Mnogi autori žele čuti stručno mišljenje o vrijednosti svojih pjesama. Postoji li uopće stručno mišljenje, tko ga može dati i koliko ono vrijedi?
Književna kritika procjenjuje pjesme uglavnom temeljem subjektivnog viđenja, ali je u povijesti književnosti toliko puta bila grubo demantirana da bismo ju mogli smatrati ozbiljnim instrumentarijem procjene.
Da bi potkrijepili svoj sud o vrijednosti pjesme, neki se književni teoretičari služe književnoteorijskom analizom, naime, raščlanjuju pjesmu na njezine sastavne dijelove. Tada, temeljem takvog raščlanjivanja donose vrijednosne sudove.
I nakon što su pjesmu analizirali i utvrdili što sve pjesmi pripada, oni ne mogu donijeti vrijednosni sud o kvaliteti same pjesme.
Postavlja se pitanje; koji nam to znanstveni instrumentarij stoji na raspolaganju da bismo odredili vrijednost nekog teksta? Postoji li stručnjak za procjenu pjesme, čovjek – mjerilo kvalitete?
Mogu li razne književne nagrade odrediti vrijednost pjesnikova stvaranja? Teško. Poznato je da Tin Ujević nije nikada dobio niti jednu književnu nagradu, a njegova poezija traje. Živa i neponovljiva.
Znamo da postoji stručnjak za procjenu štete, za procjenu imovine, čak i mjesta zločina, ali na području umjetnosti, pa tako i poezije, jedan čovjek, ma koliko dobro poznavao znanost o književnosti, ne može biti instrument kvalitete, niti pouzdano mjerilo.
Sada će neki mladi pjesnik upitati, kako može znati vrijede li njegove pjesme? Odgovorit ću pitanjem. Hoćeš li prestati stvarati ako ti netko kaže da tvoje pjesme ne vrijede? Nećeš. Ti pišeš zbog poriva koji u sebi nosiš, ti pišeš jer pjesme koje u sebi nosiš žele van, žele živjeti.
I sada, nećemo postaviti ono procjeniteljsko pitanje, koliko pjesma vrijedi, nego koliko pjesma živi u svom vremenu i ima li ona dovoljno snage preživjeti i to vrijeme.
Život pjesme počinje u trenutku kada dopre do čitatelja, kada u njemu izazove neki emocionalni ili misaoni proces. Bez tog odjeka u čitatelju nema niti pjesme. Danas još uvijek rado čitamo nekog davno umrlog pjesnika, osjećamo njegove stihove kao dio vlastite misli, kao dio vlastite emocije i mi u tom trenutku postajemo mjerni instrument koji mjeri njegovu vrijednost koja je, eto, tolika da preskače vjekove. Osluškujemo glas tog pjesnika koji do nas dopire iz vjekovne tmine, dajemo mu život i shvaćamo koliko je njegovo djelo vrijedno.
Možemo zaključiti da je jedini mjerni instrumentarij za vrijednost nečije poezije protok vremena te um i srce čitatelja. Kada pjesnikova pjesma postane naša pjesma, odredili smo joj najveću vrijednost.
Pri tome ne smijemo zaboraviti lingvistiku teksta koja, inzistirajući na komunikaciji autora i čitatelja, proučava koliko je tekst vremenski horizontalno i vertikalno prohodan, ostvaruje li on dovoljno komunikacije s današnjim i budućim čitateljem.
Postavljajući osnovno pitanje, što pjesmu čini pjesmom, polazi od načela efikasnosti i efektivnosti. Ta se dva načela mogu međusobno pobijati, razilaziti. Efikasan je tekst onaj koji odmah razumijemo. Efektivan tekst ne moramo potpuno razumjeti, a on ipak u nama izazove snažnu emociju ili traganje za pjesnikovim svijetom.
Mnogi, pa čak i studenti književnosti, skloni su neku pjesmu koja nije efikasna odmah proglasiti ludošću, budalaštinom, bedastoćom i odustati od takvog teksta, od takve pjesme, dok drugi čitatelji s drugačijom razinom znanja i kulturne datosti, znaju postaviti pjesmu u kontekst. Neefikasna pjesma, od koje smo zbog njene slabe komunikacijske prohodnosti, željeli odustati, postavljena u kontekst odjednom postaje razumljiva, prihvatljiva pa i lijepa.
Hoće li buduće generacije razumjeti pjesmu koja će zbog protoka vremena biti odvojena od svog konteksta, također je pitanje na koje tek valja odgovoriti.
Preneseno sa: Hrvatski glas Berlin
