Marin Čaveliš, rođen 1959 u Podgorici, gdje živi i radi. Nedavno objavio prvu zbirku ”Poezija mojih iluzija” iz koje objavjujemo ciklus socijalne poezije sa antiratnom tematikom.
Svijet žigosanih
Kad se rodimo sve nas žigošu.
Utisnu nam žig u ime i dušu.
Žigom ljude dijele na narode.
Da bi lakše mogli da ih vode.
Ponekad se svojim žigom ponosimo.
Dođe vrijeme kad ga moramo kriti.
Ali svog žiga ne treba da se stidimo.
Dat nom je i ne smijemo ga zamijeniti.
Zbog žiga niko nije gori ili bolji.
Ali tuđi žig uvijek nekom smeta.
Smeta onima što im nije po volji
ljepota različitosti Svijeta.
Isti žig daju djedu, ocu i sinu.
Ali iza svakog žiga je čovjek i brat.
Zato razlučimo laži, iluzije i istinu.
Ne dajmo da nas zbog žiga povedu u rat.
I opet će i opet će
Opet su sad neđe
ona teška vremena
kad ljude ubijaju
zbog njihovih imena.
Zbog interesa vođe
i ponekog ordena.
Opet luda vremena
kad se ubice trude
da u zlu budu bolji.
Iza drukčih imena
niko ne vidi ljude.
Svi kliču ubij, zakolji…
Onda će opet tamo
doći vrijeme mira,
kada zli glume dobre
i nikom ne prijete.
Opet će svi bit samo
stanovnici svemira
sa plave planete.
Slavit će pobjednike,
gradit će spomenike,
zaboravit će ubice
i njihovih žrtava krike.
Ništa naučit neće.
I opet će i opet će…
Junak je ko ostane čovjek
Treba ostati čovjek,
kad se na to nema prava.
Treba ostati čovjek,
kad se zbog tog gubi glava.
Kad gospodari rata
izmisle neprijatelje,
pa brat ubija brata
da njima ispuni želje.
I kada se broje žrtve,
a kao junake slave
ubice što svete mrtve
i zaludu gube glave.
Treba ostati čovjek,
kad na zlo imaš prava.
Treba ostati čovjek,
pa neka strada glava.
Ko tad ostane čovjek
i svima ljudima brat,
junak je za dovijek.
On će pobijediti rat.
Pjesma je posvećena
Srđanu Aleksiću i njemu sličnima
