Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Eseji

14. Aprila 2013.

Ćamil Sijarić: Vuk će i to zapisati

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

U susret sto godina od rođenja Ćamila Sijarića

 

Ćamil Sijarić

 

VUK ĆE I TO ZAPISATI

 

Nekakvo selo u Srbiji. Dan je lijep, ili ružan, ili se već i veče spustilo, uhvatila se tama – i pas pred kućom zalajao. Ima narodna poslovica: Kad pas pred kućom laje, treba vidjeti šta je. Domaćin je izašao i vidio čovjeka na konju. I drugoga, koji ga prati. Taj koga su skinuli s konja, bio je Vuk Stefanović Karadžić. Domaćin nije čuo da postoji nekakav Vuk Karadžić, ali taj je čovjek gost, i on će gosta dočekati poslovicom: Ko po tuđem selu luta, ili će ga pas ujesti ili će konak naći. I tu će poslovicu Vuk zabilježiti.

I eto gosta kod domaćina. Čuo je da domaćin zna narodne pjesme pa mu je zbog toga i došao. Gledaju se, tek koliko da jedan drugog vide. Oči domaćina idu na kosmate vjeđe gosta, na velike brkove, savijene u luk, na vrhovima zašiljene. Zatim mu oči idu na ramena i tu se najduže zadržavaju. A ramena u gosta su razvedena i jaka, kao što to biva u ljude koji se nisu dali u visinu no u širinu. S te strane, sa strane ramena, domaćin je gosta mjerio svojom seljačkom mjerom: kako bi taj čovjek bio dobar kosac – onaj koji pred sobom goni kosce, sve im šibajući kosom oko nogu i kličući: Ha za hlada…! Ali ništa od toga, jer taj čovjek je bez noge.

Ako su sjeli kod ognjišta, domaćin će prodžarati vatru, da je svjetlije. Ako su u sobi uz svijeću, domaćin će zapaliti još jednu, da je još svjetlije. Izviće fitilj u lampi, takođe da je svjetlije.

Ne znaju ime jedan drugoga, pa će gost:

– Meni je ime Vuk –  brzo prelazi na glavno, hoće domaćina da navede na pjevanje pjesama, jer je čuo da ih zna, i zbog njih mu  došao na konak. Ali navesti pjevača na pjevanje, za Vuka je bilo najteže. Znao je da oni imaju trenutke kad im se ne pjeva, da nisu zvono koje treba pogurati da zazvoni, da pjevaju samo onda kad im se duša popodigne… domaćin se brani, ne pjeva mu se:

– Umio sam ja nekad te pjesme. Pa ih ostavio, zaboravio. A šta će ti; ako nije ono: Dokon pop i goveda krsti. I vjeruje da se taj hromi čovjek iz dokolice digao da po selima zapisuje pjesme, jer nije ni za kakav koristan posao kad nema noge, do za te pjesme; hajd’ ovamo te uhvati ručak, hajd’ onamo te uhvati večeru, i zapiši pjesmu.

Vuk navaljuje, hoće pjesmu, a domaćin odbija, hoće razgovor o kući, o stoci, o čeljadima:

– Veliš da ti bijaše ime Vuk. To ime nedijevaju kad se djeca ne drže.

– Sva su moga oca i majke pomrla, Vuk će njemu. Nije znao da će upravo to podstaknuti domaćina na pjesmu.

– Pomrla su ta djeca od uroka, – domaćin će.

– Od uroka je umrlo osam kćeri Vida Maričića u Zagorju. Pa će – nesuđena punica nesuđenom zetu – Milić barjaktaru:

’’Osam ih je umorila majka.

Ni jednu ih nije pohodila,

Jer su jadne roda urokljiva –

Na putu ih ustrijeli strjela’’!

Ali se Milić barjaktar, taj silan junak od Prijepolja, za svoju nevjestu nije uplašio. Jaše konja, svatovi polaze – i evo šta bi:

’’Kad su bili gorom putujući,

Stiže urok na konju djevojku,

Pa govori do sebe djeveru:

Ljuto me je zaboljela glava,

Jarko mi je omrznulo sunce,

A crna mi omiljela zemlja.

To izusti i dušu ispusti’’.

Vuku nije trebala ta pjesma, jer on je nju znao, i navodi ga, kad je već počeo, na one koje nije čuo. Domaćin ne može dalje da odbija, jer ne valja gostu pokvariti volju, pa se još malo brani, ali pristaje:

– Cijelu pjesmu ti ne mogu istjerati. Grlo izdalo. Ali nešto malo moći ću, a ti me ne tjeraj dalje – i počinje:

’’Ja kako je grlo u djevojke:

Da je tmuša, da udara kiša,

To bi bila sjajna mjesečina –

Vidlo bi se za njim putovati

U po noći kao u po dana…’’ – i pjesmu tjera dalje. I kao što na suho grlo ide čaša pića jedna za drugom, tako idu i pjesme jedna za drugom. To je trenutak kad pjevač posagne glavu, nakrivi šiju, pritvori oči – i više nije tu, do tijelom; tu je samo doživljaj, događaj – i slika u koju se pjevač zagledao:

’’Gora gusta a planina pusta.

Viju vuci a štekću lisice.

Grakću gavre, a kliču orlovi.

Kroz lazine promiču medvjedi,

Prolijeću bjelogorske vile,

Bijele se kosti na gomile

Od dobrijeh konja i junaka.

Triest druga da uhvati tuga,

A kamo li nevina putnika…’’!

Tako, ili slično tome, bilo je sa pjevačima.

Sa ženama, sa seljankama, sa strancima ili mladim snašama, koje su znale kratke, takozvane ženske pjesme, Vuku takođe nije bilo lako:

– Prošlo je mene moje pjevovanje. Moje svakoje radovanje. Ostarala sam; ne mogu se ja podmladiti i tebi pjevati – što rekli: Kad ti zec prođe između nogu, zalud ti je za njim stezati koljena! No da se ja i ti pogodimo: načini ti mene mladom kao što sam bila kad sam djevojka bila, pa ću ti pjevati. Pojedina sa mnom nije mogla kad sam mlada bila. Putnik konja zaustavi da me posluša, tako je bilo moje grlo! A tebi palo na pamet da ti stara pjevam; pjevala ja dok pjevala…’’ No popij rakiju i hajd’ kud si naumio.

Vuk ne odustaje, jer starica je kao ’’arheološki lokalitet’’ koji treba razgrnuti i naći…

– Da me neko čuje pa da kaže: Nije baba imala kad da pomahnita, no sad kad je stara. Hajd’ kod mladih, one će ti pjevat; ti bi i od prosjaka hleba isprosio. Ali ću ti jednu ispjevati, a sramim se od same  sebe što ti stara pjevam. – I počinje, uz sjetu i žal za davnu mladost:

’’Oj djevojko, dušo moja,

Čim mirišu njedra tvoja?

Ili smiljem, il’ bosiljem?

Ili dunjom, il’ narandžom?

Oj Boga mi, momče mlado,

Niti smiljem, nit’ bosiljem,

Niti dunjom nit’ narandžom –

Nego dušom djevojačkom’’!

A upravo taj miris duše djevojačke – miris iz pjesama narodnih, Vuk je htio da opiše – da ga uhvati i u knjigu unese. Da ostane, da ne propadne, da u zaborav ne padne. Jer što se ne zapiše, zaboravi se – i kao da nije postojalo! Stiže svuda tamo gdje je čuo da neko zna narodne pjesme. Samotan je u tome što čini – jer je od svih korisnih poslova kojim se ljudi bave, izabrao taj nekorisni, to zapisivanje pjesama.

Zapisuje narodne pjesme po Srbiji: u kućama, u manastirima, na sijelima, na svadbama i slavama – svud gdje ih neko zna. U Srbiji je, a misli na Crnu Goru, jer i tamo se pjevaju pjesme i valja mu do njih otići.

Zapisuje izreke, jer one su – u cijelom narodnom stvaralaštvu – na najvišoj visini intelekta, uma i iskustva, i Vuk će ih zapisati onako kako ih je i čuo: ’’Što stari ljudi rekli: Car na cara bez velike neće.Dokle mudri ćupriju iznađoše, dotle ludi preko vode pređoše.Otkud ti je žena, otud ti i goveda mila. – U Crnoj Gori je, a misli na krajeve preko Save i Dunava, na Banat, na Vojvodinu – kad će tamo; misli na Bosnu jer i tamo se pjevaju pjesme:

’’…Oj jarane serdar Sulejmane,

Otkud tebi rane po prsima,

Po prsima i po srcu tvome?

Kad ja bijah carski akindžija,

Ja nagonih konja na Dunavo.

Na Dunavu lijepa djevojka.

Ja joj dajem sedlo i đogata,

Ona mene ni pogledat’ neće.

Ja joj dajem burmu pozlaćenu,

Ona burmu ni pogledat’ neće.

Ja joj dajem sablju pradjedovsku,

Uze sablju pa me bije njome!

Otud meni rane po prsima,

Po prsima i po srcu mome’’.

Ne razumiju ga: ni narod od kojeg traži – daj to što znaš, što u pjesmi, u priči, u poslovici imaš, da se ne zaboravi. Ne razumiju ga knezovi. Ni ustanici, među kojima je i sam bio ustanik – pa je, u tome svome poslu sam samcat, snage duha koliko niko drugi u toj zemlji i tome vremenu, a tijela prepolovljena! Bio je, upravo zbog toga što se bavi tim zapisivanjem pjesama koje slijepci i dokoni pjevaju, omalovažavan – reci mu dobar dan kad ga na putu sretneš i razmini ga; nije on jedini koji po drumovima besposlen ili mahnit luta, ima takvih po Srbiji… A on je – to jest taj koga svak razminjuje, to jest Vuk Stefanović Karadžić – sastavio veliku knjigu o svome narodu, o svome rodu – a taj bi mu narod, taj bi mu rod za tu knjigu rekao: Šta će ti to?! Jezičari će mu reći da kvari jezik, da uvodi seljački, čobanski govor. Neki bi voljeli da i bez te druge noge ostane, kako ne bi mogao nigdje da stigne. Ako su neki željeli da ostane bez para, želja im se ispunjavala: pa će u Beču, radeći na Rečniku, na zbirkama pjesama, na gramatici, stalno stanove mjenjati, jer gazdarice neće stanara koji nema da plati za stan. Jedan njegov prijatelj zatekao ga je u kuhinji – kako jednom rukom ljulja dijete u kolijevci a drugom piše, ali nesrećan s druge strane – roditeljske – jer umirala su mu djeca, jedva je stizao da neku od njih po kosi pomiluje.

Ne bi mogao objavljivati da ga nijesu pomagali: nešto njegovi prijatelji, nešto knez Miloš, nešto Kopitar i Rusi. Rusi su mu odali najveće priznanje: okitili su ga u Petrovgradu kolajnom i ordenom svete Ane, a on će: ’’O Bože moj! Ja jednu Anu već nosim o vratu – (svoju ženu Anu), a vi mi objesili još jednu Anu’’!

Najveća moralna podrška došla mu je od Getea. Pozvao ga je da mu dođe u Vajmar. Vajmar je republika, a Gete u njoj ministar, i najveći njemački pjesnik.

I evo dvojice u Vajmaru. Jedan od njih je starinom Hercegovac, rođen je u Srbiji, u tršiću – to je Vuk Stefanović Karadžić. Drugi je Bosanac, rođen u sarajevu – to je Simo Milutinović Sarajlija.

Gete nije ustajao na noge kad nekoga prima – to je poznato – ali je njima dvojici ustao i primio ih kao, izvjesno je, nikoga do tad!

Kako su bila obučena ta dvojica? Sima Sarajlija evropski – u pjesmi bi se to moglo reći: ’’Na njemu je gospodsko odjelo’’. A za Vuka bi se u pjesmi reklo: ’’Na njemu je bugar kabanica’’. Nije bila bugar kabanica, nego kabanica od meke tanke abe. Na glavi mu je bio crveni fes, kakav se tada u Srbiji nosio. Brkovi – oni njegovi, Vukovi, za koje bi se u pjesmi relko: ’’Dva mu brka ko dva teška luka’’ – a dolje, mjesto noge, štula od drveta. Od mjesta gdje se veže sa živim ostatkom noge, štula se stanjuje ka kraju i završava na šiljak. I eto ga gdje korača ka Geteu: onom zdravom nogom i čizmom na njoj, meko, a onom sa štulom i šiljkom na vrhu oštro, pa je to ličilo na ritam: čizma meko a štula oštro, i opet tako: meko pa oštro… Da se zamisliti: kako je sa tim ritmom ka Geteu koračala naša narodna poezija, i upravo toj tvorevini – tom našem narodnom pjesniku – Gete se, najveći pjesnik tadašnje Evrope, digao na noge! Gete je bio već dobro upoznao vukov rad. Pjesmu Dioba Jkašića dobio je od Grima, sa mišljenjem da na Zapadu ništa tako lijepo ne postoji. Šta je ispalo iz Vukove posjete Geteu? – To – da su njih dvojica, i sa njima Grim, otvorili vrata našoj narodnoj poeziji na Zapad.

Vuk: ’’Trudio sam se da nas strani narodi upoznaju sa najbolje strane. Vele da je Engels pisao Marksu: Živo učim srpski jezik i pjesme koje je sakupio Vuk Stefanović karadžić. A sve dotle smatrali su nas južne Slovene neistorijskim narodima. Još ću početi da se hvalim: da su me izabrali za doktora i člana u učenim društvima – u Moskvi, Krakovu, Harkovu, Beču, Petrogradu, Zagrebu, Berlinu – i da su jednom brodu na moru dali ime Vuk Karadžić. Da prestanem da se tim hvalim, jer ko se hvali, sam se kvari’’.



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Ermina Ribić: Esej o kratkoj priči Ive Andrića ”Mustafa Madžar”

Ermina Ribić   KROZ MRAK OD KRVI       Mustafa Madžar sročen je1923. godine, toliko vremenski daleko od Šekspira, a tako tematski blizu drami Magbet. Priča opisuje ratnika koji ne spava, čita knjige iz...
by Redakcija
0

 
 

Hodo Katal: O pjesmi ”Oče” Dine Murić

EKSPRESIONIZAM PJESME „OČE“     Pjesma OČE iz knjige BALKANSKI EVNUH, Dine Murić, (OKF.O.O. Cetinje, 2017.) svojom projekcijom u misaonom polju, razlikuje se od lirike koja se štampa na sunčanim, stjenovitim ...
by Redakcija
0

 
 

Aljo Smailagić: Hilmija Ćatović i atelje u Rožajama

Aljo Smailagić     HILMIJA ĆATOVIĆ I ATELJE U ROŽAJAMA     Hilmija Ćatović je moj školski drugar još iz gimnazijskih dana u Beranama. Bio je stariji za jedan razred, ali sam ga uporno pratio, pa smo ...
by Redakcija
0

 

 

Nejra Džananović: Roditelji kao prvi dječiji uzori

Nejra Džananović Roditelji kao prvi dječiji uzori Kako odgojiti dobro dijete; koji je recept za uspješno roditeljstvo; gdje griješim u odgoju djeteta  su pitanja koja svaki roditelj, koji teži da bude što bolji otac/maj...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Dr Nermin Begović o priznanju bosanske nacionalne manjine u Austriji

„Svjedočenje jednog Bosanca kao skromni doprinos priznanju bosanske nacionalne     manjine u R. Austriji“   Početkom osamdestih nas nekoliko odličnih učenika srednje škole iz Donjeg Vakufa, bili smo odabrani d...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona
 
Secured By miniOrange