši je da je umalo nagazio na zlatnu ogrlicu, sa povećim medaljonom čiji ga je zveket po pločniku već duboko dojmio. Svoje otkriće je uzeo u ruku, stavio pod sunce i započeo poznatu igru očima. I, gle! Medaljon se prvo udvojio, a obje nove slike se opet replicirale, pa opet, pa još jednom… Sve ga je podsjećalo na diobu ćelije. Imao je utisak da svjedoči prvim minutama svoga začeća… Trgnuvši se, ustao je i otišao do obližnje zlatare. U sljedećih nekoliko trenutaka, onizak starac je pažljivo okretao i razgledao novopristigli izvor dobre zarade. Između navodno iskusnih pogleda, neprimijetno je odmjeravao svoju mušteriju, odmah je proglasivši odurnim uzorkom raznobojnih rita. Nije mu dugo trebalo da izgovori svoju konačnu ponudu – 20 maraka. Odjednom, na vratima se pojavila neka novopečena dama, zavodljivi gradski kuriozitet. Imala je i pratnju – dva užurbana policajca, koja su odmah shvatila situaciju i privela ubogog lopova. (…)
Ćelija je bila mračna i neugledna, a njene šipke zarđale, sa pokojim tragom crvenog i zelenog pigmenta, rezultata potmule korozije i dugotrajne oksidacije. Našao je savršen trenutak za svoju igru očima. Najednom, šipke su se udvostručile, a tama za njega postala posve crna. Da ste bili tamo, mogli ste ugledati blaženi osmijeh na njegovom licu. Ne bi vas vidio, ali ne biste ni vi njegovo unutrašnje, sjajnije od podnevnog, sunce. I, vjerujte, grijalo je cijeli svijet.
Selman Repišti rođen je 26. 5. 1987. u Cetinju. Osnovnu i srednju školu pohađao je u Kotoru, a fakultet završio u Sarajevu. Magistrirao je psihologiju, 2011. godine. Autor je četiri knjige i 15 naučnih radova, te preko 30 priloga za različite Internet portale. Bavi se statistikom, književnošću i učenjem na daljinu (završivši više od 50 onlajn kurseva, većinom ponuđenih od strane najpoznatijih svjetskih univerziteta). Nije član nijedne političke partije, pacifista je i promoviše temeljne ljudske vrijednosti, nužnost kvalitetnog obrazovanja i nenasilno rješavanje međunacionalnih konflikata.
