Said Šteta
HOĆEŠ LI MI OPROSTITI
Što mjesečev prah ja sakupim
pa prospem na tvoje lice.
Jer ne mogu da ti kupim
osmjeh davne razglednice.
Što ti uzdahe u nizu
pod reverom, lijevo, slažem.
Samo da mi budeš blizu
nebrojeno puta kažem.
Hoćeš li mi oprostiti? evo pitam,
misli moje, divlji konji, stalno jezde.
Ja pjesnik i besparica, samo skitam,
još odlutam među zvijezde.
Pa odozgo gledam na te
toplo, poput pokrivača.
Od života trošim sate
sanjajući ispod mača.
I kad jedno, jutro svane
Hoćeš li mi oprostiti, razum sluša?
Sred postelje pogužvane
što te grli moja duša.
