Nisam li, možda, odviše sam? Nije to dobro,
toliko sam svikao na samoću. Mislim li pravo, Bože?
Tako je nekoć (i to stoji zapisano), crvena
kiša lila ponad grada, pometnja i strah rasli
ko korov. A malo je zdravih u gradu duša…
(Sidran A., Bašeskijina samoća)
Sam sam.
U noći oživi sve što sam nekada bio, ono što ću biti je još uvijek neizvjesno, nejasno i zamućeno.
Znam.
Ljudi kada se osame i utišaju u njima progovori šutnja, počinje ih nadvladavati, nagrizati kao proljetni dan potamnio snijeg. U noći je najteže, jer se duša oslobodi dunjalučkih stega i onda luta prostranstvima berzeha tražeći smiraj, često ga ne nađe, (kao ove noći). Pa se vraća tijelu, kažnjava ga i muči, kao da želi da se osveti za ono čime je tijelo hranilo tokom dana… mjeseci i godina u tišini, polako i nenadano.
Tišina…
Na plafonu iznad moje glave posmatram neki čudan luster, svake noći se suočavamo on i ja kao dva stranca. Obojica šutimo i ljubomorno strepimo da jedan ne otkrije svijet drugoga, da ne uđe u njega nenajavljeno. Da se ne desi nešto neočekivano, da nam se svjetovi ne pomiješaju, da se ne zbližimo i zavolimo. Ljubav je kobna, upropasti onoga ko je dobro ne poznaje.
Ostat ću pri svome, šutjet ću. Kad šuti on, šutjet ću i ja, kao za inat, za iljač, za spas.
Izdržat ću još noćas, preživio sam i teže trenutke od ovoga, izgurat ću i ovaj.
Najednom me obuze težak osjećaj praznine. U duši osjetih nesnosan teret. Kroz odškrinuti prozor improviziranog kolektivnog smještaja iz daljine doprije otegnut i usporen lavež psa. Ni na šta me nije podsjećao, ništavnost tog trenutka sam kasnije sebi prepričavao, promišljao o njemu, demistifikovao ga, uvijek isto. Praznina za koju će me kasnije vezivati samo taj usamljeni lavež postala je sinonim za ljudsku nemoć i ograničenost u svakom smislu. Jedina konstanta ovog događaja i kasnije razvijena misao o tome da je i on kao i ja SAM.
Vjerovatno boluje za nečim ili teško uzdiše u svojoj starosti. Pomislih da je star i da će teško dočekati još jednu zimu.
Ponovo zavlada muk, opet pomislih prazno je… prazno.
Pokušah da zaspim, a onda iznenada kao lagana ljetna munja u mislima mi se rodi misao o travi, pravoj zelenoj majskoj travi. Rožajskoj, plunčanskoj, gusničanskoj, ma kojoj, našoj travi.
Ovdje je trava nekako drugačija, vražji uredna i dotjerana, liči mi na plastičnu reprodukciju Van Gogovih Suncokreta iz kineske radnje. Ništa ovdje nema dušu, sve je tuđe i prazno.
Sjetih se polaska. U autobusu je bilo puno ljudi, kada smo krenuli ispratio nas je tmuran proljetni dan i suze najbližih. Put je bio dug i mukotrpan, sve je zbrkano. Ne želim da mislim o tome, pokušavam još jednom da skrenem misli. Mislit ću ponovo na travu,ali ne ide…
Mora da je kasno, ponoć je odavno prošla, još nekoliko minuta strpljivosti i doći će san. Znam da hoće, danima kako sam ovdje usnijem s prvim zracima sunca, oni mi donose smiraj.
…Na livadi sam sam samcit, trava je suha i tvrda kao u julu kada je sunce i vjetar udruženim snagama sasuše. Hladno je, osjećam bol u predjelu trbuha, teška hladna bol kao dodir željeza. Sunce… Suha trava i hladnoća, neizmjerna i zbunjujuća. Želim da napravim pokret torzom unazad, ali ne uspijevam.
Kao da me zemlja vuče sebi. I opet hladan metal. Najednom, odnekud vidim starog prosjaka, polusakatog sa nekom čudnom kapom na glavi. U prvi mah pomislih to je fes, naš fes, crven i nakrivljen. Čovjek, starac… Ciganin mi pruži ruku šaretski kao da želi da me ispravi iz nezgodnog položaja u kom sam se našao ni sam ne znam kako.
Taman zaustih da mu nazovem selam i pitam gdje smo, u isti mah na njegovoj lijevoj ruci primijetih teški metalni krst.
To me zbuni, te se ugrizoh za jezik. Odustadoh. Starac kreslavih zuba me zajadljivo pogleda i nasmija se. Njegova ruka sa metalnim krstom ostade još neko vrijeme ukočena, nevoljno vještački u grimasi, kao na pozornici. Onda je brzo povuče k sebi okrete se i nestade u daljini, još jednom sam vidio crveni fes. Pokušah da ga dozovem, ali moje napregnute glasne žice nisu ispuštale ni glasa. Vikao sam i upirao se da ga dozovem, da se vrati, ali nije bilo moguće, usta kao da su se zaolovila.
Naglo osjetih da puca led pod mojim nogama i da će me potopiti, gubim vazduh…
– Majko, majko!
Probudi me drmusanje medicinske sestre koja me je trijeznila, kao iza teška pijanstva. Vidno uplašena, razrogačenih očiju.
Bio sam utrnuo, stomak mi je teško pritiskala metalna šipka ograde kreveta na kom sam spavao.
Ponovo sam tu, gužva u šatoru, plač male djece i teški vonj znoja pomiješanog s mirisom gumenog plavog šatora koji se grijao na junskom suncu.
Od jučer nas je manje, oko trideset. Čekamo da nam izvade krv, a onda odmah zatim donesu spiskove socijalnih službi na kojima su ispisana imena prioritetnih azilanata.
Nadam se da će se na nekom spisku naći moje ime.
Još jedan dan, krv pa opet noć.
