Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Bosna i Hercegovina

17. Decembra 2017.
 

Sreten Vujović: Dok se iskreno ne suočimo sa prošlošću neće biti trajnog mira na Balkanu

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: , ,

U 17. broju časopisa ”Avlija” koji izlazi u januaru 2018. godine biće objavljen i intervjuu sa crnogorskim književnikom Sretenom Vujovićem

 

Gospodine Vujoviću, želimo da vas što potpunije predstavimo kao književnika, da na taj način upoznamo čitaoce časopisa Avlija, sa Vašim imenom i djelom. Kada ste zakoračili u svijet literature?

SRETEN VUJOVIĆ: Moje interesovanje za poeziju je započelo je u osnovnoj školi, međutim pravi impuls se javio u srednjoj školi, kada sam pripremio zbirku pjesama koja se još uvijek nalazi u rukopisu. Sa ove vremenske distance vjerujem da tako i treba ostati!

Ko je na Vas najviše uticao od pjesnika, ko od prozaista? Kako ste i kada počeli da pišete pjesme? Sjećate li se gdje ste objavili prve stihove?

SRETEN VUJOVIĆ: Prve kontakte i sa poezijom i sa prozom sam imao veoma rano. Sjećam se, dok sam još bio u zabavištu da mi je otac koji je kao grafički radnik bio u kontaktu sa “Obodovim” izdanjima svake večeri prije spavanja čitao prozu sa kojom je u svom poslu dolazio u kontakt, a prva knjiga koju sam dobio na poklon je bila zbirka pjesama crnogorskog književnika Sretena Perovića. Ne vjerujem da sam ovu knjigu od oca dobio zbog njegove bliskosti sa poezijom ovoga pjesnika, jer je i sam pisao neku poeziju u romantičarskom stilu, već zbog samog imena autora. Već u srednjoj školi je došao period ozbiljnijeg interesovanja za literaturu i tu sam bukvalno “gutao” knjige iz školske biblioteke. Tu bih mogao izdvojiti moderniste sa ex Ju prostora, ruske klasike, njemačke pjesnike… U samom početku bavljenja poezijom na mene su bitno uticali Bajron, Hajne, Jesenjin, Miljković… Mislim da mi je od naših pjesnika po svom izrazu bio najbliži Miljković, a od crnogorskih, Aleksandar Ivanović, Risto Ratković i Vito Nikolić.

Rođeni ste na Cetinju prije 60 godina. Čega se najradije sjećate iz djetinjstva? Šta je za Vas Cetinje, kako ga opisujete nekom ko nikada nije imao prilike da korača tim gradom?

SRETEN VUJOVIĆ: Iz djetinjstva najradije se sjećam tih večeri kada sam željno iščekivao očeva čitanja, zatim nedjeljom u 8 sati slušanja radio drame; tada su bili jako rijetki TV aparati i posjete gradskoj biblioteci, gdje sam uz jednu veliku i toplu peć mogao čitati knjige koje su mi tada bile interesantne. No ima jedna epizoda iz zabavišta, kada sam prelistavao jednu knjigu koju je donijela naša vaspitačica. Uz stariju sestru sam, naime već bio naučio slova a vaspitačica me strogo ukorila zašto listam njenu knjigu. Kada sam joj objasnio da sam čitao, ona me ukorila da ne valja lagati, a ja sam, pun sebe pročitao par pjesmica… Kada me pohvalila, ja sam ispunjen ponosom dodao: “Znam ja i ona druga slova!”, misleći na latinicu! Znala je lijepo svirati klavir i ja sam je naprosto volio!
Cetinje je u periodu Kraljevine imalo 12 aktivnih teniskih igrališta, zimsko klizalište, đe su tadašnje cetinjske dame, plesale na klizaljkama uz zvuke bleh muzike, golf teren, pozorište i sl. Nakon Drugog svjetskog rata se ta tradicija nastavila u nekom smanjenom kapacitetu, jer je sve ranije imalo „šmek“ rojalističkog nasljeđa, što nikako nije odgovaralo komunističkoj ideologiji. To je dovelo do pogubne industrijalizacije grada i stavljanja „po strani“ osnivača „Oboda“, koji je imao ideju da sela nastave živjeti preko pogona ove fabrike, a da Cetinje bude samo centar za sklapanje proizvoda i distribuciju. Ovo vizionarstvo nije moglo proći, jer puno slavljeni Blažo Jovanović je odlučio da Cetinju oduzme funkciju administrativnog centra Crne Gore, a malo poznata činjenica je da su samo neki hrabri i svjesni Cetinjani uspjeli spriječiti vojne kamione da prenesu muzejsko blago u Podgoricu. Kao dijete se sjećam karikatire u jednom listu gdje je ovaj političar odjeven kao kauboj i lasom vuče Lovćen kako bi ga preselio u Podgoricu, kao uostalom sve ustanove počev od „Pobjede“, Radija CG pa na dalje. Stvarni sunovrat Cetinja počinje AB revolucijom, koja je rezultirala totalnom destrukcijom na teritoriji cijele SFRJ. Cetinjski privredni giganti su uništeni i moj grad je očekivalo lagano odumiranje. Cetinjani ipak nijesu gubili duh ni u tom periodu, ali institucionalno sve je bilo zamrlo. Ono dokle sežu moja sjećanja jeste činjenica da su ljudu u vremenu mog djetinjsktva i mladosti bili više upućeni jedni na druge, njegovale su se familijarne i prijateljske vrijednosti, dok je danas toga sve manje. Sjećam se jedne anegdote u vezi sa skupštinom AFŽ u Beranama. Predśednicu AFŽ je u prepunoj sali žena Blažo Jovanović upitao: „A đe su vam ljudi?“ Ona je mudro odgovorila: „Ljudi su na Cetinju!“ Time mu je dala višesmislen odgovor u vezi sa devastacijom mog rodnog grada. Ljudi su i dalje na Cetinju, ali ga nažalost u svijetlu svega rečenom sve češće pominjemo u crnim hronikama. Vjerujem da će se moj grad poput Feniksa ponovo dići iz pepela i zasjati starim sjajem.

Sreten Vujović sa Zukom Džumhurom i Julijanom Kiš vajarkom iz Novog Sada

Koliko je opasno što se danas djeca skoro pa više ne igraju u prirodi, na sokaku… Vrijeme provode pored kompjutera ili mobitela, uz druženje na tzv. društvenim mrežama, igrajući video igrice sa nasilnim sadržajem uz dostupnost pornografije na jedan klik, govor mržnje je dominantan u komentarima…

SRETEN VUJOVIĆ: Hoću da vjerujem da je takvo ponašanje prolazno. Za mene je porazan nedostatak prave komunikacije. Dok sam radio u srednjoj školi, volio sam otići u kafiće đe svraćaju moji učenici. Za mene je bilo šokantno posmatrati da mladi ljudi, koji sjede za istim stolom, razmjenjuju SMS poruke umjesto da osjete draži živog govora. Vjerujem da takav način života vodi otuđenju jedinke u društvu, koje briše ono što je svojstveno ljudskom biću. Kompjuteri i Internet, naravno, olakšavaju život i nude neslućene pogodnosti. Primjerice, ono što se mjesecima trabalo tražiti po bibliotekama ili arhivima danas se pronađe u svega nekoliko sekundi, pritiskom na taster. Međutim, ja se ne sjećam kada sam posljednji put dobio pisanu čestitku za novu godinu ili razglednicu, a u mom djetinjstvu već početkom decembra, u porodici pravili su se spiskovi osoba kojima trebamo poslati čestitke i ta atmosfera je bila poseban doživljaj. I sami smo kao djeca, pravili čestitke i tako zarađivali džeparac. Takav odnos doprinosi izgradnji mlade osobe i formira je kao korisnu jedinku u društvu.

Sreten Vujović u Mostaru 1980-tih godina

Ko od živućih bosanskohercegovačkih, hrvatskih, srpskih i crnogorskih književnika plijeni Vašu pozornost? Opišite nam crnogorsku književnu scenu.

SRETEN VUJOVIĆ: Kulturna scena bivše SFRJ je rascjepkana, pa se kontakti sa tim literaturama, osim na festivalima ostvaruju uglavnom preko ličnih poznanstava. Stoga se rijetko ko može pohvaliti da poznaje dobro situaciju na književnoj sceni novonastalih država. Period u kome se sve to dešavalo mogu podijeliti na onaj „prije topova“ i onaj nakon. Prije raspada Jugoslavije na Cetinju je postojala grupa mladih pisaca i rijetkih onih tada srednje generacije, okupljenih oko Književne opštine Cetinje, koji su bili „prosksribovani“ kao nacionalisti, a jedini naš grijeh, osim aktivnog učešća u kulturi je bio što smo već par godina prije izbijanja rata osjećali kakvo zlo slijedi i na to upozoravali i tadašnje političare i javnost. U tom društvu je bio aktivni član i Milorad Popović, ovogodišnji dobitnik Njegoševe nagrade. Za širu zajednicu smo bili samo štetni dio društva, i napokon „psihijatrijski slučajevi“ koji vide rat onamo đe ga ne može biti. Dakle, preko angažovanja u ovoj organizaciji, koja je pokrenula Časopis za kulturu, nauku i društvena pitanja „Ars“, koji na sreću i danas izlazi, nakon ukidanja devedesetih godina, i čiji sam bio jedan od osnivača, kao mlad pjesnik imao sam privilegiju da upoznam mnoge pisce, koji su bili gosti Književne opštine Cetinja. Tu su bili, Abdulah Sidran, Vesna Krmpotić, Bogumil Đuzel, Brana Petrović, Rajko Petrov Nogo, Miodrag Pavlović, Goran Babić i brojni drugi… Kroz te aktivnosti sam se sreo i sa sada već počivšima, Danilom Kišom i Miroslavom Antićem. Par puta sam bio gost Sarajevskih dana poezije pa sam tako upoznao vrijedne bosanskohercegovačke pjesnike Hadžema Hajdarević, Mila Stojića, Fehima Kajevića, koga sam i ranije poznavao i kao čovjeka i kao pjesnika. Nadalje, tu su Gradimir Gojer, Faruk Šehić, Miljenko Jergović… Ovdje bih, zbog korektnosti, izostavio neke pisce, koji žive u drugim sredinama, ali po mom mišljenju pripadaju bosanskohercegovačkom kulturnom miljeu. U Bosni i Hercegovini se javlja i mlada generacija pjesnika: Matea Šimić, Kenan Muminagić, Aida Šarac i dr.

Sreten Vujović sa Jevremom Brkovićem; borba za međunarodno priznanje PEN Centra Crne Gore

Kao što sam već pomenuo, u drugom periodu „nakon topova“ javila se generacija najmlađih pjesnika, a ono što posebno raduje jeste da se konačno javio i tzv. žanski glas u crnogorskoj literaturi oslobođen patrijarhalnih naslaga i situacije koja ima nepisano pravilo kako je, osobito poezija, stvar kojom se bave uglavnom muškarci. Ovakvo uvjerenje je valjda vladalo iz razloga što poezija zadire u najintimnije slojeve ljudske ličnosti, a takvo izjašnjavanje i iznošenje u javnost takve ośećajnosti je „svojstveno“ muškarcu! Bez obzira na ove nove glasove u crnogorskoj literaturi, ipak vjerujem da crnogorska savremena književna scena nije jasno istražena i profilisana na pravi način, jer se malo ko ozbiljno bavi tim poslom. Iskustvo me uči da je postojeća slika stvorena na osnovu “klanovskih” ili još gore političko-interesnih viđenja kulture određenih kvazi-književih krugova. U Crnoj Gori bi trebalo da se desi ozbiljno iščitavanje literature, kako bi se stekao bolji uvid i objektivnija slika te scene. Kod ovoga brine da književnost tzv. manjinskih naroda nije obrađena na valjan način, i nije napravljeno ozbiljno „umreženje“ a taj nedostatak je ozbiljan propust u sveukupnoj kulturi Crne Gore i čini da se, na relativno malom državnom prostoru, sa malim brojem stanovnika, suštinski nedovoljno dobro poznajemo.

Počeci otpora beznađu; S. Vujović, S. Zeković, dr V. Nikčević, M. Popović i dr D. Živković

Čudi da u nekim antologijama ne postoji niti jedna pjesnikinja, a ako ih i ima, onda se redovno „zaboravljaju“ Stanka Brajović, Slavka Daković, te pjesnikinje mlađe generacije: Dragana Tripković, Jovanka Uljarević, Sanja Martinović, Jovana Bojović i dr . Pored živućih pjesnika, starije generacije, Jevrema Brkovića, Sretena Perovića, nedavno preminulog Mladena Lompara, Ljubomira Mudreše, Slobodana Vukanovića, tu su i oni, pjesnici aktivisti Književne opštine Cetinja, sada već u prilično zrelim godinama, Milorad Popović, Ljubomir Đurković, Bogić Rakočević…
Valja napomenuti da su se zadnjih godina u poetskom svijetu javljali vrlo talentovani autori, ali su brzo odustajali na tegobnom putu poetskog promišljanja i poetske osjećajnosti.
Tu su i značajni prozaisti, osobito oni srednje i mlađe generacije koji su unijeli izvjesnu svežinu na crnogorsku književnu scenu: Andrej Nikolaidis, Milorad Popović, Balša Brković, Ognjen Spahić… U nabrajanju vrijednih stvaralaca, upravo zbog ranije napomenute manjkavosti u prezentaciji stvaralaštva lako može zaobići neko ime koje svakako zaslužuje pažnju javnosti.

Gostovanje Miodraga Pavlovića; Cetinje – KOC 1983. godine

Kako ste doživjeli raspad zajedničke države SFRJ? Da li ovo živimo u poslijeratnom ili u prijeratnom miru? Da li je ovo vrijeme nedovršenog rata ili nedovršenog mira? Vjerujete li u mogućnost izgradnje trajnog mira na Balkanu? Makar između naroda bivše SFRJ.

SRETEN VUJOVIĆ: Već ste samim postavljanjem ovoga pitanja ujedno dali i poprilično dobar odgovor. Svi koji smo stasavali u toj državi, bili članovi Partije ili ne, imali smo jaki naboj patriotizma, pa je stoga razumljivo da je svima koji su tu državu osjećali kao svoju, to bio sunovrat jednog nadanja, doma! Već sam kazao da sam kao mlad pisac prije izbijanja rata zajedno sa svojim kolegama pokušavao upozoriti na zlo koje nam se sprema, a nakon izbijanja rata sam bio antiratno angažovan, zbog čega sam hapšen, zatvaran i napokon osuđen na dvije godine robije zbog „povrede ugleda Crne Gore“! Zaista jedna tragikomična situacija. Poslije osude, sve do opšte amnestije, gotovo tri godine sam bio prinuđen da provedem u egzilu, i posljedice takvog angažovanja me životno prate i dan danas; za svo ovo vrijeme nijesam uspio da povratim ni svoje radno mjesto, pa je svaka godina borba za onu sljedeću u egzistencijalnom smislu. Ovaj mali uvod sam napravio iz razloga, što je ta situacija nažalost postala opšte mjesto ili pravilo ponašanja prema onima, koji nijesu uspjeli da zatvore oči i da u nekadašnjim ratnim huškačima vide navodne demokrate, a u ratnim zlikovcima patriote i borce za pravednije društvo. Sve dok se iskreno i bez rezerve ne suočimo sa prošlošću i sami sebi priznamo određene grjehove, povjerenje među nekadašnjim narodima bivše Jugoslavije biće samo „šminkanje“ i održavanje u životu, jednog krajnje nezdravog stanja duha, u kome će sve naizgled biti „kao nekada“, a jaz među razliučitim narodnosnim grupama biće sve teže premostiti. Naime, „duhovi prošlosti“ se lako probude; potrebno je samo da se javi neki novi Milošević koji će svojim nerazumom probuditi i druge aveti prošlosti, svejedno sa koje strane one dolazile.

Sreten Vujović sa Goranom Babićem i Abdulahom Sidranom u književnoj koloniji Rijeci Crnojevića 1986. godine

Da li se u zadnjih 20-tak godina kroz širenje straha i mržnje prema islamu i muslimanima, kroz tzv. ‘’rat protiv terorizma’’ priprema ambijent za ‘’kristalne noći’’ nad evropskim i američkim muslimanima u jednom trenutku kada (ako) to bude zatrebalo imperijalistima?

SRETEN VUJOVIĆ: Ja se iskreno nadam da će balkanski narodi poučeni svježim, groznim iskustvima imati dovoljno razuma da ne upadnu ponovo u zamku međunacionalne i međuvjerske mržnje i netolerancije, premda sam više nego uvjeren da uopšteno gledano, šira zajednica nije dovoljno informisana o islamu i da nedovoljno znamo o ljudima i njihovoj religiji, koja u svojoj osnovi nema mržnju, nema ideju zla, već naprotiv solidarnost sa ugroženima. Rijetko koja religija, kao islamska, ima običaj vezan sa najvećim vjerskim praznicima, koji podrazumijeva pomoć siromašnima, gladnima… Što da kažemo o onima širom svijeta koji su (a i kod nas nedavno), spremni da u ime hrišćanske vjere (koja takođe u svojoj osnovi ima ideju ljubavi i stradanja u ime nje) ubiti na hiljade nedužnih civila. Na globalnom nivou mnogi ratovi su suštinski bili i danas jesu, borba za profit; sjetimo se samo nepostojećeg hemijskog oružja za masovno uništenje u Iraku. Niko ne može opravdati diktatore i oni treba da odu, ali podsticati islamofobiju u dobrom dijelu značilo je napraviti dobru platformu za određene vojne operacije i vojno prisustvo, a kroz to trasirati put ka enormnom bogaćenju. No to nije tako jednostavno objasniti, jer se radi o mnogo kompleksnijem problemu i ovo je samo jedno viđenje; tu je uključeno i odlaganje hemijskog otpada, rješavanje problema nezaposlenosti o trošku UN, dakle i onih u čijim zemljama se ratuje. Jedno nerazumijevanje podstiče ono drugo. Razlika između dvojice koji se uzajamno gađaju blatom je samo u tome da onaj koji je prvi počeo nije to morao učiniti, a u konačnici su oba aktera prljava. Nas očekuje dosta posla da približimo ljude jedne drugima, odnosno da ih bolje upoznamo, no često bivam skeptik da to mogu napraviti oni koji bi trebali priznati svoju ulogu u ovoj balkanskoj prljavštini i otići, ili još bolje, u znak izvinjenja da pomognu demokratizaciji društva, oslanjajući se na zaista zdrave snage, kojih vjerujem ima, a onda se mirno povući i kazati jedno veliko „izvini“ svima, a posebno onima kojima se ne zna ni „mramor“¨!

Automobil Sretena Vujovića u Tivtu 1993. godine; djelo srpskih šovinista

Bosnu ne prestaju da osporavaju, negiraju, svojataju, dijele… Slične sudbine je i Crna Gora. Može li (i kako) da se to promijeni pa da Bosna i Hercegovina i Crna Gora dobiju susjede, a ne aspirante na njihove teritorije?

SRETEN VUJOVIĆ: Djelimično sam odgovorio u okviru prethodnog pitanja, ali nešto što je bitnije, a to je da nas ni dalja ni bliža prošlost nijesu ničemu naučile. Iz tih grozota, daljih ili bližih bi trebali izaći prosvjetljeniji, čistiji i pametniji. Međutim, gotovo, kao po pravilu, u zadnjih hiljadu godina te velikodržavne aspiracije najbučnije dolaze samo sa jedne adrese, prvo u vrijeme Nemanjića, zatim Kraljevine SHS, napokon Drugog svjetskog rata i ovog najnovijeg. Treba biti objektivan pa kazati da je velikodržavnih ideja bilo i sa drugih strana, ali one nikada u okviru vlastitog etnosa nijesu imale podršku da prođu ni kao stavka u nekom ozbiljnijem udžbeniku istorije, a kamo li u narodu. Problem u mnogim balkanskim državama leži u generisanju nacional-romantičarskih ideja, a u tom i takvom suludom svijetu se može beskonačno vladati. Prosto je nevjerovatno kojim žarom se ljudi bore za mrvicu vlasti, a među tima ima i onih „ostrašćenika“ koji zaista vjeruju u bolji život i jednake šanse za sve. Nažalost, takvi su u manjini, a sve funkcioniše po onoj staroj: „Kokot koji prerano zapjeva, u loncu završi!“ Detektovati problem, suočiti se sa prošlošću i raskrstiti sa pogubnim navikama je proces, ali je moguć. Potrebna je samo volja, moralan odnos i uvjerenje kako je tuđe dobro ujedno i naše.

Šta trenutno pišete, šta možemo očekivati novo iz Vaše spisateljske sehare?

SRETEN VUJOVIĆ: Ja u stvaralaštvu nijesam „produktivac“. Dugo radim na onome što je počesto moj usud a manje privilegija. Prošle godine je iz štampe u izdanju OKF Cetinje izašla knjiga poezije „Pejzaž bez prostora“, čije ste neke pjesme i Vi uvrstili u Vaš časopis i našle su se među pohvaljenim radovima. Meni je to puno značilo, kada neko iz drugačije kulture prepozna vrijednost u onome što radim; to je dokaz da je ta poezija „prošla na ispitu“ kod ljudi sa drugačijom tradicijom i kulturom, što joj automatski daje univerzalnu dimenziju kojoj sam težio, a sada je čini mi se postala dio tzv. automatizma u pisanju. Tada sam već znao da neke pjesme koje još nijesam dovoljno „namučio“ pripadaju toj knjizi, pa planiram da objavim drugi dio „Pejzaža“ pod naslovom „Poredak Haosa“ i u podnaslovu „Pejzaž bez prostora 2“. Nije prijatno osjećanje ona tenzija koja se osjeća dok su „radovi u toku“ i zato jedva čekam da stavim tu poeziju „među koricama“, kako bih opet došao u sferu „običnog“ i prelijepog svakodnevnog života, do novog, nadam se, manje bolnog pjesničkog impulsa!

Sreten Vujović sa Mladenom Lomparom; ‘‘Otpor beznađu – 1987.’’

Unazad 25 godina došlo je do srozavanja mnogih moralnih vrijednosti, od porodičnih do religijskih. Sve više se trguje drogom, kupuju se i prodaju glasovi na izborima, kupuju se ispiti, diplome i radno mjesto. Je li život u SFRJ bio bolji ili smo mi tada bili bolji ljudi?

SRETEN VUJOVIĆ: To je izgleda cijena tzv. tranzicije. U SFRJ smo živjeli u jednoj prilično sređenoj državi, đe je jedino „kritično mjesto“ bilo „čačkanje“ po politici. Naravno, prateća pojava je bila da su partijci bili privilegovani, a to je jedna od rijetkih stvari koje smo naslijedili iz tog sistema; neki su naslijedili i „političku infrastrukturu“ koja je uvijek „dobitna kombinacija“. Ono što je preduslov ovakvog haotičnog stanja jeste činjenica da smo iz tog i takvog društva izašli kao nedefinisani građani, odnosno kao društvo đe smo potrebne vrijednosti dobijali „uredno servirane“, pa smo bili nesposobni da to sami radimo i sa Zapada smo uglavnom uzimali ono najružnije, ono što je naše iznenadno i u krvi i zločinima „oslobođeno“ polubiće jedino moglo da primi. Rat je najskuplja ljudska djelatnost na svijetu. On je morao biti nečim finansiran (osim otimačinom od „neprijatelja“). Ljudi su gledali kako se preko „noći“ bogate profiteri, kriminalci, zlikovci i postaju najuglednije ličnosti. Drugačijeg obrasca kao primjer nijesmo imali, i na taj način stvorili oštro raslojavanje u društvu pri čemu više ne postoji srednja „klasa“, postoje izuzetno bogati i ona većina koja jedva preživljava. Kao društvo treba da prođemo katarzu, ali na osnovu svega onoga što sam prethodno kazao. Nedavno se jedan poznanik žalio na lopove u vlasti, a nakon toga pozvao „divljeg“ taksistu da ga vozi. „Pa ti si lopov“ rekao sam. Bio je zbunjen jer nije mogao da shvati da pozivom neregistrovanog taksiste zapravo krade vlastiti novac, jer se i PIO od koga dobija penziju finansira samo od onih koji su legalni. Ovo je samo primjer kako je lako kupiti birača, kako je lako kupiti diplomu, pod uslovom da pripadate političkoj strukturi koja će sa takvom diplomom da vas zaposli, dok ne napravite prvu veću štetu, koja će se, naravno desiti drugome. Tragedija je što su generacije vaspitavane od strane plagijatora i onih koji su kupili diplome, a svjedočanstva dijelili na način kako su ih vlastito dobili. Zato svaka reforma obrazovanja je kao po nekom nepisanom pravilu urađena da „podstriže đe je predugačko“ da nam, ne daj bože đeca ne postanu prepametna, a onda, zbogom privilegije! Da li smo bili bolji ljudi? Imamo mi i sada jako dobrih ljudi samo treba pružiti šansu i stvoriti okvir u kojoj humanost i dobrota imaju svoje mjesto. Godinama su se moje kolege u prosvjeti čudile kako nikada nijesam imao probleme sa „problematičnom“ đecom. Odgovor je jednostavan: samo sam im pokazivao i dokazivao i vlastitim primjerom kako ono humano nije „promašena investicija“. I kada me pitaju: Kakva su današnja đeca? „Dobra su, odlična“, odgovorim sve dok ne uspijemo da ih pokvarimo! Dokaz tome je i da sam svojevremeno, uz sumnje kolega, sa „najproblematičnijim“ đacima napravio dramsku družinu, koja je gostovala u Rožajama i napravljen je između tih mladih ljudi samo u toku jednog dana tako kvalitetan odnos, da nas je u večernjim satima pratila kolona Rožajaca i njihove đece sa upaljena četiri migavca sve do Berana!

Znate li broj knjiga u Vašoj biblioteci? Ako biste morali sa sobom na neko pusto ostrvo da ponesete samo jednu knjigu, koja bi to bila knjiga?

SRETEN VUJOVIĆ: Nijesam nikada brojao one koje su mi na dohvatu ruke, jer zbog manjka prostora ne mogu sve staviti u police, ali cijenim da imam blizu 2000 naslova. Veliki je problem koju bih knjigu odnio na pusto ostrvo, jer ima puno onih kojima se vraćam i iščitavam po više puta, ali sam siguran da bi to bio Egziperijev „Mali princ“, između ostalog. Naravno sve bi zavisilo od veličine „dozvoljenog prtljaga“!

Sa osnivanja susreta ‘‘Avdo Međedović’’ na Obrovu kod Bijelog Polja u vrijeme dodjele Ratkovićeve nagrade Radovanu Karadžiću

Da li ste kao čovjek i pisac upoznati, i u kolikoj mjeri, sa zlom koje je zadesilo Bosnu i Bošnjake tokom ratova ‘92-‘95? Kako je Vaše viđenje svega toga, čak i otvorena negacija zločina nad Bošnjacima?

SRETEN VUJOVIĆ: Samo duboko nemoralan čovjek može negirati to zlo. Ja sam svoju riječ o tome kazao i govorim kroz cijeli moj život. I danas su tu Rožajci, koji su svako dobro uvijek znali neštedimice dobrom da vrate, koji mogu posvjedočiti o spremnosti Cetinjana da dođu u Rožaje i pokušaju zaštititi stanovništvo ili alternativom da Rožajci dođu na Cetinje sa porodicama pa da se zajedno branimo. Stoga su mi ogavne izjave nekih političara, koji tvrde kako su u Crnoj Gori najugroženiji Srbi i Albanci. Pitao sam ga. Ako je to istina, onda vas je u tim vremenima stradanja sigurno branio 7. bataljon, a mi koji smo bili spremni na žrtvu sigurno nijesmo ni postojali. Bio sam jedan od onih koji je utemeljivač susreta „Avdo Međedović“ na Obrovu u vrijeme kada se u Bijelom Polju uz zaštitu snajperista dodjeljivala nagrada ratnom zlikovcu i do zla lošem pjesniku i još lošijem psihijatru, Radovanu Karadžiću. Zločin je oduzeti život nekome, a još veći zločin uvesti u kulturu zlikovce, a iza toga stoje konkretni ljudi. Iz ličnog ugla, moj duboki naklon prema tim žrtvama, a sramim se, premda protivnik takvog stanja duha, što ni Crna Gora nije ostala čista u tim dešavanjima, počev od deportacije Bošnjaka, pa na dalje! Siguran sam i tada i sada, da bi samo preko mog leša neko mogao odvesti u smrt osobu kojoj sam pružio utošište. To se nalazi u dobroj tradiciji i kod hrišćanskog i kod islamskog življa u Crnoj Gori, a ta tradicija na sreću nije nestala, samo je traba afirmisati na pravi način. Ponosim se što je Kraljevina Crna Gora svojevremeno, kada su „inovjernici“ pokrštavani na najbrutalniji način, a za to imam arhivske, čvrste dokaze, bila protivnik takvom djelovanju i sa nivoa države i sa nivoa tadašnje Autokefalne crnogorrske pravoslavne crkve! Opet nas prošlost nije naučila pameti!

Vjerovatno će se lingvisti složiti da je danas jedan te isti jezik kod Bošnjaka, Srba, Hrvata i Crnogoraca. Zašto toliko ima otpora prema nazivu bosanski jezik? I prema ćirilici?

SRETEN VUJOVIĆ: Lično mislim da je naziv „srpski“, kasnije „srpskohrvatski“ nesrećno odabran termin. Da je nekim slučajem bio u opticaju „južnoslovenski“, vjerujem da niko nakon raspada SFRJ ne bi imao protiv da zadrži taj naziv. Međutim nakon svog zla koje se desilo, svaka novonastala ili obnovljena država je poželjela da iskoristi svoje pravo i po svom državnom imenu nazove i jezik kojim govori. I tu se ne radi o lingvističkoj problematici, već o sociolingvističkoj. Državama sa razvijenim demokratijama i prije svega građanskom sviješću, ne smeta da po modelu, npr. Austrije i Njemačke taj jezik nosi ime „njemački“, ali nikome nije ni na kraj pameti da prisavaja tuđu kulturu i oni su duboko svjesni toga. Kao germanista znam da Njemcima ne smeta što Švajcarci koriste svoj švajcarski jezik i on je prisutan i u javnoj komunikaciji i u medijima. Kako bih ja razumio Vaše pitanje: Što se može očekivati iz Vaše spisateljske sehare? i kako bih na pravi način doživio odraz Vašeg duhovnog stanja i samu suštinu pitanja da ono nije postavljeno na ovako autentičan i topao način!? To je sve! Poštujući čovjeka, poštujemo i izraz njegovog duha i duhovnosti, a to je jezik, kako ga god zvali!

Sreten Vujović na radnom mjesto u emigraciji

Navršilo se prvo stoljeće od rođenja Maka Dizdara. Šta je za Vas Bosna? Kako biste prijateljima (i neprijateljima) odgovorili na pitanja: kto je ta, šta je ta, gdje li je ta, odakle je, kuda je ta Bosna?

SRETEN VUJOVIĆ: Za mene je Bosna bila uvijek sinonim širokogrudosti, sevdaha (volim sevdalinke), dobrih ljudi, a ono što je teško objasniti jeste, kako je moguće da se u takvom ambijentu desilo toliko zla nad kojim se zgražavao cijeli civilizovani svijet. Pa, zli su već po samoj svojoj prirodi takvi, a one druge je potrebno dovesti samo u poziciju da budu „kvalitetno“ prevareni. Lošega čovjeka jednostavno ne možete prevariti, jer on to već jeste i već je „programiran“ na zlo. To je moguće učiniti samo kod čovjeka iskonske dobrote, jer on u vlastitoj dobroti nema „stavku“ zla, a to su „projektanti“ i majstori zločina dobro znali. Za sve ovo postoje brojni dokazi, počev od „nepostojećeg“ Memoranduma SANU, ideje o vlastitoj ugroženosti, vađenja iz jama muslimanskih žrtava i predstavljanja kao vlastitih, reklama „vožd je stigao“, muzičkih etno emocija, kasnije začinjenih „turbo varijantom“… E, tako „nafilovanom“ umu je dovoljno dati oružje, dosta municije i pokazati „neprijatelja“! Prije napada na Dubrovnik, Jevrem Brković, Milorad Popović i ja smo otišli kod jednog prijatelja u Konavle; već su postojale informacije da će doći do rata u tom području, sreli smo se sa tim čovjekom i nekim drugim ljudima, opomenuli ih da budu oprezni, jer se priprema veliko zlo. Mi smo im djelovali kao autori „epske fantastike“! U svojoj dobroti i dobrom viđenju ljudi i ranijih odnosa, nijesu vjerovali da je to moguće! Tada sam od sve „ustaške vojske“ na Ćilipima vidio trojicu hrvatskih rezervista u uniformama JNA sa „tandžarama“ M-48! Mjesec dana kasnije zlo je počelo! Toliko o istinama! Vraćam se Vašem osnovnom pitanju! Bosna je i prije i poslije rata za mene zemlja u kojoj i dalje imam dobre prijatelje i zemlja koja ima divne kapacitete u svim oblastima života, a prije svega u kulturi! Sjetimo se samo predratnog stanja i one ekspanzije dobrih muzičkih signala, pozorišnih i TV-emisija, režisera svjetskog glasa, scenarista… Zato su dobro znali i u vrijeme opsade Sarajeva da je bitno napraviti neku pozorišnu predstavu u nekom skloništu, a koju su posjećivali pretrčavajući ulice da bi izbjegli hice snajperista. Tu se na najbolji način potvrdilo da izreka „Kada topovi zagrme, muze ućute“ nije tačna! To je za mene Bosna, ali i ona koja tek treba da shvati kako joj je duša onamo đe se i tijelo nalazi, dakle, Bosna!

Sreten Vujović sa prijateljima iz emigrantskih dana u Italiji 10 godina kasnije

Kada pogledate iza sebe, šta je to najvažnije, odnosno šta je sve važno u životu? Poruka ili savjet našim čitaocima? Šta to čovjeka najviše opredjeljuje u djetinjstvu i mladosti da postane dobar, loš ili zao?

SRETEN VUJOVIĆ: Kada pogledam u nazad, život je ispunjen stradanjima, patnjama, progonima, hapšenjima, emigrantskim teškim danima i to u najljepšoj mladosti, ali kada bih nekim čudom mogao da se vratim, u ime tih plemenitih ciljeva, bio bih spreman proći to isto i tako namjeravam do kraja! Poruka mladima? Hmmm! Ne želim im moja iskustva, ali svakako poruka bi bila da ostanu svoji, humani, njegovati najpozitivnije porodične vrijednosti, da ne podliježu lošim uticajima, da se što više druže, lično bez pomoći tehnike, jer kompjuteri su nemoćne mašine u odnosu na čovjeka (imaju samo brzinu) čovjek je napravio njih a ne oni njega. Zato ono što nas čini ljudima dostojnim humanog života, to treba njegovati! Provjeren recept kroz cijelu istoriju čovječanstva.

Sreten Vujović sa klupskim drugovima iz emigrantskih dana 10 godina kasnije

Govor mržnje i lažne vijesti se šire kao epidemija. Da li za ratove veću krivicu snose vođe (političari), ‘brkati đenerali’ ili ratnohuškački novinari?

SRETEN VUJOVIĆ: Svi su oni dio iste „mašinerije“. Rješenje je ne pristati na tako nešto. Sjećam se kada je neki general donio sa dubrovačkog ratišta gomilu umjetničkih djela. Cetinjski intelektualci, a tu je prednjačio pokojni Mladen Lompar, jer on je kao radnik Muzeja bio na izvoru informacija su napravili peticiju i protest! Odbili smo da primimo opljačkane umjetnine i one su na Debelom brijegu predate onima kojima i pripadaju. Takvih slučajeva je bilo, smatrani su „izdajom“ ne znam čijih interesa, ali na kraju dobro je ipak pobijedilo. Problem nastaje kada svi ti koji ste pomenuli, sa perjanicama ratno-huškačkog novinarstva uspiju da se domognu vlasti, pa nastavljaju svoje aktivnosti, opet pod zaštitom države. Ja sam otkazao prijateljstvo jednoj novinarki, uputivši joj pismo iz inostranstva, koja je svojevremeno bila ratni reporter sa dubrovačkog ratišta, dobitnik nagrade po tom osnovu, koja je gotovo u bolesnom transu opisivala „staklasti pogled“ ubijenog „ustaškog“ ratnika. I sada je ponekad vidim na nekim značajnim skupovima u svojstvu novinara i zgadi mi se. Ti trebaju biološki odumrijeti, kad ih već vlast nije sklonila, a nemaju mrvicu dostojanstva da to sami učine. Nekada su se i crnogorski ustanici zvali „ustaše“ ali ustaše protiv velikosrpskog terora u kome su u Kraljevini SHS a potom Kraljevini Jugoslavije vršeni nezapamćeni zločini, nepoznati čak i u ovom najnovijem ratu. Takvi novinari su nažalost još uvijek aktivni u novinarstvu a neki bogami i u politici. Hitler ne bi bio to što je bio da nije imao jednog Gebelsa kao šefa propagande! Ako čovjeka ubijedite u opravdanost zločina, onda je zločin lakše napraviti. Neđe 1994. su mediji objavili da sam zbog „kriminalnih“ djelatnosti uhapšen na Cetinju i to u periodu kada me više mjeseci fizički nije bilo u Crnoj Gori, koju sam kao politički neistomišljenik, a kasnije osuđenik morao napustiti. Taj „rep“ moram i danas da „perem“ iako sa zvaničnih adresa imam dokumentaciju da je to bilo uključeno u propagandne aktivnosti protiv antiratno angažovanih intelektualaca. Brojni su primjeri takvih nedjela!

Koje elektronske i(li) štampane medije na našem četvoroimenom jeziku možete da pohvalite kao elementarno profesionalne, objektivne… da ih preporučite našim čitaocima?

SRETEN VUJOVIĆ: Iskreno da kažem, podugo ne pratim redovno pisane medije, jer je za naš medijski prostor skoro pa tragična činjenica da se, nekada ratnohuškački listi „Pobjeda“, transformisala u jedan prilično objektivan medij, a neki koji su u vrijeme rata svakodnevno rizikovali živote boreći se za istinu u svoju suprotnost. Osim toga imamo i danas one medije koji u pozadini po principu da „od drveta ne vide cijelu šumu“ kompletan svoj angažman imaju u negiranju ili afirmaciji samo jedne ličnosti, kao i one koji su ostali posljednje „paravojno“ medijsko uporište sila mraka. Takvu ulogu imaju i određene institucije, prije svega Srpska pravoslavna crkva, koja predstavlja i logistiku ovakvih suludih ideja! Kako imam izgrađen kritički duh ne smeta mi da pratim i „ove i one“ jer jedni me upućuju na to koga podržavaju ili ne podržavaju, a neki su jednostavno „oglasna tabla“ balkanskog mraka, pa mi jasno saopšte od koga se moram čuvati i kakve projekte imaju. Ono što bih sasvim izvjesno mogao preporučiti mladim ljudima jeste da razvijaju kritički duh i onda ih u humanom djelovanju ne može pomjeriti niti jedan medij; u tom slučaju uloga medija je da na što bolji način ostave budućim generacijama svjedočanstvo o svim sunovratima kojima smo bili izloženi. Ovome u prilog idu i zahtjevi sa međunarodnih adresa u vezi sa oslobađanjem medija od političkog uticaja, ali se svi „dok se Vlasi ne dośete“ pretvaraju kako je „mačka crkla“ u tuđem dvorištu!

Ovo je pitanje koje postavljamo svim književnicima sa kojima smo vodili razgovor. Jeste li imali avliju i šta za Vas znači avlija? Na šta Vas asocira ova imenica?

SRETEN VUJOVIĆ: Da. Imao sam avliju u djetinjstvu. Iskreno, prva asocijacije pomena avlije je srećno djetinjstvo, neki dobri ljudi, zaštićenost! Nadalje, avlija je mjesto gdje se ugodno osjećamo sa domaćinom, ono mjesto đe se na miru može njegovati vlastitost. I kao gost, u najranijem djetinjstvu, iz jedne vojvođanske avlije, pune sunca i zrelih plodova nosim natoplije uspomene. Mislim da smo se razumjeli i zato „Avliji“ želim puni procvat u kome se svi dobronamjerni mogu napajati onim što smo dužni ostaviti potomstvu ali i onim što smo naslijedili, a moramo ga zaslužiti!

 

Razgovarao: H. L.

 

SRETEN VUJOVIĆ je rođen 5. avgusta 1957. godine na Cetinju. Završio je studije književnosti na Nastavničkom fakultetu u Nikšiću. Dugi niz godina radi kao prosvjetni radnik u osnovnim i srednjim školama u zemlji i inostranstvu. Bio je dopisni saradnik za maternji jezik i književnost United World College of the Atlantic iz Welsa. Bavi se prevodilaštvom (njemački, italijanski i makedonski jezik).
Poezija i prozni radovi su mu prevođeni na desetak jezika. Zastupljen je u nekoliko zbirnih knjiga poezije i antologija u zemlji i inostranstvu.
Dobitnik je i najvećeg priznanja svog rodnog Cetinja, Trinaestonovembarske nagrade za 2001. godinu, nagrade za naučnoistraživački rad književnosti Muslimana Crne Gore, kao i pedesetak domaćih i inostranih priznanja, zahvalnica i diploma.
Objavio je 15 knjiga poezije i proze od kojih su mnoge doživjele ponovljena izdanja.
Sa grupom mladih crnogorskih pisaca početkom osamdesetih godina 20. vijeka osniva Književnu omladinu Cetinja, i član je redakcije zabranjenog lista Mi, a zatim se nalazi među osnivačima Književne opštine Cetinja, koja je sredinom osamdesetih godina obilježila kulturni život Crne Gore i bivše Jugoslavije.
Zbog djelatnosti na očuvanju crnogorskog kulturnog i nacionalnog identiteta, kao i antiratnog angažovanja od 1990. dva puta ostaje bez posla, biva proganjan, hapšen i zatvaran. Nakon regionalne konferencije Međunarodnog P.E.N Centra na Ohridu biva pušten iz spuškog zatvora da se brani sa slobode, no zbog neosnovanog raspisivanja potjernice ilegalno napušta zemlju. U odsustvu se osuđuje na dvije godine robije pod optužbom “povrede ugleda Republike Crne Gore”.
Povratak iz egzila je uslijedio nakon brojnih reakcija organizacija za zaštitu ljudskih prava, inostranih prosvjetnih, kulturnih i književničkih institucija od kojih izdvajamo Deklaraciju Skupštine Svjetskog P.E.N.-a 1995. godine u Pertu (Australija), biva amnestiran, i stiče pravo povratka u domovinu.
Član je i jedan od osnivača Nezavisnog društva crnogrskih pisaca i Crnogorskog P.E.N. Centra čiji je ujedno prvi generalni sekretar, a aktuelno podpredśednik. Član je Hrvatskog P.E.N. Centra, i jedan od inicijatora osnivanja Matice crnogorske. Kao predstavnik Crnogorskog P.E.N. Centra potpisnik je Odluke o osnivanju Dukljanske akademije nauka i umjetnosti čiji član postaje 2016. godine.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Kenan Sarač: Ništa lično

Kenan Sarač   NIŠTA LIČNO   Mrze me jer sam Fočak, Mrze me jer sam rođen tu, u Međurječju, Mrze me jer sam rođen u centru tog šehera, Mrze me jer pišem…   Mrze me jer pronalazim i čitam knjige o ...
by Redakcija
 

 
 

Sead Salihović: Spomen park u Koraju

Fotografije poslao: Sead Salihović, rođen sam 1969. godine u Koraju, općina Lopare. Osnovnu školu završio u Koraju. Srednju Ekonomsku školu završio u Brčkom. Ekonomski fakultet završio u Tuzli. Zaposlen u JU Mješovita...
by Redakcija
 

 
 

Poezija Dejana Ivanovića

Dejan Ivanović     BURA Prijateljima iz Dalmacije   Vitla bura, u ovo doba kao i obično… Škripe hladna lica strmih pločastih ulica, uskih, stare kuće kamenih fasada stoje jednolično, ćute uspravne, z...
by Redakcija
 

 

 

Natpis na kuli Rašića u Gusinju

Natpis na kuli Rašića u Gusinju   Prijevod: O, Gospodaru, srećom počasti ovo mjesto Onaj koji dođe neka sa srećom dođe Onaj koji ode neka sa mirom ode Vlasnik Mustafa sin Ramazanov (Majstor) Debranin Abdullah, godin...
by Redakcija
 

 
 

Dušan Dojčinović: Pismo za Suadu T.

Dušan Dojčinović   Pismo za Suadu T.   Nisam čitao, tvoja pisma, draga Suada, još od onda, kada je tvoje pismo ocu rudaru, rasplakalo ceo region. I bilo najčitanije. Ne sećam se koliko je imalo pregleda. Znam d...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona