Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Eseji

21. Februara 2013.

Alija Džogović: Alija Đerzelez – mit i stvarnost

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Alija Džogović

 

 

ALIJA ĐERZELEZ – MIT I STVARNOST

 

(na primjeru usmene tradicije)

 

 

KLJUČNE RIJEČI: usmena narodna tradicija, nehistoričnost, historičnost, lik junaka, legendarnost, mitologija, lutajući motivi, transformacija u vjerski sistem, legende o mjestima, epska slika junaka, simbolika promjena u prirodi, obredi u vremenu i prostoru (proljeće, rustika), simbolika zelene boje, konj i junakovo oružje, simbolika pobjede, simbolika pobijeđenog, simbolika zime, zaštita slabijega, pripisivanje osobina drugim junacima; osobine junaka Gilgameša, osobine Rustema i Suhraba, osobine Marka Kraljevića, kirgijski epovi, prototurski i protomongolski epovi, pećine, drveće, vile, zla bića, zmajevi, oganj//vatra, junak koji se uspavao da bi se kasnije probudio i oslobodio zemlju od zlih duhova ili osvajača, prividna smrt junaka, oživljavanje junaka; orijentalno shvatanje junaka i njegove borbe, hrišćanski svetac-vojnik Đorđe, Đurđevdan, Đuren, apokrifnost legende, ikona vojnika-sveca; lik junaka u bošnjačkoj epici, rudimenti u lirskoj pjesmi, postanak legendi o mjestima koje se vezuju za Đerzeleza, Đerzelezov konj, učestvovanje Đerzeleza u novijim ratovima i njegovo strašno prikazivanje neprijatelju (simbolika); Đerzelez u predanju balkanskih naroda… (Andrićeva travestija//parodija, neistine u njegovom jeziku i književnoj opciji)…

 

CILJ: Cilj ovoga rada je naučno-istraživačkog karaktera na bazi legendi, predanja, epskih pjesama, apokrifa, vjerovanja, antropoloških studija (Žan Pol Ru, M. Elijades, Istorija verovanja i religijskih ideja i dr.); osvjetljavanje porijekla motiva i lika junaka Alije Đerzeleza i prenošenje osobina sa ovog junaka na druge junake (orijentalne i balkanske), odnos historijskog i nehistorijskog fenomena… Objašnjenje kultova, lutajućih motiva, obreda, vjerovanja, formiranja tradicije o ovoj mitološkoj (i apokrifnoj) ličnosti…

 

ZAKLJUČAK: Alija Đerzelez je epski i mitski prototip šamanskog vjerovanja o junaku Hiziru koji ubija Zmaja i oslobađa Prirodu od zlih sila//duhova (smjena zime proljećem – promjene u Prirodi)…

 

I

 

Na tezu o rasvjetljavanju porijekla, mitskog lika i popularnosti narodnog junaka Alije Đerzeleza i formiranje literarnog fenomena u okvirima tradicija nekih azijskih i balkanskih naroda, motivisan sam dvijema pjesmama u zborniku ‘Sa londže zelene” Ljubiše Rajkovića, a u komparativnom smislu i mnogim drugim pjesmama i legendama o ovom junaku. Zato će ovaj rad biti baziran na nekim centralnoazijskim mitovima (šamanskim vjerovanjima, protomongolskim i prototurskim), zatim na transformaciji ovoga lika i mita u vjersku tradiciju, iz stare epske tradicije i paganskih sistema), metodama komparacije i u kontekstu epskih formula orijentalno-balkanske tradicije.

Pristup ovoj temi (mitskoj temi) je osobitog naučnog značaja, prvenstveno što je motivistika o ovom junaku vrlo raširena ne samo kod Bošnjaka već i kod drugih naroda i raznih konfesija. Često je razumijevanje ovoga lika neprimjerno, oskudno, nepravilno, a često i preinačeno u travestiju (jezikom mržnje, etničke i kulturne diskriminacije – sve do kulturocida).

Dvije pjesme u knjizi ”Sa londže zelene” Lj. Rajkovića imaju naslov: 1) a (str. 47) i 2) Đerzelez Alija i Tukulija ban (str. 217). Marko Kraljević i Đerzelez Alija ( str. 498).

U prvoj pjesmi narodni pjevač pjeva kako su se sastala četiri junaka (Kraljević Marko, Toplica Milan, Kosančić Ivan, Miloš Obilić) i kako razgovaraju ko bi mogao ubiti Aliju, jer taj bi ”junak ponajbolji bio // nad Srbima i, pak, nad Turcima”. Naravno, poslije ogledanja snage, Marko, kao najjači, daje besu da će ”tražit’ Đerzelez Aliju”, pa kreće u potragu za njim i ”kud god skita, za Aliju pita”. Tako ”Dođe Marko do polja zelena” gdje zatiče ”mlade čobanice” i pita ih da li je ”kogod ovdje prolazio”, a one mu kazuju da je poljem prošao ‘Strašan junak, milom Bogu fala” (…), ”on jahaše konja šarovita” i za njim ”sve šareno polje ostajaše’‘. Djevojke kazuju da je junak uz planinu otišao – ”kažu da je Đerzelez Alija”. Marko ide njegovim tragom, gdje ”samo vidiš drvlje i kamenje” (stilska figura interverzija) // ”vidiš jele i stijene b’jele” // (…), ”tu se ležu vuci i hajduci” (…), ”u planini zverke svakojake, // stoji cika orla i gavrana” // ”a krive se trapasti medvjedi, // prolijeću prisojkinje vile”. Marko ide tragom, traži Aliju i nalazi ga pred pećinom kako spava. Marko je ”ugledao ledenu pećinu, // pokraj nje je jela razgranata, // a za jelom ugleda dorata, // kol’ko nogom u zemljicu tuče, // pod sobom je bunar napravo, // često dorat podvriskuje vriskom // da probudi svoga gospodara, // a  Alija pred pećinom spava” ”Kad je Marko sagled’o Aliju” vidio je da mu ”više glave jedno gvožđe bješe” i u tom momentu ”Aliji se otiskoše ruke, // otište se gvožđe više glave, // pravo leti Kraljeviću Marku”, ali ”Od gvožđa se Marko uklonio” i bacio se Šarcu na ramena, jer ”Ovdje bitke ni mejdana nema” (…) // ”Sva je sreća što se ne probudi”. Marko se dobro uplašio, vratio se u Prilep, a da o tome ”ne zna zemlja ni zelena trava”. Tamo ga je majka Jevrosima pitala što je nevesio. Majci je ispričao sve, kako je bilo i šta je bilo. Majka ga savjetuje da ne traži junaka Aliju, jer ”toga čela na junaku nije, // ništa, sine, ostati ne može, // što ko radi, da se doznat’ neće”, pa Jevrosima dodaje: ”to će doznat’ Đerzelez Alija, // tražiće te po bjelome svijetu”. Još mu majka savjetuje: ”brže traži Đerzelez Aliju, // sve mu, sine, po istini kaži” (…) // ”život će ti, sine, pokloniti, // s njime ćeš se Bogom bratimiti, // braća biti za života svoga”. Potom ”opet Marko putovati ode, // svuda skita, za Aliju pita, // no i Aljo za Marka pituje’‘.

Pjesma kazuje dalje da su se srela dva silna junaka, pa: ”Marko Alju pomoć navalio, // Aljo njemu bolje prihvatio”. Alija Marka pita: ”Kako si mi, Kraljeviću Marko? // Ja te tražim zrakom i oblakom” i još mu Alija govori kako je doznao da je Marko k njemu dohodio i da je htio da ga pogubi: ”htio jesi, no mog’o nijesi, // ja spavao, ti se prepanuo, kako ćeš se od mene budnoga?!”… Alija mu veli: ”Bogu fala te se susretosmo, danas ćemo mejdan dijeliti” (…) // ”jednome će zaplakati majka”. U daljem tekstu pjesme Marko govori Aliji: ”mogu tvoje priznati junaštvo”. To je i Alju milo bilo, pa govori Marku: ”Tebi, Marko, priznajem junaštvo // čim si meni po istini kaz’o”. Još mu veli: ”Da s’ nijesi ovako javio, // (…) ja bih tebe s glavom rastavio // ili bih ti moju poklonio”. Ovdje su se Marko i Alija pobratimili: ”Tu se onda oni bratimiše // i ostaše vjerni pobratimi”.

Tema pristupa ovoj pjesmi zahtijevala je ovakvu interpretaciju iz više razloga. U komparativnom smislu i Marko i Alija su dobri junaci. Međutim, Marko ima u svojem epskom karakteru više ljudskih osobina, dok Alija Đerzelez ima u sebi više mitskog prostora i sadržaja, više je ”natprirodan” i nepobjediv. Kao da je sazdan od natprirodne materije, putuje planinama – tamo gdje su vuci, medvjedi i orlovi, spava pod jelom ispred pećine, ne boji se iznenađenja niti smrti besmrtan je. Pored ostalog, on je pravedan, dobronamjeran, čovjekoljubiv. Sve ove osobine čine njegov mitski lik sličnim mitskom liku šamanskog centralnoazijskog junaka Hizira, u turskoj mitologiji H’z’ra//H’d’ra (v. dalje).

Rajković je ovu pjesmu zabilježo od narodnog pjevača i guslara Murata Kurtagića iz Rožaja, tokom zadnje decenije minulog vijeka (v. Lj. Rajković: Sa londže zelene, str. 498).

Lik Alije Đerzeleza u ovoj pjesmi ima sve karakteristike mita, i to azijskog mita. Jasno se manifestuju njegove nehistorijske osobine, njegova ”povezanost” sa Prirodom osmišljenom u kultovima ”o zemlji i zelenoj travi”, u cvijetnom polju, boravku junaka u planini – pred pećinom ispred koje je jela, konju koji prepoznaje opasnost i čuva svoga gospodara, konju koji ljudski misli, zatim oružju i divovskoj snazi, u shvatanju ljudskih osobina kod drugog junaka i potrebi uspostavljanja harmonije (bratimljenje) između Prirode i Čovjeka. Ova pjesma obiluje simboličnim slikama i leksičkom simbolikom koja, u latentnim sadržajima, čuva mitsku semiotiku i mitsku kulturu.

Lik Marka Kraljevića je realniji, mada su i na njega prešle neke mitske pojedinosti, prvenstveno njegovo shvatanje Prirode, shvatanje i savjeti njegove majke Jevrosime koja postupa u potpunosti po zakonima Prirode i usklađuje norme ponašanja u prirodi.

I u drugim pjesmama, lik Marka Kraljevića ima mitski karakter, što je posljedica transformacije mitskih osobina sa orijentalnih junaka, prvenstveno sa Alije Đerzeleza, na epsku ličnost Marka Kraljevića. Ove osobine su vrlo prepoznatljive, u komparativnom smislu, i kada bi se izuzele, onda bi od Marka ostao samo čovjek kao i svi drugi.

Mitske osobine formirane oko ličnosti Marka Kraljevića nikako ne potiču iz vremena prije dolaska Turaka na Balkan. One su orijentalnog karaktera, ne grčko-mediteranskog. Marko putuje po zemljama, postupa i misli kao orijentalni junak, ne nosi kalpak niti čelenku već brkove kao jagnje crno, nosi samurovinu i primitivno oružje (topuzina, konjski potkov, tojaga – kao Tale Ličanin, i sl.).

Komparativnim postupkom može se dokazati vrlo velika sličnost i bliskost ova dva lika.

Indikativno je da i Marko nije umro, da spava na planini ispod jele i da može da se probudi – kada zatreba. Sve je slično kao kod Alije – i ona sablja, i onaj konj, i planina… Marko spava negdje na Urvini planini, a to mora biti onaj planinski predio na kojem su sela Urvič i Jelovjane, nedaleko od goranskog sela Brod. U ovom kontekstu, indikativno je da u predanjima i baladičnim pjesmama Goranaca u oblasti cijele Šar-planine ima veliki broj tvorevina i o Marku i o Aliji Đerzelezu.

Druga pjesma o Aliji Đerzelezu, koju je zabilježio Lj. Rajković, jeste ”Alija Đerzelez i Tukulija ban (v. Sa londže zelene, str. 217). Ovo je poduža pjesma, a Rajković ju je zabilježio od narodnog guslara i pjevača Mahita Binjoša Muminovića iz sela Raduhovce kod Tutina. Nema objašnjenja (niti u fusnoti niti na kraju knjige) ko je bio Tukulija ban.

U pjesmi se pjeva o nekakvom banu Tukuliji koji šalje ”knjigu” caru od Stambola i traži da car ubije Đerzelez Aliju, da mu pošalje Alijinu glavu, Aljova konja od megdana, i Aljovu sablju adžemkinju, a Tukulija će mu za to platit ”zahmediju”: ”na đemiji zlatali džamiju, // a džamiju punu suha zlata, (…) // daću tebi beliju pšenicu, // hrani vojsku za sedam godina, (…) // daću tebi čohu venediju”… Sultan je vidio ”šta mu bane piše”, pa se konsultuje sa pašama i vezirima koji mu savjetuju da ”posječe Đerzelez Aliju” i da uzme ponuđene poklone. No se car zamislio: ”Da l’ je majka rodila junaka // ko bi njemu mog’o da dohaka”. Muhur-sahibija nagovara sultana da ”gradi knjigu” i da je pošalje Ćuprilić veziru, jer ”Alija je stalno kod vezira // pa će njemu vezir odsjeć’ glavu, uzeće mu i konja i sablju”, da je car pošalje Tukuliji banu. ”Knjigu” su poslali Ćuprilić veziru, ali kada je vezir vidio šta mu car piše ”na oči mu suze udariše”. Alija, koji je bio pokraj vezira, pita ga ”što prolivaš suze niz obraze” i šta car veziru piše u fermanu. Alija sumnja da neko cara ”zaziva” na mejdan, pa se kune da će zamijeniti cara i da će ”preći sedam kraljevina i pohvatat ”sedam kralja”. Na to mu vezir odgovara: ”na tebe je katili fermana – // da ja tebi odsiječem glavu, // da u Turkan ispratim ti glavu”… Ćuprilić vezir govori da bi mogao Aljovu glavu zamijeniti, da posječe nekog drugog, ali ne može naći ”konja od megdana” i ”sablju adžemkinju”. Poslije tri nedjelje dana vezir poziva bosanske junake, bi li među njima našao nekoga sličnog Aliji (”e da slike Đerzelez Alije”). Ali pošto nije bilo ”slike ni prilike”, vezir se je na ”muke obreo”. Posjekao je nekog ”momka serhatliju”, a to je, navodno, bio sestrić Alijin – beg Ljubović. Vezir je na ”Alja viku učinio”, a trebala mu je i sablja i konj. Alija mu daje i ”sablju adžemkinju i debela dorata”, kojem govori da razbaca ”tuce tevabija” i da se vrati ”ka odžaku mome”. Konj ga je razumio, pa tako i učinio. Vezir se je naljutio, te je Aljo ponovo dao dorata veziru i obećao da će pohoditi dorata kada saznade gdje je. Vezir je odveo dorata caru, a car je sve poslao banu Tukuliji, po čaušu Ibrahimu. No, kada je trebalo dati otkup, ban je Turke prevario, govoreći da car ”drži moju babovinu”, zahtijevajući da mu car ”pusti Stambol babovinu, dedovinu Bagdad i Siriju // il’ nek meni na mejdan iziđe // pa ćemo se sabljom podvojiti”. Još je Tukulija ”viknuo” na dželate, da posjeku Ibra i družinu, ali su se oni spasili i otišli ”caru u Stambolu”.

”Ruke krši care od Stambola // (…) // Da je meni Aljo u životu, danas bi mi derman učinio”. Car je zatim pokupio paše i vezire ”i imama Šehulji Isljama” pa ih pita ”da l’ da damo banu carevinu? // Jer, s njim nama ratovanja nema: mi smo Bosnu jako rasrdili, posjekli joj Đerzelez Aliju”. Paše i veziri su caru savjetovali da ”Gradi ferman Ćuprilić veziru”, jer će on ”čare učinjeti”. Ćuprilić vezir ”ferman uči, a gleda Aliju”, koji pita ”Moj amidža, Ćuprilić vezire, // jesu l’ opet jadi od sultana?”… Alija je obukao madžarske haljine, pripasao ”nešto sablje zarđale” i pješke otišao do Tukuna grada. Kada je stigao kod Tukulije bana, ”Diže glavu Đerzelez Alija; ”Ja sam, bane, od Alata grada (Može biti izmijenjeni toponomastički lik od Altaj (planina u Aziji) Narodni pjevač je ovaj geografski pojam shvatio kao grad), čuo je da je ban ”nabavio krilata hajvana // koji leti redom po planina, // baš ka’ vila od jele do jele” Alija je od bana tražio da caru vrati Aljova dorata, sablju adžemkinju i Aljovu glavu (u zobnici).

Blijedi Madžarin (Alija) kazuje banu da je ”seiz dvanaest godina”, da će sići u banove ahare, uzeti dorata i ”projahat ga niz polje zeleno // i vratit ga šeher sokacima”. Ban će ga, navodno, za to častiti ”hiljadu dukata”. Kada je dorat ugledao Aliju, prepoznao ga je, ”na nozdrve mu izbiše plamovi, // i na zube ljute žarovnice (što su znaci zmaja)… Junak Alija ovdje razgovara sa doratom: ”Moj dorate, moje desno krilo, // (…) Znaš, dorate, šta smo govorili”…

Pošto se Alija vratio projahavši dorata niz polje i sokake, ban traži da idu do crkve i da tamo crkvu okiti Alijinom glavom. Pošto su prošli Jasiku planinu, razigrali su poljem konje i tada je Alija ”procmilio”: ”Kurvin sine, Tukulija bane, // nije Madžer na doratu svome, // nego glavom Đerzelez Alija!” Alija mu je vratio ”žalost za sramotu” i naplatio ”sestrićevu glavu”… Tad Alija ”udari ga šakom u zatiljak” i zbaci ga u zelenu travu // (…) i uveza Tukuliju bana (…) // objesi ga o unkaš doratu”  odnio ga ”caru u Stambolu”… Sljedeći stihovi su vrlo indikativni: ”Govore mu paše i veziri: ”Nećemo mu glavu izgubiti, // no sa njime tavnu napuniti, // neka leži dok mu je vijeka. Tako je rekao i Šehulji Isljam. Alija se naljutio ”pa povuče krivu ćemerliju, // ode biti paše i vezire”. Tu je svima ”odrubio glavu”, a zatim i Šehulji Isljamu. Alija je dugo ostao kod sultana.

”Bane osta caru u zindanu”, što bi mogao biti simbol utjerivanja zmaja u pećinu. Takođe su indikativni i stihovi: ”Progovara Đerzelez Alija: // (…) ja se opet Bosni vratit’ moram”. Car mu je davao ”blago nebrojeno” i nudio mu da ga postavi za vezira”, ”Ni to Aljo da mu primi neće”, već mu veli: ”Samo, care, da mi besu dadeš // nikad više katal da ne stavljaš, da ne stavljaš katali fermana”.

Alija neće ”blago nebrojeno” niti vezirstvo, jer mitskom junaku to ne treba.

Ova je pjesma zaista jedna od onih bošnjačkih epskih tvorevina najbolje vrste, kao što su i sve druge pjesme o Aliji Đerzelezu. Ovo je razlog da postavimo tezu o ovoj neistorijskoj ličnosti da je u liku koji je predmet pjesama, pripovijednih predanja, legendi o mjestima u kojim je centralni lik ovaj junak, u stvari transformisan lik mitskog junaka Hizira, porijeklom iz centralnoazijske (protomongolske) mitologije. Ovaj mit koji je kod šamana bio hiljadama godina stabilan, rasprostranjen po centralnoj Azji, čak i dalje prema istoku, sjeveru i jugu (prema Kini). Nalazimo ga u antropološkim sistemima kod svih naroda koji gravitiraju šamanskoj kulturi. Na Balkan je ovaj mitski sistem dolazio zajedno sa Mongolima i drugim narodima još od prije nove ere, pa i kasnije sa Turcima i drugim kulturama Istoka. Kod balkanskih naroda ovaj mitski junak transformisao se u druge ličnosti tako što su se njegove mitske osobine prenosile na novu  ličnost, najčešće nehistorijsku. Te osobine prepoznatljive su u likovima mnogih junaka iz tzv. pretkosovskog i kosovskog ciklusa, u liku Marka Kraljevića, Miloša Obilića, Silnog Vlah Alije, a još više u liku Alije Đerzeleza. Alija je najsličniji Hiziru, a najopjevaniji je u Bosni, odnosno kod svih Bošnjaka, jer je u izvjesnom smislu bio i oličenje bošnjačke snage i borbe za slobodu, bio je junak koji uvijek stiže tamo gdje je potrebno, gdje treba pobijediti i spasiti narod od zulumćara i osvajača.

Oko Alije stvoren je stabilan kult, ispjevano mnogo pjesama kod raznih balkanskih naroda islamske vjeroispovijesti. Sve bi se ove pjesme mogle organizovati u jednu cjelinu, što bi bio razlog da se postavi teza o jednom velikom epu o Aliji Đerzelezu. Veza među ovim pjesmama je čvrsta, posjeduje svoje epske formule – od svoje epske etimologije i mita do junačke pjesme u kojoj se miješaju nehistorijsko i historijsko (mit i stvarnost). Historijsko je uvijek kazano figuratvnim formulama (metaforama, hiperbolama, alegorijama, epskom deskripcijom, simbolima, slikama). Sadržano je u semiotici epskog jezika mitskih leksičkih struktura i sadržaja kojima je mit bio stara tema.

U ovoj pjesmi o Aliji Đerzelezu sve je mitsko, iz mita transformisano na Bosnu i njen opstanak u događajima zadnjih nekoliko stoljeća. Jedan junak tipa i lika Alije Đerzeleza bio je potreban epici sa temom odbrane Bosne. Tu je Alija ulazio u historiju.

Mnoge sintagmatske poetske (epske) strukture u ovoj pjesmi sadrže značenje mitskog porijekla i ”domovine” ovoga mita. Takva je, na primjer, struktura adžemkinja (sablja) što upućuje na persijsko porijeklo ovog poetonima. I simbolika broja sedam dolazi iz sistema simbola brojeva centralnoazijskog porijekla (sedam godina, sedam kralja, sedam kraljevina). Ovoj mitskoj komponenti pripadaju strukture (lekseme) bionimskih sadržaja, zatim lekseme u funkciji naziva zoonima i mitoloških bića (vile), kao i stihovi tipa ”na nozdrve mu izbiše plamovi”, ”i na zube ljute žarovnice”, ”baš ka’ vila od jele do jele”, ”nabavio krilata hajvana”, stavljanje neprijatelja (Tukuliju bana) u tamnicu (utjerivanje zmaja u pećinu), Alijina snaga i upotreba ljudske pameti i prirodne energije.

Svi ovi epski elementi, koje sadrži nehistorijska ličnost Alija Đerzelez, prenijeti su u sadržaje Bosne i Bošnjaka – u historijsku mapu viševjekovne borbe za opstanak. Bošnjaštvo je, ovom epskom simbiozom i transformacijom, obuhvatilo i etimološku semiotiku imena Alija i njegove epske odrednice Đerzelez. Ovi pojmovi postali su simboli i metafore za etnonime Bošnjak, Bošnjaštvo, Bosna…

Teza o mitskom porijeklu nehistorijske ličnosti Alije Đerzeleza potvrđena je i u priči ”Legenda o Aliji Đerzelezu koju je u selu Melaje na Pešteri zabilježio profesor Ramiz Šaćirović, krajem zadnje decenije XX vijeka. Sve je u ovoj priči mitološko: junak Alija Đerzelez, njegov konj i njegovo koplje, aždaha u jezeru, djevojka koja stoji pored jezera – žrtvovana da je aždaha proguta, razgovor Alije sa djevojkom, način ubijanja aždahe i u ovom kontekstu nazivi pojedinih imena mjesta na Pešteri: Krnja jela (brdo), Reževiće (ime sela), Točilovo (potes), Harap (potes), Melaje (ime sela), i sl. Priča je prvi put objavljena u udžbeniku ”Bosanski jezik i narodna tradicija” u Tutinu 2004. godine i u udžbeniku ”Mostovi” – čitanka za deveti razred, u Prištini 2005. godine (za nastavu na bosanskom jeziku na Kosovu).

Ova priča o Aliji Đerzelezu i ubijanju aždahe spada u onu vrstu narodnih umotvorina koje nazivamo legende o mjestima. U njima se pripovijeda kako je postalo ime nekog mjesta, a najčešće se vezuju za neki boj koji je Alija vodio protiv neprijatelja ili neke natprirodne sile; zatim za sablju kojom je Alija rasjekao neku stijenu pa tu potekla voda (orijentalni kult vode); za Alijina dorata čije se stope (kopita) poznaju na nekoj ploči, itd.

Sandžački književnik Ragip Sijarić zabilježio je nekolike priče o Aliji Đerzelezu, i objavio u knjizi Toponimija Bihora u sjećanju i pripovijedanju, Prizen, 2005. godine. Dvije priče zavređuju osobit pristup. U jednoj se pripovijeda kako je Alija došao u selo Godijevo, u Bihoru, i kako je, u gornjem dijelu sela sabljom rasjekao jednu veliku stijenu te je iz nje poteklo vrelo studene vode. I sada između ove dvije stijene, koje kao da su od jedne rasječene, teče voda koju nazivaju Studenac i vezuju ga za Aliju Đerzeleza. Ovaj se studenac nalazi odmah više kuća mahale Pepeljak. (U Sandžaku ima veliki broj mikrotoponima u čijem je semantičkom polju ime Alije Đerzeleza: Pećina Alije Đerzeleza, put Alije Đerzeleza, Stope konja Alije Đerzeleza, Izvor Alije Đerzeleza…). Za ovo vrelo vezano je i ime djevojke zlatne kose (kao vila) čije je ime bilo Sojka (zoonim u funkciji imena). Na predjelu Godijevski krši ima nekoliko pećina, u kojima, po narodnom predanju, žive zmajevi i nekakve velike zmije, koje jedino Alija može da pobijedi. A dalje, prema Ostronoši, kod vrela Dobra voda, po pripovijedanju mještana, borave vile. Čak pričaju, da ih je i književnik Ćamil Sijarić ovdje viđao i zaticao kako češljaju zlatne kose zlatnim češljevima. Etimoni ovih priča vrlo su bliski onima kod šamana, u zemlji iza Altaja, kao na primjer o onim pričama o djevojkama pored jezera koje su se pretvorile u labudice.

U ovim krajevima rasprostanjen je i kult breze, koje na ovim terenima rastu u izobilju. Drvo breze se ne smije sjeći bez potrebe, ono se čuva kao amajlija (drvce ušiveno u dio odjeće), od kore breze prave se lile i pale uoči Petrovdana, sa zapaljenom lilom posjećuju se domaćice-planinke koje spravljaju ”bijeli smok”, lilač (motka – brezova) zabada se u vrt – da otjera duhove i sve ono što može da uništi usjeve…

Ovaj segment apsolviran je kao potvrda o pripovijedanju, vjerovanju i kultovima koji podsjećaju na one šamanske. U narodnim pričama se često čuje sintagmatska struktura ”bijelo sunce” što je dio kultova naroda centralne Azije i naroda dalje prema sjeveru (v. Žan Pol Ru, Religija protomongola i prototuraka).

Ragip je zabilježio i jednu vrlo zanimljivu priču, o Aliji Đerzelezu, vezanu za događaje u Sandžaku tokom Drugog svjetskog rata (1943. godine, u vrijeme paljevine Bihora). Pripovijeda se kako su četnici Pavla Đurišića i Rada Korde napali Bihor, ubijali i palili sve do Dašče Rijeke i Kruščice. Tada, u sudbinosnom trenutku, narodu koji bježi, stiže Alija Đerzelez – u zelenom odijelu i na zelenom konju. Kažu da su to ljudi vidjeli, kako je donja vilica Alijina konja bila naslonjena na Godijevsko brdo a gornja je bila u oblaku. Kada su ovo četnici vidjeli, razbježali su se i pobjegli iz Bihora, skačući u Lim i utapajući se u nabujaloj vodi. To je nehistorična komponenta ove priče, a njen historijski epilog je drugačiji. Naime, više sela Dašča Rijeka, na visokim brdima, četnike je dočekao sa grupom boraca mještanin Salko Škrijelj i pobio pobješnjele ”jurišnike” i italijansku artiljersijsku posadu. Front je ovdje bio razbijen i četnici su bezglavno bježali, skačući u nabujalu vodu Lima.

Narod je ovu pobjedu nad neprijateljem vezao za pomoć sa strane Alije Đerzeleza, što svjedoči o velikoj popularnosti ovoga mitskog junaka, kao i o još produktivnom epskom stvaralaštvu kod Bošnjaka, dakle onom homerskom, što su potvrdili i mnogi naučnici i drugi istraživači u ovom dijelu Balkana.

Vrlo je indikativna pjesma ‘Đerđelin Alija”, zabilježena u Gori na Šar-planini, na lokalnom dijalektu. To je kraća pjesma bugarštičke strukture i nejednakog broja stihova (ima ih svega 23). Bugarštice inače u usmenoj književnoj tradiciji Bošnjaka u Gori imaju svoju specifičnost kao književne usmene tvorevine, čime teza o porijeklu bugarštica postaje diskutabilna, posebno ona Valtazara Bogišića koji ih je smještao u kontekst književnh tvorevina Dubrovnika i Kotora, pripisujući im ”viši stilski nivo” u odnosu na deseteračke pjesme, drugačije porijeklo i tematiku. Uz sve poštovanje dosadašnjih naučnih pretpostavki, ipak o bugaršticama nije sve rečeno, jer prave bugarštice (baladične sadržine) nalazimo u književnoj tradiciji stanovništva sve tri šarplaninske regije (kosovskoj, makedonskoj i albanskoj) – kod stanovništva čije je geografsko ime Goranci, kao i kod stanovnika Župe i Prizrenskog Podgora.

U pjesmi, koja je predmet ove diskusije, pjeva se kako je Alija Đerđelin zavolio djevojku ”od daleko”. Alija je sakupio dvije stotine svatova i devet bajraktara. Nevjestu su stavili na ”belogo konja”. Usput im je dunuo silan vjetar, podigao nevjesti crven duvak, svatovi u oči je pogledaše, a Alija spusti glavu. Kada su stigli junakovim dvorovima, nevjestu su dočekale tri zaove, rekavši: ”…slezi, šarena manesto, vo srebrena tepsija”, a ona im je odgovorila: ”Ne vi slizam, niti ve poljivam, // dur ne mi viknete Đerđelin Alija. // Đe de ti je, Đerđelin Alija, denešneto ruo, // srmeno vermelje i svilena košulja?”

Pretpostavlja se da je ova pjesma bila mnogo duža, pa je kazivač nije znao cijelu ili je prvobitna varijanta zaboravljena. No, i ova varijanta pruža dovoljno argumenata o svojoj mitološkoj sadržini i mitskom značenju. Ono što je u pjesmi aktuelno, njena tema, motivi i njene stilske formule (metafore i simboli, alegorije i aluzije) su mitološke stilske konotacije i mitološkog poetskog govora.

U usmenoj tradiciji šarplaninske govorne izoglose veliki je broj ne samo stihovanih struktura već i proznih, osobito onih vezanih za neki lokalitet (stijenu, studenac, obred, i sl.). U tradiciji ovoga stanovništva je da se svake godine, šestog maja, proslavlja narodni praznik Đuren. To je, u stvari, dan kada se, uz bogat paganski ceremonijal, proslavlja promjena u prirodi – odlazak zime i dolazak proljeća. Sav ceremonijal, onaj paganski i primitivno-dramski, posvećen je cvijeću i božanstvima koja po vjerovanju žive u prirodi (u šumama, poljima, na planinama). Pjesme i cjelokupna retorika posvećene su proljeću, cvijeću, prirodi, panovske su sadržine i ditirambskog karaktera, bukolike i pastoralne sadržine. Nemaju hrišćanski vjerski karakter, pa se isključuje da su posvećene hrišćanskoj varijanti o sv. Đorđu, jer je i sam Đorđe apokrifan i iz aziskog mita i apokrifne književnosti transformisan je u hrišćanskog vojnika-sveca. Zato je teza od strane crkvenih krugova o sv. Đorđu neodrživa. Neodrživo je i njegovo kapadokijsko porijeklo i njegova vjersko-hrišćanska funkcija.

Praznik Đuren ne proslavlja se samo u Gori, Župi, Prizrenskom Podgoru, već i kod Bošnjaka u Sandžaku, i kod Bošnjaka u drugim krajevima. Proslavlja se čak i u sjeveroistočnim krajevima Turske, kao i kod nekih drugih naroda vezanih za rustikalnu i pastirsku egzistenciju. U Turskoj se tako i naziva – Đuren, dok se kod Bošnjaka naziva Aliđun (ali ne pada u isti datum, već kasnije). Ceremonijal je vezan za prirodu, sa elementima flore i faune, pastoralno-ditirambskog je karaktera.

U ovom kontekstu, potrebno je apsolvirati tezu o Đurenu (Đurđevdanu) kao o bogumilskoj narodnoj manifestaciji kod nekih balkanskih naroda. Vizantijska crkva je nastojala da ovaj bogumilski kult izbriše iz svijesti naroda, ali nije mogla, zbog njegove utemeljenosti i rasprostranjenosti, pa je glavnog junaka preimenovala u hrišćanskog sveca-vojnika, a cjelokupni mitski materijal (legende, predanja, vjerovanja, porijeklo, društvenu ulogu) hristijanizovala je.

Potpuno argumentovano se može reći da je ovaj mit putovao, sa bogumilskim učenjem (Manihejtvom), sa Istoka (i istoka) prema zapadu – preko Vizantije prema Balkanu i dalje prema Zapadnoj Evropi. Ovaj mit je u Vizantiju i u Evropu stizao i sa narodima koji su se iz centralne Azije kretali prema zapadnim zemljama (prvenstveno sa Hunima, Tatarima, protomongolima, prototurcima, Bugarima, Osmanlijama, i dr.).

Balkansko bogumilstvo skoncentrisalo se u oblastima Rodopa, Šar-planine, sjevernog dijela Prokletija (up. nazive mjesta Dragovica, Dragaš, Dragobija, Dragodan, Dragačevo i dr.) i dalje preko dinarskog planinskog sistema u Bosni i Hercegovini, pa još dalje prema zapadu Evrope (patereni). U Bosni i Hercegovini najviše je bilo utemeljeno, a tako je u rodopskim i šarplaninskim areama, kao i u Sandžaku, u oblastima Stare planine (Balkana). Ovdje su još i do danas očuvani bogumilski kultovi, tipovi folklora i obreda bogumilskog značenja, narodne umotvorine bogumilske sadržine, oponencija prema hrišćanskim kultovima i učenjima. Monah Bogumil, u Žitiju o sv. Savi, govori o oponenciji bogumilske populacije krajem 12. i početkom 13. vijeka prema hrišćanskom učenju i obredima, kao i prema Nemanjićima koji su bili eksponenti hrišćansko-pravoslavne vizantijske opcije vjere. Monah Bogumil govori da je i Sava Nemanjić bio vrlo rigorozan u progonu bogumila i iskorenjivanju ove narodne vjere (jeresi). Zato se može reći da su bogumili bježali u planinske krajeve, dalje od ruke Nemanjića (sveštenstva i plemstva) i tamo čuvali svoje običaje, obrede, tradiciju, i svoj Đuren//Đurđevdan.

S obzirom na progone bogumila od strane Nemanjića i drugih balkanskih vlastodržaca hrišćanske opcije, desilo se da su baš bogumili prvi imali razloga da prihvate islam (dolaskom Turaka, ali i prije), jer je bogumilstvo imalo puno dodirnih elemenata sa islamskim učenjem. Dakle, potvrđuje se teza da je primanje islama na Balkanu bilo rezultat dobre volje i shvatanja oslobađanja od nemanjićkih tortura, osvajanja i ”odsijecanja jezika”.

Poznata je ikona sa sv. Đorđem koji ubija aždahu pored jezera, da bi spasao djevojku koju su žrtvovali stanovnici nekog kraja. Sadržina ove ikone identična je

apokrifnoj legendi poznatoj iz srednjovjekovne (hrišćanske) književnosti, u kojoj se pripovijeda kako je u nekom jezeru živjela aždaha i narodu toga kraja činila velika zla. Sv. Đorđe je tuda prolazio, na konju, i poslije saznanja zašto pored jezera stoji lijepa djevojka, koja je bila careva kćer, ubija veliku aždahu i spasava narod velikog zla. Svakako, i legenda i ikona imaju hrišćanski idejni cilj. Legenda je, u stvari, hristijanizirani mit o junaku koji ubija aždahu, odnosno mit o borbi dobra protiv zla stari šamanski mit o borbi u prirodi i smjenama godišnjih doba. Ovom apokrifu slična je i ona legenda zapisana na Pešteri. Njihovo porijeklo je, svakako, šamansko, centralnoazijsko (o kojem u svojoj knjizi govori i antropolog Žan Pol Ru).

Vrlo je indikativno da i sve romske grupacije, dakle cijela romska populacija u svijetu, proslavlja Đurđevdan. Takođe se može postaviti teza da oni ovaj praznik nisu prihvatili dolaskom među hrišćane već su ga donijeli iz svoje stare azijske postojbine, a staro ime promijenili uzevši ime iz glosarija naroda sa kojima su se miješali. Zadržali su stare kultove, folklor, usmena predanja…

Kod Bošnjaka u Sandžaku, više nego kod Crnogoraca i Srba, proslava Đurđevdana i Aliđuna je još u staroj (paganskoj) funkciji. Osobito je ispoljen ceremonijal posvećen kultu cvijeća, vode, drveta, djeteta, jagnjeta i jareta (stavljanjem vijenca cvijeća oko vrata, bojanje ovaca raznim bojama, čak i bojanje jaja, dječje kose; uzimanje specijalnih jela za ovu priliku, odlazak u prirodu, kultno pjevanje i igranje, kultna praznična retorika (pozdravi, čestitke, iskazivanje želja), razmjena poklona…

U Sandžaku postoje mnoga mjesta o kojima se ”ponešto” pripovijeda. Ti sadržaji, često samo retoričkog karaktera, vezani su za Aliju Đerzeleza i neki događaj. Kod sela Koniče, blizu Tutina, na Pešteri narod kazuje da postoji Put Alije Đerzeleza, kojim je navodno ovaj junak nekada prolazio braneći narod od neprijatelja. Neki ovaj put izjednačavaju sa onim Carskim drumom, o kojem je pisao i Ćamil Sijarić u svojim romanima i pripovjetkama. Ovaj se put pominje i u nekim sandžačkim epskim pjesmama.

U ovom kontekstu zabilježio sam, da sam u okolini Tutina, kod sela Batrage, sretao čovjeka obučenog u zeleno odijelo – od glave do pete. Rekli su mi mještani da on to oponaša Đerzelez Aliju. Smatra se da se Alija uvijek pojavljuje u zelenom odijelu, u šumama i oko voda (studenaca, jezera, rijeka), u planinama i kod pećina, da njegov dorat leti, razumije govor svojeg gospodara, neprijatelja udara čivtetima (zadnjim nogama), ujeda…

Đerzelez Alija je često, sem borac protiv neprijatelja, i sevdalija. Njega odlikuju i junaštvo i ljepota. Djevojke ga u pjesmama pominju, prizivaju, očekuju, svojeg dragog porede sa Đerzelezom, i sl. Zato o Đerzelezu ima i lirskih tvorevina (ljubavnih pjesama, sevdalinki)…

U svima ovim pjesmama Alija je prisutan samo kao nevidljiva ličnost, kao fikcija, neko ko se čeka i ko će doći.

Ima još jedna vrlo indikativna epska pjesma o Aliji Đerzelezu i njegovom junaštvu i karakteru. To je poznata pjesma u ”Antologiji narodnih junačkih pesama” koju je priredio Vojislav Đurić (Beograd, 1954. str. 322). Naslov pjesme je ”Đerzelez Alija”. U njoj se epskim desetercom ”pripovijeda” kako ”u po Bosne, posrid Sarajeva” Alija Đerzelez (”mlado momče”) pije vino i nazdravlja doratu, govoreći mu kako će ”Sutra (…) putovati priko Romanije” jer su tamo Starina Novak i ”nejaki” Grujica napravili čardak i na drumu prostrli divan-kabanicu i o jelu ćordu obesili, pa ko god tuda prođe mora da ”daruje” ćordu Novakovu sa jednim do deset dukata i da se ćordi pokloni.

Alijin razgovor sa doratom slušao je Grujica, koji bijaše sišao u Sarajevo da nabavi ”praha i olova”.

Alija je iz Sarajeva pošao, preko Glasinca, prema Romaniji. Kada je došao do mjesta gdje je bio čardak Starine Novaka, prošao je a nije platio ”drumarinu” niti se poklonio Novakovoj ćordi. Alija se učinio kao da spava, pa mu Grujica ”ufati za disgin dorata” i povede ga preko Romanije. Pošto se Alija probudio Grujicu je ”sa zemljom sastavio”, pa nastavio dalje da putuje. Tako je učinio i sa Malim Radojicom, a treći put i sa Starina Novakom. Novak se, zatim, moli Aliji da ih sve trojicu pogubi na Polju Drinovu (na Drenovom polju), da ih ne nosi ”o unkašu” u Sarajevo gdje će biti mučeni. Međutim, Alija im poklanja živote, ali pod uslovom da se zakunu da Aliji više neće na put izlaziti (”kad izađe Đerzelez Alija // da mu na put nećeš ishoditi”). Tu je Alija ”Sve trojici oprostio ruke, // Đerzelezu ruke poljubiše // (…) // Od’ Alija drumom širokijem”…

Cijela pjesma je jedna razvijena metafora za Bosnu čija je snaga i duševnost simbolizirana u liku Alije Đerzeleza. Alija je i u ovoj pjesmi junak mitskog karaktera: njegova snaga, mladost, korpulencija, njegov mač, dorat koji razumije govor gospodara. On pije vino kao dobar junak (ne smeta mu pripadnost islamu); on je ”vječiti” putnik – na konju i spava. Uvijek je u prirodi: putuje poljem zelenim, putuje kroz zelenu šumu (jele zelene)… Sličan je vremenu i prirodi, boravi u prirodi.

Narodni pjevač ga je vremenski transformisao i ”spojio” sa Starinom Novakom, Grujicom i Malim Radojicom…

U ovoj pjesmi Alija je zaštitnik pravde, ukrotitelj zla, zaštitnik putnika. Posjeduje iste osobine kao i u drugim usmenim tvorevinama. Sve su te osobine mitske semiotike.

U kontekstu diskusije o ovoj pjesmi, u kojoj je opjevano junaštvo i plemenitost Alije Đerzeleza, kao najljepša metafora za Bosnu i Bošnjake, potrebno je ukazati i na neke književne tvorevine i zlonamjerne insinuacije nekih pisaca. Ovdje je prvenstveno riječ o Ivu Andriću i njegovoj pripovjetki ”Put Alije Đerzeleza”. Andrić je, u mreži svojeg porijekla, etničke nedefinisanosti i političkih projekata, napisao ovu priču u posebnim okolnostima i sa posebnim ciljevima. U stvari napisao je nešto što se može definisati kao travestija, parodija, aluzija na lik mitskog junaka Alije Đerzeleza gdje je na najperfidniji način izokrenuo istine o ovom junaku i narodima kojima ova priča čini dio mita. Osnovna namjera pisca Andrića uperena je ne samo na izopačavanje svega što je Bosna, Bošnjaštvo, bošnjačka tradicija, kultura, jezik, vjera. Iako je lik Alije Đerzeleza prešao vjerske i etničke granice, Andrić ga je locirao u Sarajevu, u srcu Bosne, i karikirao sve njegove pozitivne osobine (plemenitost, dobrotu, junaštvo, humanost, ljudske prostore, borbu protiv zla, multietničku i multireligioznu pripadnost, i sl.).

Ivo Andrić (Up. M. Rizvić: Ivo Andrić – studija; up. moj tekst: Neistine u književnom djelu ”Selam”, Prizren, 2000) je bio i kao čovjek i kao pisac motivisan mržnjom prema Bosni i Bošnjaštvu, pa su i njegovi književni produkti rezultat te mržnje i pakosti. Iz svake njegove rečenice vri mržnja, i on ne umije da napiše djelo a da u njemu ne ispolji svoju pakost prema Bosni i Bošnjacima. On je pisao o ćuprijama, ali ih je sam lomio i motivisao kasnije generacije da ih lome po onom projektu kako je slomljen veličanstveni Most u Mostaru. Rezultati njegove ideološke literature i njegove filozofije su spaljena Bosna i genocid.

Alija Đerzelez je mogao poslužiti dobrom piscu samo kao uzor čistote junaštva i plemenitosti ljudskog karaktera. Međutim, Ivo Andrić je postupio ne kao pisac već kao velikosrbin – po modelu paradoksa i parodije napravio je literarni pamflet i šlagvort nacionalistima za etnička čišćenja.

U knjizi ”Religija prototuraka i protomongola” francuski antropolog Žan Pol Ru razmotrio je, pored brojnih mitova i vjerovanja centralnoazijskih naroda, zaaltajske grupe, šamana i drugih etničkih grupa prema Sibiru, pa i jedan vrlo indikativan mit o junaku koji svakog proljeća progoni zmaja i utjeruje u pećinu gdje ovaj simbol zime boravi sve do naredne promjene u prirodi. Ovaj mit bi se mogao ovako sažeti i shvatiti, mada on ima i opštenarodnu komponentu, pagansku, mitsku, bajkovitu, biološku; dio je i mita o ljudima, zemlji, vremenu, buđenju u prirodu, te o tzv. ”bijelom suncu” u kontekstu drugih vjerovanja centralnoazijske i sibirske grupe naroda. Ovaj veliki mitski sistem raširen je po svim zemljama Azije, ima svoje komponente u mitskim sistemima Kine, Japana, Mandžurije, Indije, pa čak i sumerske narodne tradicije (što je prepoznatljivo, na primjer, u epu ”Gilgameš”).

Mitovi, vjerovanja, tradicija iz centralnoazijske ”domovine” širili su se prema zapadu Azije i dalje prema Evropi, a nosioci ove stare civilizacije i njenog mitskog sistema bili su narodi koji su se kretali prema zapadu (prema Balkanu, zatim prema sjeverozapadu – prema zemljama slovenske tradicije, i dalje). Mogli su to biti Huni, Avari, Tatari, Mongoli, Seldžuci, Kumani, Bugari, i mnoga druga plemena u nizu hiljadugodišnjih seoba. U kontekstu ovoga rada, seobe naroda tokom Staroga i Srednjega vijeka su tema velikog obima i predmet historije, dok je glavni predmet našega rada mitski sistemi i tradicija koji su se kretali u okvirima civilizacija i transformisali se u vjerovanja i kultove naroda balkanske zajednice, gdje su postajali dio vjerske i književne tradicije i gdje egzistiraju i do danas u različitim formama i stepenima, gdje su transformisani u drugačije kultove, obrede, nehistorijske likove pa čak i neke osobine mitskih junaka dodavane i transformisane na historijske ličnosti.

Mnogi mitski sadržaji, kultovi, mitske ličnosti prelazili su sa istoka prema zapadu preko vizantijskog kulturnog i hrišćanskog prostora, pa su ovdje, pod snažnim utjecajem crkve, bivali hristijanizirani i modifikovani u hrišćanske kultove, obrede, vjerske priče i legende o svecima i čudima koja su oni navodno činili boreći se za vjeru. Neki dijelovi starih mitova bili su zabranjivani i definisani kao apokrifna usmena ili pisana tradicija.

U djelu ”Religija prototuraka i protomongola” Žan Pol Ru s osobitim naučnim interesovanjem studirao je jedan centralnoazijski mit, i mitski sistem, čija je centralna ličnost junak Hizir. Sažeto prepričano, i shvaćeno, Hizir (ili H’z’r) je centralna ličnost ove bajkovite mitološke teme. To je, u narodnoj tradiciji junak neizmjerne snage i veličine, vrlo sličan Gilgamešu, a sličan mu je i po stepenu razuma, ako se tako može uslovno reći. Hizir vodi borbu, u prirodi, protiv ”strašnog” zmaja, pobjeđuje ga i zmaj bježi u pećinu. Ovdje se, svakako, prepoznaju mitska alegorija, simbolika i aluzija. Jer su u ovim mitološkim likovima i njihovoj međusobnoj stalnoj borbi prepoznatljivi fenomeni prirode i odnosi u prirodi – u njenom klimatskom i biološkom znaku, u promjenama u prirodi i čovjekovoj zavisnosti od prirode.

I Hizir i Gilgameš su inkarnacija Prirode, njene energije i vječite borbe dobra protiv zla.

O ovim mitovima studije i analize možemo naći i kod drugih antropologa, kao na primjer kod Mirče Elijadesa (v. Istorija vjerovanja i religijskih ideja, I, II, III), i dr.

U sistemu hrišćanske vjerske tradicije mitske osobine Hizira prenijete su na junaka-ratnika sv. Đorđa (Kapadokijskog) koji ubija aždahu i spasava carevu kćer (negdje, kod nekog jezera). I sv. Đorđe i cijela priča su nehistorijske formule (vjerske i književne), dakle apokrifne. Poznato je da je ovaj apokrif u srednjovjekovnoj hrišćanskoj paradigmi bio vrlo čitan, transponovan u književnu formu (hagiografiju) i ikonu. Međutim, ona je više bila ”čitalačko štivo” bogumila nego ofisijelne pravoslavne crkve. Ova legenda o sv. Đorđu bila je vrlo rasprostranjena i stabilna u rustikalnim sredinama i najviše vezana za egzistenciju populacije u kojoj su poljoprivredni radovi i stočarstvo bili način egzistencije. Zato se ovaj mitski, odnosno hrišćanski, kult tamo i stabilizovao i sačuvao čak i do danas kao Đurđevdan ili Đuren. Ovaj obred čuva se i kod hrišćana, i kod muslimana, i kod svih grupa romske populacije. U gradovima je skoro nepoznat ili sasvim na periferiji nekog narodnog obilježavanja. Vrlo je indikativno da se ovaj mit čuva i kod nekih narodnih grupa u Turskoj, u sličnoj i djelimično razlikovnoj formuli.

Mitovi, bajke, legende, kao i mnogi drugi oblici sa Istoka kretali su se i prema zapadnim zemljama, tokom ranijih mitskih civilizacija. U ovom kontekstu su i mitska ”zračenja” iz pradavnih vremena o zmajevima, vilama, aždahama, zmijama, junacima-polubogovima, carevima i njihovim sinovima, o čardacima ni na nebu ni na zemlji, o oblacima, kišama i poplavama velikih razmjera, o porijeklu naroda ”iza dalekih mora i planina” koji su ovamo dolazili ”skačući s kamena na kamen”, itd.

Može se zaključiti da je mit o Hiziru, ulazeći u hrišćanski vjerski korpus, transformisan u apokrifnu ličnost sv. Đorđe, dok je kod islamske populacije transformisan u nehistorijskog junaka Aliju Đerzeleza – ličnost vrlo popularnu u usmenoj narodnoj tradiciji (priča, epska pjesma, čak i lirska pjesma).

Kod Turaka je evidentan lik narodnog (mitskog) junaka H’z’r // H’d’r (zarez stoji umjesto poluglasnika krakterističnog za turski fonološki sistem). Predanje, obredi i usmeni književni korpus formirani oko ove ličnosti u potpunosti su adekvatni sa bošnjačkim predanjem o Aliji Đerzelezu.

Na ovom mjestu se može reći da je jedino Ivu Andriću ovaj mit bio nepoznanica, te da je samo Ivo mogao da napravi parodiju ne samo na Aliju Đerzeleza, već i na mitsku ličnost sv. Đorđa, i na cio mit o Hiziru, odnosno i o onome mitu o Gilgamešu. Digresivnost ovoga zapažanja je opravdana.

Tragovi ovoga mita mogu se primijetiti u latentnosti priča o pejgamberima (poslanicima) u islamskom vjerskom sistemu. Vještim pristupom neke osobine se mogu ”pronaći” i kod ličnosti Uzair//Uzeir, a još više u ličnosti Ejup//Ejub (v. knjigu ‘Mu’džize vjerovjesnika” (Abdu-l-Mun’im El-Hašimijj).

Interesantna je tematska komponenta o tome ”kojem narodu” pripada Alija Đerzelez, a iz ovog korpusa i njegovi dvojnici i protolikovi. Gdje se, navodno, rodio ovaj junak, gdje ratovao, i gdje je umro. Odgovor je, da su sve ovo epske nepoznanice i epska univerzalnost ovoga lika. Neki istraživači u domenu bošnjačke epike vezuju ovoga junaka za Sarajevo, drugi za Doboj i Maglaj, dok neki za Sandžak (za Pešter) i sl. Ovaj junak vrlo je česta ličnost u epici Albanaca (uglavnom Sjeverne Albanije, one islamske vjeroispovijesti) i posebno kod Albanaca Kosova i Crne Gore (Plav, Gusinje). Kod Albanaca se ovaj junak naziva Alija Đerđelezi. U ovom prezimenskom liku prepoznaje se antropološka struktura Đerđ Elezi, te se pripovijeda da je ovaj junak porijeklom Albanac katolik Đerđ, dakle Đorđe. To je onaj sv. Đorđe, čiji je arhetip mitski junak Hizir.

Alija Đerđelezi je i u albanskoj narodnoj tradiciji junak sa istim osobinama kao i kod Bošnjaka: junak-putnik, dobroćudan, inkarnacija prirode, alegorija i simbolika, simbioza promjena u prirodi i čovječjih osobina.

Analogno ovoj rasprostranjenosti kulta o ovom mitskom junaku je i predanje koje se čuva kod Bošnjaka šarplaninske epske tradicije. U korpusu ove populacije, okružene albanskim etničkim zajednicama, vrlo je stabilan kult o Đurenu, obredi i običaji vezani za narodni praznik Đuren i za kompleks vjerovanja o junaku Aliji. U književnom fondu Gore i Župe zabilježen je veliki broj umotvorina o Aliji Đerzelezu: ostataka epskih pjesama, lirskih pjesama baladičnog tipa, legendi i drugih retoričnih vrsta. Narodni obred Đuren u ovoj zaklonjenoj oblasti vrlo je popularan i stabilan.

 

U knjizi ”Štit od Zlata” (izd. ”Alem”, Priština 2006), u priči ”Zvijezde nad Vracom(str. 166), dr. Ferid Muhić pominje ”Veliki praznik Hidrilez, u Dragašu”, u Gori, na Šar-planini. U ovom diskursu Ferid govori o ljubavi Hamze i Fatime, koja je ušla u narodnu pjesmu koja se i danas pjeva u Gori. Za Hamzu se u pjesmi veli da je u svilenu maramicu ”stavio najmirisnije planinske trave” i namijenio Fatimi. Ovaj veliki praznik je svakako Đuren, koji se u Gori proslavlja 6. maja svake godine, dakle, kao početak proljeća i promjena u prirodi.

Sve je ovo u kontekstu mitološkog lika Alije Đerzeleza. O ovom apokrifnom junaku u oblasti Šar-planine ima veliki broj različitih usmenih tvorevina (legendi, predanja, retoričnih izraza, toponimskih struktura, i dr.). Mit o ovoj ličnosti zastupljen je i u stihovanim i u proznim oblicima, djelimično maglovit a djelimično transponovan u razne obredne manifestacije i antroponimske forme, prilagođavane zahtjevima vremena, jezika i ideoloških klišea.

 

U nekim islamskim knjigama pominje se Hidr ili se o njemu kazuje nekim oblikom kur’anskog izraza (metaforom, aluzijom, personifikacijom, i sl.). Tako se u Kur’anu, u suri XVIII, Pećina-al-Kahf, u ajetu 65, kaže: ”I nađosmo jednog Našeg roba kome smo Mi milost Našu dali i onome što samo Mi znamo naučili.” I dalje, sve do 83. ajeta govori se o susretu Musaa,  a. s. i Hidra, a. s. Međutim, u Kur’anu se ne pominje ime Hidr već se kaže: ”Jednog Našeg roba”.

U Tefsiru-ibn-Kesiru, na strani 792, autor Muhamed Nesih er-Rifa’i citira i tumači ajet: ”I nađosmo jednog Našeg roba kome smo Mi milost Našu dali i onome što samo Mi znamo naučili”. Tako on veli: ”Neki kažu da Hidr, a. s., još uvijek živi i o tome postoje razna predanja, koja su netačna… Drugi ih, suprotno, smatraju ispravnim, a i kažu da on nije živ već da je umro kao i drugi poslanici, neka je na našeg Poslanika i na njih sve salavat i selam”.

Na istoj strani knjige stoji još i ovo o Hidru: ”U Buharijevom ‘Sahihu’ bilježi se od Ebu-Nurejrea da je Poslanik, s. a. v. s., rekao: ” Hidr je nazvan tim imenom jer je sjedio na ‘prostirci’ koja se odjednom zazelenila. Pod ‘prostirkom’ se misli na suhu travu, tj. na sasušeno bilje”, koje se zazelenilo.

 

(V. Tefsir-ibn-Kesir od Muhameda er-Rifa’i,

izd. u Sarajevu 2000. godine;

v. i Priče o Vjerovjesnicima ili Život 

                                                                                                            Poslanika)

Sve antropološke strukture ovoga mita simbolizovane su u jedan nehistorijski lik i jednu veliku mitsku metaforu. Etimologija svih je u funkciji antroponimskih sistema azijskih i balkanskih naroda i njihovih kultura (obredne, književne i jezičke tradicije). Alija Đerzelez je arhetip mitskog sistema iz centralnoazijske mitske tradicije, rođen je u mitskoj mašti naroda, rođen je da umre i predodređen da se bori protiv svakog zla.

Dakle, a, čovječan je i svuda prisutan da se bori za dobro čovjeka. Ne pripada jednoj populaciji niti ideji već je univerzalan (jer je nastao iz mita). Transformišući se u vjerske sisteme, epiku i druge oblike tradicije, i dalje je ostao mit koji crpi mitološku energiju od Gilgameša, Hizira, apokrifne ličnosti – sve do junaka u zelenoj odjeći, cvijeću i kultu ”bijelog sunca.”

 

 

Apendix uz esej ”Alija Đerzelez – mit ili stvarnost

 

 

Zeleni Juraj

 

 

U većem tekstu ”Lirski istočnici – Prolegomena za lirsku narodnu poeziju” Hatidže Krnjević nalazimo sljedeće: ”…obredno kupanje), ali iz sačuvanih pesama ne može se ni nazreti trag negdanje svetkovine u kojoj je erotsko bilo u službi magije. Kao što je ‘Zeleni Đorđe‘ (”Zeleni Juraj”), u proletnjim svetkovinama i obredima koji su slavili jačanje sunca i obnovu prirode, predak sv. Đorđa Zmajeborca, tako se i iza smrknutog sv. Ilije Gromovnika krije lice njegovog plahovitog pretka Peruna.”

 

I dalje: ”… sve opstojava kao dvostrukost i ‘dvoverje‘, paganska duhovljenost iz doba animizma i magije, i mnogo kasnija hrišćanska religioznost, ujedno i jednovremeno. Kad je crkva prebacila svoj plašt, tako se izrazio Frejzer, preko iskonskih oblika narodne kulture, što se nisu dali iskoreniti, prilagodivši se spretno narodnom kalendaru i onome što je tradicijom posvećeno i zasvedočeno, tada su nastala brojna jedinjenja starog i novog u folkloru, prema tome i osobito u lirici”…

 

 

Alija Đerzelez – historijska ličnost

 

 

Đenana Buturović, u svojem tekstu o bošnjačkoj usmenoj epici, kaže da je Alija Đerzelez historijska ličnost, međutim ona ovu svoju tezu ne potvrđuje argumentima iz nekih historijskih izvora niti iz korpusa pjesama o Aliji Đerzelezu.

 

Hidr

 

U knjizi stihova sarajevskog pjesnika Samira Salmana nalazi se esej ”Riječ i putnik” autora Samedina Kadića. Na strani 89. ove knjige, u diskursu eseja, prezentirana je i ova sekvenca:

”U islamskoj tradiciji, tipični predstavnik prostornog znanja je Hidr. Sama etimologija ovog (ipak neautentičnog) imena sadrži zelenilo tj. upućuje na prirodu (vidjeti predgovor dr. Enesa Karića za Isutzuovu knjigu ‘Sufizam i taoizam). Hidr svoja znanja crpi iz nevidljivih zakona prirode.”

I dalje, autor eseja interpretira Deni de Ružmona (Čovjekovo traganje na Zapadu): ”Hidr svojim postupcima izlazi iz kruga logičke istine. Zapravo, kur‘anski kasas o Musaovom susretu sa Hidrom nosi tipičnu poruku Istoka da mudrost opredmećena i verbalizirana nužno izgleda i paradoksalna, logički kontradiktorna. Hidrovsko iskustvo je ekvivalent mudrosti. Hidr ima mudrost. Musa znanje. O odnosu znanja i mudrosti H. Hese u ‘Sidarti’ piše: ‘Znanje se može priopćiti, mudrost ne. (…). Hidr tri puta ponavlja Musau da ga ne pita ništa jer je mudrost nesaopćiva.’

 

U ovoj sažetoj i lijepoj filozofemi ispričano je koliko je kult o Hidru star i rasprostranjen u svijetu Istoka i Zapada, utemeljen u svim oblicima čovjekove kulture: usmenoj i pisanoj, epskoj i filozofskoj, teizmu i laicizmu, lingvistici najstarijih naroda – sve do današnjih kultura i transformacija mita i epske, lirske, pripovijedne i druge retorične oblike.

 

Samedin Kadić, autor eseja ”Riječ i putnik” uz knjigu ”Mesnevijski štit” Samira Salmana prezentira ovaj esejistički diskurs kao referencu svoje recenzije o misaonoj i poetskoj usmjerenosti i ljepoti pjesničkih sastava ovoga sarajevskog pjesnika mlađe generacije.

 

*

 

Jedan pjesnik iz kruga sandžačko-raške škole i opsednutosti zabilježio je da je Alija Đerzelez proistekao iz tragične ličnosti Ali-paše Mihailoglu (v. tekst u antologiji ”Svetlosti značenja” autora, ili koautora, Rista Vasilevskog, izd. RAD, Bgd.), a za Bošnjake veli da su etimon ovih ranih poturica (”mileševskog čatca Baja aliti Mehmed-paše, te Ali-paše Mihailoglu-a, i još nekih Sirfova – Srba Lavova koji učestvovaše u boju na Kosovu u ordiji cara Murata).

U rečenom tekstu ovoga raško-rakitićkog pjesnika ima još ”naučnih” bulaznosti, koje ne zavređuju pažnju niti diskusiju…

 

*

 

U dijalozima sa Parry Milmanom i Nikolom Vujnovićem, Avdo Međedović je, tokom jula 1935. godine, ispričao da je pjevao uz gusle pjesme o Aliji Đerzelezu, i to:

 

  • Kad je Sultan Selim uzimo Bagdat

(Ovu pjesmu je pjevao Kasum Rebronja, a on ju je, navodno, čuo od Ćor Husa. Avdo, takođe navodno, ovu pjesmu nije volio, ”jer u njoj Đerzelez nije prikazan kao najveći i potpuno bezgrešni bošnjački junak”);

  • Đerzelez Alija i Vuk Jajčanin

(Avdo ju je slušao ”iz pesmarice”);

  • Đerzelez Alija i Sibinjanin Janko

(Avdo je ovu pjesmu slušao ”iz pesmarice”);

  •  Bolovanje Đerzelez Alije

(Avdo je i ovu pjesmu slušao ”iz pesmarice”);

  • Robovanje Đerzeleza sa trin’es krajišnjika u Lengeru

(Avdo veli da je ovu pjesmu slušao od bajraktara Talevića, koji je bio porijeklom ”iz Nišića”).

  • Kralj iz Ašara ište glavu Đerzelezovu u cara. Ova pjesma (pod br. 6) kod Ademage Kurtagića ima naslov: Katal-ferman na Đerzelez Aliju (v. ”Mrtva glava – jezik progovara”). Z. Čolaković upućuje i na poglavlje: Herojska mitska priča (ibid). 

(v. Zlatan Čolaković: Međedovićeva kazivanja o svom životu, pjesmama i pjevačima, ALMANAH br. 33-34, Podgorica, 2006,

9-77).

*

1. U knjizi: ”Pataren”, književnika Džemaludina Alića, najpoznatiji bošnjački junak i junak među junacima, Alija Đerzelez, na str. 40 i 54. i to: Str. 40.: ”Pjesnik i derviš kaderijskog reda po imenu Mejlija, kojeg prozvaše Kur’anija, jer je devesto devedeset puta proučio Kur’an Časni, došao je i bio u Travnik da moli za nešto novca radi opravka tekije u Sarajevu. Pošto je bio jedan od najboljih kaligrafa Bosne u talik pismu, želio je zidove tekije oslikati u nekim ajetima Kur’ana gdje se govori u nevidljivom svitu. Blizu te tekije rodio se i narodni junak Alija Đerzelez, pa je Mejli htio nešto ispisat i njemu u slavu. Siroti, pošteni, nadasve likom otmeni, plemeniti i prelijepi pjesnik Mejli, čija je pojava izazvala divljenje i poštovanje, usto derviš kaderija…

Str. 54. ”I prođoše rijeku Bosnu. Abdulah je gledao Patarena i divio se njegovoj odlučnosti i smirenosti. a protkanu žensku mahramu. Mirisala je na jorgovan”. Ovakav je bio i Alija Đerzelez, gazija, pomisli. Samo, bio je prijeke naravi. I suviše ga zanosilo žensko oko. A ono ponekad Iblizu služi. Udario je Đerzelez sam na stotinu husara u modrim uniformama kod Velike Kladuše. I nestalo ga među njima. Tijelo mu je razmijenjeno za četrdeset Austrijanaca. Pod koporanom našli mu zlatnim nitim

 

2. U knjizi ”MORIĆI”, Đenana Buturović, na strani 171 kaže se: 7. Ivo Andrić, Đerzelez u hanu (odlomak), Književni jug, Zagreb, god. I, knj. II, sv. 3; str. 83-87. Iz pripovjetke ”Put Alije Đerzeleza” – ”Put Alije Đerzeleza”, Beograd, izdanje S.B. Cvijanović 1920.

 

3. Knjiga ”NAŠE NARODNE PJESMEepske pjesme, romanse i balade, pjesme o narodnooslobodilačkoj borbi i izgradnji”, Zagreb, Seljačka sloga 1955. kaže se na 179-181, 181-184 i 241. Str. 179.

 

*

Knjiga Đenane Buturović, ”Morići”, na str. 190 se kaže:

”Osim rada i takve zaključke sama djelimično negira u istom radu (”Morići su (misli se na Andrićeve Moriće – Đ. B.) usmereni na ono što je istorijsko, legenda se vratila svojoj osnovi… Legenda o Morićima svedena je u dobroj mjeri na negaciju, a to ovdje znači na historiju…”) – H. Krnjević, Isto, str. 269.

H. Krnjević, Đerzelez Alija u usmenoj tradiciji i pripoveci Ive Andrića (Rad je publikovan 1976). Vidi: Živi palimpsesti str. 180.

Munib Maglajlić, Morići u ”Đerzelezu”.

”Ova pripovijest u društveno-povijesnom smislu, ništa ne razara i ništa ne gradi, ništa određeno ne tvrdi, i nizašta se posebno ne zalaže. Strategija njene izgradnje jeste kritika i osporavanje, ali se njena diverzivna uloga osjeća i odnosi prvenstveno na književni, a tek drugostepeno, možda na društveni plan”. Franjo Grčević, Unutarnja Andrićeva poetika. Na primjeru pripovijesti Put Alije Đerzeleza. Delo Ive Andrića u kontekstu evropske književnosti i kulture. Zbornik radova sa međunarodnog skupa održanog u Beogradu od 26. do 28. maja 1980, Zadužbina Ive Andrića u Beogradu, Beograd 1981, str. 351.

Autor se slaže sa piscem i odobrava u mjetničku deformaciju legende o Đerzelezu: ”U postavljanju ovih temeljnih istina o životu Andrić se dotakao najodlučnijih faktora ljudske egzistencije koji nasuprot lokalnim legendama transcendiraju sve granice (prepreke). Njihova univerzalnost potpuno opravdava umjetnikovu slobodu i pravo da tretira svoj materijal na najbolji način koji on vidi da mu odgovara, čak iako u očima nekih, njegov tretman predstavlja umjetničku deformaciju”. /Želimir (Bob) Juričić, Andrić’s artistic deformation of the legend: the two faces of Alija Dzerzelez. /Zbornik radova/: Delo Ive Andrića u kontekstu evropske književnosti i kulture, str. 370 i 371.

Regina Minde, Ivo Andrić, Studien über seine Erzählkunst. Verlag Oto Sanger, München, 1962, str. 59.

 

Sali Saltik

 

Sali Saltik je, sudeći po legendama i predanju vjerskog karaktera, turski junak. Ovom junaku posvećena su mnoga turbeta u turskoj Carevini. Jedno turbe nalazi se i u Dragašu, u naselje Krakošta, jedno je u selu Nivokaz kod Junika, jedno je bilo niže Peći, na mjestu Kaljaja. Sali Saltike je turski vojnik-junak. Izgleda da je pripadao nekom derviškom redu.

U legendi o ovom junaku, u Dragašu, pripovijeda se da je on ovdje živio, kao musliman, još prije bitke na Kosovu 1389. godine. Priča se da je u vrijeme bitke (28. juna 1389) Sali Saltik ispred kuće vrhao žito. Kada je čuo da je bitka počela, uzeo je lopatu i na krilatom konju poletio na Kosovo polje. Tamo je neprijatelje hrišćane pobio onom lopatom, bio je ranjen, i poslije pobjede Turaka vratio se u Krakošte, sa slomljenom lopatom – sa drškom lopate u rukama. Ovdje je umro, pa su mu kasnije i turbe podigli (u obliku manjeg mauzoleja).

Sudeći po onoj dršci od lopate, on junaštvom, jednostavnošću, vjerom i pravednošću podsjeća na Tala Ličanina. Može biti da je ovaj lik došao u legende i vjerovanja, pa i u epiku, kao zamjena za Aliju Đerzeleza, koji u svojem složenom karakteru ima paganskih karakterističnih elemenata. Obojica su, ipak, mitske ličnosti…

 

ALIJA ĐERZELEZ – MIT I STVARNOST

 

(II dio)

 

O Aliji Đerzelezu u poetici Bošnjaka, kao i još nekih balkanskih naroda (Albanaca i dr.), napisan je veliki broj rasprava i studija, sakupljen je i objavljen veliki broj poetskih jedinica  uglavnom epskog sadržaja, ali i onih lirskih struktura, kao i veliki broj legendi i drugih pripovjednih oblika. Pjesme i priče o Aliji Đerzelezu objavljivane su u užem izboru – u formi ciklusa i još užeg izbora, objavljivane su u antologijama i u udžbeničkoj literaturi. Ova poetika i lik ovoga junaka bili su privlačni i kao poetski diskurs i kao predmet nauke o usmenom stvaralačkom postupku, o tome kako nastaje epska tvorevina, kako se transformiše iz jedne sociolingvističke sredine u drugu, i o tome koliko i kako jedna epska ličnost postaje tolerantna u knjževnostima naroda i jezika u kontaktu, o tome kako se transformiše jedan glavni lutajući lik i sa njim jedan motivski sistem. Najviše je poetske zagonetnosti proizilazilo iz dileme koliko je ovaj lik stvaran, historijski i realističan, a koliko je on nehistorijski i mitski junak. U ovom pravcu  nije bilo krajnjeg suda, i danas je ova tema još diskutabilna. Alija je, zaista, još diskusija bez zaključka, bez konačnog suda o njegovom porijeklu i viteštvu. Ovaj je lik posmatran sa više aspekata: kao lik  u junačkoj pjesmi, kao prepoznatljiva ličnost iz određenog vremena i vladavine nekih sultana, kao čovjek iz naroda i kao čovjek plemenita roda, kao miljenik sultanov i kao onaj koji pašama i vezirima na kraju presuđuje i spasava cara i carevinu, kao junak koji smije svakom izići na mejdan, pobijediti ga čak i golim rukama ili patrljkom svojeg mača, a ipak je u pobjedi nad protivnikom  ”meka srca” i plemenite duše; pojavljuje se svuda gdje treba zaštititi narod, raju, doleti na svojem atu – sličan je zmaju, leti na svojem Pegasu, dolazi u zelenom odijelu, konj mu je bijel i krilat… tako je ovaj lik ulazio iz mita u stvarnost ili iz stvarnosti u mitski sistem azijske i balkanske poetike; kao što su poetski elementi i poetske strukture ”Manasa” i ”Priča Dede Korkuta”, i drugih kirgijskih epova, i onih epova iz persijske epopeje epizodama o Rustemu i Suhrabu. Ovaj hronološki put još nije dovoljno osvijetljen, niti njegovo homersko pitanje, sem onih dobrih studija Zlatka Dukata, Matije Murka, Đenane Buturovć… Otuda su sa Istoka dolazile i druge usmene tvorevine: bajke, legende, basne, priče o Nasrudin Hodži; zatim i mnoge poetske strukture i forme, naročito one u lirici (iz Stare Persije, Srednje Azije, sumerskog Istoka…).

Sa Istoka su dolazile ne  samo priče, i druge usmene tvorevine, već i nehistorijski i historijski likovi u  usmenom korpusu, i ovdje – na Balkanu, u epici, izmiješali se sa nekim lokalnim ličnostima od značaja. Osobine jednih prelazile su na one druge, njihovi podvizi i događaji čiji su oni učesnici postajali su epski konglomerat, jer su narodni pjevači i pripovjedači u svojem stvaralačkom procesu primjenjivali već utvrđene pjevačke i pripovjedne formule, kako su to primijetili i Albert Lord i Parry Milman na primjeru epova Avda Međedovića. Ove formule zatičemo u strukturama mnogih epskih pjesama svih naroda, a to su dobro poznate analogije, hiperbole, opisi junaka i njihovih bojeva i megdana, viteška etika, oružje, putovanja po carevini i pobjedi nad zlom i neprijateljem…

Vrlo je teško razdvajati neke ličnosti i neke događaje i pripisivati ih nekom junaku. I sami pjevači su ”pozajmljivali” epske strukture i epski jezik po metodu  formulaičnosti i nastojali da pjevaju kao njihovi uzori i prethodnici, da ih oponašaju, pa su tako miješali i sadržaje i ličnosti. Historičarima je ostajao problem kako da razriješe mnoge zakone i rizike.

Već je rečeno, u kraćem diskursu, o Sali Saltiku i turbetima koja još i danas postoje u nekim krajevima na Balkanu. Oko ovoga lika, pored onog vjerskog, stvoren je i epski oreol, i u nekim krajevima se pripovijeda da je bio ”veliki junak”. Epska formula, u kojoj se i ovaj lik pojavljuje, analogna je onima o Aliji  Đerzelezu (motiv o učešću u  boju na Kosovu, motiv o krilatom konju, motiv o porijeklu iz naroda, motiv o oružju, i sl.). Analogija se prepoznaje i u Tali Ličninu. Zaštitnik je pravde, vjere, slabijeg…

Tema o Sali Saltiku među Bošnjacima i o njegovom epskom liku može biti povod za jedan dobar naučni rad u kontekstu epskog bošnjačkog identiteta.

Takođe, u ovom kontekstu, i ličnost junaka Musa Kesedžije postaje izazovna tema za epsko književno područje. Historičar Mustafa Imamović u svojoj Historiji Bošnjaka bilježi da je Musa (nazvan Kesedžija) bio najmlađi brat sultana Mehmeta I. U borbi za vlast, bio je zarobljen 5. 7. 1413. god. kad Samokova, južno od Sofije, na rijeci Isker (Iskr), zatim zadavljen. Sahranjen je u Bursi gdje i mnogi sultani i prinčevi. Tako je, navodno, zabilježio i turski historičar Nešri. Po M. Imamoviću, ”Musa je vodio janjičare, razne sufijske elemente i opoćenito niže društvene slojeve osmanskog društva”. U ovom kontekstu, vrlo je indikativno da je u epskoj pjesmi lik Muse Kesedžije sasvim drugačije nego što je prepoznat u historiji. U pjesmi je oslikan kao junak natpriodne snage, ima tri srca, gdje u jednom spava guja. On je u pjesmi definisan kao narodni junak, čak i sa nekim osobinama višim od osobina Marka Kraljevića. Da li je Musa Kesedžija najmlađi brat sultana Mehmeda I ili neka ličnost iz balkanskog epskog miljea? Historijska bilješka naravno ima prednost, međutim epski junak Musa Kesedžija ima sve osobine narodnog junaka šarplaninske epske izoglose i narodne etike. Tamo se on susreće i sa Markom, i kao da se odavno poznaju ogedaju svoje snage, naivnost i lukavstvo. Marko žali što je pogubio boljega o sebe. Historijski Musa je identifikovan kao drumski razbojnik (kesici – onaj koji siječe), međutim epski Musa je oličenje narodne snage. Narodni pjevač mu je bio naklonjen, narod takođe. Po tome bi se moglo razumjeti da su ove dvije ličnosti različitog porijekla i identiteta: Musa Kesedžija u pjesmi je neko drugi, a ne brat sultana Mehmeda I. Ipak, o tome se može diskutovati – do razrješenja.

O Aliji Đerzelezu takođe postoje mnoge pretpostavke, bilješke, tvrdnje da je historijska ličnost koja je zbog svojih podviga ulazila u epiku i u narodnu priču (prvenstveno legendu). O ovoj ličnosti, sa aspekta historije i sa aspekta narodne pjesme napisano je više različitih rasprava, studija i diskutabilnih tekstova. U nastavku ovog rada podsjetićemo na neke značajnije autore i njihove  tekstove.

Stojan Novaković i Milenko Vukićević u liku Alije Đerzeleza prepoznali su ”Ali-bega, prvog turskog sandžak-bega u Srbiji nakon pada srpske vazalne države (despotovine).” Njihova mišljenja prihvatili su Toma Maretić i Andre Vaillant. Porijeklom je, navodno, Grk iz okoline Bruse, iz porodice Mihal-oglu. Navodi se da je živoio u Plevni u Bugarskoj te da je umro 1503.  ili 1504. godine. Njegov pisar Suzi Čelebija napisao je oko 15000 distiha (bejta), slaveći ga kao junaka koji je 1460. godine pobijedio mađarskog vojvodu Mihajla Silagyja. ”Širio je Alahovu vjeru” a ”glavno središte njegova djelovana bila je jugoistočna Evropa”. No, ”junak Aliju Đerzeleza najviše su zavoljeli Bošnjaci i njihova fantazija izmislila je mnoga njegova djela”. Ova pretpostavka bila je i predmet naučnog rada i A. Olesnickog. On je prethodnu tezu izmijenio u smislu da je ”smrt Gerz-Eljasa skrivio upravnik Bosne Emerik Derenčin, ban hrvatski, koji je od Turaka poražen na Krbavskom polju 1493. godine”. Olesnicki je ovoj temi posvetio osobitu pažnju. Međutim, prvi književnik koji je zabilježio relevantne podatke o Gerz-Eljasu je Pečevija (rođen u Pečuhu 1574). Pečevija je zabiljžio  da je Gerz-Eljas bio junak iz Kasabe Janja i da se istakao u opsadi Beograda. Evlija Čelebija je 1662. godine zabilježio da se uz Dunav, kod Budima, nalazi lokalitet Gerz-Eljasovo brdo i na njemu tvrđava Gerz-Eljas, te da je ovdje Gerz-Eljas poginuo i da je tu sahranjen. Olesnicki je, međutim, našao da je Gerz-Eljas potjecao iz Kasabe Janja, na pravcu Zvornik-Bijeljina, te da on nije mogao biti onaj Mihal  Oglu, a tako je mislio i Pečevija.

Olesnicki se sa interesovanjem bavio Ali-begom, pa ističe i njegov napad na Veliki Varadin 1474. godine. Problemom identifikacije junaka Alije Đerzeleza bavio se i Dušan Marjanović. On se bavio objašnjenjen etimologije imena Đerzelez Alija. U kontekstu etimologije ovoga imena, uputna je i etimologija koju je inicirao E. Čelebija. On tumači imena Hizr i Iljas, u kojim pretpostavlja ime proroka Ilije (!), što je opet motivisano mitološkim značenjem. U narodu postoji poslovični izraz: ”Do podne Ilija, a od podne Alija”. Etimologiziranje lika Hizr može se dovesti u vezu sa zaaltajskom legendom o Hziru. To je razlog za pretpostavku da se sve diskusije o Aliji Đerzelezu usmjeravaju ka njegovom mitskom etimonu, a da se epska razuđenost opravdava širenjem motiva i njihovim vezivanjem za ličnosti iz raznih krajeva i vremenskih prostrora.

Alija Đerzelez, kao epska ličnost, bio je tema o kojoj se zanimao i praški slavista Matija Murko, sakupljajući muslimanske epske pjesme u Sadžaku i u Bosni i Hercegovini. On je znanstveno ukazao na veliki epski ciklus formiran oko junaka Alije Đerzeleza, pored onih ciklusa o Musi Kesedžiji, Marku Kraljeviću, Đulić Ibrahimu, i dr. I Grim je takođe, naglašavao homersku poetiku južnoslovenske pjesme, što znači muslimanske epske pjesme. O velikoj slavi sve poetike saopštavao je i Benedikt Kuripešić, potopisac 16. vijeka, a u tom kontekstu su i zapisi u Erlangenskom rukopisu.

Dževad Jahić, u eseju Narodno blago Bošnjaka (knjiga II, Moskva, 1995) bilježi: ”Đerđelez Alija je historijska ličnost, ratnik, i junak iz bosanskog krajišta, u povijesnim vrelima poznat kaoGurz Ilyas. Živio je u drugoj polovini XV vijeka. Izrastao je u legendarnog junaka epske tradicije balkanskih naroda, njegovi hrti preskaču mutnu Drinu, a njegov Dorat je najbrži i najplahovitiji konj,  u grivi  skriva dvije  vile”… I ovdje su primjetni mitološki elementi, koji su se integrisali u epski lik junaka Alije. Rašid Durić, u radu Trajna tradicija (Zagreb, 2000, 165-187) bilježi da je jedan od najčuvenijih junaka bošnjačke usmene tradicije Alija Đerzelez. On izvještava da je u jednom  defteru iz 1455. godine upisan Gu Ilyas u kojem se identifikuje antroponimska sintagma Đerzelez Alija. ”Bosnaizirano ime ovog junaka persijskog je jezičkog korijena, sa više odličja i vrlina u značenju na bosanskom” (uglavnom; momak, mladić, odvažan, junačan). Jahićev esej je vrlo zanimljiv i u njemu se iznose svi relevantni izvori  o junaku Aliji  Đerzelezu. Sa tog gledišta čitaoca upućujemo na ovaj esej, kao i na dobre eseje Đenane Buturović. Namjerno smo izbjegli prepričavanje ovih i drugih eseja, studija i rasprava, želeći da čitalac sam rasuđuje o historičnosti i mitskog reljefa Alije Đerzeleza.

Neki su istraživači o ličnosti Alije Đerzeleza locirali mjesta njegovog rođenja i njegove smrti, te i trubeta u kojima je njegov mezar. Tako se pominju neka mjesta u Turskoj, kod Budima u Mađarskoj, kod Doboja u Bosni, zatim u bihaćkom kraju, te i kod Sarajeva, a na Trebeviću se pokazuje i pećina u kojoj je navodno rođen. Diskutabilno je i njegovo nacionalno porijeklo. Jedino su njegovi megdani i bojevi integrisani u jedinstven veliki ciklus koji ima tendenciju transformisanja u jedinstven epski žanr.

Zaista bi bilo rasplinjavanje apsolvirati sve one dileme i pretpostavke o ličnostima  integrisanim  u  odrednicu  Alija  Đerzelez1,  zatim  sve  pretpostavke o događajima vezanim za ove ličnosti, te godine rođenja i smrti, i sve ono što čini usloženost oko lika ili likova kojima je imenitelj Alija Đerzelez2. Važno je, što je utvrđeno da je ovaj lik afirmisan u poetici Bošnjaka, kao i još nekih susjednih naroda, da je nosilac najljepšeg dijela narodne epike i da su u ovom liku sinkretizovane i još neke ličnosti, sem one izvorne, sa imenom Alija. Ovo je pretpostavka populatnosti ovoga imena u narodnoj svijesti muslimana.

______________________________________

1 Ivo Andrić je obmanjivao neupućene čitaoce nekim svojim temama, motivima i likovima. Vrlo često ih je ”pozajmljivao” iz drugih djela bosanske i svjetske književne tradicije. To se desilo i sa motivima o gradnji mostova, sa žrtvama koje su pratile ovu uzgradnju, sa inkriminisanim ”dankom u krvi” (up. M. Rizvić, O književnom djelu Iva Andrića), sa inkriminacijom likova Alije Đerzeleza i Mustafe Madžara. Smrt Mustafe Madžara je smišljena prema Pirovoj smrti (up. Pirova pobjeda). Andrić nije bio upućen da bude ”nov” – uzore je tražio kod drugih i ponavljao već napisano.

2 Ljubavni donkihotizam Alije Đerzeleza je zlonamjerna književna obmana Ive Andrića, u pripovjetkama o ovom junaku, motivisana piščevim stavovima prema Bosni i Bošnjacima.

U usmenoj poetici, Alija Đerzelez se nigdgje ne eksponira kao ličnost sa devijanntnim strastima, niti kao nasilnik. Njegov odnos prema ženi nije ni figurativno evidentan. Alija je lik mitskog oblika i postupaka. On je junak ”uzvišene” umjetničke osmišljenosti, univerzalan je, inkarnira se i bori za opšte dobro. Onaj njegov ”sevdah” iz duskursa Andrićeve poetike, netipičan je i andrićevska podvala onima prema kojima je ispoljavao antagonizam i netrpeljivost.



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Said Šteta: O poemi Smajila Durmiševića

Čavkarica, sedamdeset sedam godina čekana poema   “Krv je moje svjetlo i moja tama!” Ovako započinje poemu “Jama”, pjesnik Ivan Goran Kovačić, dok svoju poemu “ Stojanka majka Knežopoljka” pjesnik Skender Kul...
by Redakcija
 

 
 

Ivo Mišur: ”Moj bosanski, srpski, hrvatski, crnogorski jezik – jedan jezik sa četiri naziva”

Ivo Mišur   MOJ JEZIK   U knjizi Životinjska farma Georga Orwella, koja na satiričan način opisuje totalitarističke sustave, postojalo je Ministarstvo istine koje je građane obavještavalo što je istina, a što...
by Redakcija
 

 
 

Dunja Popović: ”Moj bosanski, srpski, hrvatski, crnogorski jezik – jedan jezik sa četiri naziva”

POSLEDNJI TALAS VALOVA   Mislila sam, napisaću priču. Dok nam se dijalekti prepliću u prirodnoj harmoniji istoga jezika, smešimo se očima. Na ovome jadranskom žalu vreme je stalo, ovo mesto je srećno zarobljeno u pr...
by Redakcija
 

 

 

Dragan Popadić: ”Moj bosanski, srpski, hrvatski, crnogorski jezik – jedan jezik sa četiri naziva”

BRE, ĆUTIM, DOME, MAŠALA! U jeziku se kriju mnoge tajne. Samo ih mi, za sad, ne možemo odgonetnuti . Å što ne znači da nećemo moći. Nešto dumam, i zvanična istorija će se morati ispravljati. Zbog jezika. Neko se pa...
by Redakcija
 

 
 

Denis Kožljan: ”Moj bosanski, srpski, hrvatski, crnogorski jezik – jedan jezik sa četiri naziva”

“Jezik nije ni propis ni zakon kojeg se morate po svaku cijenu držati, nego fleksibilna živa stvar kojoj se prilagođavate. Ja sam prolazio sve jezične faze i varijante, nekad sam bio prinuđen na to, nekad sam to čin...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.


Konkursi regiona