Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Eseji

14. Februara 2021.

Ermina Ribić: Esej o kratkoj priči Ive Andrića ”Mustafa Madžar”

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Ermina Ribić

 

KROZ MRAK OD KRVI

 

 

 

Mustafa Madžar sročen je1923. godine, toliko vremenski daleko od Šekspira, a tako tematski blizu drami Magbet. Priča opisuje ratnika koji ne spava, čita knjige iz zelenog sanduka, svira zurlu, i bezdušno hiti u ubijanje koje okolina vidi kao puko junaštvo. Subverzija kojom odiše ova priča očituje se u naznačenoj samoći glavnog junaka. On nije od onih što nisu ni s ljudima, ni protiv ljudi. Naprotiv, sve što Mustafa radi prouzrokuje štetu ljudskom rodu. Glavni lik Andrićeve pripovijetke ide i ubija, iz Doboja u Sarajevo, pa u Rusiju, a onda u Slavoniju, i nazad u Sarajevo. Križni put ne simbolizira Mustafin način života, već ljude koji se nađu u njegovoj blizini. Svaka stanica na kojoj Madžar stane postaje stanica smrti i sodomiziranja. Poput zavodljivog pjeva sirena što ga je Homer opisao, i Mustafa bezglavo prati zveket oružja i poklike naizgled nevinog junaštva kasabe. Svako putovanje u književnosti i u životu donosi sa sobom neke promjene, no, u ovom književnom univerzumu, putovanje označava silovit rast senzibiliteta. Ovaj diskurs konflikta pokazuje kako se kružno kretanje glavnog lika preslikava na lično, ciklično vrijeme. Ono vojno bi se trebalo suprotstavljati onom ljudskom, jer su najveće pobjede u ratu ujedno i najveći porazi za čovječnost. Meni se čini da Mustafa nije ni vojnik ni čovjek, nego teška, olovna figura smrti koja igra šah sa samom sobom. Njegov krug opasan je krvlju i snom, tim prljavim činjenicama života ovog lika. On skoro da lebdi iznad vode dok jurca ka Austrijancima. Taj izbjegnuti dodir s vodom kao da aludira prljavost ovog čovjeka.

Odbacivanje drugog ovdje funkcionira kao savršena podloga za prikaz ekstremnog zla. Tu više nije riječ o sukobu križa i polumjeseca sa zvijezdom. Iako je radnja smještena u tada okupiranu Bosnu, vječitu tromeđu kultura, tu, ipak, ne postoji nikakva indoktrinacija, nikakvo nagovaranje i huškanje. Tanki, površinski sloj ove priče možda govori o kulturnom otporu, ali, poput grada Troje, i ovdje se otkriva desetina slojeva nataloženih jedan na drugi. Na jednom nivou, kulturni otpor prerasta u krvni otpor, revolt protiv ljudi i njihove neustrašivosti. Magnetsko privlačenje i odbijanje u Mustafinoj svijesti odvija se upravo na planu straha. Sjeme zla, čak izraslo na knjigama i muzici, pretvara se u ogromni hrast koji glasno korača i hrani se krvlju i strahom. Odbija ga svaki stvor koji je drugačiji po svom sastavu – svaki stvor koji ga se ne plaši. Zbog toga se Mustafi gade poklici i hvalospjevi bosanske kasabe, jer on želi strah koji će se zemljom širiti kao kuga.

Kod Andrića, ubica ne govori mnogo i, još važnije, ne spava. Samo četiri puta u priči Mustafa uspije zaspati, i iz njegovih snova doznajemo šta se to nekoć dešavalo na javi. Snivanje je ovdje jedna čeznutljiva retrospekcija. Krvavost otvorenih očiju ista je onoj sa sklopljenim kapcima. Mustafa mrzi svoje snove, jer ga oni cijepaju i muče, no, u isto vrijeme mu se sviđaju, jer ga dižu u nebesa. Budni je to čovjek koji živi svoje snove. Samo je san dokaz straha koji je posijao, samo je san sličan onom svijetlom krugu i hladnom vjetru zavitlane sablje. Znano je da je zadnji pečat pobjede u ratu silovanje žena i djece. Upečatljiva scena grupnog silovanja četiri dječaka sa Krima pokazuje neobuzdanost osvajačke sile. Mustafa je čovjek koji dolazi iz zemlje pod turskom vlasti, ali se njegovo lično osvajanje temelji na zloći koja je samo njemu svojstvena, i nema zastave koja bi vijorila iz tih poduhvata. On sanja i silovanje neke žene u crnini, obavijenoj u žalosti. Najdulje i najtegobnije putovanje koje Mustafa prelazi jeste ono iz jave u san. Sve što je osvojio i pokorio, prikazuje mu se sada samo kao sjećanje. Žeđ za ponovljenim iskustvom goni ga da srlja dalje.

Nakon što otme fratre, Mustafa zaspi. Budi ga i razbješnjuje njihova molitva. Šta ovdje ubija Mustafin san? Ne, to nikako nije savjest ili bijes prema Bogu, već, čini mi se, nedostatak potvrde o strahu. Fratri se plaše samo Uzvišenog, a ne nekog monstruma iz Doboja. Taj isti Dobojlija uzvikivao je nešto drugačije božije ime ka Austrijancima, što predstavlja ratni poklič i ličnu kartu vojnika. Takav znak pripadnosti izlizan je i svrhovit jedino u ratu, u kojem se hrabrost crpi iz razlike. U ovom slučaju to je Allah, negdje drugdje je Valhalla, sloboda ili život i slično. Samo jedno zazivanje Boga pokazuje kako se osvajači razlikuju od običnih ljudi što nose hranu i knjige.

Krv je tekućina i glavni motiv koji kola ovim tekstom. To gorivo života isto je i kod Turaka, i kod Austrijanaca i kod Rusa. Za građane malog Doboja, krvavi pohodi su herojstvo, dok je za Mustafu krvna plazma samo fizički dokaz straha. Sve dok teče krv iz ljudi, Madžar zna da ga se plaše. U sceni sa begom Abdulselamom, strah se izdiže iznad svog značenja i postaje još jedna pohabana lična karta. Beg veli da je stvoren takav – bez straha, što je Mustafi direktni poziv za smrt. Sjetimo se da je nekad davno Protagora ustanovio da je čovjek mjera svih stvari. To ne znači ništa drugo nego da čovjek stvara i rastvara i da je na njemu cijelo breme odgovornosti. Andrićev Madžar sam žestoko kosi na livadi života, ne dajući nikome priliku da pobjegne. U tom svijetu, svijetu krštenih i nekrštenih gadova, orkestrira nešto poput elizabetanskog genija Šekspira, koji je u svojoj drami Kako vam se sviđa napisao: Sav svijet je pozornica, a ljudi, žene u njoj glumci samo, što dolaze i odlaze sa scene. Ovo itekako korespondira Mustafinom motu koji svijet deklariše punoćom gada. Na tim krvavim daskama smjenjuju se život i smrt na toliko vehementan način, da publika ne umije ispratiti silne ulaske i izlaske na scenu.

Dolazak u Sarajevo oslikava tadašnju okupatorsku silu koja je svojom strogoćom prolijevala i nedužnu krv. Jedan čovjek koji ubija sve redom suprotstavlja se otomanskoj doktrini koja proračunato zavodi red na okupiranom tlu. U nekoj kafani, Mustafa sluša Turke kako jadikuju nad pogibijom raje i kude što se nakotilo toliko krštenih gada. Kao da samo on ima pravo na imenovanje svijeta, Mustafa skače na gadove i konačno saznajemo čime su obojene njegove oči. One su zaljevene krvlju, a zjenica je samo crna tačka u sredini. I kako da ne proljeva krv kada kroz nju stalno gleda?

Progonitelji su pristizali, završava Ivo Andrić. Svjetina goni Mustafu iako ne zna šta je hud skrivio. Njihova nejasna želja da ga dokrajče podudara se sa načinom života tog ubice. Interesantno je da smrt glavnog junaka ne podrazumijeva prolivanje krvi. Šta je, onda, taj Mustafa Madžar bio? Izgleda da najveći gad među svima igra na pozornici koja ne prikazuje nasilni kraj – deus ex machina se spušta i razrješava u likovima nekih progonitelja. Ova priča mogla je sadržavati i drugu perspektivu, no, baš zbog toga što nedostaje tuđi glas pojačana je snaga krvoločnosti i ubijanja. Ovako postavljena, priča djeluje poput vječnog eha koji odjekuje u krugovima vlastitog glasa. Taj eho je prisutan i u današnjim ratnim i osvajačkim pričama, koje sebično pokazuju samo jedno lice inače dvoličnog Janusa.

 

 



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Edib Šaljić: Najviše boli šutnja na nepravdu!

Najviše boli šutnja na nepravdu!   NEKA SE ZNA NA ČIJOJ SAM STRANI!     Ovih zadnjih dana i noći mjeseca ramazana umjesto da se radujemo bajramu slušamo kako nedužni civili stradaju u Palestini braneći svo...
by Redakcija
0

 
 

Poezija Irene Kovačević

Irena Kovačević rođena je 1998. u Sarajevu. Tokom školovanja je uvijek pokazivala zainteresiranost za pisanu riječ i bila je član literarnih i dramskih sekcija, u kojima je ostvarivala mnoge rezultate. Spona između vanjs...
by Redakcija
0

 
 

Poezija Aleksandre Đorđević

Aleksandra Đorđević     SAN . Usnila sam čudan san, draži od sunca, lepši od pesme. O, sanjala sam, a bio je dan (himere oživljavaju kad je čovek sam) da sve daleko opet je blizu… A ti, majko, na krilima...
by Redakcija
0

 

 

Stipendije za mlade književne kritičare/ke, kolumniste/ice, novinare/ke i studente/ice

POZIV ZA STIPENDIJU ZA MLADE KNJIŽEVNE KRITIČARE/KE, KOLUMNISTE/ICE, NOVINARE/KE I STUDENTE/ICE Izdavačka kuća Buybook će za Šesti internacionalni festival književnosti Bookstan, koji se ove godine održava u periodu od ...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Gordan K. Čampar: Zuvdija Hodžić, rizničar prokletijskog vilajeta

Gordan K. Čampar ZUVDIJA HODŽIĆ, RIZNIČAR PROKLETIJSKOG VILAJETA   Pjesnik, romansijer, vičan pripovijedanju, nadaren slikar, humanista, antifašista, iako već poodavno bivši  džudista, sa mnogo sportskog duha u s...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona
 
Secured By miniOrange