Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Eseji

28. Aprila 2020.

Ahmet Ademagić: Moje djetinjstvo oko bioskopa i u bioskopu od 1952. do 1962. godine

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Ahmet Ademagić

MOJE DJETINJSTVO OKO BIOSKOPA I U BIOSKOPU OD 1952. DO 1962. GODINE

 

Riječ hobi je engleskog porijekla, što znači zanimanje koje je zbog zabave i rekreacije, a ne zarade. Kao na primjer skupljanje poštanskih markica, gramofonskih ploča, znački, starog papirnog i kovanog novca…
Prvi moj hobi je bio sakupljanje etiketa sa džakova brašna. Drugi moj hobi bio je sakupljanje praznih kutija šibica. To nije dugo trajalo. Treći moj hobi je počeo 1952. godine kada sam imao sedam godina života. Tada sam počeo da sakupljam plakate filmova. Bioskop je tada u maloj rožajskoj kasabi postao centar okupljanja i zabave. Filmovi su se u tam davnom vaktu redovno prikazivali, tri filma sedmično. Plakati koji su najavljivali filmove su bili u boji, bili su nama djeci privlačni i počeli smo da ih sakupljamo i da se među sobom takmičimo ko će imati više tih šarenih postera.
U to vrijeme fotograf Šećo Ramhusović iz Ivangrada, danas Berana sa porodicom i starom majkom stanovao je u Rožajama kao podstanar u prizemlju kuće Emina Nurkovića. Između Eminove i kuće Ahmeta Hajdarpašića bio je mali uski sokak koji je vodio do rijeke Ibar. Imao sam deset godina starosti i sa mojim vršnjacima smo često tuda prolazili do rijeke. Jednog dana prolazeći tom stazom zaustavila nas je toplim molećivim glasom starica zabrađena bijelom i čistom šamijom, sa otvorenog niskog prozora nas je zamolila da je poslušamo i kupimo joj u dućanu, ne sjećam se tačno šta, možda šećer, kahvu ili nešto drugo. Kupili smo joj to, a ona nam je ponudila ostatak sitnog novca koji smo joj vratili. Na njeno čuđenje mi smo odbili taj novac. Vidjeli smo na zidu njene sobe, jer je prozor bio nizak, veliki broj zalijepljenih sadržaja filmova različitih veličina i raznih boja i zatražili smo njih kao protuusluga. Ona nas je pitala koje ćemo da nam da sadržaje i mi smo izabrali kaubojske i Tarzanove filmove. Ona je odlijepila 4-5 sadržaja i dala nam ih, a mi smo sa velikim ushićenjem zbog toga otišli kućama. Obećali smo joj da ćemo je uvijek poslušati do dućana, a ona da nam sa zida odljepljuje i daje sadržaje filmova. Tako je postignut dogovor. A kako je prolazilo vrijeme, tako su svi sadržaji sa njenog zida bili odlijepljeni i dati nama. Nije prošlo dugo vremena a ta se porodica odselila negdje van Rožaja.
Kupovali smo sadržaje kod onih srednjoškolaca koji su učili u Novom Pazaru. Bilo je slučajeva da smo ranije išli i molili njihove roditelje da ih razbude, da nam pokažu koje sadržaje imaju. Problem je bio što nekada nijesmo imali dosta novca, a sadržaja je u ponudu bilo dosta. Tada smo molili da ih sačuvaju dok nabavimo novac.
Imao sam šest godina kada sam pošao u školu. Majka me je povela držeći za ruku u školu. Kada smo ušli u školu unutrašnji prostor škole sam doživio kao košnicu punu pčela, jer je bilo mnogo ’’zujanja’’, trke, vike… Taj mi prvi utisak kroz radni vijek prati jer sam postao prosvjetni radnik a često dežurni profesor. Zvono za odmor me uvijek vraćalo u vrijeme mog odlaska u školu.
Niko toga dana nije bio srećniji i radosniji od mene. Primljen sam u odjeljenje učiteljice Dare Čukić, kasnijom udajom za Kostu promijenila je prezime u Babović. Predavala mi je u prva tri razreda a onda je postavljena za direktoricu škole. U četvrtom razredu došla je mlađa i prijatnija učiteljica uvijek sa blagim osmijehom kada bi prilazila kod učenika. Zvala se Milijana Mika Đukić, a bila je udata za Aleksandra Aca Đukića koji je radio kao nastavnik istorije u školi.
