Slobodan Zoran Obradović
LJUBAV
Vitomiru Vitu Nikoliću
„Bijelim drumom, očajem proboden,
drumuje skitač bez lijeka“
Smije se i plače pjesmom zaveden
znajući da smrt na njega čeka.
I voli ženu koja je „Daleka“
koketna, mazna, o kojoj se sanja…
A ona svoga pjesnika čeka
uz osmijeh od svitanja do svitanja.
„Kafanski i ničiji, prezren ko grobar“
Pjesnik bi htio „da liči na dječaka“
On tako pust, a tako dobar –
kô kletva zvuči previše jaka.
I ćutim, ćutim njegove rime…
duboke one otvaraju rane.
Koji je lijek, ima li ime –
da sva ta patnja prođe, nestane?
Postanem „Skadar“, ruše se litice –
dok pjesmom tražim, tebe „Gojkovice“,
u zidine svoje da te uzidam –
Vitovom pjesmom rane izvidam.
