Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Eseji

8. Septembra 2013.
 

Alija i Suada Džogović: A šta ti je to književnost

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Alija Džogović / Suada Džogović

 

A ŠTA TI JE TO KNJIŽEVNOST

(Muhamed Abdagić: Avdija Muhadžer

Emina Vučelj: Moja zemlja u meni)

 

 

 

Abstrakt

 

Predmet komparativne analize ovoga eseja su dvije priče: jedna epske stilske strukture, druga lirske određenosti, a obje su djela visoke umjetničke opcije i dometa kojima se daje odgovor na pitanje šta je književnost.

 

      

Ključne riječi: 

Muhamed Abdagić, priča u priči, Emina Vučelj, Moja zemlja – Bosna, Sandžak, književnost, umjetnost, poetika, bosanski jezik.

 

                                                                      

Introdukcija                                                                  

 

Kada Bošnjaci zasjednu, onda uzmu te eglenišu, ili se tu nađu gusle, pa se zapjeva sve od Kulina Bana, pa preko Muja i Halila, i Smajilagić Mehe, do Šestoprstog Hrusta i današnjih dana. A sve onim lijepim bosanskim jezikom, kojim zazvuče šume i planine, potoci i cvijetna polja. Zemlja se voli kao majka, ne da se na nju nikome i nikada. Ma kakav Marko, kakvo previjanje oko turske sablje? Kakav Miloš Kobilić i kakvi noži u čizmama. Priča brate kao i svaka. A svaka mu je takva – vele Bošnjaci kada se kakva priča otpriča. Ma kakav Đorđe i Đurđe, kakvi bakrači?  Hidr je junak, onaj što jezdi Urvič planinom na Zelenku, što pod jelom spava a grane se njišu od njegovog daha, gore – dolje. Junak je Musa, sa tri guje u srcu, a ne onaj što prodaje Švabama posavske neraste, niti onaj što siječe svoga kuma u onom hrašću i nosi je na Bosfor sultanu na peškeš.

Junak je Tale Ličanin, junak je Mujo od Doboja, junak je Smailagin Meho. To su ti brate junaci. Junak je onaj Hidr što ga zovu Gergelez, a ne onaj što je ubio aždaju, kao tobož. A ko je to vidio, Moj prađed nije, beli!

Tako razvezuju Bošnjaci, na sijelima, i kada zasjednu uz kahvu. Kahvenišu o svemu: o junacima, o muhadžirima po Turskoj i Trakiji, po Kosovu, i cijelom Dunjaluku. Vele, ima ih i gore – u Kiruni, tamo vele da narod jede živo meso, i medveda, i nekakve velike ribe. A ima i nekih što jedu žabe i skakavce, i onih što jedu paščad i mačke. Sačuvaj Bože!

Na Dunjaluku je svašta bivalo i biva.

Eglenišu Bošnjaci, pjevaju uz gusle, smireno, bez te – bez ove. A i gusle su, asli, bošnjačke, no uzeše ih neki sa bošnjačkog čiviluka, pa sad jedni vele da su njihove, a drugi se njih stide objesiti ih uvrh sobe.

A istina je istinska: gusle su bošnjačke. Neko je davno rekao: ”Kad prolaziš kroz Bosnu, i Sandžak, gusle ne traži. Naći ćeš ih u svakoj kući”.

Tako je i iz onih priča Muhameda Abdagića Junak ili Hajduk, Avdija Muhadžer

 

O onoj ljudskoj hiperboli, o onom Junaku Vejselu pisali smo ranije u jednom eseju stilske opcije, onako kako i treba i kako ga je po bošnjački opjevao veliki pjesnik Muhamed Abdagić, u onim hićajama Sandžak i u njemu Sjenica.

Bošnjaci pjevaju po onoj Avdovoj guslarskoj glasovitosti, rječito, homerovski. Ushićeno, prostrano, visokim glasom potvrđuju svoje emocije: Bože mili pjevaju Bošnjaci.

O Šestoptstom Hrustu otpevao je onu lijepu pjesmu dobri Redžep Nurović iz Lukara kod Pazara, sve u aseverativima i hiperbolama, potanko i lijepo – onako kako to naš pjesnik Redžo umije, po bošnjački.

 

O Avdiji Muhadžeru priča onaj bošnjački Prust, koji obilježi onaj Vidikovac u Pazaru i učini ga Vrhom, A Pazarci to neće da shvate, a znaju. O ovom Muhadžiru priča baš sam Avdija Muhadžir, a tako i o svim onim bošnjačkin Avdijama po Dunjaluku. Priča i to, da Bošnjacima utuvi sve ovo što biva i ono što je bilo, ono kada ga oni na sijelima zaupitkju: A šta ti je to književnost?

Šta je to što pišete, Hankuša, Bisera, Emina?…

Jesu li to te sevdalinke, pjesme iz srca i čemera?

Pešter je visoko, među oblacima, sa svojim Moranima, Lađevcima, Sjenicama, Melajama…

I Bosna je visoko, to je Moja zemlja u meni, sa svim stećcima i beharima, i bosanskim jezikom. Tako je, u najljepšoj poemi o Bosni, kazala jedna Emina Vučelj u Velikoj Kladuši. Lijepo i u srcu i u literaturi, i veliko, kao što je Bosna Velika i Lijepa.

 

Iz zbirke ”Sandžak i u njemu Sjenica” Muhameda Abdagića, naumili smo da pričom ”Avdija Muhadžir” apostrofiramo ljepotu i čari bošnjačkih pripovijedanja i pričanja, na onim sijelima i muhabetisanjima uz kahvu, uz kuhane krompire, po cijelu bogovitu noć – u velikom bošnjakluku, od Kladuše do Pešteri.

Velikan bošnjačke književnosti Muhamed Abdagić je bio motivisan, da napiše ovu priču, ljepotom bošnjačkog pripovijedanja i pjevanja, ljepotom onih narodnih priča i njihovom epskom semiotikom, sažetim pričanjem najljepšim hiperbolama, metaforama, najljepšim jezičkim epskim formulama, koje je kao student slušao i upijao svojim bošnjačkim srcem slušajući po Pešteri one lijepe narodne priče, slušajući sevdalinke iz kristalnih glasova bosanskog jezika, gdje svaka fonema zvuči kao dukat bačen na srebreni tas. Slušajući ove bisere sa jezika, Abdagić se poslužio vješto smišljenom metaforom, da svojim znatiželjnim sunarodnicima objasni šta je to književnost, šta je to umjetnost, šta je to lijepo u umjetnosti.

O ljepoti narodnih usmenih tvorevina znalo se odavno, ali je Milmanovo i Albertovo bilježenje epova i pjesama bjelopoljca Avda Međedovića pobudilo veliko interesovanje u evropskoj književnoj kulturi. Sem Milmana Parrya i Alberta Lorda, za bošnjačku narodnu baštinu ineresovali su se najveći evropski pjesnici i naučnici, još od Getea pa sve do Matije Murka, i do danas. Mnogi istraživači narodnog stvaralaštva iz bijelog svijeta dolazili su u Sandžak – da čuju pjesmu uz gusle, da slušaju priče na dugim noćnim sijelima, osobito one ramazanske i svadbarske, da vide bošnjačke Homere o kojima se mnogo pričalo u nauci. A ovdje, u mediteranskoj Arkadiji, mnogi profesori i istraživači, na univerzitetima i u institucijama, upućivali su svoje studente da idu u Sandžak i tamo zapisuju sve što čuju i vide – i pjesme, i priče, i riječi… Tako je i profesor Vido Latković upućivao svoje studente Muhameda Abdagića, Ćamila Sijarića i dr. da po Sandžaku zapisuju bošnjačke usmene tvorevine. Oni su ih zapisivali, nosili svojim profesorima, a oni su ih proučavali i, zatim, ostavljali u depoima rukopisa u SANU. Tako je, još mnogo ranije, učinio i pjesnik Osman Đikić u Hercegovini. Ali, nažalost, mnogo toga epskoga blaga Bošnjaka još nije objavljeno.

 

Abdagićeva priča ”Avdija Muhadžer” je egzemplarni primjer tzv. kratke priče, sažetog kazivanja velikog životnog platna. Ona je uzoran i antologijski literarni model i formula, kako se stvara umjetničko djelo sa malo jezičkog materijala, kako se jeziku daje njegova umjetnička moć i semantička gustina znakovnosti i metaforičnosti pripovijednog govora. Pričanje je upriličeno po modelu narodne pripovijedne tehnologije, umjetnička priča iskazana po formuli onih bajkovitih bošnjačkih kazivanja na sijelima i prelima. I po kompoziciji: reći sve što treba i koliko treba slušaocima, reći priču u priči, postaviti joj ideju i pouku, da se slušaoci naslušaju i da, na kraju, uzdahnu zadivljeni zavođenjem sadržaja i ljepotom epske stilske semiotike.

Abdagić priču počinje onom epskom intonacijom kojom su narodni pripovjedači počinjali svoje kaže i bajke: Bio jednom jedan čovjek… Pričanje je tipično za bošnjačku sociokulturnu sredinu i jezičku mapu. To je, u ovom diskursu Sandžak, njegov epski vrh Sjenica, tamo gdje su zime duge i kada se dužina budnog fizičkog stanja prekraćuje pričanjem i maštovitim spajanjem prošlosti i sadašnjosti, tamo gdje se majsko cvijeće dočekuje mitskim svečanostima, tamo gdje je svako drvo kultna instanca. U ovom balkanskom Sibiru njegovi Pešterci, glava zamotanih u bijele čalme, liče na mermerne stećke i ledene stele, vuka hvataju rukama, rvu se sa medvjedima,  goloprsi provlače se kroz vjetrove i smetove. Imaju svoje etičke zakone, ljube su crnooke i dječne. Kuće su pune raspojasanih dječaka i djevojčica. Niko ne kaže da nema onoga što Bog daje. Bogumili su, po tradiciji, vjeruju da je Bog Sve i Svuda, u munjama, u zavjesama kiše i vjetra, u svakoj travki.

Abdagić započinje svoju priču pričanjem kako nastaju te maštovite pešterske priče, ”s večeri… duboko u noć, u pričama,  predavali su se mašti”, okupljeni u  musafirskoj sobi, gdje eglenišu – u jednoj muškarci, u drugoj žene. Pešterska etika je na vrhu tradicionalne kulture. Zna se ko je ”čoek” a ko žena, ko je dijete, koliko se njeguje kult majke, običaja, porodičnih odnosa, ubjeđenja… Stoga su Abdagićeve pripovijesti velika sociologija života i gorštačke kulture.      

Tako, okupili se Pešterci u kući Bilal-efendije, došao i školarac – student Jusuf i svi ga uvažavaju i smještaju na minderu uvrh sobe. E, školarac! Taj sve zna, pa ga o svemu zapitkuju. I ono, A šta ti je to ta književnost? Školarac Jusuf je i sam književnik, sve zna, no kako da im objasni a da ga razumiju. U to, stže Avdija Muhadžer, Bog zna otkuda je, ali tu se zatekao, na Pešteri, u Sjenici. ”Avdija je bio visok čovjek, ali ne uzak nego nekako pljosnat. I bez stomaka, kako bi se reklo”. Dakle, opis lika na najvišem estetsko-književnom nivou, sa malo leksičkih poteza – i stvori se ljudina, stijena, karakter, tip. Taj Avdija je još i aed, pripovjedač iz prvog reda homerovske tradicije. Svi ga kao takvog uvažavaju, dolaze da ga slušaju, da im bez gusala otpjeva i veliki ep, neku krajišnicu, izmašta neku bajku, ili ispriča priču koju mu je pričao djed, a ovom djedu njegov djed. Sve su zjenice usmjerene i uši načuljene prema Avdiji. Sada su se i Bilal i školarac petvorili u makovo zrno, svi su makovo zrno. Samo je Avdija ljudina, gromada, kameni obelisk. Ponamesti se malo ma minderu, i krene sa pričanjem: Bio jednom jedan … A Pešterci se ponagnuli naprijed, sejire po Avdiji, i slušaju, sami se unose u sadržaj i radnju priče, zamišljaju sebe kao glavnog junaka, i na kraju dodaju ono bošnjačko ”Aih, junače! Neka ti dika!”

I poslije tako ispričane priče, lijepo i potanko, zanosno odslušane, upijene svake riječi, Jusuf se okrene svojim Peštercima i mirnim tonom kaže: ”E to je ono… to je književnost, to što vi slušate, a književnik je Avdija, da ga na svijetu takvog nema”.

Tako je lijepo ispripovijedao mnoge priče Abdagićev vršnjak i zemljak Ćamil Sijarić, naprimjer one ”Bunar”, ”Koza”… Tako danas pripovijeda ona ljudina Redžep Nurović iz Lukra kod Pazara, one priče sa aseveritivima tipičnim za bošnjačku narodnu gramatiku i bošnjačku narodnu stilistiku.

 

Čitalac ima pravo da pita zašto su pisci ovoga eseja spojili Abdagićevo epsko pripovijedanje i lirsko kazivanje Emine Vučelj, iz Kladuše, čiji su porodični korijeni na Pešteri, negdje iz egzotičnih Morana kod Theutona (a može se, lorkinski, prepjevat i kao El Moreno, kao što je theuton etimon imena Theuta, kao što je leqe etimon leksičkoj formciji Lađevac, kao što je Moravac…).

Oba su autora Pešterci, Bošnjak i Bošnjakinja, pjesnici po talentu.

Emina je napisala najljepšu pjesmu Bosni, svojoj zemlji, pokupila sve njene stećke i uzidala ih u svojem srcu. A ko bi drugi tako lijepim glasom zapjevao o Bosni nego ona Šantićeva Emina, i ova iz junačke Kladuše. Emina Vučelj, a Vučelji su porijeklom Pešterci, oni što vukove rukama hvataju, oni orlovi što kruže iznad Uvca i Pešterskih širina.

Eminina pjesma ima najljepši naslov: Moja zemlja u meni.  Sintaksema koja je stilizovana u srcu, u ženskom sentimentu, semantički izrasla iz tokova krvi koja brizga mladim damarima Bošnjakinje, iz memorije i osjećanja, po narodnoj metodologiji po kojoj su nastajale sevdalinke, i pjesme o ljubavi prema zavičaju, i pjesme o mitovima koji još traju u svijesti Bošnjaka a čiji je vrhunski sem u eponimu Bosna.

Emina je ovu pjesmu sročila u prozi, ispričala lirskim jezikom, načinila najljepšu poemu prozne iskazanosti. Ovo je, teorijski oslovljeno, jedna velika poema prozne jezičke oblikovanosti, jezikom koji liči na šumove bosanskih rijeka, jezikom cvijeća sa bosanskih livada, jezikom toplih vjetrova. Zaista je, ono što čini ljepotu ove poeme, njen jezički milje i njena jezička slikovnost, metaforičnost, zvukovnost. Iz njenih riječi i redova koji su, u drugačijem rasporedu sve  stih do stiha, reme stilogenog smisla, apoteoze Bosni, stećcima i onim rukama što mašu sa tih kamenih knjiga sa porukama i blagoslovima.

Emina, pjesnikinja po sentumentu i unutrašnjem pozivu, ovako počinje svoju poemu o Bosni – Zemlji u meni: ”Na stećcima ruke mojih predaka mirno podignute, raširenih prstiju. // Kao da nam mašu. //   Kao da nas pozdravljaju, //  ili nas zaustavljaju.”

Lijepe su te ruke naših predaka, mirno podignute mašu svojim potomcima, kazuju slobodu raširenim prstima – u rukama nema oružja u potaji. Mašu i pozdravljaju, zaustavljaju putnike, pozdravljaju, pripovijedaju.

Tako, i te male priče po kompoziciji, velike su po sadržaju. I to je književnost, to je bosanski jezik, nemušti – onaj sa  stećaka, sa amorfnih kamenova, sa sakralnih mogila, sa ćenara  bogumilskih kuća.

Emina veli: ”Ako nam mašu, onda žele da nam kažu:  – Tu ste, sretno vam na zemlji svojoj, zemlji predaka koji nikome nisu činili zlo, već živjeli na ovoj zemlji čuvajući svu njenu ljepotu i dobrotu…” Šta bi ljepše moglo da se kaže o tim bogumilskim rukama, o toj zemlji zvanoj Bosna, o precima koji nikome zlo nisu činili, a stradali su od zlih naumnika što su po ovoj zemlji lovili ljude, robili Djeve i prodavali ih po mediteranskim trgovima. Ko bi sačuvao svu tu ljepotu i dobrotu već samo bogumili, i srce one šantićeve Emine, i one sa junačne Kladuše.

Eto najljepše pjesme o rukama, priče o pričama, bajkovite, slikovite, maštovite – ali historijski realistične, stvarne. Bile su te ruke žive, pozdravljale su dobronamjerno, brale bilje pored bosanskih rijeka, vezle cvijeće na mendiljima, djeci ušivale u košulje vukove zubiće, milovale ptiće u gnijezdima… Te ruke bogumilske – šalju nam takođe bogumilske poruke: Ovo je vaša zemlja, tu ste – tu i ostanite. Prepisujte jezik, govoite ga, čuvajte ga. I mi smo ga čuvali ”hiljadama godina, u ovoj Bosni brdovitoj, plahovitoj, stjenovitoj, ali toploj, pa kao da joj njedra  počinju od Bužima sve toplije do Mostara. Skrila nas u svoja njedra od Une do Neretve, od Save do Drine …”

”Aferim!” – kažu nam ruke sa stećaka …

Tako je bilježio i onaj pjesnik nad pjesnicima – Mak Dizdar. I bio je dizdar jezika i njegove bosanske ljepote, bošnjačke – bogumilske, kao što je ljepotom očarala Kotorane, i Mlečane, ona bogumilka Djevena 1436. godine. Pa sve do danas, glasom i gledom do one Šantićeve bajke Emine u mostarskoj bašči, kod onog Mosta kojem Trebinjac Meho Baraković ispjeva najljepšu pjesmu, gore u Bolnasu, u bolesnom Bolnasu. I razbole se naš Meho, a za kim nego za Bosnom. Eto, zašto je volio Mostar, zašto Emina Vučelj voli Unu i Neretvu, i Bužim, i Sarajevo, i Drinu… i Pešter… Pa napisa sevdalinku Bosni, na stećku, sa rukama koje mašu, i pozdravljaju.

Rečeno je, kada dođeš do Drine, ili Une, ili… – onda izuj obuću, jer ulaziš u Bosnu, zastrtu cvijećem. Takvu je u pjesmu stavlja i poetesa Emina.

Pa neka se stide one bradate spodobe što udariše na Bosnu čije ruke mašu dobronamjernicima, i pozdravljaju. To su ruke i današnjih bogumila, dobrih Bošnjana.

”Bosanci, vitezovi visoka čela i uzdignute glave…”, emocionalno zapisuje pjenikinja Emina Vučelj. Srebrenica je uzvišena, stoji visoka čela, uzdignute glave… I one srebreničke majke, i ona Majka Hrabrost – Fata Sokolović u Bijeljini, i cijela Bosna, i njeni stećci. Časno i viteški, i ona djeca u sarajevskim  parkovima, i oni što još plove Drinom… Za njih je Emina napisala Šehade, za njihove uzdignute ruke i raširene prste. Emocionalno, pjesnički, srcem i dušom, dostojanstveno – lirskim vezom.

I to je književnost, to je umjetnost  – za sva vremena.  

  

Pa kakva je to poetska podudarnost između pričanja Muhameda Abdagića i pjevanja Emine Vučelj? Jeste isto, sve je bošnjačko, ispisano bosanskim pismom i jezikom, umjetnički na visini epa, homerovski – kod Abdagića, lirski – pjesma nad pjesmama, bogumilski, apokrifno – poput onih pjesama koje je u biblijsko vrijeme ispisivala ona Sulamka, djevojačkim sentimentom – svojim vinogradima, svojim vrtovima.

Pa i Bosna je veliki vrt u Evropi, ona je jedina Bosna, nema druge nigdje u svijetu. U njoj leže bogumili, pišu apokrife po stelama, na pločama, po Piramidama Sunca i Mjeseca. Bosna ima svoje Visoko, ima svoj Stolac u kojem stoluku bogumili Maka Dizdara, ima svoju Kladušu u kojoj su Mujo i Halil, ima Tala, ima Hasanaginicu… Svi su u pjesmama, u epovima i sevdalinkama.

Abdagić i Emina su potvrdili stvaralački genij bošnjačkih aeda. Bosna, Zahunlje, Pešter su obujmljeni jednom lingvističkom, epskom, lirskom izoglosom, i u narodnoj priči i u pisanim djelima – po istom urneku – lijepo i srdačno – da sve bude književnost.

I to je književnost, kako reče onaj muhadir Avdija, u Sandžaku u kojem je onaj vrh nad vidicima –  zvani Sjenica, i Pešter sa svojim stećcima i kanuima na Lađevcu, onim u sakralnim mogilama, ugljenisanim u vremenu. Ostavljali su ih bogumili, Iliri, Kelti, Stari Grci… Današnjim bogumilima, da o njima pišu pjesme, epove, apokrife.

         ”Ja, dobra Bošnjakinja, // zaklinjem se, Tebi, Bosno, (…) // Željet ću da // na svom koncu // mjesto u prah // prijeđem sva u zvijezde. (…) // skujem čun-prevoznik // preko Modre rijeke.”

Ovaj zavjet Bosni i njenoj Modroj rijeci upućuje Bošnjakinja Emina, onako kao ona Šantićeva u vrtu zvanom Mostar, kao ona Emina iz đulistana pored Ibra, u Rožajama, kao ona Djevena iz 1436. – bogumilskim ajetima, mitski – da se njen ovozemaljski polen pretvori u zvijezde, u svjetlost, da i njene ruke sa stećka mašu nekoj budućoj Emini, Bošnjakinji sa Modre rijeke, sa Ibra, sa Ljudske rijeke kod Rasa, sa Lima.

Ove briljantne stihoreme mogle su da poteku samo iz srca Bošnjakinje, onim jezičkim i misaonim mlazevima kojim su u Bosni tekle sevdalinke, koje u svojem poetskom etimonu, na prvom mjestu, čuvaju onu najveću ljubav – prema Bosni. Jer samo u Bosni može da ovaj uzvišeni čin motivče ovakvu silinu osjećanja, ljubavi, i energiju koja ne tinja, onu bosansku snagu duha i jezika.

 

Emocije pjesnikinje motivisane su ljepotom i dobrotom bogumilske Bosne, bošnjačkim ponosom i prkosom: ”Ima li što ljepše od (ove) zemlje, od slobode, od mladosti? // (…) // Djeca kao cvjetovi // Djevojke kao golubice (…) // dunje mirisne”…  Ovo su epitafi za stećke po Bosni, ispisane rukom Emine Vučelj, isto onakvi kakve je ispisivao Muhamed Abdagić, i kakve ispisuje Bisera Suljević (”Pešter”).

U ovoj Emininoj proznoj poemi, slijede sve emotivniji, impresivniji, poletniji stihovi, i psihološki vrh o mjestu i dužnosti pjesnika, zadivljenog ljepotom hiperbole i personifikacije zvane Bosna, velike metafore  za kontinutet  života njenih vječnih bogumila – onih sa Radimlje i onih sa Srebrenice. Razlika među njima je samo u vremenu, a istovjetnost je u veličini ljubavi prema ovoj Ponosnoj Zemlji.

”O Bože, gdje sam tu ja?” – pita se pjesnikinja, emotivno – do vrha svoje čulnosti.

”Ostajem ovdje, (…) // da pišem svojoj i o svojoj Bosni”.  Da pjevam ”Gordost // Slavu // Ljepotu imena” Bosna.

 

Tako piše jedna mlada pjesnikinja iz Kladuše, porijeklom iz Morana na Pešteri. Tako je pisao Muhamed Abdagić svoje bodlerovske metafore, svoje pešterske poeme ”Iza Moreno”, i svoje simbole za pešterske stećke.

Eto, to je književnost, rekao bi i onaj Avdija Muhadžer, i onaj Redžov junačina Hrusto iz Lukara kod šeher Pazara.

 

Zaključak

 

Muhamed Abdagić je bard sandžačke bošnjačke književne tradicije i sandžačke jezičke kulture uopšte. Uz njega stasava nova generacija književnih stvaralaca, kakve su i bošnjačke poetese Bisera Suljević i Emina Vučelj.

U ovom zaključku podsjećamo da bi u novopazarskom parku, u blizini Biblioteke i kule Motrilje trebalo obilježiti mjesto na kojem je umro veliki pjesnik i pripovjedač. U ovom kontekstu, trebalo bi promijeniti naziv dosadašnje biblioteke i imenovati je Biblioteka ”Muhamed Abdagić”. To je bošnjački dug prema velikom piscu.

 

Istaknuta slika: Foto: Nedžib Vučelj, Bužim, Bosna i Hercegovina



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Džeraldina Delić: Čovjek je hram (iz knjige „Ispod crvenog mjeseca“)

Čovjek je hram priča iz knjige „Ispod crvenog mjeseca“- autor Džeraldina Delić   Ljepota življenja je u različitostima i poštovanju različitosti. Mnogo je primjera, a jedan od njih je bijeli tanjir od porculana...
by Redakcija
0

 
 

Draško Došljak: O knjizi Branke Bogavac ”Susret je najveći dar”

Prof. dr Draško Došljak   BRANKINA KNJIGA DUHOVNOG PUTOVANJA (Branka Bogavac: “Susret je najveći dar”, Narodna knjiga – MIBA books, 2019)   “Volim memoare, jer su u njima ljudi koji su postojali...
by Redakcija
0

 
 

Said Šteta: Vilenjak

Said Šteta   VILENJAK     Zavlačio je kratke prste ispod jastuka i pokupio sve uzdahe što je čuvala k’o perle crne tiho, koračao je na svojim  željama,  da ne bi šuškale ostavio je nade umjesto svile ...
by Redakcija
0

 

 

Božidar Proročić: Razgovor sa Brahom Adrovićem

RAZGOVOR O KULTURI SA BRAHOM ADROVIĆEM KNJIŽEVNIKOM IZ BERANA Razgovarao: Božidar Proročić Gospodine Adroviću, rođeni ste u Donjoj Vrbici, (Bihor) kraj iz kog su potekli mnogi poznati pisci. Šta je za Vas značila knjig...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Željko Sekulović: ”Treba mi riječ”

OSVRT NA ZBIRKU POEZIJE ŽELJKA SEKULOVIĆA ,,TREBA MI RIJEČ” Piše: Božidar Proročić Željko Sekulović je svojom prvom zbirkom poezije ,,Treba mi riječ” zakoračio u poetski svijet svojih misli i snoviđenja. Na samo...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona