Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Crna Gora

8. Juna 2018.
 

Rebeka Čilović: Moramo imati više sabura

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: , ,

Rođena si 1988. godine u Beranama. Kakva su tvoja sjećanja na djetinjstvo u gradu na Limu?

Rebeka Čilović: Imala sam srećno i bezbrižno djetinjstvo ispunjeno bojama. Ne mogu izdvojiti ništa naročito, jer mislim da je sve u ranoj mladosti satkano od upoznavanja svijeta i sebe. Sjećam se da sam voljela priče i da sam još kao mlada razvijala maštu i često razgovarala sa lutkama, predmetima… Voljela sam samoću. Berane je grad koji je mene determinisao, dao mi šansu da pripadam jednom gradu i da njega osjećam svojim. Ima nešto gordo i aristokratsko u beranskom korzou. Nešto poput neprolazne mladosti, i proljeća su uvijek lijepa na toj cesti.

Rebeka Čilović rođena 08.07.1988.godine u Beranama. Objavila je zbirku kratkih priča “Sloboda u slovu”, te zbirke poezije “Zvonke smjelosti” i “Album za prognane” Pjesme iz zbirke “Album za prognane” uvrštene su u sledeće antologije: “Tu Su” ( presjek mlađeg pjesništva u Crnoj Gori)
Antologija “Pjesnikinje Crne Gore”, koju je priredila Jovanka Vuksanović
Antologija “Pjesnikinje 21. vijeka” koja je nedavno objavljena u Indiji. Antologiju je priredila antologičarka i književnica Sunita Paul, koja je i menadžerka izdavačke kuće “Vildfire” iz Kolorada.
Zbirka “Album za prognane” izašla je u maju 2017. godine u izdanju JU “Ratkovićeve večeri poezije”. Prevedna je na engleski jezik i dostupna je na prestižnom američkom sajtu “Lulu”.
Rebeka Čilović je učesnica mnogobrojnih manifestacija i festivala, poezija joj je objavljivana na gotovo svim regionalnim i domaćim portalima, kao i u časopisima. Diplomirana je pravnica živi i stvara u Beranama. Čitam, slušam i pišem.

Završila si pravni fakultet. Šta si sanjala da postaneš, ovo što si sada ili nešto drugo? Čeka bi se radije odrekla ako bi morala da biraš između prava i poezije?

Rebeka Čilović: Pjesnik ne možeš postati. Ili se rodiš sa talentom, ili ne rodiš. Nema tu velike dileme, ali ima naše odluke hoćemo li i u kojoj mjeri njegovati naše darove. Ja sam imala sreću što su i porodica, nastavnici, profesori i škola znali da me nauče kako da živim sa talentom. Ta sprega između škole i porodice je od presudne važnosti. Nikada sebi nisam postavila pitanje treba li da biram između poezije, koja je neraskidiva od mog habitusa, i pravnih nauka, koje sam izučavala samo da bih sebi obezbijedila sigurniju egzistenciju. Naravno da jeste poezija moj konačni ishod, jedina otadžbina i sloboda. Bez poezije bih bila izgubljena.

Ko je na tebe najviše uticao od pjesnika, ko od prozaista? Kako si i kada počela da pišeš pjesme? Sjećaš li se gdje si objavia prve stihove?

Rebeka Čilović: Mislim da sam kroz osnovnu školu vapila za formom i načinom kako da lakše ili uopšte pronađem način da izrazim svoje misli. Sa trinaest godina napisala zbirku kratke priče “Sloboda u slovu”. Ona je bila samo uvod u ono što ću tek kroz srednju školu otkriti – a to je poezija. Sa šesnaest godina sam napisala prvu pjesmu, a sa sedamnaest godina je izašla i moja prva zbirka poezije “Zvinke smjelosti”. Bila sam fascinirana “ukletim pjesnicima”. Rembo, Malarme i Šarl Bodler su bili moja dugogodišnja opsesija. Voljela sam i Disa, i Vesnu Parun. Od prozaista sve klasike sam stasno čitala. Sjećam se da me je Ana Karenjina dugo opsjedala i onda se pojavilo to nevjerovatno otkriće koje se zvalo Danilo Kiš, a nedugo zatim Kovač i Pekić. Ne znam koliko je ko od njih uticao, ali sam sigurna da bez čitalačkog iskustva ne možemo dostići kvalitet koji je presudan kod stvaranja umjetničkog djela.

Tvoje pjesme su prevedene na engleski jezik i dostupne na sajtu “Lulu”. Da li od pisanja može da se živi u vremenu kada se sve objavljuje na internetu, malo se kupuju knjige a još manje čita?

Rebeka Čilović: Ne živi se od pisanja, ali se za pisanje živi. Kada ljudi shvate da je plemstvo duha kategorija koja nije lako ostvariva, potkupljiva, materijalizovana, onda će i razumjeti zašto svi kojima je to važno od života ne očekuju opipljive blagodeti već u komunikaciji sa knjigama, slikama, tonovima… daju besmislu smisao. Ne očekujem da živim, u tom najprizemnijem obliku, od svojih knjiga, ali bih isto tako bila duhovna sirotinja kada ne bih cijenila svaku tuđu i svoju pročitanu knjigu. Ako sve svedemo na trivijalno, onda je pitanje ima li išta u ovom životu što valja činiti za opšte dobro i unutrašnji mir. Mislim da su pjesnici umorni da se pravdaju i odgovaraju na pitanja: ”A zašto pišeš?”, ili još gore: ”Čemu sve to?’’ Ništa me više ne čudi, pa taman da ti isti koji postavljaju pitanja, sjutra ne budu naši najbolji pisci, ovjenčani kojekakvim nagradama. Ali, vrijeme je majstorsko rešeto.

Predstavi nam knjige koje si do sada objavila. Šta trenutno pišeš, šta i kada možemo očekivati nešto novo iz tvoje spisateljske sehare?

Rebeka Čilović: Knjige koje sam prije zbirke “Album za prognane” napisala bile su meni važne. Učile su me zanatu, zahvaljujući njima oslobodila sam ruku i misao. To je bio jedan decenijski proces traženja autentičnog glasa koji će zaista progovoriti o zgomilanim slikama koje su se taložile. Tako je nastala zbirka “Album za prognane” koja je nadmašila sva moja očekivanja, prosto je to poezija kojoj sam se dugo nadala, čekala sam ovu zbirku punih deset godina. Ona je, kako kaže moj prijatelj i recenzent Enes Halilović ”plod neobičnog susreta”, ja sam se srela sa samom sobom. Ne želim da tumačim moje knjige, to je posao za čitaoce, stručnu javnost i vrijeme koje će donijeti odluku o tome da li je imalo smisla pisati i drznuti se pa objaviti knjige. Ne pišem trenutno ništa. Čitam, slušam ljude i družim se sa prirodom. Čekam nove pjesme.

Zašto novinari lažu? Da li za ratove veću krivicu snose vođe i generali ili ratnohuškački novinari? Koje elektronske i(li) štampane medije na našem četvoroimenom jeziku možeš da pohvališ kao elementarno profesionalne, objektivne… da ih preporučiš roditeljima i djeci?

Rebeka Čilović: Mi živimo u vremenu potpunog ludila. Sve što nije moralno, etički i na poslijetku profesionalno, nama je više nego prihvatljivo. Postali smo ravnodušni na sve loše što nam se dešava i što nam se dešavalo. Ljudi su primorani da se oslobode ideala, jer čovjek koji ima ideale danas je jako nesrećan, ugrožen i usamljen. Stapamo se u jednoumlje, veličamo pojave koje su u zdravom društvu nezamislive. Danas, ako imaš viziju, ti si izgubljen, jer osim vrline ne ostaje ništa što bi u ovom društvu moglo da ti pruži ruku kako bi shvatio da se ne boriš sa vjetrenjačama. Za ratove smo krivi svi mi, kako danas tako i oduvijek. Ne osjećamo tuđu bol, nismo u stanju da izađemo iz komfora koji smo prividno stekli. Svi smo licemjerni, a novinari, vojskovođe i generali, oni su i figure koje smo mi kolektivno, prećutno tu držali i krili smo se iza njihovih laži i zločina. Časopise koje preporučujem: “Sent”, “Koraci”, “Polja” “Skript”, “Kod” od portala ”Eckermann”,” Kultiviši se”, ‘‘Strane” i ”Avlija”. To su časopisi i portali koji se bave književnim i kulturnim pitanjima. Toplo preporučujem svima da se upoznaju sa radom ovih medija.

Unazad skoro tri decenije došlo je do srozavanja mnogih moralnih vrijednosti, od porodičnih do religijskih. Sve više se trguje drogom, kupuju se i prodaju glasovi na izborima, kupuju se ispiti, diploma i radno mjesto, govor mržnje se širi kao zarazna bolest. Šta to čovjeka najviše opredjeljuje u djetinjstvu i mladosti da postane dobar, loš ili zao?

Rebeka Čilović: Sve su to procesi koji su uzeli svoj danak. Tranzicije, privatizacije, ugašene fabrike, ratovi, sve to za posljedicu ima sve vidljivije posrnuće društva koje se mora okrenuti sebi i potražiti šansu za iscjeljenjem. Na duhovne vrijednosti smo zaboravili, postajemo potrošačko društvo koje nema planove i nade. Sveli smo sve na fizičko uživanje i materijalno posjedovanje. U jednom takvom haosu logično je da će biti profitera koji se odlično snalaze, oni nemaju skrupula i na obraz im može sve stati. Čovjek je mnogo kompleksniji od podjele na dobre ili loše. Okolnosti mijenjaju naš karakter i nije tajna da malo ljudi koje nesreća snađe iz iste ne izađu kao bolji ljudi. Mi smo bića koja čine kompromise na uštrb svoje duše.

Da li i koliko vremena gubiš na fejbuku, tviteru, instagramu… Reci nam nešto za, a nešto protiv interneta. I kako zaštititi ne samo djecu već i mlade od zavisnosti od interneta pogotovo što su nasilje i pornografija dostupni na klik, govor mržnje dominantan na društvenim mrežama?

Rebeka Čilović: Internet je postao mjesto gdje poezija živi svoje svijetle trenutke. Dosta dobre ali i loše poezije ima. Međutim, sve je to stvar ukusa i čitalačkog senzibiliteta. Ja vidim internet kao sredstvo pomoću kojeg moje pjesme lakše mogu doći u dodir sa čitaocima. Koristim društvene mreže i vidim više pozitivnih uticaja nego negativnih. Na roditeljima je da prate, osluškuju dijete i da ga usmjeravaju ka sadržajima koji će mu biti korisni. Roditeljstvo je zahtjevna uloga, ali nikako roditelji ne bi trebalo da imperativno zagovaraju svoje stavove i prenose ih na djecu. To su mali, veliki ljudi u kojima treba razviti kritički stav, ljubav prema knjigama, sportu i, nadasve, ljudima.

Imaš li biblioteku? Voliš li više da ti neko pokloni knjigu, cvijet ili čokoladu? Koje su ti knjige najbliže uzglavlju, odnosno radnom hastalu? Ako bi morala sa sobom na neko pusto ostrvo da poneseš samo jednu knjigu, koja bi to bila knjiga?

Rebeka Čilović: Živim u malom stanu, te čuvam isključivo knjige sa posvetama, dok druge držim u paketima. Volim miris knjiga i trenutak kada se otvori ona i vizuelno dobija obrise krova, te se tako i ja osjećam kao u privatnoj, samo svojoj državi. Živim sa knjigama, razgovaram sa tekstovima, promišljam o idejama i udobno mi je kada sam okružena njima. Užasavam se kuća u kojima ih nema. Ne znam koju bih knjigu ponijela na pusto ostrvo. Ali mogu da zamislim kakva bi pustinja nastala da nemam tu mogućnost da pobjegnem od svega zahvaljujući knjigama. Naravno da biram knjigu za poklon, ali mi je draže da me pitaju i koju da mi kupe. Ima mnogo bižuterije koja se prodaje kao zlato, i zlata koje se valja u blatu. Ima mnogo skribomana, diletanata, amatera i samozvanih pisaca i pjesnika čije knjige ne čitam. Trenutno čitam knjigu ”Paranoja u Podgorici” Balše Brkovića, i izbor iz knjige “Sramote” Ekrema Hamida.

Vjerovatno će se lingvisti složiti da je danas jedan te isti jezik kod Bošnjaka, Srba, Hrvata i Crnogoraca. Zašto toliko ima otpora prema nazivu bosanski jezik? Znaš li ćirilicu da čitaš i pišeš?

Rebeka Čilović: Jezik je političko i lingvističko pitanje. Međutim, opasno je kad nauka postane poligon za politička trvenja i način da se prikupe jeftini poeni. Pravo svakog naroda, koji ima državu, je i pravo da jezik nazove svojim imenom. Mislim da se niko više od bošnjaka ne pravda kada hoće da ostvari svoje pravo. Postoje činjenice i mislim da se njih treba držati. Koristim se i ćiriličnim i latiničnim pismom. Mada, priznajem, latiničnim više. Jezik je svjetionik i dom svakog autora. Ne dopadaju mi se podjele na manjinske pisce i pjesnike, to sužava polje univerzalnosti i ne mislim da se podjela treba držati unutar umjetnosti.

Već 25 godina u kontinuitetu se govori o islamizaciji Evrope… Vraća se u ,,modi’’ rasizam, ksenofobija, fašizam… Je li pretjetana zabrinutost da se preko ,,dnevne doze islamofobiije’’ priprema ambijent da ulogu evropskih Jevreja 30-tih godina 20. vijeka zamijene evropski muslimani 21. vijeka?

Rebeka Čilović: To je jako kompleksno pitanje. Islamski svijet se našao na jednom udaru, ali i testu istovremeno. Frakcije unutar islama su nanjele veliku štetu konceptu koji je iznad svih nas. Islam jeste religija koja širi mir i ljubav. Međutim, namjerne ili pogrešne interpretacije koje su se proizvele u jakim centrima moći, uz pomoć medija i sumnjivih pristalica, nanjele su veliku štetu islamskom svijetu. Ovo je vrijeme kada vođe moraju biti mudre, mora se imati ono što jeste osnova islamskog učenja – sabur (strpljenje), i ne smijemo dozvoliti da neznanje pomrači snagu vjere. Hoću da vjerujem da će i velike sile shvatiti da su svi svjesni njihove upletenosti u cijeli mučni proces u kojem se našao islamski svijet.

Nijesi pristalica nošenja šamija i dimija, ali kako je moguće u 21. vijeku, s jedne strane vijeku seksizma i nasilja nad ženama, a s druge strane vijeku ljudskih prava i sloboda, da nekome smeta marama na glavi muslimanke?

Rebeka Čilović: Nisam pristalica ni šamija, ni dimija koje žena nosi zato što nema prava na izbor. Smeta mi sve što ugrožava slobodu izbora i što je nametnuto kao prihvatljivo. Smeta mi što djevojčice u Pakistanu ne mogu da se školuju samo zato što su ženskog pola. Smeta mi što su naše žene pod stalnim nadzorom i autoritativnom muškom figurom, od oca, brata do muža i sina. Smeta mi što se iza šamije i dimija krije jedno sistemsko svođenje žene na reproduktivnu funkciju i kojoj nije ponuđeno ništa drugo. Onog dana, kada budem sigurna da nije primorana pasivnom agresijom od društva da pokriva svoje tijelo i stavove, ja ću pisati neku manje feminističku poeziju. Vahid Varasta, avganistanski pjesnik je rekao da pjesnikinje ne smiju javno da čitaju svoje pjesme, jer ih društvo smatra prostitutkama, one se i dalje sastaju u podrumima. Sjetimo se mlade pjesnikinje Zarmine, ona se javno spalila 2010. godine u znak protesta protiv ovih stega.

Koliko si upoznata sa sandžačkom književnom scenom? Koga bi pohvalila od Sandžaklija i Sandžaklijki kao pisce koji bi trebali da se čitaju i van svoje kasabe?

Rebeka Čilović: Pratim šta ljudi iz okruženja pišu i mogu se pohvaliti da imamo odličnu saradnju. Razmjenjujemo mišljenja, literaturu i iskustva. Sa svima koje ću sada navesti u prijateljskim sam vezama, ali je važno što nas je kvalitetno štivo prije svega povezalo. Preporučujem Enesa Halilovića, Safeta Hadrovića Vrbičkog, Nadiju Rebronju, Zehniju Bulića, Mirsadu Bibić-Šabotić, Ajtanu Dreković, Birsenu Đanković, Ersana Muhovića, Dijanu Tiganj, Envera Muratovića. Ilhana Pačariza… To su ljudi čiji mi je opus poznat i negdje imamo slična interesovanja a i oni, uglavnom, pripadaju mlađoj generaciji.

Kada bi uređivala antologiju 15 najbolji pjesnika, izdvoj nam od mlađih pjesnika po pet iz Crne Gore, Srbije i Bosne i Hercegovine (i Hrvatske ako si upoznata sa hrvatskom književnom scenom).

Rebeka Čilović: Kada bih priređivala antologiju, ona bi bez mnogo muke izgledala ovako: Crna Gora – Ivana Vujović, Barbara Delać, Svetlana Kalezić, Ljerka Petković i Rut Stefanović. Srbija: Nadija Rebronja, Ana Ristović, Svetlana Velmar-Janković i Ajtana Dreković. Bosna i Hercegovina: Bisera Alikadić, Ferida Duraković, Amila Kahrović-Posavljak, Safija Vehabović, Emina Selimović i Enesa Mahmić.

Za Srbiju ste naveli četiri a za Bosnu i Hercegovinu šest pjesnika?

Rebeka Čilović: Neka ostane tako, inače sam bila odlična i iz matematike tokom školovanja (smijeh).

Ovo je pitanje koje postavljamo svim književnicima sa kojima smo vodili razgovor. Jesi li imala avliju i šta za tebe znači avlija? Na šta te asocira ova imenica?

Rebeka Čilović: Avlija me asocira na moj Bihor, zrelu aršlamu, starog komšiju Hazira sa čalmom, miris poljskog cvijeća… Avlija je i mjesto na kojem sam sa radošću čitala sve što sam iz starog regala izvukla. Avlija je zemlja predaka i mjesto susreta sa dragim ljudima.

(Avlija broj 18, maj 2018)



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Kenan Sarač: Bio jednom jedan…

Kenan Sarač     BIO JEDNOM JEDAN…   Bio jednom jedan i govorio Gume su ti kao letne. Bio jednom jedan i govorio Neću da te volim. Bio jednom jedan i govorio Đe si vođak. Bio jednom jedan i krivo mu bilo...
by Redakcija
 

 
 

Esad Gegić: Bošnjačka mahala

Esad Gegić     BOŠNJAČKA MAHALA   Moja je ulica mala i prašnjava grbava, stara Bošnjačka mahala, svi smo je voljeli, kitili igrama sa njom se druzili do prvog akšama. A moja avlija šarena šamija latica r...
by Redakcija
 

 
 

NOVO: ”Brodovi” Ivana Sokača

Ivan Sokač BRODOVI   Iz pogovora: Knjiga „Brodovi“ je višejezička zbirka pesama i pripovedaka. Pesme Ivana Sokača drže temperaturu životodajne radostii kada se prevedu na ruski, engleski i nemački jezik. Prevede...
by Redakcija
 

 

 

Dragan Stodić: Vajar Laslo Silađi o svojoj umetnosti i o sebi

Tihi razgovor Čoveka i Vremena          Izraz, motiv žene u mojim  skulpturama nije tako reći ni prisutan. Mada, imam delo u otvorenom javnom prostoru pod nazivom “VELIKI PAR”, koje sabira u sebi ...
by Redakcija
 

 
 

Miloš Ristić: Otiš’o je Miska

Милош Ристић   ОТИШ’О  ЈЕ  МИСКА Отиш’о је Миска Ништа више није исто Отиш’о је Миска Изненада брзо на препад дал...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona