Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Bosna i Hercegovina

30. Septembra 2014.
 

Ševko Kadrić: Hado – kako kad (iz novog rukopisa)

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:
Ševko Kadrić

Ševko Kadrić

XVI
Planina kao lijek

Ili kako sam se otisnuo suprotno od kazaljke vremena
.
.
.
.
.
.
.
KOJA je Rusima najdraža olimpijska disciplina? Skok s votkom”, čitam poruku koju mi je jutros pored kreveta Aldin ostavio. U školu rani, doručkuje i onda se ušunja u moju sobu i krijući ostavi poruku na papiru. Ja se pretvaram da spavam, da mu fol ne propadne, kad izađe otvaram pismo i čitam poruku. Duša tatina, na ovu ideju sa jutarnjim porukama, nadošao je prije nekoliko mjeseci. Prije nego izađe iz kuće ostavlja poruke pored mog kreveta, kad ih piše ne znam, ali im se od srca obradujem. Na sličnu ideju sam i ja u Rožajima došao, život mi se činio potrošenim, gledao sam ga uvijek iz sebe, iz onog prošlog, preživljenog vremena i odlučio sam da potražim nešto drugo. Jedno vrijeme sam se vrtio u krug, izgubljen ali su mi oči stalno letile prema nebu. Baš tamo, na granici neba i Rožaja sam vidio planinu, nalik na nama otete Zelengoru, Maglić, Bioč, Volujak. Rekli su mi da je čak i viša od Maglića i da joj je ime Hajla. Čudio sam se da joj za ime ranije nisam čuo, a onda sam joj, kao tajnoj ljubavi počeo ime ponavljati,  Hajla, Hajla.
Tako i počinje ta nova, ne iskvarena ljubav, mene i Hajla planine. Ona me ranim proljećem mamila oštrim i bijelim vrhovima, ja je milovao pogledom, ali se i raspitivao o prilaznim putevima, strmini grebena, katunima, planinskom domu, planinarima. U tom raspitivanju o ljepotici, uputili su me na Safeta, planinara, visokogorca. Oslikao mi je planinu, iskustvom, doživljajem i nogom premjerenu. Pričom mi je otkrivao njene ljepote ali i skrivene opasnosti koje nepripremljena osvajača vrebaju.”Nisu strimine, stijene i visoki snijegoni najveća opasnost, Hado, ti si iskusio i onu drugu stranu opasnosti, ljudsku. Vrh se ugnijezdio između Crne Gore i Srbije, ali onaj srbijanski dio je Kosovo. Kosovari se desetinama godina plaše da ne postanu ono što ste vi u Foči već postali, čuvaju se, čuvaju planinu, na oku drže i svoje i tuđe. Tvoj i moj jezik oni tuđim zovu, dok im objasniš svoju nevolju, ode glava, ali ćemo naći nekog što je i naš i njihov, da nam pomogne”, govorio mi je Safet uvodeći me iznova u priču o našim i njihovim.
Jedan dan mi je donio ruksak i u njemu sve što planinaru od opreme treba. Ja opremi dodao tvrdoglavost, radoznalost i upornost, imao sam nešto i iskustva i to je tad bilo sve.U julu te godine, prijatelj i gazda restorana u kom sam svirao Ahmed Nokić po nadimku Hari i ja smo imali šetnju do katuna na Hajlu zalijepljenih koje su naseljavali seljani  Rugovske klisure i Peći. Hari je znao albanski jezik i odveo med je u katun kod svog prijatelja Džafera. Posjedali smo oko ognjišta  i male sinije a onda je po neizgovorenim naredbama počelo pristizati jedno za drugim što musafire sleduje. Kafa, čaša vode, kajmak i vruća pogača, po jedna za svakoga. Džafer je podosta znao naš jezik, ali je pustio Harija da priča albanski i prevodi ono što sam ja govorio, ko sam, odakle i zašto sam došao. Džafer je zapalio cigaretu, ponudio i nas, a onda prekinuo Harisa u prevođenju, pitajući mene:
”Zašto ste olako pustili svoj vatan? Zašto se niste borili?”
Gledao sam ga u nedoumici, tražeći očima od Harija da mi pojasni riječ vatan.
”Zavičaj, rodni kraj…”, pomogao mi je Hari.
E kad bih i ja znao, pomislio sam nemoćan a pred domaćinom sam samo slegnuo ramenima, postiđen.
Ponudio mi je Džafer da ostanem kod njega i čuvam stoku sa njegovom porodicom, rekao mi je i da, ukoliko budem htio, računam da će me on preko Prokletija, sigurnim stazama sprovesti do Albanije. Ja nisam bio voljan ni za jedno ni drugo, Rožaji su mi bilio dosta sigurno utočište a Hajla novi izazov, kojim sam potiskivao i prošlost i misao o budućnosti.
”Hado je planinar, voli da se penje po planinama, čini mu se da bi mu lakše bilo kad bi se i na Hajlu popeo, je li mu sigurno što se vas tiče?”, pitao je Hari Džafera. Džafer je glavom vrtio. čudeći se lijeku i bolesniku.
Jeste, ako moj sin ili ja idemo sa njim i to ovom našom stranom”, rekao je Džafer na albanskom, pokazujući na sina. Pristao sam zahvalan domaćinu.
Tad sam otkrio još nekoliko gorštačkih adeta kod albanskog življa na Hajla planini. Domaćica nas je ispratila do kućnog praga, Đaferov sin do ograde oko katuna a Džafer do kraja svog imanja dajući nam precizne upute kuda dalje da idemo. “Djeca su vas dovde dopratila, vi ih niste vidjeli ali čekaju da krenete i vide jesam li vas ja ispratio. To su pravila kojih se svi moramo pridržavati u ova teška vremena”, rekao je Džafer pružajući nam ruku za sretan put.U junu mjesecu Hari me je sa grupom rožajskih planinara, sa rožajske strane, poveo do planinarskog doma u selu Bandžov. Prelijepo planinsko selo, obojeno bojom maslačka i tek procvala voća, sa snježnim vrhovima Hajle u daljini su se doimali kao biblijska slika raja i čovjekova izbavljenja od patnji na ovom svijetu. E baš mi to treba, posmislio sam ostajući dugo pred domom, osmatrajući krajolik tražeći pogledom stazu što ka vrhu vodi.Hajla je sjevero-istočni dio planinskog vijenca Prokletija, čitao sam kasnije u domu planinarski vidič po planini. Pročitao sam i da je visoka 2403 metra, da je granični pojas (tad) Srbije i Crne Gore, kasnije 1999. godine, će ono Srbija biti zamjenjeno sa Kosovo.
Tu veče smo obilazili kuće i katune u Bandžovu, u domu smo pravili hranu, gostili se kajmakom, sirom i mladim lukom, bilo je i rakije i pjesme planinarske, ali moje misli su i dalje tražile oštri greben kojim se hrabri i iskusni na vrh Hajle penju.
Put do Bandžova, markirana planinarska staza, katuni, pašnjaci pod plastovima sijena, planinski vrhovi što se oštro zabijaju u mehkotu neba, bilo mi je i simbol ljepote i izazov ali i pojam slobode, koje sam bio gladan, željan, žedan. Sate i sate sam hodao, penjao se, zagledao rožajsku dolinu sa visine, pogledom u daljini tražio visoke bosanske planine. Hajla mi je postala sve ono što fočanski logor nije bio, čobani i gorštaci na Hajli svjetlost koja mi je u ljude vraćala povjerenje, skidajući sa njih odore logorskih čuvara.
U avgustu iste godine (1994) sjedili smo u ”Goldu” restoranu gdje sam svirao. Bili smo za stolom Adnan Nokić – Hari, Dejan Šutković – Dejo (divno da su mi pred oči iskočili i Adnan i Dejo), meni je kao u bunilu preko usta preskočila suluda ideja: ”Hajmo na Hajlu?”. Bila je noć, oko osam sati, ja sam sa terase, zagledan u vrhove planine koja je još uvijek mamila čudnom svjetlošću, pozivem društvo da trknemo na planini. Baš to smo i radili u Foči, iznad grada je bio planinarski dom ”Zabrana” i mi bi u svako doba noći, gledajući svjetla u daljini kretali u brdo, penjali se do doma. Zabrana je bila bezazlen paninarski uspon, na dohvat grada ali poziv na noćni uspon na Hajlu je bio izazov, avantura, suluda ideja.
Njih dvojica su se pogledala, odmjerila me i podižući se od stola kao u horu samo rekla: ”Idemo!”.
Znao sam da je to odluka meni iz ljubavi, ustao sam.
Zamislite, tri noćna musketira, sa ruksacima na leđima, baterijskim lampama u rukama i malim tranzistorom na baterije, kako se odmiču od Rožaja te nogama i baterijama krče put kroz mračnu noć prema Ćakovu katunu. Sat za satom, u ritmu, istom koraku, svako od nas je svoje misli kroz glavu premetao ali i hodio. Bilo je prošlo pola noći kad smo se pred katunom pojavili. Nebeski putnik je već svoju polu bateriju upalio, dovoljnu da nas nagradi za napor, prijateljstvo u ratu skovano. U daljini je svjetlucala kasaba, gradić. Ulične svjetiljke su širile jednu svjetlost a dobrota ljudi drugu, pod nebeskim svodom na razmeđu dva dana, onog koji je odlazio i novog koji je tek počinjao, spajali su se u božansko svjetlo koje bi moglo poslužiti kao ogledalo ljudskosti cijelom svijetu.
U katunu smo upaliti lampu, onu što je na putnike namjernike čekala, pred nama se ukazao ćilim po podu prostrt, peć sa složenim drvima i lučevim trijeskama koje su čekale da ih potpalimo, deke o gredu okačene koje je trebalo samo skinuti i utonuti u radost dobrodošlice, bez domaćina u domaćinskom katunu.
Ćakov katun će mi kasnije postati duhovno pribježište, mjesto u kom sam do pred zoru slušao radio iz opkoljenog Sarajevo, osluškivao neće li ko spomenuti moje u njemu zatočene, zeta, sestru Nermu, prijatelje na vrijeme iz Foče izbjegle. Iz njega sam kasnije i na vrh Hajle izlazio, jednom, pa još jednom i na desetine puta.
O tome kasnije, ruka me zaboljela, ali hoću i da uživam u slici Ćakova katuna, koja mi je kao dar sa neba pred oči iskočila.Ćako je vlanik onoga katuna koji je načas i moj postao, katuna koji mi se duboko u sjećanje urezivao, potiskujući puno toga drugoga čemu nije bilo mjesto u sjećanjima, u pamćenju. Ćako mu je nadimak a ime Safet, onaj sa početka ovog kazivanja a prezime Mavrić, Safet Ćako Mavrić. Prvi put sam sa njim i Džaferom, gorštakom iz albanskog katuna popeo Hajlu.
Safet je bio visokogorac poput našeg Hame Šišića, snažan, istreniran, opremljen, u planinu zaljubljen. Sa vrha mi je pokazivao sela, zaseoke, okolne planine, udaljene gradove, krijepio sokom i hranom iz ruksaka. Džafer je bio oprezan, sa bjelom kapom na glavi po kojoj su ga njegovi i  iz daljine prepoznavali. U daljini nam je pokazivao prokletijske vrhove, nazivajući ih albanskim imenima (Maja Karanfil, Maja Rops) i još dalje šiljate planinske vrhove u Albaniji iza kojih je u nevolji mogao spas pronaći.Pričao mi je Ćako o usponu na Himelaje, doticanju neba rukom sa najvišeg vrha na planeti, šerpasima, penjačima u navezi. U isto vrijeme bili smo zaljubljeni u istu djevojku, Hajlu planinu. Na druge bih, zbog iste ljubavi, vjerovatno bio ljubomoran, na njega nisam, čak sam se svim svojim ludim srcem toj udvostručenoj ljubavi radovao. Kroz nju nisam bio sam, nisam bio luđak u planinu zaljubljen, bilo nas je najmanje dvojica.Početkom godine, kad ću ja da se otisnem prema Sarajevu, on je na vrhu zajedničke ljubavi stao na bijelu sniježnu strehu, koja je, poput djevojačkog vala, Hajlu prekrivala. Streha se odlomila, otkrila lice djevojci, ali i njega povukla niz strme litice u vječnost.Propratio sam i da se planinari iz regiona, pa i šire, okupljaju i pohode planinu, nedajući, uspomeni na ovog divnog visokogorca, da nestane.
Meni je Hajla bila nezaboravno ishodište kojim sam nogama snagu vratio, duši samopouzdanje i vjeru u drugog čovjeka. Safet, Hari, Džafer i ljepotice Hajla i Alma su vidari mojih logorskih rana. Zaljubljen u planinu Hajlu i djevojku Almu ja sam se otisnuo suprotno od kazaljke vremena.
hajla (Custom) muco.hajla (Custom)
Practical map of Hajla´s mountain ridge, with approaching routes. Foto: Summitpost.org

Practical map of Hajla´s mountain ridge, with approaching routes. Foto: Summitpost.org



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

12. konkurs časopisa ”Avlija” za najbolju kratku priču i pjesmu za 2022. godinu

Redakcija časopisa za kulturu, književnost i društvene teme AVLIJA iz Rožaja raspisala je 12. međunarodni konkurs/natječaj za najbolju neobjavljenu kratku priču i pjesmu u regionu za 2022. godinu. Konkurs je otvoren od 1...
by Redakcija
0

 
 

Konkurs za objavljivanje radova u 24. broju časopisa ”Avlija”

Redakcija časopisa za kulturu, književnost i društvene teme ”Avlija” iz Rožaja raspisala je međunarodni konkurs/natječaj za objavljivanje radova sa slobodnom temom za 24. broj časopisa ”Avlija”: poezija (do 5 pj...
by Redakcija
0

 
 

Nazif Veledar o knjizi ”Druga obala” Faruka Dizdarevića

Dr. Nazif  Veledar   TRAGANJE  ZA  DUHOM  STVARANJA Faruk Dizdarević, Druga obala/ Ogledi i razgovori, Grafičar, Užice, 2022.   Knjiga DRUGA OBALA književnika, književnog i likovnog kritičara, esejiste, hroniča...
by Redakcija
0

 

 

KONKURS ”MOST PJESNIKA”

JAVNI POZIV: „MOST PJESNIKA -1. MEĐUNARODNI KONKURS POEZIJE – 2022“ Udruženje za kulturu – “Nova svjetlost” (KNS) 3.12.2022. godine organizuje međunarodnu pjesničku manifestaciju „MOST PJESNIKA -1. MEĐUNARODN...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

13. međunarodni književni konkurs “Zlatnog pera”: Dodiri ljubavi

Književni klub “Zlatno pero” Knjaževac nakon uspešno završenog 12. konkursa organizuje 13. po redu Međunarodni književni konkurs pod nazivom “Dodiri ljubavi” za najlepše radove, a tema je slobodna.  ...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona
 
Secured By miniOrange