Ljepota i bogastvo Ukrajine, ogleda se posebno u njenoj književnosti. Predstavljanje ukrajinske emigrantske književnosti, crnogorskoj javnosti predstavlja značajan doprinos u afirmaciji bogate kulturne i jezičke baštine jednog naroda. U isto vrijeme to predstavlja i izazov, da upoznamo malo ili slabo poznate književnike, Ukrajine kod nas. Samim činom pisanja o bogatoj književnosti Ukrajine ispravljamo jedan vid neopravdane kulturne zapostavljenosti, kod nas. Zašto je Ukrajinska književnost bila tako dugo »sakrivana« od Evropske knjževnosti. Ukrajinska književnost i ukrajinski jezik, bili su pod čvrstom i strogom, cenzurom Rusije. Kroz sistem nasilne rusifikacije Ukrajine pokušava se kroz dugu istoriju, uništiti njen kulturni identitet, njena književnost, a posebno ukrajinski jezik. Sami cilj je da se asimilacijom, izbriše bogato kulturno nasleđe jednog naroda. Još u istorijskom razdoblju ruskog Cara Petra I, 1720. god, izdaje se ukaz, o zabrani štampanja novih knjiga na ukrajinskom jeziku,u štamparijama u Ukrajini. Istim ukazom ispravljaju se jezičke razlike, u svim novijim izdanjima, starih ukrajinskih knjiga. To je urađeno da se nebi razlikovale od ruskog jezika.
Bez obzira na česte pritiske Rusije i njenog viđenja kulturne politike, ukrajinska knjževnost, je nastavila da se razvija. Svi ukrajinski književnici, koji su se trudili da kroz svoja djela, afirmišu svoj kulturni identitet, i jezik svoju etničku pripadnost, bili supod jakim udarom Rusije. Smatrali su ih destruktivnim elemntima, nacionalistima, tako da su bili nemilosrdno proganjani, ubijani zatvarani u logorima smrti. Zbog jake političke dominacije Rusije u dugom istorijskom razdoblju, ne zna se tačan broj stradalih intelektualaca Ukrajine. Sovjetska Rusija u svojoj »Pravdi« dnevnom listu iz 1951. godine, izdaje publikacije usmjerene protiv ukrajinskih pisaca. Optuženi su bili za izražavanje domoljublja, prema Ukrajini, između ostalog i u godinama otpora njemčkoj okupaciji. Pritisak tada jedinstvenog SSSR-a nastavlja se i u narednim godinama. Pa tako već 1958. godine, izlazi naredba CK KPSSR-a o neobaveznom učenju ukarajinskog a o obaveznom učenju ruskog jezika. Čime se vrši dodatni pritisak i marginalizacija ukrajinskog jezika.
Tragična sudbina zadesila je mnogobrojne ukrajinske knjževnike. Prema podacima koji nisu u potpunosti tačni, u vremenu Staljinovih političkih čistki pa i nakon njegove smrti, broj stradalih ukrajinskih književnika, intelektualca, i intelektualne elite Ukrajine prevazilazi broj od dvjesta. Na suđenjima ukrajinski knjževnici su bili optuživani za terorizam. Bez mogućnosti realne odbrane, jedina im je krivica bila objektivno što su pisali i stvarali, na svom jeziku, i što su propagirali ukrajinski kulturni identitet. Jedan od preživjelih pisaca iz tog perioda je i Jurij Lavrinenko. On je preživio gulage smrti, i sačuvao ručno napisane pjesme, poeziju i svoja bolna i upečatljiva iskustva o stradanju u jednom vremenu objavio u antologiju pod imenom »Strijeljani«. Njegova poetska ispovjest je bolna, pretočena kroz najdublja osjećanja svih strahota koje je preživio, ali i stradanja svojih bliskih prijatelja.
Mlada generacija ukrajinskih književnika, sa samog početka šezdesetih godina, osjeća duboku želju da svoje stvaralaštvo obogati, novim idejama, u knjževnosti, novim pravcima, i istinskom pristupu novim pogledima na stvalaštvo. Pa se na tom novom pravcu ukrajinske emigrantske književnosti, koji se još naziva i »Praška škola« pojavljuju: Jurij Lypa, Evgen Mlanjuk, Olena Telyiga, Jurij Dragan, Oleg Oljžyč. Ova grupa istaknutih, ukrajinskih kniževnika njegovala, je posebnu filozofsko-istorijsku misao. Njihov glavni motiv u djelima bio je, domovina. Njihova opsesija kulturnom borbom na oživljavanju Ukrajine. U istom momentu oni kao prognanici kao emigranti duboko pate. Kroz svoju patnju ispisuju najljepša djela i čekaju trenutak kada će Ukrajina vaskrsnuti. Oni osjećaju duboku povezanost, prolaze lične traume, prognanika. Teško je biti emigrant u tuđoj zemlji, ponižen ostavljen i zaboravljen. Posebno jaku književnu emigrantsku grupu, imamo koja je djelovala u SAD u Njujorku sa nazivom »Slovo«. Pripadali su joj: Vira Vovk, Bogdan Rubčak, Emma Andijevska, Jurij Tnavsjky. Njihova književnost je modernistička, sa posebnim i jakim ličnim, pečatima emigracije. Podstaknuti ovakvim djelovanjem, ukrajinska književnost početkom šezdesetih godina, dobija svoj preporod.
Jedna od književnih grupa, koja je imala poseban i značajan doprinos je i »Šistdesjatniki«. Pripadali su joj istaknuti književnici: Lina Kostenko, Ivan Drač, Dmytro Pavlyčko, Mykola Vingranovsky, Vasilj Symonenko. Njihov rad obilježio je posebna načela književnog otpora, afirmacije i borbe za ukrajisnki jezik. Svojim djelovanjem doprinose nastanku disidenskog pjesništva, Ihora Kalinca, a posebno Vsilja Semenoviča Stusa, jednog od najpoznatih boraca, za ukrajinski jezik, književnost i ljudska prava. Stus će svojim ličnim stradanjem, isplesti sebi, oreol mučenika, i stradalnika, oreol pravde i istine oreol vječite borbe do svog samog fizičkog nestanka. Njegova će poezija i njegov »krik« biti simbol otpra Rusiji u težnji da se uguši svaki kulturni pokret i kulturni identitet Ukrajine.
Vasilj Semenovič Stus
Značaj ukrajinske emigrantske knjževnosti je veliki. Doprinsos najznačajnih književnika u emigraciji da se afirmiše književnost, kultura i jezik Ukrajine je veliki i nesebičan. Njihove lične traume njihov bol i njihov otpor je bio možada jedini pravi »krik« u tadašnjoj duboko podijeljenoj Evropi, ali i van njenih granica. Ukrajinska kniževnost je zahvaljujući svojim književnicima i emigrantima sa početka šezdesetih godina dala jako veliki zamah, da se progovori o traumama svog naroda kroz pisanu riječ kao jedino sredstvo borbe intelektulaca. Kulturni identite ukrajinske emigrantske književnosti ima izuzetnu snagu koja plijeni svojom ljepotom i dan danas.
__________________
Istaknuta slika: Mariya Matos
