Bješe to nekada davno. Prije skoro jednog vijeka. Još duh osmanlijski odisaše ovim krajem, još se pomalo turski zboraše, još se čaršaf i feredža nosaše, još fes i čakšire krasahu kaharne starce. Negdje u nekom selu puče puška, začu se mili glas, kad ono pjevaju Omer i Hata. Omer kao soko sav ponosan a Hata kao bulbul, brat i sestra iz porodice starih aga. Na drugom kraju sela čuje se tupi zvuk medenice ovaca, izagnatih na široke poljane gdje neki čoban vjerno čuvaše to skromno stado. Prateći rijeku brzog potoka, lahko se dođe do neke čaršije, koja sva bješe u kaldrmi, odisaše rahatlukom i merhametom, a mahale gostoprimstvom. Stare kule šindom pokrivene bjehu kao iz bajke, na divanhanama poneka djevojka proviri da edal svog ašikliju ne vidi, kako jaše konja vrana, nagizdanog od crvenih tufana. Kud koja nana prođe zagrnuta čaršafom a kod nogu milje dimije tumajlije, pod ruku sa svojom dragom unukom u širokim dimijama, i kosom upletenom do ispod struka, na glavi šamija kao kruna stajaše i tako mlada ona kao kraljica onako ponosno hodaše. Stari dućani davahu još ljepšu sliku stare čaršije. Onaj miris pečenih mantija, kad se kroz mahalu prođe davaše dženetski užitak. Na kapiji halke od vremena zarđale, a kapija odškrinuta, u avliji hanuma, brezovom metlom svoje ognjište brisaše.
Ulicom ljudi užurbano idahu, na njihovim glavama, negdje se crvenaše crveni fes, negdje se bijelaše bijela čalma. Široke čakšire gajtanima raznim ukrašene, na nogama od dokuma bijele opanke. Čuje se lupkanje potkovanih konja, i škripa starih špeditora, smijeh djevojaka koje za vodu idahu, smijeh djece što kolo sreće igrahu.
Akšam već počeo da pada, duž kaldrmisanih sokaka odjekuje ezan sa munare stare džamije, džematlije sa osmijehom na licu hitahu da svoju dužnost prema Allahu obave. Po završetku namaza svak se svojoj kući vraćaše. Kada se nebo zvijezdama sjajnim ispuni, tad vrijeme posetka dođe, jedni kod drugih obilazivši se opet stare ulice oživiše. Agan kod Bajra, Selim kod Alije, Kadrija kod Bećira. Jusufaginica kod Ibrovice, Bajra kod Halime, Fatima kod Amire. Nazivajući selam ili akšamhajrallah jedni druge, ljubavlju obasipahu. Kod Halila već saz svira, pjesma se lomi sokakom, a ouči udaje lijepe Džemile noć kna bješe, kiteći mladu, uz def udarahu i slavujskim glasom žene pjevahu. Majka Džemilina sva skrhana a ujedno i radosna jer joj njena mezimica žena stade. U zoru kićeni svatovi stigoše i mladu nevjestu odvedoše. Nastavi se život živjeti, svako svojim poslom, uz pjesmu, smijeh i vječni rahatluk. Dragi čitaoče, ako si bar malo osjetio čari ove priče, da znaš to je ponosna zemlja Sandžak, to je biser koji možeš osjetiti samo ako u njemu živiš, to je dženet ovodunjalučki.
Istaknuta slika: rad rahmetli Mehdije Husića (Rožaje, 1943. – Rožaje, 2016.)
