Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Eseji

29. Maja 2013.

Ćamil Sijarić: Voda ne stari, star je samo Ohrid (Foto)

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

U susret sto godina od rođenja Ćamila Sijarića (1913-2013)

 .

Ćamil Sijarić

 

.

VODA NE STARI, STAR JE SAMO OHRID

.

Ćamil Sijarić

Ćamil Sijarić

Čitao sam u knjigama da je Ohridske jezero jedno od najstarijih u Evropi; da ih je vrlo malo koja su nastala kad i ovo; otud su u njemu školjke i ribe kakvih nema u drugim vodama. A to sve znači da je ovo jezero jedan starac među starcima… Da u vrijeme kad je nastalo zemlja oko njega nije bila ovakva kakva je danas. Da mnoga brda, polja i planine nisu nikako ni postojali. Da se ne zna šta je tada bilo i kako je bilo – ali da je ovo jezero bilo.

No – na njemu se vijekovi ne vide, ne vidi se njegova starost – jer voda je uvijek samo voda i vrijeme na njoj ne bilježi se – šta više: čini se da je uvijek mlada i da će mladom i ostati… Gledamo je – to jest gledamo pred sobom jezero, i ništa tada ne vidimo do da je to jedno jezero. Nekad davno slila se tu voda i gdje se slila – tu i ostala… Tu i ostala – a došao čovjek na njene obale i nastanio se. Jednostavno, iz potrebe da je blizu vodi: da po njoj brodi i u njoj ribu lovi. A ovdje je lovio – a i danas to čini, i ribu, i biser.

Bilo sa tim kako mu drago, tek ovo jezero pred Ohridom i nešto je drugo: ono je jedno ogledalo u kojem ovaj grad ogleda svoje lice. Ono kao da i jest tu – da se u njemu ogleda Ohrid. I tu – u ogledalu njegovom, ovaj grad treba i gledati. Jer on tada ne izgleda stvaran, nego liči na nekakav prividan grad – na sliku naslikanu nekad davno, rukom starih slikara iz Ohrida, a na licu vode – na jezeru.

Ponekad slika ovog grada na površini jezera – to jest u njegovom ogledalu, treperi toliko da je jedva uhvatljiva. To obično biva noću – kad je nebo puno zvijezda, a grad pun svjetla, pa se voda, zvijezde i grad sliju u jedno – u staro srebro starih kujundžija, iskopano ovdje u Ohridu, a za gledanje…

Ima gradova u kojima se ima šta gledati, a Ohrid je jedan od njih, u kojem je sve za gledanje. I dovoljno je učiniti samo jedan korak pa da zastanete, da nešto vidite… Mogu to biti samo neka vrata, neka kapija, neki prozor; vrata kroz koja se dolazi iz nekog davnog vremena u ovonaše vrijeme, prozor kroz koji se gleda u dubinu vremena, kapija kroz koju su prošli vijekovi…

Ima gradova koji nas navode da mislimo na njihovu prošlost: na to kad su nastali, zbog čega su nastali i kako. Ti gradovi su kao kakvi starci – sa godinama, sa borama, sa pričama o sebi. Priča ovog grada duga je! Počinje iz davnih – iz tavnih vremena; tamo negdje iz srednjeg vijeka. I nije mala, nego velika; velika zato što su u ovom gradu napisane prve knjige, islikane prve slike, ispričane historije… Otvorene su tu prve slovenske škole i slovenskom azbukom ispisane slovenske knjige. Hodočašće za umne, pribježište za učene, sastajalište za pismene, radilište za neimare, učionica za đake, zborno mjesto zanesenjaka – sve to, i tome slično, bio je ovaj stari grad u svojim starim godinama… Danas je gotovo nemoguće i zamisliti te daleke – davne vijekove kad je sav ovaj grad Ohrid bio jedna škola, jedan đak! I ko umije da ga gleda, taj će u njemu najprije vidjeti ono što je stvorio ljudski duh: što je ispalo ispod pera, ispod kista, ispod čekića… Čini se da nigdje nije tako lijepo složen kamen na kamen, slika naslikana, knjiga napisana – kao nekad ovdje u Ohridu. Pa je zbog toga i cio grad kao jedna jedina građevina, jedna slika i jedna knjiga… Tako ga i gledamo: i kao sliku, i kao knjigu, i kao građevinu.

Može biti da je to zbog ugodne klime, ili zbog jezera, ili tvrdog grada Samuilovog, ili zbog ravnog i plodnog polja, što je kujundžije, rezbare, zanatlije od svakog zanata, vještake da u drvetu, kamenu, srebru, bakru, zlatu čuda načine, što je sve takve majstore primamilo da ovdje žive. Oprema za junaka: puška, sablja, handžar; oprema za nevjestu: tepeluci, belenzuci, dukati, prstenje; oprema za konje: sedla, aše, bilani, rahte i pafte odavde su išli u svijet, i bilo je dovoljno samo reći da ih je izradio majstor iz Ohrida i da im se mahana ne traži. A to znači: ne samo da je bio lijep grad, nego je bilo lijepo i sve što se u njemu izrađuje. Prema tome: samo majstori od ukusa i ruku vještih mogli su ovdje jesti hljeb. Ko nije bio među najboljim, taj je tražio drugo mjesto. Jer Ohrid je bio za odabrane. Za strpljive radnike, za prste uvježbane. A to je dolazilo otuda što se, tokom dugog vremena, u ovom gradu stvorio ukus za lijepo, što je oko umjelo da gleda, a ruka da mjeri. Ali ne metrom i aršinom, nego osjećajem – a kad se nešto osjećajem mjeri, onda se stvara djelo umjetničko.

I cio je ovaj grad jedno veliko umjetničko djelo. Stvorio ga je njegov građanin, zato što je bio stvaralac. Mjera mu je bila on sam -čovjek, i sve je ovdje stvoreno po ljudskoj mjeri. Zato ništa i nije otišlo u visinu- više nego što treba, a ni u širinu – širu nego što treba; pa otuda utisak da je sve skromno, sve prema čovjeku i za čovjeka. Može biti da je samo tvrđava Samuilova – koja zauzima cio brijeg u Ohridu, iznad svih mjera kojim čovjek mjeri – jer ona je jedna od najvećih u cijeloj zemlji Makedoniji. Velika je kao i mnogo što-šta iz srednjeg vijeka i može se reći – koliko i strah koji je vladao u tome vremenu. Dovoljno je reći da na ovoj tvrđavi zidovi idu u visinu i do cijelih petnaest metara, pa da se odmah zaključi: da je i strah tako išao i da se – u vremenima nesigurnim, zidinama i kulama moralo braniti. A koliko je neprijatelj navaljivao na jedan bogat grad kao što je Ohrid, koji je uz to bio prijestonica cara Samuila, nije potrebno napominjati. Stoga je – živjeti ovdje u zidinama, značilo živjeti na mjestu sigurnu – i za glavu, i za imovinu. Zahvaljujući toj sigurnosti, ovdje su – vrlo rano, i izgrađene, za ono vrijeme vrlo velike, a za sva vremena vrlo skladne crkve: Sveti Kliment u devetom i Sveta Sofija u jedanaestom vijeku. Zahvaljujući svojoj tvrđavi, a i tome što je bio na vrlo prometnom trgovačkom putu, Ohrid je malo kad nazadovao, vrlo rijetko stagnirao, a najčešće napredovao i razvijao se – tako da je, prema putopiscima koji su ga posjećivali drugom polovinom sedamnaestog vijeka, imao šest stotina kuća, puno dućana, magaza, hanova, karavan-saraja i hamama. Kažu, zatim, da je cio grad izgrađen od kamena i cigle – da je skladan, lijep, bogat, pun robe, voća i povrća, ali ipak da je u njemu najviše ribe, koja je stizala čak do Carigrada. Kažu, da se u njemu izrađuju velike količine baruta, i da se njegovi noževi prodaju gotovo na svim trgovima Evrope. Zatim: da gradovi kao Solun, Venecija, Lajpcig, Krim i drugi nisu predstavljali nikakvu daljinu za trgovce iz Ohrida. Odnosili su tamo ono što se ovdje proizvodilo, a i ono što su kupovali na Istoku i prenosili u Evropu. Putujući – oni su vidjeli i Istok i Zapad, i ovdje – u svoj Ohrid, donosili ono što im se tamo najviše svidjelo, a najprije stvari umjetničke – koje su, kasnije, njihovi majstori i sami stvarali. Stvorio se tako, tokom vremena, jedan izvanredan ukus za lijepo – i išlo za tim da sve bude lijepo što se ovdje u Ohridu gradi.

Ostalo je to do dana današnjeg. I cio je grad kao jedna kutija, iskovana od stara srebra, isprana vodama svoga jezera. Ohrid i treba gledati zajedno s jezerom, jer tek onda jedna su cjelina. Jedno bez drugog nezamislivo je. Pa zbog toga i jesu jedno uz drugo. Gradi Jezero. Kao jednom rukom načinjeno oboje. Jednim kistom islikani, jednim perom ispisani.

1o (Custom) 2o (Custom) 3o (Custom) 4o (Custom) 5o (Custom) 6o (Custom) 7o (Custom) 8o (Custom) 9o (Custom) 10o (Custom) 11o (Custom) 12o (Custom) 13o (Custom) 14o (Custom) 15o (Custom) 16o (Custom) 17o (Custom) 18o (Custom) 19o (Custom) 20o (Custom) 21o (Custom) 22o (Custom) 24o (Custom)

 



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

SAMAD BEJ MEHMANDAROV, GENERAL PRED KOJIM SU VOJSKE PADALE

SAMAD BEJ MEHMANDAROV, GENERAL PRED KOJIM SU VOJSKE PADALE Piše: Božidar Proročić Samad Bej Mehmendarov (Azerbejdžanski:Sadıx Səməd bəy Mehmandarov bəy oğlu) rođen je 16. oktobra 1855. godine – 12. februar 1931 go...
by Redakcija
0

 
 

Nerkesa Kurpejović: Turcizmi u romanu Zuvdije Hodžića ”Gusinjska godina”

Nerkesa Kurpejović:   TURCIZMI U ROMANU ZUVDIJE HODŽIĆA “GUSINJSKA GODINA”, NJIHOVO PORIJEKLO I SEMANTIČKA KLASIFIKACIJA   Tema ovog rada je semantička klasifikacija turcizama u romanu Zuvdije Hodžića “Gusinj...
by Redakcija
0

 
 

Nataša Žurić: Brskovski groš u suzi Evrope

BRSKOVSKI GROŠ U SUZI EVROPE Piše: Nataša Žurić   Omrači se nebo. Krv, vihor ratnika, ukriše plač novorođenčeta. Ko si? Ja sam,  Autarijat, plahovita gorooko. Ilirski potomak. Napuštam tvoje doline. Ostaj poput...
by Redakcija
0

 

 

Alois Schmaus: „Ćor-Huso Husović“

Ranije se nije znalo da je kod muslimana nekada bilo profesionalnih guslara slepaca. kad sam prošle godine, septembra mjeseca putovao po Sandžaku, doznao sam uzgred, raspitujući se kod današnjih guslara za njihove učitelje...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Veljko Đukanović: Prećutana istina

PREĆUTANA ISTINA   „Kad se pokopa istina, kad joj se ne dopušta da kao biljka prodre na površinu, ona ne miruje, tada sakupi svoju moć i probije se eksplozivnom snagom.“ (Emil Zola)   Piše: Veljko Đukanovi...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona