Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Drugi pišu

9. Oktobra 2018.
 

Safet Bandžović: O Muhamedu Abdagiću: “Bio je zabranjen, a da to nigdje nije pisalo”

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Kada historičar iz svog specifičnog ugla promatranja govori i piše o književniku, to ne čini bez razloga, već sa stanovitom pažnjom, jer nerijetko se ove dvije profesije međusobno inspirišu, dodiruju i prožimaju. (…) Kroz krivudavu sudbinu ovog romansijera, pripovjedača i pjesnika, očituje se mnogo toga što se na prvi mah čini nerealnim. Rođen je 20. 12. 1916. u Sjenici, u godini svjetskog rata, a umro u Novom Pazaru, 9. avgusta 1991. u godini raspada jugoslovenske državne zajednice i izbijanja novog, čudovišnog rata. Valjda je suđeno da je rat na ovim prostorima neizostavni dio sudbine svih onih koji se tu rađaju.
Abdagić je bio polaznik predratne Velike medrese – “Crvene medrese” u Skoplju, zajedno sa desetinama mladića iz Sandžaka, Kosova, Makedonije, Bosne i Hercegovine. Tu je izrasla skupina kasnijih istaknutih bošnjačkih muslimanskih intelektualaca. O ovoj medresi Abdagić će 1990. pisati u “Zborniku Sjenice” da je “osnovana sa ciljem da odškoluje jedan vjerski muslimanski kadar koji će biti srpski vaspitan i koji će po završenoj školi poslužiti u neukoj muslimanskoj masi sa srpskom nacionalnom idejom, zadojeni od malena i vaspitani u tom velikosrpskom duhu, dakle isto ono što su Turci radili sa srpskom djecom, stvarajući od njih dobre janjičare, samo što ovo nije bilo na vojnom, nego na idejnom, vjerskom planu.“ Zbog revolucionalnih ideja i posjedovanja “ilegalne literature”, zajedno sa Ćamilom Sijarićem i Rašidom Dedovićem, Abdagić je februara 1936. isključen iz Velike medrese, te gimnaziju završava u Vranju. U septembru iste godine sva trojica su se upisali na Beogradski univerzitet, gdje su, kako navodi Mustala Memić, tokom 1936. i 1937. primljeni u članstvo KPJ.
Na Pravnom fakultetu Abdagić postaje jedan od istaknutih predvodnika naprednog studentskog pokreta. Postaje član Univerzitetskog komiteta i sekretar partijske ćelije na Pravnom fakultetu. Bio je jedan od 12 potpisnika proglasa “Studenti Sandžaka svom narodu”. Protiv potpisnika ovog proglasa državni tužilac je podnio zahtjev za krivično gonjenje na osnovu Zakona o zaštiti države. U toku Drugog svjetskog rata, prema zadacima KPJ, djeluje u Bosni i Hercegovini, Sandžaku, Kosovu. Nekoliko puta biva hapšen, doživljava velike traume. Nakon rata takođe biva hapšen od nove vlasti. “Optužen, da bi mu ti isti koji su ga optužili, dali izjavu overenu od suda da zato ne znaju. Celog života vodio je spor sa državom, ali nije rehabilitovan jer to nije bilo uobičajeno”.
Sva ova zbivanja ostaviće upečatljivog traga na njegov rad i djelovanje. On piše: “Svaka ideja ima svoje djetinjstvo, svoju mladost i svoju starost, zato što čovjek stari, svaka plića, plića dok se ne rasplića toliko da je ljudska pamet više ne prima jer je ljudska pamet jača od nje, ljudska pamet dakle raste, ali ne bi mogla ljudska pamet toliko da poraste da ideja nepodadne, a ne bi mogla ideja da podadne da joj mi ne damo da se svuče do gola”.
Za života je objavio sljedeće knjige: zbirku pjesama Feniks (Sarajevo 1966.) pod pseudonimom M. A. Haljinović. Ovu će zbirku u svojim bilješkama nazvati Tužni Dabiživ, Tri drame, drame, objavljene u Osjeku 1966; Zvučni zid, roman i pripovijetke 1967; Zamka, drame 1967; Feniksi, roman 1971; Feniks II, roman 1972 o kome će prikazivači pisati da je povijest glavnog junaka Šaćira sročena “u dugačkim tečnim rečenicama koje oblikuju zanimljivo romansijersko štivo” koje je svakako “izazov kritičarima, a možda ne samo njima”; Tvrdi grad, roman 1973; Zemlja, roman i pripovijetke, izd. “Veselin Masleša” , Sarajevo 1975. (…) Abdagić je bio zastupljen u više antologija, kao i u zborniku šest jugoslovenskih pisaca koji je 1990. objavljen u Moskvi, sa kratkim romanom Duge studene zime. Bio je član Udruženja književnika Bosne i Hercegovine.

Izolovali su ga kao da je bio poprskan kugom

Od njegovih prvih poletnih dana darovitog sandžačkog intelektualca, revolucionarnog i studentskog zanosa u “jurišu na nebo”, komuniste i partizana, do uhapšenika, književnika-buntovnika, usamljenog, skromnog čovjeka prošle su duge godine.
Moma Dimić piše o njemu u svojoj knjizi Pesnik i zemljotres sljedeće: “Na sarajevskoj periferiji, tu u vrhu novih krajputnih solitera (idući od Marijinog Dvora prema Ilidži), u, valjda, prvom svom pravom stanu živi tek godinu-dve jedan od najobuzetijih, a sigurno je, barem kako ja mislim, i najvrednijih današnjih poslenika pera. Nakon podužeg podstanarskog staža, potucanja po sobičcima raznih rođaka i sl., tek u svojoj šezdesetoj dobio je stan od – Saveza boraca. Penziju prima kao doskorašnji privredni pravnik. A kao pisac, iako se još pre deset godina oglasio odista antologijskim pesmama (videti i Antologiju bosanskohercegovačke poslijeratne poezije, koju je priredio Ivan Kordić), “uživa” da ga svakolika književna kritika, s dva (!) časna izuzetka, obilazi i uporno prećutkuje”.
Revolucija je ipak jela svoju djecu. Jedna “fatalna fusnota u knjizi Mirka Ćukovića Sandžak u NOB-u (Beograd 1964), bila je njegova teška rana i zlokobni pralilac. Od nje se nije mogao izliječiti ni onda kada se pokazalo da je neistina (…) U fusnoti na strani 168, zabeleženo je da je njegovo učešće u narodno-oslobodilačkoj borbi bilo negativno (odnosno optužen je za saradnju sa Gestapo-om i odavanje pripadnika NOP-a; op. A.M.) (…)

Suviše je duboko preživljavao nepravdu da bi je mogao tek tako potisnti. (…) Muhamedu Abdagiću je sistem, kojem je on dao najbolje godine života, uništio gotovo sve. Režim je ka¬žnjavao ljude i na prividnoj slobodi. Povodom njegove smrti, književnik Ismet Rebronja pisao je u novopazarskom listu Bratstvo 16. 8. 1991. godine: “Abdagić je odista živeo suprotno celog svog fizičkog trajanja. Ovaj vidljivi svet za njega nije učinio ništa dobro, donosio mu je samo zlo, nesporazume, usamljenost. Vidljivi svet je na svoju vidljivost Muhamedu Abdagiću dao vrlo vidljivu povelju, povelju embarga, embarga na dom, ljubav, prijateljstvo, poštovanje. Abdagić je tom vidljivom sve¬tu ostavio i tomove neobjavljenih knjiga. Zbog knjiga koje je ostavio, Abdagiću se mora odati priznanje“. Istim povodom, u istom listu novinar Fehim Karišik ističe: “Nikada neću shvatiti lakoću kojom je živio svoju ljudsku tragediju, niti ću ikada razumjeti kako je uopšte moguće živjeti kako je to Muhamedu Abdagiću polazilo za rukom kombinirajući tragično i groteskno, stvarno i nestvarno. Nad njegovim grobom tišina je zvučala porazom i bilo je mučno sahranjivati čovjeka za čiji život nismo marili sve do tog trenutka. Da li je to zemlja darovala svoj čudesni mir pred kojim uvijek zapanjeni stanemo, ovom vječitom Don Kihotu, ovoj misli britkoj i ovom svijetu nikad shvaćenom.“
U predgovoru Abdagićeve knjige „Iza moreno“ Rebronja 1994. ističe: Doista je bio prekobrojno dijete grupacije kojoj je na početku pripadao. Ostao je veliki usamljenik, nepovjerljiv i proganjan… Abdagićev takozvani uži zavičaj je, izgleda, jedva dočekao anatemu vlasti kako bi se oslobodio pjesnika i smjestio ga tamo gdje inače misli da takvi pripadaju, izolovali su ga kao da je bio poprskan kugom. Svoju lojalnost vlastima su dokazivali bježanjem od pjesnika. Ah, to je velika počast za pjesnika. Pjesnik je ostavio svoju Izu Moreno na dar, u znak zahvalnosti svima koji su mu učinili zlo. Čak je došao da umre. Umro je u novopazarskom parku, na klupi, gledajući u nestanak ljubičica. Ukopan (bez prisustva vlasti, počasti i govora) sa mirisom postojanja Iza Moreno”. (…)
Grižnju savjesti za sve ono što je napravljeno ovom čovje¬ku niko ne osjeća. Abdagić pesimistički govori: “Čekao sam da vrijeme kaže svoje. Međutim, vrijeme se oteglo kao zla godina, nikako da dođe do izražaja. Branio sam se šutnjom. Čekao sam da moji drugovi iz rata progovore i kažu pravu istinu o meni i o njima”. Šutnja je bila preduga i mučna. Abdagić je žalio za svojom idealiziranom generacijom, za izgubljenim drugovima, za jednim od njih, za Rifatom Burdžovićem Tršom:

Nema te Rifate
Da me iz zuba iščupaš dušmanskih kao nekad
Kad usred rata izdajničku sjekiru trže na mene
neprijatelj moj (a ti mislio drug tvoj)
A ti mu je s licem iz kojeg bijaše oganj ote i baci u kal
Nema te Rifate
A od ideala tvog ostale su samo još mrve
A zemlja je sad mravinjak kukavnog svijeta
Vodenjaka i beskičmenjaka političkih šereta
I mediokriteta siledžija i šićardžija i podvaladžija gnusnih
I svud je oko mene tama
Niko više ne pjeva kao ono nekad ti:
“Hajdmo druže na nebo pa makar i u nanulama” (…)

Prohujali sistem je Abdagiću zagorčao život, činio ga usamljenim i sumnjičavim, oduzimao mu je sva ona obična ljudska prava, prava na radost, mir, karijeru. Abdagić je o sebi govorio: “Svoju duhovnost održavao sam fizičkom ravnotežom. Volio snm da šetam, skitam po sandžačkim brdima, onako razmišljajući i družeći se sa samim sobom… Vlast me je pratila kao sopstvena sjenka, sumnjajući da se ja politički „povezujem sa seljacima“. (…) Dok su drugi svoje knjige štampali uz pomoć države, on je bio prinuđen da sam iznalazi sredstva za njihovo objavljivanje. Abdagić je šest svojih knjiga (jedna od 1200 stranica) objavio o svom trošku. (…) Mada to može ličiti na lažno umirenje savjesti, ali sreća je što se ipak čine neki koraci da se vrati bar dio duga Muhamedu Abdagiću. A obaveza je velika. Du¬guje mu se između ostalog što je nama bilo uskraćeno da ga podrobnije upoznamo, što su ga zvaničnici i u Novom Pazaru i u Sjenici, za razliku od Sarajeva gdje je proveo najveći dio života, i gdje su ga ipak više uvažavali, prerano živog sahranjivali, anatemisali, a druge uzdizali, što je mnogo puta boravio u ovim gradovima, a nismo ga viđali na skupovima, književnim večerima, što su ga zaobilazila priznanja i nagrade. Bio je zabranjen, a da to nigdje nije izričito pisalo. Možda je zato, bar za mene, a vjerovatno i za ostale poklonike još značajniji, jer je, pored svih nepravdi poput usamljenog borca koji je cijeli život vodio neke, ne samo svoje ratove, opstao u punoj veličini.

„Kad se vrši pokolj, tada se zna da smo posebna nacija“

Abdagić, 30. janunra 1970., iz Beograda upućuje pismo bosanskohercegovačkoj Akademiji nauka i umjetnosti, u kojem, između ostalog, navodi: “Ja lično sam, kao i najveći dio Muslimana u Bosni, stao na gledište da mi jesmo nacija naravno, a ne narodnost, jer kad se narodnost prevede na obični narodni jezik, to znači nacionalna manjina, kao npr. Mađari ili Albanci, a to ispada da i mi Muslimani imamo neku drugu maticu zemlju i neki drugi matični jezik, a ne ovaj, jugoslovenski, i da pripadamo i nekoj drugoj rasi, van Jugoslavije, a ne slovenskoj, a to nije tačno… Moje primjedbe se sastoje u prvom redu obzirom da mi jesmo nacija, i to formirana stoljećima još, ali da to niko nije naučno obradio, tojest sakupio svo istorijsko i kulturno blago, ili bar napisao ili formirao istoriju ove nacije, sem površnog porijekla, da bi mi trebali upravo to učiniti, tojest napisati povijest Muslimanima ne samo od postanka i o postanku samo, nego i kroz vijekove, pa do danas. O Muslimanima, o istaknutim ljudima, ne samo dakle o masi i njenom životu politike i kulture, posebno kroz 400-godišnje tursko carstvo, uloge Muslimana u tom carstvu uticaj njihov, i političare, i vojnike, i kulture… Insistiram da je pravilniji naziv Bosanac, a ne Musliman, kad je riječ o muslimanima bosanskim; na ovo se naravno može prigovoriti od strane drugih nacionalnosti s pitanjem:A šta smo mi? Odgovor je naravno jednostavan i prirodan: Nikom iz Bosne ne može se zabraniti da se osjeća Bosancem, pa prema tome tako se može zvati ko god se tako osjeća”.

U jednom pismu iz marta 1970. on navodi: “Onu prvu Jugoslaviju jeste osvojila Srbija na bajonetu i ona i jeste bila ustvari Srbija, i s pravom, tu su simboli kao Solun i Kajmakčalan, zato i jeste onda značilo dobar Jugosloven biti ustvari dobar Srbin. Ali sa ovom nije tako, ovu je iznijela na svojim plećima Bosna, i vojnikom, i žitom i mesom, i skloništem u njenim gudurama, dok su Srbijom suvereno upravljali i vladali nedićevci, ljotićevci i četnici; dodajući dalje: “i biti Jugoslaven, zbog toga što nije na bajonetu osvojena, više ne znači biti dobar Srbin, naprotiv, biti Jugosloven dobar, danas znači biti za priznanje svih nacionalnosti i njihovih kultura (ja onu podjelu na narod i narodnost ne priznajem, jer svi mi pripadamo nekoj narodnosti ili nekom narodu to je samo zašećeren izraz za nacionalnu manjinu, opet neka podvala)”.
U istom pismu on dodaje: “Hoću da kažem to da ni mi ne moramo da se krijemo ili stidimo naše istorije, ili da nemamo pravo na svoju nacionalnost i svoju kulturu, nego da treba da je održimo i razvijemo. Mi imamo svoju istoriju, svoju epiku i svoju lirsku pjesmu, svoj jezik, koji smo dali i Srbiji, sve one elemente koji čine jednu naciju nacijom, čak i teritoriju pa zašto bi se mi odricali onoga što nam je istorija dala, i zašto odricati se sopstvenih interesa.”
Abdagić piše “sa proputovanja kroz Sandžak” 29. jula 1971. glavnom uredniku beogradske Politike u povodu odnosa ovog lista prema “čudnom” navođenju naroda na svojim stranicama, postavljajući pitanje zašto je neki drugi kriterij “mjerodavniji od brojnosti jedne nacije. Posebno, zašto nas Muslimane, dakle Bosance, svrstavati na taj način među nacionalne manjine – pošto je završeno sa pet jugoslovenskih naroda – tjerati nas na ivicu sa koje nekom neće biti teško da nas gurne u ponor, ili da nas odgurne na primjer u Tursku kao što se to već pokušavalo već pedeset godina,” završavajući svoje pismo riječima: “A politikom se bavim iz navike, i zato što ne mogu ničim boljim, jer sam već prekoračio godine ljubavi, mada je bavljenje politikom u jednopartijskom sistemu iluzija za ljude u partiji, a budaluk za one koji nisu u partiji”.(…) On u ljeto 1991. govori: (…) „ od AVNOJ-a pa do danas Muslimani još uvijek nisu čvrsto stali na noge sa svojom nacijom, baška što nas ne priznaju sa Istoka ni sa Zapada, nego mi sami ne priznajemo svoju nacionalnoost u velikom broju. U avnojevskoj Jugoslaviji su priznate svega pet nacija, sto znači, mi ne spadamo medu tih pet… Ne prihvataju nas, osim kad se vrši pokolj, tada se zna da smo posebna nacija.“

Njegov duh je ponovo oživio

Muhamed Abdagić je čovjek ovog naroda, ovih prostora. Čini se samo da se pojavio prerano, da oni ljudi s kojima je on živio, kao i cjelokupno okruženje, nisu bili dovoljno spremni za njega niti u dovoljnoj snazi da ga prihvate. Možda je imao tu kob da bude pionir a oni se nerijetko žrtvuju, brzo potiskuju i zaboravljaju. Narod kojem pripada u ratnom i poratnom vremenu prolazi kroz ono što su još u XIX vijeku prošli drugi, tek sada sporo i stidljivo počinje da uči i cijeni ono što ima. On je do skora malo držao do živih, a kamoli do mrtvih. Možda će se sada više oko njega otimati jer je odavno mrtav, ako već nisu smjeli da mu se za života približe i dive. To je velika tragedija koje još nismo dovoljno svjesni. Prinuđeni smo, silom prilika, da brzo rušimo zablude i naslage stoljeća. Ta ranija, očita rezervisanost i nezainteresovanost itekako se svetila. Polahko se uviđa koliko baš sada nedostaju ličnost, od imena i djela za ono što se želi imati i što se želi dokazati. Danas smo već u poziciji da načinimo pomak, da se sjetimo Abdagića i njegovog mukotrpnog probijanja kroz tunel u kome se odavno obreo. Prave krivce ne možemo naći. A i kako do njih, i šta onda? Trebaju li stariji i odgovorniji reći šta su mislili i radili tih 60-tih, 70-tih, i 80-tih godina kada je Abdagić tražio svoju pravdu, poput onog nesretnog, buntovnog Jerneja iz, sada već, strane slovenačke lektire. Da li su mu mogli pomoći, ili su ga jednostavno prepustili da živi u svom začaranom labirintu, prepušten svojim mislima i strahovima. Navikli su ga na progone i učinili ga zavisnim i onda kada njih nije bilo. Njegova “kazna” nije imala ograničeni vremenski rok trajanja. Bila je to surova igra sa čovjekom.
Provincije su uvijek bile prepune intelektualnih mediokriteta i lažnih čaršijskih veličina koje su mogle prosperirati samo minimiziraniem i ograđivanjem od onih koji su ih prevazišli i koji su bili u nemilosti države. Neko će reći, bilo je takvo vrijeme. I to je bio dio žalosne stvarnosti. Ime i djelo Muhameda Abdagića nije ostalo samo pitanje njegove porodice u Novom Pazaru, Sjenici niti one u porušenom Sarajevu. U šeher Sarajevu mu je pak, između ostalog, posmrtno odato i zaslu¬ženo priznanje Posebno je predstavljen i zastupljen u velikoj i reprezentativnoj ediciji “100 knjiga bošnjačke književnosti”. Vjerovatno će ga savjesnije generacije koje će doći, više uvažavati nego postojeće, jer ove nisu naučene da to čine kada su u pitanju ljudi iz oovog naroda, i ovog podneblja.

Rat koji je trajao nekoliko proteklih godina, u kojem su bezočno ubijani ljudi i gradovi, zatamnio je naše vidike, relativizirao je gotovo sve vrijednosti, obesmislio mnoge intelektualne napore u mentalnom metežu, tako da se pomalo u panici okrećemo oko sebe, ne vidjeći sigurnog izlaza. Možda i mi sada, nakon svega, pojedinačno i kolektivno doživljavamo ono što je on svojedobno preživeo. Ko zna. Ušao je u razne knjige, antologije. Morao je samo da sačeka da se 1994. knjigom Iza moreno konačno pojavi i u Sandžaku. Eto i to se desilo, mada sa mnogo godina neopravdanog zakašnjenja. Njegov duh je ponovo oživio.(…) Muhamed Abdagić je stekao pravo na zasluženo mjesto u nacionalnoj književnosti, kulturi i historiji Bosne i Hercegovine i Sandžaka.

__________________________________
Diwan magazin



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Mehmed Meša Delić: Ukratko o Rešadu Kadiću

IZ KNJIŽARSKIH RAFOVA BOSNE I HERCEGOVINE REŠAD KADIĆ – PRIČE S OPĆOM NAM DUŠOM Rešad Kadić  rođen je 1912. godine u Sarajevu, a umro 1988. godine također u Sarajevu. U testamentu je izrazio želju da bude ukop...
by Redakcija
 

 
 

Amar Škrijelj: U susret vijeku od rođenja Muhameda Abdagića

U autobiografiji koju je potpisao u Sjenici 22. 10. 1975. godine Muhamed Abdagić navodi: ‘‘Rođen sam u Sjenici 1916. godine. Srednju školu završio u Skoplju i Vranju. Upisao se na Pravni fakultet 1936. u Beogradu i poš...
by Redakcija
 

 
 

Dženis Šaćirović: O pjesnikinji Nadiji Rebronja

Profesorka književnosti, prof. doc. dr Nadija Rebronja je pjesnikinja, esejistkinja i književna kritičarka koja godinama unazad pravi izuzetne rezultate svojim autorskim radom. Poeziju je objavljivala i u časopisima i zborn...
by Redakcija
 

 

 

Haris Hadžić: Mula Zahit ef. Hadžić

Mnogi su pisali o historiji Bosne i Bošnjaka: Mustafa Imamović, Noel Malkolm, rahmetli Mehmedalija Bojić, rahmetli Mehmed Handžić, Enes Pelidija… i ta pisana historija nam prikazuje genezu razvoja bosansko-bošnjačkog d...
by Redakcija
 

 
 

Muzafer Hadžić: Mula Husein – Huso ef. Ujkanović (FOTO)

Prema hadisu Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., čovjek je dužan poštovati ahbabe svog oca. Držeći se tog imperativa, osjetio sam obavezu napisati par redaka, dati nekoliko napomena, ispričati nekoliko anegdota, i tako ot...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona