Pojedine osobenosti lirskoga umijeća Jovane Vuković u Pjesmi o tebi
Ovo je pjesma o tebi,
pišem je, a ne znam da pišem.
Nižem niti tanke, ne vrijedi,
opet svaku riječ obrišem.
Ovo je pjesma o tebi,
i ja je pjevati ne znam.
Ośetićeš, kad vjetrovi utihnu,
u tihoj noći da nijesi sam.
I tada ćeš shvatiti da te ima
svakoga trena u pjesmama mojim.
I da se vjetrova i bura strašnih
nimalo, ljubavi, ja ne bojim.
(iz zbirke Jovane Vuković[1] Pjesma o tebi)
Pjesma o tebi je zbirka pjesma mlađane poetese Jovane Vuković koja svojim karakterističnim stilom i tehnikom lirskog izražavanja plijeni osobenostima.
Prvenstveno se nastojimo fokusirati na način i tehniku stilskoga oblikovanja za koji nalazimo da je karakterističan za ovu mlađanu poetesu.
Prvenstveno se uočava da se demonstativnost u pokaznom postupku koji se ostvaruje uz ponavljanje stiha Ovo je pjesma o tebi, gdje treba istaći pokaznu zamjenicu ovo koja ostvaruje funkciju najavljivanja da se sve što se nalazi ispred čitatelja je upravo pjesma o tebi. Nadalje, treba uzeti u obzir da nas analiza diskursa podučava da je orjentacija u tekstu prostorna, tako da se ona kreće od gore prema dolje i obrnuto, težnjom da se istakne baš taj lirski momenat uobličen u slovima dat na svjedočenje publike, pokazna zamjenica ovo daje momenat trenutnog uobličenja vremena i prostornosti. Tako formiran trenutak jedinstvenosti u postupku objektivizacije je neizbježan jer to o čemu lirski subjekt piše je pokazano nama na čitanje. Dinamičnije se razvija binarna pozicija u drugom stihu zahvaljujući prvobitno postavljenom jedinstvu u prvome stihu. To univerzalizovano Ja u lirskom subjektu se nalazi ispred pitanja umijeća. Umijeća da se piše, umijeća da se voli, umijeća da se posvjedoči i demonstrira plemenito osjećanje duše u slovima, riječima, pjesmi. Svevremenost demonstrirana u lisrski zahvaćenom trenutku stanja umijeća i neumjeća. Nespokoj posvjedočen u traganju za pitanjem: Pa kako to da ipak pišem, a ne znam pisati?Ovdje nam se otvara i pitanje da li ljudi koji ne poznaju slova mogu biti pjesnici? Da li oni koji ne mogu zapisati ipak mogu posjedovati veliko pjesničko umijeće.
Umješno nam se nazire vječito tragajuće pitanje o pjesničkom umijeću, o inspiraciji, o muzama koje vode našu ruku preko hartije. Negacija u drugom dijelu drugoga stiha ostvaruje jednu opoziciju koja je nosilac naglašavanja primarne demostracije. Kopulativnost vješto ostvarena, kako veznikom a, tako i brojem slogova koji opet neparan nešto duži ostvaruje simetričnost noseći negaciju i veznik kao broj razlikovanja. Plan u cijeloj pjesmi je sužen i ne širi se više nego što zahtjevaju minimalni postavci lirske situacije. Imamo objekt pjesmu, imamo lirski subjekt i objekt, preispitano lirsko stvaranje koja se poistovjećuje sa nizanjem niti. Proplamsava neosporna težnja da se napiše, ali prije toga i pronađe savršena riječ, pa makar nju i lirski subjekt tek posvjedočio popravkom, brisanjem i borbom sa slovima i riječima koja nepodudarno odbijaju da nose emocionalnost lirskoga subjekta koja ostade skriveno velika.
Druga strofa počinje sa ponavljanjem prvog stiha prve strofe, ovo ponavljanje nadopunjuje ritmičnost i potvrđuje težnju da se iskaže detaljnije tvrdnja da se čak ni u pjevanju lirski subjekt ne može snaći jer ga umijeće ne služi. Ono što lirski subjekt bez sumnje potvrđuje jeste da demonstrirana Pjesma o tebi će zasigurno dodijeliti u tihovanju vjetrova i bura potvrdu da se među riječima ne može biti sam.
Samoću tihe noći sa sigurnoću ne može posvjedočiti lirski objekt koji svjedoči borbama lirskoga objekta u demonstriranoj pjesmi koja je o lirskom objektu. Upotreba drugoga lica i referiranje na budućnost u ośetićeš sa tri palatala u jednoj riječi daje čak i imperativne, pa i vizijske semantičke implikacije. Zadni stih druge strofe se nadovezuje na kraj prethodne jer se utihnu i u tihoj sa podudaranjem korijenskoga morfema u ove dvije riječi ostvaruje harmonija ponavljanjem koje opet dozvoljava stihu da teče dalje i ne zaustavlja ritmičnost.
Treća strofa počinje veznikom koji se u čitanju skoro i ne čuje, ali je za razumijevanje neizostavan. Prvi stih treće strofe opet premiješta vremenitost u budućnost koje prati obećanje lirskoga subjekta. Ovo premiještanje prati i poziv na shvatanje (razumijevanje) lirskog objekta da se u tihovanju bura i vjetrova oslušne taj šaputavi glas pjesnika koji obećava odagnanje samoće. Objektivitet lirskoga se udvostručava i umnogostručavaju, pa se zasvjedočena pjesma o tebi lirskoga subjekta koja se u prvoj strofi definiše kao jedna pjesma, sada umnožava. Tako da nam lirski subjekt svjedoči da je objektivitet u posjedovanju svih pjesama jednoga „neumješnog“ pjesnika. Ovdje se otvara jedno suptilno pitanje, da li se neumješnost lirskoga subjekta ogleda samo u tome što svoj lirski objekt ne može cijelokupan posjedovno ovjekovječiti u jednoj pjesmi? Lirski subjekt na kraju koristeći se istom kopulom pa tako ostvajuje slično ponavljanje kao u prve dvije strofe, jasno daje do znanja nemanje straha od tih bučnih vjetrova i bura od kojih se ne čuju smiraji koje obećavaju lirska ostvarenja. Lirski subjekt u nemanju straha stiče umješnost da se poetski i izrazi.
U zadnjem stihu, umetnuto izravno obraćanje lirskome objektu u vokativnom obliku ljubavi, nam naznačuje da proplamsava ljubavna tematika i da samoća naznačena u zadnjem stihu druge strofe je kontrast na ljubavno zajedničarenje.
[1] Jovana Vuković je rođena 1995. god. u Beranama, osnovnu i srednju školu je završila u Kolašinu, iz velike ljubavi prema pisanoj riječi u školskoj 2014/2015. godini upisuje Fakultet za crnogorski jezik i književnost. Vuković se crnogorskoj čitalačkoj publici prvi put predstavila 2013. godine sa svojom prvom zbirkom poezije „Brojanica“. „Pjesma o tebi“ je njena druga zbirka poezije.