Dara je bila srednjovječna korpulentna gospođa i prema visini imala je više kilograma. Imala je prodoran glas da smo je i na većoj udaljenosti jasno čuli. Plašili smo se njenog glasa i bili smo tihi. Poštovali su je svi u školi i sredini od roditelja i lokalne vlasti. Nijesam zapamtio da je nekada nekog učenika udarila jer njen gromki glas je za nas bio opasniji od pruta.
Do 1959. godine nastavno osoblje škole je pretežno bilo iz Limske doline. Roditelji su je uvažavali i poštovali, a ona je to svojim radom opravdavala. Zahvaljujući tome stvorena je takva atmosfera jake discipline, naizgled vojničke, to se polahko prenosilo i van škole. Ako bi neki učenik bio viđen na ulici više puta nazivan je od mnogih nastavnika imenom ’’uličar’’, moglo je zbog toga da mu se umanji ocjena iz vladanja. A na predlog direktorice nastavničko viječe OŠ ’’Mustafa Pećanin’’ donijelo je odluku kojom se učenicima škole strogo zabranjuje da posjećuju noćne predstave filmova u bioskopu. Tu počinje moja borba za noćno gledanje filmova. Bioskop je bio blizu naše kule, stotinjak metara, a mi kao djeca smo se okupljali oko izloga igledali plakate, fotose i sadržaje filmova koji su se prikazivali. Mnogi đaci su se prerušavali kada bi išli da posmatraju noćne predstave, oblačili čak i dimije i šamije ili kape kako bi izgledali kao odrasli. Neki su iscrtavali brkove. Neki bi se krili iza zavjesa… Te zavjese na vratima i prozorima su bile teške i duge do patosa. Neki su ulazili tek poslije filmskih novosti i pauze do nove rolne filma za prikazivanje. Ta pauza od dva do pet minuta za gledaoce je koristila da u maloj sali mogu da ispuše cigaru, popiju sok… Ta pauza je za nas đake bila vrijeme straha od nastavnika koji su tražili učenike da ih istjeraju iz bioskopa.
Biskop mi je bio jedina preokupacija i zabava u mom dječjem svijetu slobodnog vremena. Stalno sam bio preko dana oko bioskopa, a uveče u bioskopu. Bio sam prepoznat od direktorice i nastavnika kao neko ko je stalno oko i u bioskopu. Takvo moje ponašanje i posebno drskost kada uveče nijesam htio da izađem iz bioskopa i pogledi gledalaca koji bi se podijelili, jedni su podržavali nastavnika u namjeri da me izbaci, a drugi su podržavali mene i govorili da ne izlazim. Nikada nijesam htio da izađem iz bioskopa. Bilo je slučajeva da su fizički pokušavali da me izbace, i u takvim situacijama našao bi se po neki stariji rođak ili komšija pa bi učitelja glasnije opomenuo da me ostavi na miru.
Sjećam se jedne scene i pokušaja dva nastavnika da me izbace. Trčao sam između redova za vrijeme pauze bježeći da me ne uhvate. U tom mom bježanju sjeo sam pored jednog mladića iz mahale koji je bio poznat kao tučaroš koji je prema nastavnicima reagovao grubo i sa psovkom i tako natjerao nastavnike da me ostave na miru. Odgledali smo film ’’Posljedni Apač’’ u glavnoj ulozi sa Bert Vankasterom do kraja. Radnja filma jer bila potjera za indijancem koji na kraju potjeru nadmudruje i pobjeđuje. Pošto je već bio kraj školske godine dobio sam nedovljnu ocjenu iz vladanja i nedovoljne ocjene kod onih nastavnika koji su mu tu noć tjerali iz bioskopa. Tako sam u petom razredu osnovne škole ponavljao peti razred.
To mi se ponovilo i u šestom razredu koji sam takođe ponavljao zbog bioskopa. Tada je igrao film ’’Čovjek bez zvijezde’’ sa glumcem Kirk Daglasom u glavnoj ulozi. Scenu koju sam doživio sa jednim nastavnikom, žao mi je što mu ime ne mogu pomenuti, pamtim jer je riječ o nastavniku koji je učenike vukao za uši tokom izbacivanja iz bioskopa. Tada sam sjedio sa rođacima koji su imali preko 20 godina starosti kada je taj nastavnik ugledao mene između njih, a nije znao da su mi rođaci, došao je do mene i tražio da izađem… Kako je pokušao da me uhvati za uho odgurnuo sam ga naglo što ga je začudilo i naljutilo, a naročito gromoglasni smijeh gledalaca. Nastavnik se ljut prema meni ustremio ali u tom trenutku moji rođaci su mu se suprostavili. Tada je naišao i dežurni milicioner i spasio nastavnika batina od nas trojice. Zbog toga sam ponavljao i šesti razred.
Uprkos tome, sjećam se rado tog događaja koji je prethodio nedovoljnoj ocjeni iz vladanja, rahmetli Džibo Nokić, korpulentni Pazarac, dobroćudni šofer, naišao je pored izloga bioskopa na koji je minut ranije Božo Jakovljević kino-operater završio postavljanje plakata i fotosa filma koji se to veče prikazuje. Film se zvao ’’Čovjek bez zvijezde’’, u glavnoj ulozi sa Kirk Daglasom. Na plakatu i fotografijama su bile scene akcije iz tog kaubojskog filma, a i sadržaj filma je postavljen da gledaoci mogu pročitati šta je radnja filma. Zamolio sam Džiba da zamoli Boža da mi da jedan primjerak sadržaja tog filma. Džibo me uzeo za ruku i pošli smo kod prozora za izdavanje karata i pitao Boža ima li primjerak sadržaja filma. Božo mu je pružio sadržaj a Džibo mi dao. U tom trenutku niko nije bio srećniji od mene, a Džibo je sa smijehom objasnio Božu da sam dijete poštenog fizičkog radnika Mustafage Ademagića koji radi na balvaništu u Pilani kako bi prehranio porodicu. Zahvalio sam se Džibu i otrčao kod drugova da se pohvalim što sam nabavio taj sadržaj. Uveče sam gledao taj akcioni film i pošto nijesam htio da izađem nastavniku koji je istjerivao učenike koji su noću gledali film sjutra sam u školi kažnjen jedinicom iz vladanja.
Na kraju te školske godine pročitali su uspjeh učenika, prvo one sa odličnim a na kraju one koji su pali razred. Nijesam doživio kao nešto strašno to što sam ponovo pao godinu jer sam kod roditelja imao podršku. Došao sam kući i kazao majci da sam ponovo ponavljao razred. Ona je odmah pošla kod direktorke, ušli u kancelariju i ljutimo je zapitala zašto je njen sin ponovo ponavljao iako sam bio bolji učenik od mnogih drugih. Smireno je direktorica odgovorila da ja idem u bioskop i da se svađam sa nastavnicima. A moja dobra majka joj je odgovorila da ne vjeruje da ima bilo gdje u svijetu da se učenicima brani odlazak u bioskom poslije završenih časova u školi. ’’Moj čovjek Mustafa radi sa capinom na balvaništu i ljeti po vrućini i zimi po mrazu da bi od te male plate dao djeci da se zabave u bioskopu.’’ Uzela me za ruku majka i izlazeći iz kancelarije okrenula se direktorici i rekla: ’’Ja mu dajem novac i ne ide u bioskop bez mojeg znanja. On će i dalje ići u bioskop a ti ga i dalje kažnjavaj. Neka je samo živ i zdrav’’. Dara vidno iznenađena ovakvom reakcijom reče da će mi napisati potvrdu da mogu i noću da gledam filmove.
Više nijesam imao problema da gledam filmove u noćnim predstavama. U ponovljenom šestom razredu doibio sam novog nastavnika Rafeta Kršića koji je predavao istoriju i geografiju. Bio je visok i lijep, imao je brkove, a kada se smijao ukazali bi mu se bijeli zubi kao niska bisera. Odmah nas je osvojio pozitivnom energijom. Svi smo shvatili da on svima želi da pomogne. Odabrao je mene pored predsjednika razreda da pazim na red i disciplinu u odjeljenju. Znao je sve o meni jer su mu govorili da će imati sa mnom problema. Bio mi je razredni tri godine i sva tri razreda sam bio vrlodobar.
Toliko sam se trudio u ponašanju i učenju da mu dokažem da nijesam loš kako su me njegove kolege predstavljale. Sa jednog roditeljskog sastanka majka je došla radosna jer me je prvi put razredni pohvalio pred ostalim roditeljima. Polahko ali sigurno uz podršku nastavnika promijenilo se loše mišljenje o meni i kod drugih nastavnika. Zavolio sam njegove predmete i zahvaljujući tome kasnije upisao fakultet sa istorijom. Završivši osmi razred vrlodobro završila se moja borba u učenju, a mog dobrog starješinu Rafeta Kršića posjetio sam u njegovom rodnom mejstu Petnjica poslije 40 godina kao profesor 1992. godine i pričali o vremenu mog života.
U ovom dijelu teksta pokušaću da oživim sjećanja iz djetinjstva na rožajski bioskop u periodu od 1952. do 1962. godine. Rožaje, malo mjesto u tom vremenu dobilo je bioskopsku salu i kinooperatutu u zgradi Zadružnog doma, a sa bioskopom zabavu i sve oblike učenja za one koji su htjeli i željeli da vide takvu zabavu. Odnos prema filmskoj kulturi – filmovima u tom vremenu, pozitivno su iskazivale sve generacije, a naročito djeca.
U Rožajama je prvi film i rad bioskopa počeo 3. januara 1952. godine. A prvi prikazani filmovi su bili: BLAGO SIJERA MADRE – američki film, PLAVI DEVET – domaća komedija, DEČAK MITA – domaća ratna drama, ČUDOTVORNI MAČ – domaći film bajka, SEDMI KRST – američki film drama, NA DIVLJEM ZAPADU – američki vester ili kaubojski film.
Prvi rožajski kino-operater bio je Božo Jakovljević koji je ostao na tom radnom mjestu do 1960. godine. Njegov rad je bio zapažen kod svih ljubitelja filma i ostalih manifestacija koje su bile kroz program rada bioskopa, pozorišne predstave, različite sjednice sa velikim brojem prisutnih, ples – muzika sa ploča, doček i ispraćaj Titovih štafeta… Božo je prije svega bio stručan i radan čovjek, a do perfekcije pedantan u svom radu. Znao je da filmski program u mogućnostima koje je imao bude različit po tematici i žanru.
Sama zgrada bioskopa bila je jedna od kopija takvih koje su širom Jugoslavije izgrađivane na osnovu ruskog nacrta. Fasada zgrade je bila prema ulici podijeljena na dva dijela. Ulaz koji je bio uvučen, i prostorije do ulaza sa blagajnom, dok drugi dio fasade u produžetku su bile prostorije za prodaju trgovačke robe. Desno od ulaznih vrata bila je blagajna sa jednokrilnim prozorom koji je bio podijeljen u kockice, a jedna od njih je bila za otvaranje i izdavanje kupljene ulaznice.
Zgrada je imala balkon prema glavnoj ulici koji je imao funkciju da se vladajuća elita prikaže iznad naroda za vrijeme nekih manifestacija, naročito dočeka Titove štafete kada je balkon ukrašavan ćilimima i cvijećem.
Ulaskom u zgradu bioskopa bila je mala kvadratna sala za pušače za vrijeme pauze. Zidovi ove male prostorije bili su oblijepljeni plakatima filmova koji će se prikazivati u sklopu programa bioskopskog repertoara. Iznad tih plakata od stiropora izrezana su slova veća sa natpisom dolaze, na lijevoj strani vrata od ulaza stajao je od slova stiropora naziv sledeći i plakat filma.
Ulaz u sali za prikazivanje bio je na sredini male sale. Ulazilo se uz dvije stepenice i vrata koja su bila sastavljena iz dva dijela a nijesu se mogla zaključavati jer su se krila vrata samo doticala. Ulaz na balkon je bio odmah lijevo prije ulaza u salu. Stepenice su za balkon bile uske i strme. Na balkonu su bila dva reda stolica a između redova bio je prolaz do kabine sa aparaturom za prikazivanje filmova. Aparatura za prikazivanje filmova bila je iz Kranja ‘’Iskra’’ – Slovenija. Sala je imala dvije lože, desnu i lijevu, ispod kabine za prikazivanje filmova i balkona.Sredina sale bila je slobodna da se može ulaziti u redove koji su se dijelili na desni i lijevi. Imalo je petnaest redova. Svaki red je imao po deset sjedišta. Sala je imala četiri velika prozora po dva na desnoj i lijevoj strani sa velikim i teškim crvenim zavjesama. Na desnoj i lijevoj strani u uglovima prvog reda bile su postavljene u zimskom periodu velike dvije furune, i one su bile opkoljene gledaocima zaljubljenicima filmske umjetnosti. Bina je bila širine čitave sale sa velikim platnom koje je čuvala lijepa i na struju pokretna zavjesa.
U sali je bilo zabranjeno pušenje. Zadužen je bio vatrogasac koji je imao svoje sjedište u petnaestom redu broj desno. Isto tako u petnaestom redu lijevo broj jedan zadužen za disciplinu u sali je bio milicioner. Predstave su se prekidale da bi se odstranili oni koji nijesu poštovali kućni red bioskopa. Svaka predstava imala je pauzu za premotavanje filma što su pušači koristili za odlazak u malu salu da ispuše cigaru.
U periodu od 1952. do 1962. godine bila je velika želja građana Rožaja da prate bioskopski program. Uprava bioskopa je uvela ‘’pretplatničke karte’’ – mjesečne, tako da se na taj način rješavao problem za zaljubljenike filmske umjetnosti. Po kazivanju Ćazima Lukača njihova porodica je imala pretplatu na deseti red za osam karata (sjedišta). Imalo je onih sa jednom, dvije ili tri pretplatničke karte. Djeci i đacima nije bilo dozvoljeno da gledaju filmske projekcije noću sa odraslima. Postojao je program filmova za djecu i đake. To su bili đaćke matine predstave. Đaci su u red po dvoje ulazili u biskop, uplaćivali novac učiteljima preko spiskova ili dajuću novac vratarima pri ulasku u bioskop.
Dešavalo se da nestane struje (jer nije imalo druge faze) a bioskop kao i grad se napajao sa lokalne elektrocentrale zvane ‘’Parna’’. Onda bi nastala u sali galama, zviždanje i iščekivanje da li će se predstava odgledati do kraja filma.
Kao djeca radovali smo se svakom novom filmu, i postavljanju plakata na vanjskom izlogu koji je imao izgled kvadrata sa dva zastaklena krila i na sredini bravu koja se zaključavala, da je izlog siguran od onih koji su željeli da imaju plakat filma. U jednom uglu izloga uvijek je postavljan plakat sljedećeg filma. Ostali veći dio izloga je postavljan plakat filma koji se prikazuje sa fotosima ubačenim u male ramove koji su se kačili i raspoređivali po želji postavljaća izloga.
Mnogo je bilo dječje radosti i ushićenja sa tim plakatima i filmovima kada će doći dan za prikazivanje tih filmova. Kao đaci ulazili smo krijući od učitelja i nastavnika i krili se pod zavjese ili iza nekog starijeg člana porodice ili ispod sjedišta dok bi predstava počela. Te noćne predstave bile su mnogo interesantnije od đačkih predstava. Dešavalo se da bi mnogi bili izbacivani, bili zapisivani od strane učitelja i nastavnika i kažnjavani negativnom ocjenom iz vladanja. Ako bi bilo pri kraju školske godine takav bi i ponavljao razred. Smatram da je to bio jedinstven slučaj u onoj Jugoslaviji gdje je bilo djeci i đacima zabranjeno ulaziti u bioskop izuzev ‘’đačkih predstava’’.
Mi nijesmo znali šta je to ‘’žanr’’ ali smo po izgledu plakata i glumaca na tim plakatima, sadržaaju i fotosima naslućivali ‘’akciju’’ te radnje, kaubojske-vestern, avanturustičke – Tarzan ili Robin Hud, kao i ratne filmove (barbažvane)… Malo je imalo crtanih filmova. Sjećam se tog vremena kada je u Rožajama bioskop bio centar zbivanja i dešavanja, ili bolje rečeno ‘’prozor u svijet’’ naročito sa prikazivanjem FILMSKIH NOVOSTI koje su donosile slikom i riječju u kratkim crtama šta se dešavalo kod nas i svijetu.
Repertoar rožajskog bioskopa je zavisio od više činilaca, od finansijskih mogućnosti jer je Opština finansirala rad bioskop, zatim od znanja i sposobnosti onih koji su bili zaduženi za ugovaranje projekcije filmova ali i od napajanja strujom jer se dešavalo da nestane jedne faze i predstava bi se završavala.
Rožajski bioskop od 1952. do 1985. prikazao ukupno 3132 filma. Od 29. maja 1985. godine počelo je renoviranje bioskopa i trajalao je do marta 1989. godine. Od marta 1989. do 1991. godine prikazano je 279 filmova, što ukupno iznosi 3411 prikazanih filmova. U to po godinama: 1952. godine 6 filmova, 1953. nemam podataka, 1954. godine 4 filma, 1955. godine 6 filmova, 1956. godine 8 filmova, 1957. godine 77 filmova, 1958. godine 122 filma, 1959. godine 104 filma, 1960. godine 98 filmova, 1961. godine 102 filma, 1962. godine 96 filmova, 1963. godine 104 filma, 1964. godine 109 filmova, 1965. godine 105 filmova, 1966. godine 100 filmova, 1967. godine 105 filmova, 1968. godine 99 filmova, 1969. godine 102 filma, 1970. godine 107 filmova, 1971. godine 97 filmova, 1972. godine 97 filomova, 1973. godine 108 filmova, 1974. godine 104 filma, 1975. godine 112 filmova, 1976. godine 105 filmova, 1977. godine 109 filmova, 1978. godine 116 filmova, 1979. godine 156 filmova, 1980. godine 123 filma, 1981. godine 163 filma, 1982. 158 filmova, 1983. godine 153 filma, 1984. godine 154 filma, 1985. godine 52 filma, od 1985. do 1989. renovirao se biosko, 1989. godine prikazano je 120 filmova i 1990. godine 160 filmova.
Filmovi se u 1991. godini nijesu prikazivali jer je počelo masovno iznajmljivanje video kaseta u deset videoteka u gradu, dok su se originala kasete mogle kupiti u prodavnicama i na kioscima.
Od prikazanih filmova od 1952. do 1991. godine domaćih je bilo 440 – 35 repriza, ukupno 475 projekcija. Vestern 454 – 20 repriza, ukupno 474. Filmovi o Tarzanu 21 – 4 reprize, ukupno 25. Ukupno 3132 predstave od 1952. do 1985. godine. Bioskopska sala je u tom periodu imala 180 sjedišta. 279 filmskih predstava je prikazano od 1989. do 1991. godine. U tom periodu je bioskopska sala imala 550 sjedišta. U prosjeku svaki film je imao po 2, pa i 3, 4 ili čak 5 prikazivanja.
U sklopu nabavke novih filmova ugovorači su kao kod svake trgovačke robe morali da imaju sposobnost da za ovako malu salu kupuju one filmove koji im mogu vratiti uložena sredstva ili čak donijeti profit.
U Puli se održavao jedan veliki sajam filmova domaće proizvodnje gdje su se na godišnjem takmičenju prikazivali jugoslovenski filmovi. Od 1947. do 1980. godine snimljeno je 579 igranih filmova. Navešću samo neke:
Slavica, Vjekoslav Afrić (1947), Živjeće ovaj narod, Nikola Popović (1947), Besmrtna mladost, Vojislav Nanović (1948), Život je naš, Gustav Gavrin (1948), Barbažvane, Vojislav Afrić (1949), Zastava, Branko Marjanović (1949), Crveni cvet, Gustav Gavrin (1950), Čudotovrni mač, Vojislav Nanović (1950), Dečak Mita, Radoš Novaković (1951), Major bauk, Nikola Popović (1951), Ciguli miguli, Branko Marjanović (1952), U oluji, Vatroslav Mimica (1952), Daleko je sunce, Radoš Novaković (1953), Bila sam jača, Gustin Gavrin (1953), Anikina vremena, Vladimir Pogačić (1954), Stojan Mutikaša, Fedor Andžeković (1954), Djevojka i hrast, Krešo Golik (1955), Krvavi put, Radoš Novaković (1955), Njih dvojica, Žorž Skrigin (1955), Ešalon dr. M, Žika Mitrović (1955), Hanka, Slavko Vorkapić (1955), Šolaja, Vojislav Nanović (1955), Veliki i mali, Vladimir Pogačić (1956), Ne okreći se sine, Branko Bauer (1956), Svoga tela gospodar, Fedor Andžeković (1957), Pop ćira i pop Spira, Soja Jovanović (1957), Cesta duga godinu dana, Đuzepe Santis (1958), Crni biseri, Svetomir Toma Janić (1958), Sam, Vladimir Pogačić (1959), Vlak bez voznog reda, Veljko Bulajić (1959), Deveti krug, France Štiglic (1960), Izgubjena olovka, Fedor Škubonja (1960), Kapetan Leši, Žika Mitrović (1960), Zajednički stan, Marjan Vajda (1960)… Kao što se vidi svake godine je produkcija bila bogatija, naročito u umjetničkom izrazu i tematici.
Rožajski bioskop je sve ove filmove imao na repertoaru, što je za pohvalu onima koji su se trudili za bolji repertoar. Rožajska publika je voljela da gleda domaće, naročito ratne filmove ali i komedije. Vjerovatno je to što mnogi nijesu imali potrebe da čitaju prevod, a i filmske teme su bile prepoznatljive za šire gledalište.
Svi domaći filmovi u sebi su nosili edukativnu ulogu istorije NOR-a naročito ratni. Istorija NOR-a se doživljavala kao zajednička obaveza učenja od najmlađih do najstarijih gledalaca. Mnogi su posmatrali film i navijali za partizane i sa njima se poistovjećivali. Sjećam se filma Barba Žvana, u glavnoj ulozi Dragomir Felba, mi kao đaci smo aplaudirali njegovoj hrabrosti i spretnosti. Sjećam se da je 1962. godine film Kozara Veljka Bulajića prodat u 92 države. Bio je to tada film koji je sa brojem gledalaca nadmašio sve ostale domaće filmove.

***

Odlaskom na školovanje u Sarajevo od 1962-1967. godine sam upoznao Sarajevo, Beograd i druge gradove. Putovao sam Rožaje-Raške-Beograd-Sarajevo. Put je trajao dva dana. Čekajući voz za Sarajevo polahko sam upoznavao Beograd. Blizu vozne stanice u Beogradu nalazio se kino ’’Partizan’’. Prvi utisak sa Beogradom i bioskopom u njemu je nešto što ne mogu riječima da opišem.
Imao sam sedamnaest godina kada sam iz Rožaja pošao na put nauke. U foajeu kina ’’Partizan’’ na vratima je bio vratar a pored njega sto i na njemu lijepo složeni sadržaji filmova koje je publika kupovala. Cijena sadržaja u današnjem iznosu bila je oko 5 eurocenti. Uvijek u Beogradu tokom proputovanja za Sarajevo bih izračunao koliko mi je potrebno novca za kartu i hranu do Sarajeva, a za višak novca kupovao bih sadržaje filmova i razglednice Beograda. Želio sam da ih pokažem drugovima koji nijesu imali sreće da imaju dobre roditelje da ih školuju kao što su moji roditelji školovali mene.
Sjećam se, bio sam član Kino kluba mladih srednjoškolaca i studenata grada Sarajeva. Jedini sam bio iz škole za primijenjenu umjetnost. Svake nedjelje u kino ’’Tesla’’ u Sarajevu prikazivan je film za članove kino kluba a predstavi su presustvovali gosti, režiser, glumci, scenarista tog filma. Poslije predstave filma odvijala se diskusija. Pitali smo goste i slušali odgovore. Za pet godina školovanja u Sarajevu ulazio sam u svijet filma i sa velikom željom usvajao znanja iz svijeta sedme umjetnosti. Bila mi je velika želja da naučim da gledam film ne kao samo zabavu već kao cjelinu svih umjetnosti.
U Sarajevu u Prvomajskoj ulici bio je bioskop ’’Kinoteka’’ u kome su prikazivani stari filmovi od poznatih režisera koji su predstavljali istoriju filmske umjetnosti. Kinoteka je imala program filmovi poznatih režisera, glumaca… ekranizovanih romana, nagrađeni filmovi sa Oskarom i drugim manjim nagradama, Kana, Venecije, Berlina i Pule.
U Sarajevu sam naučio o filmu mnogo i saznao kada se snimi i počne da se prikazuje u bioskopima da film postaje trgovačka roba. Naročito je važila jaka konkurencija reklamiranja filma da bi se što brže vratila uložena sredstva potrošena za snimanje filma. Konkurencija između distributerskih kuća na tržišti Jugoslavije bila je i u snimanju domaćih filmova ili kupovinom licenci za prikazivanje stranih filmova.
Svaka jugoslovenska republika je imala distributersku kuću: Morava film – Beograd, Croacia film – Zagreb, Vesna film – Ljubljana, Kinema film – Sarajevo, Makedonija film – Skoplje i Zeta film – Budva. Pored njih imalo je i još nekih manjih prikazivača filmova i udruženja bioskopa koja su držala monopol tako da su bioskopi u unutrašnjosti dobila slabije kopije. Jedan od tih malih bioskopa bio je i rožajski bioskop koji je finansiran iz opštinskog budžeta i nije mogao da se takmiči u nabavljanju novih kopija filmova. Uprkos tome prikazivani su dobri filmovi u trećoj ili četvrtoj godini poslije premijere tih filmova.
Potrošni materijali bili su plakati i sadržaji koji se nijesu vraćali distributerima. Sa pojavom kaseta filmova kod mene se pojavila želja da sakupljam filmove sa željom da ih imam kući. Kada sam polagao estetiku kao predmet na grupi historija umjetnosti sa arheologijom na Filozofskom fakultetu u Skoplju prof. dr Stardelov kao ispitivač se vidno začudio mom poznavanju filma i muzike.
Osim sadržaja sakupljao sam ploče, razglednice, poštanske markice, značke, stari novac i knjige. U tom sakupljanju trebalo je i novaca i vremena, a bilo je i ushićenja i radosti kada bih našao ono što sam tražio i u tom sakupljanju širio sam znanje iz tih oblasti. Živio sam život sa dječjom radoznalošću i zabavljao sebe hobijima jer sam imao jaku volju. Veliku kuću bih sagradio za novac koji sam potrošio za hobije, ali mi nije žao.

__________________________

Istaknuta slika: Erko Kardović na ogradi ‘‘Bioskopa’’ u Rožajama



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Predstavljamo: Vanja Rakonjac

VANJA RAKONJAC MEDIJSKI SIMBOL BIJELOG POLJA   Piše: Božidar Proročić   Postoje oni skromni, tihi, poslenici medija koji otvore vrata mnogima. Pripremajući priloge, pišući reportaže, snimajući okom kamere ant...
by Redakcija
0

 
 

NAGRADA „TIPAR“ NINUSU NESTOROVIĆ

34. Dani humora i satire “Vuko Bezarević”         NAGRADA „TIPAR“ NINUSU NESTOROVIĆU Nagradu „Tipar“ za 2020. godinu dobio je Ninus Nestorović za knjigu „Bože, uprosti nam“ (Prometej, 2020)       Nagr...
by Redakcija
0

 
 

Objavljen 22. broj časopisa Avlija

Čitajte u 22. broju časopisa AVLIJA razgovore sa piscem Ismetom Bekrićem, slikarem Aljom Smailagićem i predsjednikom Islamske zajednice Luksemburga Farukom Ličinom, eseje Alja Smailagića, Nejle Kalabušić, Jasne Šamić,...
by Redakcija
0

 

 

Ani Stjelji nagrada ”Vojislav Ilić Mlađi” za najbolju dečiju pesmu

Ovogodišnja nagrada „Vojislav Ilić Mlađi“ koju dodeljuje Centar za kulturu „Vojislav Ilić Mlađi“ iz Žabara za najbolju dečiju pesmu pripala je književnici Ani Stjelji za pesmu Kad bih bio Petar Pan. . KAD BIH BI...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Nermin Begović: Slaven

Nermin Begović   SLAVEN   „Bijaše nekoć u zemlji Usu čovjek po imenu Job. Bio je to čovjek neporočan i pravedan: bojao se Boga i klonio zla.“. Ovako počinje priča o Jobu, čovjeku koji je imao silno bogatstvo ...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona