Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Crna Gora

5. Jula 2019.

Ivana Đukić: Gostoprimstvo

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Ivana Đukić

 

GOSTOPRIMSTVO

 

Na Nikoljdan ljetnji, Cetinjski manastir, 2019.

 

Zvuk grebanja poda prekinu naglim ulaskom: ,,Majko, imamo goste!“

Žena usta brzinom svjetlosti i pokupi špahtlu sa ostalim rekvizitima, ostajući da budno motri jednim okom na događaje u prostoriji, ne bi smjelo bez njene kontrole nešto da se desi. Da promakne njenoj brizi. Ispod uveličavajućeg stakla pažljivo osmotri dolazeće: Što oni traže i kako se ponašaju u Cetinjskom manastiru? TO je, ipak, dom i kuća za sve i svakoga. Ne samo za sveca, Bože-mi-pomozi, i njegove mošti, nego prije svega za one koji su došli da se ispovijede i pomole. Za sve zakašnjele suze i snove. Za sve strance i domaće. Naše, što bi rek’o zamonašeni sin, goste. Da se ne ugasi ta svijeća bogomolje, dok još sagorijeva u pojedincima. A, Bože moj, kuća će se očistiti, ima kad, dovijeka… Čovjek, ovaj usluženik, opisa proces dolaženja relikvija u dom i gosti zahvalno i svemilosrdno spuštiše novac u unaprijed određenu kutiju. Zahvalni do Boga, što sad na miru mogu da se ne kaju za ono što su, po ko zna koji put, učinili. Ovako im fino bi oprošteno za unaprijed počinjene grijehe. Tu, đe se sve zgriješeno rješava ćutanjem, slijevanjem u kovčežić tajnovidstva. Neobasule pažnje sa dna najcrnje slutnje ostavite iza svih razloga koje imate, daleko iza sebe. Nova era, novih pogleda, novih shvatanja, starih, zabačenih mišljenja utamničene istorije, neka ostane da gleda otvorenih očiju, ne sluteći promjenu, što je čeka. Začepljenih ušiju i vlage razuma, razumije se jedna jedina riječ: ,,spas“. „Spasi nas Bože svekolikog zla“ – začu se molitva – kao poslije kiše. Znači li to razlike u crkvenim horovima prvih i drugih glasova? Iz dubine jasno određene spoljašnjicom opkorači praskozorje: ,,Dobro Vam učinjelo i na dobro Vam se vratilo, Vama i Vašoj porodici! Imena za molitvu za zdravlje možete dodati ovdje, u kesu, sa ostalima.“ Neka se nađe. Nek’ bude tu za nekog ko pogleda – nekada. Nedoglede upućene u bezdan čežnji. Nedogorjele svijeće reciklirane čekaju napad svijetla, kad će na koljenima, ponovljenim usnama, kleknuti molba za usnuli grad. Da se probudi iz pepela. Dosta je, ej! Iz pristojnosti smo ćutali do sad. Iz pristojnosti trpjeli svih ovih godina; da se napravi razlika, a zakrivio se prostor do neprepoznavanja i nerazaznavanja. Izlivi pojava po gđe – god – nekog stranca, po kazni prebačenog u Crnu Goru da služi, a tu kaznu služimo i svi mi zajedno sa njim… Da nam teže padne; totalni obrt desio se mnogo ranije, do sad nepoznatim razlogom za počinjenje. Mislim da je naša mala zemlja veliku blagonaklonost postavila, i za sva buduća pokoljenja; lekcija da je isuviše dóbra – po starom običaju: Taj mi nije zlo oučinio, njega nijesam hljebom ‘ranio! Mislim da je besmislica trajala i dotrajala. Pomiješane količine energija, zablude sa brižnim pogledima – kad – god se nešto navodno ne sadrži u iskazu izrečenom baš prije zamrzavanja uma. ,,Dakle, ova je, uistinu odežda u kojoj je sv. Petar, od zlata“, produži čovjek, tonom domaćina, dok motri da majci ne zagori ručak. ,,Otkopan je 1834.“ Žena samoinicijativno, u drugom dijelu crkvenog prostora, nastavi da ,,grebucka“. Pocrvenjela što i sama ne može nešto da doda, a imala bi što, kad bi je pitali… Kad ne bi morala čežnjivo da spušta pogled. Da su došli ranije, zatekli bi i domaćina. Ne, ne Isusa Hrista, ako je neko pomislio, iako bi valjda trebalo da je ovo i njegov dom, već vladiku. Čiji hljeb naš nasušni daje nam se i danas  u komadićima, za snove i nadanja. Da će se istrijebiti sumnja da je nešto možda, slučajno, kako ne treba.

Fotoaparat ugasite, molim Vas. Sramota je da Vas neko vidi kako svetinju gledate svjetovnim očima. Monaško lice, po navici, najjačoj sili, majci se obraća kao u svom kućnom ambijentu. Kao da tu ne postoji nikakva razlika iza nekakvih viših sila. I razloga. Vjerovatno mu se i spavaća soba sprema. Da prilegne poslije napor(ed)nog rada. Da mu se ne pomiješa neka lična nesuglasica sa obiljem istorijskih činjenica. Zlu ne koristilo! Da ne izgleda, u slučaju nuždevitosti, nakalamljeno stanje vjere i nade da ,,śutra će biti bolje…ako ga dočekamo“. Manija skrivanja znanja, dostupna samo nekima. Da bi se živjelo bezgrešno, mora se bezgrešno misliti ili ne misliti, pitanje je sad!

Nego, manastir se zatvara, vrijeme je da se krene. Nešto me ušinu, ne mogah da se ustanem. Moguće da su godine tuđih shvatanja, pogrešne istine, tu, sad, stigle mene. Da čekam pronalazak perpetum mobile, nakon što sve se mobilne sile imobilisaše. NE smijete. Ipak se u crkvi pominje Božanstvo. Ne možete profanisaniti toliko godina iznuđene štete, nemilosrdno napravljene od strane onih koji ,,svete“, silama lične prirode, čisteći prostor od nečistih sila. Bujici neznanja daju novo ime – moguće među njima, a u skladu sa crkvenim kanonima, i živima (i na ikonama) – novomučenici. Novotaknuti tajnici. Kako bi naveo vladika u vaskršnjoj poruci: ,,neviđbožji ad“. Novokovanice u pjesnički zaogrnutom izrazu. A svakome ko bi makar i probao isto, zatvore mu se, a ujedno i ,,osvete“ usta svetom vodicom. Za kontraindikacije: gušenja i klijanja ideja samoodbrane, u ovom slučaju, obratiti se nikome. Niko nikome od ovoga nije naša’ lijeka.  Anatema stara, strah stvara, od kog se lakše spava i poprilično zaboravlja… ,,Tu je čestica Svetog krsta“, produži uslužnik. Soba, pardon, manastir, posta prezagušljiv za pośetioce. Treba da se (s)krene s pravog puta! Još jednom, kao da ima mjesta za postradale. Ovog puta svojom greškom. (S)udba, najlakše opravdanje, a ne(s)udbonosni put s kraja na kraj zaborava ophrva mi sjenu. Kao da nešto traži od mene. DA se pokrenem, ali da ne mrdam s mjesta, u mjesto kojeg nema. ,,Svi svjetovi su unutrašnji“, sjetih se dok sam vaskrsavala. U grobu uspavanih nema, samo utamničenih, ili sakrivenih od pogleda… Gledaj me njima, tim očima skrivenih težnji. Kao da se nešto zna, popucalih usana, ustreptale duše, željne znanja i preda(va)nja. Željne turbulentnog stanja, kad su događanja zapravo istrulila u śećanjima. NEznanika, nepoznanika. Hajmo ispočetka! Razrada je započela! Nema htijenja, ni nadanja. Ima padanja, s drveta Znanja i poimanja. Manje nade, više gledanja. Sobom, iznutra. Magle su prostrane spolja; ne vidi se ćutanje(m). Gledanje je glasna i aktivna, a ne pasivna radnja! Zahtijeva svo biće. Alfa i Omega, zapisani na vratima manastira, ispod prekrečene freske, koja prvobitno predstavlja državotvornost i autohtonost; autentičnost onoga što ne dozvoljava drugost. Ni u stanju halucinogenom, jer takav genom ne podržava manipulativnost. Hvala za pričuvanje ovih 10%  vremena, koliko postoji. Hvala za primijećenost da gostima je zaista mjesto iza Bogorodičinih vrata , koja se Ivana Crnojevića molbom, postaviše. Dobro došli śutra u isto vrijeme, tuda, kuđ prođoste.  Kuđ, i pored svih provala i krađa, rizničkog nam blaga, bijaste dočekani, jer je to u mentalitetu ovog naroda. Tetovaža na srcu, straga i sprijeda, ka grudnom košu, otkuca saglasnost. Ivanovim zvonom odjekuje Cetinje! Prašta iz dubine duše! ,,Tri ključa“, koliko pamtim, sačuvana ispod nogu sveca, kraljevskim, Nikolinim dokumentom potvrđeno. Sv(ij)et(l)o trojnom biću u materiju kad se spušta. Da hoda! Kad mu se ukazala prilika. Objašnjeno bijaše, iz više uglova, da okrugla se spirala otvoreno prostire svuda, radijalno i u svim smjerovima. Dodatak razlike u pogledima uma, što ograničavaju lik, da bi se pokazao u potpunosti. Dodaj mi, Bože, glagol za ukazivanje reda u mir, radnje u ,,sada“. Hvala što ste došli, zaista, domišljato zamijeniste ključeve za priveske. Privezali ste noć za dan, slike iz utrobe majke Zemlje, za prizemnu moć. Svijetla za garež! Obrišite noge prilikom izlaska, dušu ste obrisali već pri ulazu! To Vam je i davalo snagu svih ovih izgubljenih trenutaka. Ponesite samo, umjesto suvenira, parama plaćenim, obilježja duha, da bili ste prisutni, ipak je to kuriozitet! Hvala za nekajanje, time pokazujete koliko je ovo, što kršem imenujemo, izdržalo. Hvala za doslovno pridržavanje uputstava za upotrebu. PRAVILA će biti upotrijebljena prije spavanja, da se ne bi zatrovali budući snovi, duševnim trajanjem pojedinaca. Baštinili ste što nijeste mogli pamtiti, nalijevali nektarom i neliječili bolom, jer ga nijeste mogli ośetiti, ne znajući što ste napravili. Bitisali smo tek, i na slamku disali, suzama spirali OBRAZE, da ne padnu na pod.

 

Ivana Đukić, rođena 21. 06. 1984. godine u Podgorici. Osnovna škola “Bubanjski heroji”, Niš, gimnazija “Svetozar Marković”, Niš, gimnazija “Slobodan Škerovic”, Podgorica. Fakultet: Molekularna biologija i fiziologija, Prirodno-matematički fakultet Beograd i Fakultet za crnogorski jezik i književnost, Cetinje, Crna Gora.

Objavljeno: Drama o širenju pismenosti ,,Sveta misija Ćirila i Metodija” u izdanju Fakulteta za crnogorski jezik i književnost na Cetinu, 2018.

 

 

 



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Branka Kovačević: Ako već sanjaš

Branka Kovačević   AKO VEĆ SANJAŠ   Ako već sanjaš, nikom ne reci da ti snovi su već napola ti, već budi kiša, bujicom poteci, nek  zemlja tobom vri.   I budi ptica, raširi krila, dom nek ti bude beskr...
by Redakcija
0

 
 

Ivana Đukić: Novi ”Kosač”

Ivana Đukić   Novi ,,Kosač”   Śedi tako u svojoj fotelji zavaljen/a, zagledan/a u budućnost kroz prozor svoje fancy kancelarije, i među mislima probira jednu: “Pa, možda ja i nijesam mašina! Možda i ja im...
by Redakcija
0

 
 

Drugi foto-konkurs ”Prirodne ljepote sjevera Crne Gore”

Portal za kulturu, književnost i društvene teme Avlija.me iz Rožaja raspisao je 2. konkurs za najljepšu neobjavljenu fotografiju prirode sjevera Crne Gore pod nazivom ,,Prirodne ljepote sjevera Crne Gore’’. Konkurs je o...
by Redakcija
0

 

 

Ivana Đukić: Jutro

Ivana Đukić   Jutro   U manastiru Sv. Petra Cetinjskog, na Cetinju, svještenik je živo objašnjavao jednom pridošlici kako je operacijom izliječio hemoroide. Nešto malo niže, komunalni radnik je živo čačkao...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Kemal Musić: Bijelo Polje je najtolerantniji grad u Jugoistočnoj Evropi

BIJELO POLJE JE NAJTOLERANTNIJI GRAD U JUGOISTOČNOJ EVROPI Razgovarao: Božidar Proročić   Kemal Musić, rođen 1972. godine u Godijevu kod Bijelog Polja. Objavio je romane „Žig“, „Nešto nalik punom mjesecu“ i „...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona