Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Eseji

31. Decembra 2019.

Erol Hadžialijagić: Abida

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Erol Hadžialijagić

ABIDA

 

Na početku Barmahale u Rožajama, kod Kučanske džamije, još uvijek stoji, stara kuća Hadžialijagića, prazna i zaboravljena, sa još vidljivim tragovima nekadašnje ljepote. Ne postoje pisani dokazi kada je kuća podignuta, ali se po usmenim predanjima, može pripisati, sredini osamnaestog vijeka. Tu kuću smo oduvijek zvali Fatimina kuća. Kuća i avlija, sa originalnom kaldrmom od zaobljenog kamena su rijetki, preostali, svjedoci nekadašnjeg života Rožaja.
U toj kući su, u jednom periodu, njene duge istorije, živjeli Abida i Mujaga Hadžialijagić sa dvoje djece, Fatimom i Jonuzom. Fatima se nije udavala a Jonuz je umro mlad.
Abidin mezar se nalazi na vrhu Kučanskog groblja, do Pećkog puta – usamljen i odvojen od ostalih mezara Hadžialijagića. Od Abidinog potomstva nije ostao niko. Ostala je priča o jednoj neobičnoj ženi, za tu sredinu i to vrijeme – početak dvadesetog vijeka.
Abida je bila rodom iz Godova kod Tutina, iz, tada, ugledne i bogate porodice Dazdarević. I kao da se rodila jedan vijek prerano, Abida se nije mirila sa svim adetima tog vremena, posebno onim, koji bi sputavali njenu radoznalu prirodu ili prava žena, uopšte. Abida je voljela konje i slobodu.
Abidin babo je bio imućan trgovac i na svom imanju je uvijek držao rasne konje. Odnekud sa Pešteri, za sebe je doveo jednog lijepog đogata, o kom je Abida vodila posebnu brigu. Kad bi babo otišao za poslom do Novog Pazara ili dalje do Peći i Skadra, Abida bi uzjahala konja, pa stranama i putevima kuda je narod slabo prolazio, uživala u krajoliku. Znala bi Abida i braću da izazove na trke konjima, na prostranom imanju.
‘’Haj šta si ispametila – govorila bi joj majka: ‘’Da si iz Stambola pa je od zoja… E Bogomi ćeš ostat!“
‘’E neka ću vala, taman se neudala… kad mogu braća mogu i ja’’- branila se Abida.
Kad bi babo sa sinovima krenuo u lov, Abida bi molila oca da i nju povedu.
‘‘I u lov bi ti, hajde de“ – gledao bi je babo začuđeno – kao da ne vjeruje svojim ušima.
Bila im je jedihnica, a ko da ih imaju pet – toliko je ona brige, a i radosti unosila u njihov život. Znala je Abida biti plahovita kao planinska rijeka, a znala i mir unijeti u srca najbližih, brigom o svemu. Vrijedna i u kući i na imanju, Abida nije bježala ni od najtežih poslova na zemlji. Tri brata su je voljela iznad svega.
Nije odustajala Abida od lova, i uz podršku braće, babo nije imao medeta, nego da je povedu sa sobom. Abidi nije bilo do lova, ni pucnjave, nego da vidi šta ima tamo, mimo njene avlije i Godova. Babo i majka su se molili Bogu i nadali, da se Abida, ako se ikad uda, uda za neko čeljade koje će je prihvatiti i razumjeti, takvu, kakvu ju je Bog dao.
– Eh, dok moje druge ne mrdaju dalje od kućnog praga a i kad izađu su pod feredžu, evo mene sa braćom i babom, na konja, daleko od kuće – zadovoljno je u sebi likovala Abida – upijajući očima prostrani i zeleni Pešter.
Za Abidinu prirodu je znao i Hadži Alija-aga iz Rožaja. On je bio rožajski trgovac i prijatelj Abidinog oca. Trgovali su zajedno i on je često dolazio u Godovo. Bio je čovjek, širokih pogleda i iskustva – stečenih u poslu i nesigurnim vremenima. Posao ga je vodio u sva, tada, važnija trgovačka mjesta Balkana i Srednjeg Istoka: Istambul, Damask, Solun, Skadar, Dubrovnik… Svega se Hadži Alija-aga nagledao i naslušao za svoga vijeka i ništa mu nije bilo čudno a ni strano. Bio je jedan od prvih hadžija tog kraja, govorio arapski i turski jezik, propovijedao da islam zahtijeva jednakost žena i muškaraca.
Hadži Alija-aga je, tada, uprkos očevoj zabrinutosti, u Abidi vidio dobru ženu za svog povučenog i najmirnijeg sina Muja.
Milhana i Hadži Alija-aga su imali pet sinova: Jusufa, Avdulja, Muja, Rušita, Šeća i ćerku Nurču – koja se ranije udala u Novi Pazar.
Jusuf, najstariji sin, ubijen je nekoliko godina prije, u Rogozni, vraćajući se, vjerovatno, iz Novog Pazara sa novcem od prodate stoke. Presrela ga je komita znajući šta nosi sa sobom. Saznalo se ko je to uradio, i kako je to tada bivalo, stigla ih je ubrzo i osveta.
Kući Hadžialijagića je bila potrebna radost.
Hadži Alija-aga je, mimo tadašnjih običaja, poveo sina u Godovo, da vidi Abidu a i ona njega. Znali su na obje strane, da bez Abidinog pristanka nema dogovora.
Mujaga je bio naočit i svidio se Abidi. Bio je iz Rožaja a Abida je voljela planinu. Čula je od oca da imaju dosta zemlje. Uz toliko imanje, morali bi oni imati i dobre konje – mislila je Abida. Sebe je već zamišljala, pored Muja, na bijelom konju, kako obilaze begluke i čaire. I samo se, onako iz čista mira, njih dvoje vitnu u planinu, dok ih mrak ne zaustavi. Tamo će ostati na konak, u jednom od svojih stanova, da uz kompire i vatru, zoru dočekaju. Čula je Abida od baba i majke za Hajlu i ostale lijepe rožajske planine. A i najbolji duhan koji bi ona krijući izvlačila iz babove duhankese, bio je onaj koju je Hadži Alija-aga donosio njenom babu, od nekog trgovca iz Hercegovine. Nije Abida bila od raskide.
Kad je ljeto pritvrdilo, svatovi su pošli po Abidu. Krenuli su iz Rožaja sa sabaha, preko Bijele Crkve i Biševa za Godovo. Za nevjestu su poveli najljepšu, kao strijela brzu, a tek oždrijebljenu kobilu. Kad je obavljen red u kući Dazdarevića, svatovi su uzjahali da krenu put Rožaja. Dok se nijesu čestito ni poselamili, kobila je sa Abidom, jurnula u galop, daleko ispred svih, a niko nije mogao, a ni pokušao da je stigne. Ona, koja je poznavala konje, nije se (može se pouzdano reći) pretrzala da zaustavi kobilu, uživajući u predjelima i nenadano ukazanoj slobodi.
‘‘A đe baš, da za nevjestu povedu ovako azginu kobilu’’ – smješkala se Abida – pravdajući sebe dok je galopirala kobila kao vihor, niz brda i dolove, put Rožaja. Znala je Abida da će je kobila dovesti na pravo mjesto. ‘‘Evo meni druge u Rožaje’’ – milovala je Abida sa merakom grivu svoje nove prijateljice.
Mala rožajska kasaba je isčekivala svatove i nevjestu u Hadži Alija-aginu kuću… Kad je nevjesta viđena kako sama na kobili prelazi drveni most na Ibru, ispod Kremeštaka, čaršijom je brzo prostrujala strašna vijest da su komite presrele, opljačkale i pobile sve svatove i da je samo nevjesta preživjela.
Bratstvo i mahaljani su se brzo okupili ispred Hadži Alija-agine kuće da čuju šta se desilo sa svatovima. Pred avlijsku kapiju je čekala zabrinuta svekrva Milhana, dok su je djevojke držale rukama pod pazuha. Polahko, Kučanskom mahalom u susret im je išla Abida na konju. Mlada nevjesta ni tada nije bila svjesna šta je uradila, bilo joj je to zanimljivo kao da je pobijedila u nekoj igri. Silazeći sa kobile, iz njedara joj je pred svekvine noge ispala tabakera sa duhanom.
Tu se, od prvog dana, među njima stvorio predubok jaz koji nikad nije premošćen. Svekrva nije mogla da halali Abidi što je došla na takav način, sama i bez svatova. I još druga sa tabakerom duhana. Pravdala se Abida poslije toga, bez velike fajde, da kobila nije htjela da stane do Rožaja jer je ždrijebe ostavila u Rožajama… Nijesu joj vjerovali.
Mještani Kučanske mahale su bili porijeklom od Kuča pa su se ženili sa strane. Svekrva Milhana je bila rodom iz Gusinja, a najstarija jetrva Aiša iz Bijelog Polja. Njih dvije su vodile domaćinstvo. Mlađe dvije jetrve, Naja i Vasvija, koje su dovedene kasnijeza dva joj mlađa djevera su bile iz Sutovića mahale. Sa njima je Abida bila u dobrim odnosima ali je Turjak za Abidu, ostao granica podjele – nije voljela nikog sote strane Turijaka.
Kada bi babo došao sa puta i donio nešto za nju i jetrve, Abidi se činilo da je njoj najmanje hise pripalo. Abida je mislila, da joj zapadaju najteži poslovi u kući. Domaćinstvo Hadži Alija-age se sastojalo od četiri kuće, pekare i velike štale za stoku. Iako su u kući imali poslugu, uvijek je imalo dosta posla za sve ukućane. Dolazili su stalno musafiri, karavandžije i trgovci, rodbina, putnici koji su tražili konak ili pomoć.
A kad bi bile svadbe, prvičani i suneti; kada bi došle žene da posjede kod Milhane – ona bi ponosno pokazivala svoju snahu Abidu. Imala je Abida lijepu dugu kosu i otmjeno držanje. U spremu je donijela bogatog nakita, biranih tumajlija, jeleka, i šamija sa najljepšim ojicama. Sve je to njoj babo donosio, kao trgovac, sa svojih putovanja. A i u bogatu kuću se udala. Nije njoj ništa trebalo, osim da je svekrva i jetrve ne gledaju poprijeko, da je malo zaobiđu pri podjeli posla i da je ne zaborave kada se dijele pokloni.
Spremao se, u to vrijeme, neki veliki zijaret – ženidba u bratstvu. Abida je trebalo, kao i uvijek, da pred bratstvom i gostima, svojom pojavom i umijećem, osvijetli obraz svekrvi. U kući su tih dana svi bili radosni i spremni za veselje. Obukli su ono najljepše, što su imali, a jedino je Abida, imala nešto drugo na umu.
Abida se, na dan svadbe, u inat: ošišala na kratko, obukla u nešto neugledno i zavezala šamiju. I na kraju se Abida, zavukla u ćošak, zadimila i ni da mrdne.
Tad su se svi uvjerili, da se sa Abidom može samo – „naljepotu.“
Hadži Alija-aga je tada odlučio da odvoji Muja i Abidu i vrati ih iz kule u, kasnije nazvanu, Fatiminu kuću. Bio je sebet da se uzmu i htio je da sačuva prijateljstvo i njihovu ljubav.
Mujo je puno voleo Abidu i ona njega i svi su to znali. Jonuzova bolest i smrt ih je još više zbližila i negdje su isto vrijeme, jedno za drugim, preselili na ahiret. Fatima se nikad nije udala i ostala je sama u kući do svoje smrti.
Rahmetli Abida je ostavila amanet, da bude ukopana sto dalje od svekrve i jetrva, i tako je i učinjeno.



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

O Skenderu Kulenoviću (1910-1978) iz Enciklopedije Bošnjaka Nazifa Veledara

U znak sjećanja, na Skendera Kulenovića, autora romana “Ponornica”, koji predstavlja najbolju književno-jezičku afirmaciju bosanskoga jezika, za godišnjicu njegove smrti (25. 1. 1978 – 25. 1. 2023), objav...
by Redakcija
0

 
 

40 godina od smrti Avde Hume – ENCIKLOPEDIJA BOŠNJAKA dr. Nazifa Veledara

HUMO, Avdo (Mostar, 1914 – Opatija, 24. 1. 1983), član Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) od 1935. godine, vijećnik AVNOJ-a, član Glavnog štaba Narodnooslobodilačke vojske (NOV), potpredsjednik Zemaljskog antifa...
by Redakcija
0

 
 

Razgovor sa Markom Vešovićem: Porodica je najvažnija od svega na svijetu

Razgovori sa piscima: Marko Vešović   PORODICA JE NAJVAŽNIJA OD SVEGA NA SVIJETU   Iako već dugo živi u osami, pjesnik, prevodilac i polemičar, profesor Marko Vešović je zahvaljujući Faruku Dizdareviću prihvati...
by Redakcija
0

 

 

Radio Slobodna Crna Gora – 5

RADIO SLOBODNA CRNA GORA Ovaj projekat finansira Ambasada SAD u Podgorici. Mišljenja, nalazi, zaključci ili preporuke koji su ovdje izneseni su stav autora i ne odražavaju nužno stav Stejt dipartmenta/Vlade SAD. RADIO SLOBO...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Svetlana Radosavljević: Priča

Прича Данима тражим једну причу, а никако да је нађем.  Појави се као измаглица и само ме потсети да је део који тражим а онда ...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona
 
Secured By miniOrange