Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Eseji

11. Aprila 2020.

Esko Muratović: O muhadžirskoj etici sabura u kontekstu islamskog shvatanja i određenja

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Esko Muratović

 

 

O MUHADŽIRSKOJ ETICI SABURA U KONTEKSTU ISLAMSKOG I SVJETOVNOG SHVATANJA I ODREĐENJA

 

 

Sažetak: Kada bi iznovno vraćanje analizi viševjekovnih muhadžirskih kretanja bilo iznovnim povodom tumačenja totaliteta, jedne, historijski mučne balkanske prošlosti, onda i ovo istraživanje usmjeravamo ka jednoj, do sada, neistraženoj dimenziji ljudske opstojnosti i moralnog (samo)pregalaštava. Naime, u ovom radu ćemo sebavitietikom sabura, ne samo kao bitnim dijelom mentalnog identiteta bošnjačkog naroda, već i jednim od najbitnijih određenja njegove duhovnosti u hodu historijskih usuda i iskustveno-povijesnih izazova. Ova promišljanja najprije prate religijsko-vjerski uticaj na koncipiranje i tumačenje ove etike, a potom i na tumačenje etike sabura, kao muhadžirske etike – etike opstajanja i održanja, da bi se,nadalje, uz datu povijesnu kotekstualizacijuu savremenim humanističko-etičkim nazorima, takvom etičkom univerzalizacijom pratila i hermeneutizovala, ne samo, suština analitičke i komparativno postavljene percepcijerazličitih muhadžirskih iskustava, veći utemeljila jedna posve sintetišuća filozofsko-etička doktrina, uz esencijaliziranje svijeta praksisa koji odražava stradalništvo, ali i ukupnost pregnuća bošnjačkog naroda u povijesnoj kodificiranosti egzistencijskog i moralnog opstajanja.

Ključne riječi: etika sabura, sabur, moral, muhadžiri, istorija, egzistencija.

 

1.Uvod

Dok napredna društva i kulture postavljaju jednak zahtjev pred svakim građaninom koji treba da se ostvari kao individua, ukazujući,istovremeno, i na prisutnu odgovornost da je za mentalno i fizičko formiranje čovjeka odgovorna zajednica, kad se kao prioritetno društveno dobro smatra građenje osjećaja zajedništva i pripadnosti datoj sredini i društvu, onda je i moguće baštiniti mnoge vrijednosti poput samopoštovanja, samopovjerenja, samouvjerenosti, društvene kooperativnosti i sl. Za viševjekovna iskustva o etnonacionalnoj diskriminaciji, nemogućnosti ostvarivanja pravne države i izgradnje demokratskog društva, kada su se često već unaprijed iscrtavale mape i putevi muhadžirluka,[1] odgovornost vučeimperijalni mentalitet, uz svoju,često na teoriji krvi i tlazlokobno,udjelotvorenu ideologiju, kad treba imatiu vidu njegov stopedesetogodišnji kontinuitet u čijem su se okrilju stvarale i obnavljale nacional-šovinističke teorije o privilegovanim narodima i onim “vječitim izdajnicima“[2], s kojim je trebalo raščistiti jednom za svagda.

Tu se, pored gotovo stoljetnjeg procesa iseljavanja,uz neizostavno prisutnu težnju ka održivosti nacionalne identifikacije i njene emancipacije, nameću i pitanja: da li se sa nedostatnostima logičkog nihilizma same historiogarfije evidentnim u misaonoj nadgradnji u odnosu na ono ʹšto je i kako biloʹ, uopšte i mogu ʹdovršitiʹ historijski procesi ili će nas ʹbalkanski lonacʹ budućih povijesnih neizvjesnosti i nepoznanica iznova vraćati usudima stradanja i opstajanja? Da li, u tom smislu, načelni društveni i institucionalni okviri i obziri mogu garantovati da se u totalitetu ljudskih relacija, posredstvom institucija ili mimo njih, uopšte, i može poistovjećivati igraditi reflektovana moralnost, pravednost i kolektivizam u postojećim i budućim državno-političkim tvorevinama?I napokon, da li nam svijest o tome treba sugerirati drugačije upute, pristupe i metode koje bi objasnile suštinu simbolike egzistencije opstojnosti  jednog proganajnog i ugnjetavanog naroda, kakav je bošnjački narod na Balkanu?

U tom viševjekovnom preklapanju, prelamanju i proživljavanju individualnog i društvenog muhadžirskog iskustva raskriva se jedinstvena etička kodificiranost koja odražava egzistencijski unikatnu moralnu fenomenologiju, kao odraz snage, ne samo, unutrašnjih dimenzija ljudske ličnosti ili ispoljavanja sposobnosti i mudrosti u momentima najvećih iskušenja, kada je bila u pitanju odbrana života, obraza i duše, već i svojevrsne univerzalizacije ljudskih mogućnosti.Historijska pamćenja nam kazuju da se život odavno povinovao principima gospodarenja i potčinjavanja, i da su muhadžirska odricanja imala visoke cijene: iskustveni svijet ljudskih drama vezan je za odlazak u obećanu zemlju – kao takav, on je suprostavljanje usudu vremena, a s druge strane – njihovo potčinjavanje, gubitak dostojanstva i umnosti, pristajanje na poslušnost, kada su simboli narastajuće krize prisutni u svim sferama ljudskog života. U dehumanizovanom svijetu taj muhadžirski usud i put jeste i traganje ka uspostavljanju svog identiteta, slobode i mira. A onda dolazimo do jednog zasebanog fenomena u iskušavanjui habitovanju tjelesnog i nadasve duhovnog bića bošnjačkog čovjeka – muhadžirske etike sabura.Ta nadasve granična iskustva progona i puta u neizvjesnost ostavljaju u amanet nauk pokoljenjima da trebaju steći što više historijskih znanja o svijetlim putokazima muhadžirskih staza i snage muhadžirskog duha,što seže u izazove, koliko današnjeg opstanka, utoliko i budućeg opstajanja.

Kao svojevrstan filozofsko-naučni izazov, nadilazeći i individualnu i kolektivnu psihologijsku karakterizaciju etnosa i ethosa bošnjačkog naroda, ova etika je usmjerena ka tumačenju i razumijevanju ljudske opstojnosti i moralnog pregalaštva – da se na pojmovan i racionalan način, kroz misaonu obrazloživost, logičku koherentnost i hermeneutičnu provjerljivost zađe u jedno neistraženo polje stanja i veličine duha bošnjačkog čovjeka, čijim se posredovanjem treba težiti, ne samo, gospodarenjusopstvenom događajnom prošlosti, već i uočiti posvijesno-egzistencijske paradigme opstajanja.Shodno tome, iznova biva jasno da misao,kao stav po sebi ili o nečemu, ne može biti nikad potpuna i cjelovita, ali, međutim, kao refleks sjećanja (učenja, razgovora, iskustva i čitanja),ona se, upravo, obraća pamćenju kao iskustvenom, povijesno nagomilanom znanju, pretendujući dau granicama epistemoloških nazora, nadasve historijske nauke,[3] razjašnjava i ljudski moralno-etičkisvijet.

U tom smislu, uzima se kao primjer jedan od događaja, koji stoji u kontekstu problematike iseljavanja i muhadžirskih kretanja prema Brčkom,u vremenu Kraljevine SHS, poslije apela Jugoslovenske muslimanske organizacije iz Sarajeva da se stane sa iseljavanjima.To je zločin u Šahovićima: dešava se više ubistava, a onda i pokolj u Šahovićima 1924.[4], kada ovo preživjelo stanovništvo, oko 140 izbezumljenih i iscrpljenih porodica iz Šahovića, vranješke doline i pljevaljskog kraja stiže u Gornji Rahić, Moču i Čelić u blizini Brčkog.

 

2. O etici sabura u odnosu na tumačenje islamskog vjerskog učenja

 

„O vjernici, tražite sebi pomoć u strpljivost i namazu. Allah je doista na strani strpljivih.“

El-bekare, 153.ajet

U skladu sa izvornošću i utemeljenošću bošnjačkog vjerskog identiteta[5] u islamskom religijskom učenju[6], samo razumijevanje, pa i tumačenje etike sabura podrazumijeva predstavljanje (istraživanje) njenih različitih segmenata i aspekata u okvirima ljudskih svjetonazora.

Pored toga što je ideal islamskog etičkog učenja u razvijanju zdravog društva i zdrave ličnosti, uz odabir srednjeg puta ispravnosti, sa izbjegavanjem svakog oblika pretjerivanja, onda je i društvena vrlina (salah) jedan je od značajnih etičkih izraza u islamu; mada, i pored toga što se ne pojavljuje u Kurʹanu, česta su pozivanja na razumijevanje njenog smisla, u skladu sa porukom iz Svete knjige, kako se moralno ispravni muslimani ophode „s onima koje je Allah svojim darovima darivao, vjerovjesnicima, istinoljubivima (siddikin), mučenicima (šehidima) i dobrim ljudima. (Kurʹan 4:69)“[7] Salih (u ženskom rodu saliha) ili muslih jeste onaj koji u praksi primjenjuje salah, što se odnosi na moralno ispravne osobe koje rade na sopstvenom razvoju (islah) i na razvoju svoje sabraće u vjeri. To je u skladu sa “idealom Kurʹana da razvija zdravu društvenu organizaciju koja će ići srednjim putem ispravnosti, izbjegavajući sve oblike pretjerivanja.“[8] Obzirom da etička koncepcija Kurʹana svoju praktičnu teologiju pokazuje u tri aspekta: u temeljnosti, u načelima i u svrsi, kad duhovnost i moralnost čine jedinstvo, onda je etika tu da sprovodi poruku na svijet čovjekovih postupaka, jer „izražavanje strpljenja i praštanje je ispoljavanje hrabre volje i odlučnosti u vođenju poslova.“[9]U skladu s tim, kada se u okvirima islamskog učenja govori o saburu kao strpljenju, onda govorimo o polovini vjere i u tom smislu jednom od temelja na kojem počiva islam, pa je postojanje svijesti i njeno utemeljenje o vrijednosti sabura veoma bitno. S tim u vezi, kada se govori o karakterologiji Bošnjaka, Muhamed Šestanović navodi: „Bošnjaci imajujedan specifičan kod – moć sabura (strpljenja i trpljenja) prenešena iz islamske duhovnosti. Internalizirana u psihološku strukturu Bošnjaka, islamska duhovnost snažnije determiniše ponašanja preko kojih se manifestuju karakterne osobine i tako postaju njihove.“[10] Uz iskrenost i bogobojaznost, sabur kao strpljivost predstavlja skup osobina koje omogućavaju uspješan život svakom pojedincu, jer prisutvo ovih osobina i njihov razvoj omogućavaju usklađivanje čovjekove principijelnosti i sposobnosti normiranja. Hadži-Derviš Spahić kaže: „Strpljivost je izvanredno cijenjeno i pohvalno čovjekovo svojstvo o kojem se u Kurʹani-kerimu govori na mnogo mjesta, što je sasvim dovoljno da se ukaže na vrijednost ove osobine.“[11] O ovoj lijepoj osobini postoji i veliki broj hadisa, od kojih navodimo neke:

»U strpljivosti (saburu) je ovosvjetsko i ahiretsko dobro. Strpljivost je  ključ spasa«;

»Strpljivost je u odnosu na iman kao glava u odnosu na tijelo. Nema pravog vjerovanja ko nema sabura«;

»Koga zadesi kakva materijalna nezgoda ili nešto slično, pa to ne podnese (osaburi) strpljivo i nikome se  ne potuži, sigurno će mu Allah dž.š. oprostiti brojne grijehe«;

»Najveći je junak onaj ko sebe savlada kada se naljuti, a najbliži Allahu dž.š. je onaj ko oprosti, aima mogućnost da kazni«.[12]

Od svih Kurʹanskih citata o strpljivosti,o kojoj se govori na devedeset mjesta,navešćemo neke od njih: „Uistinu, onaj ko je strpljiv i oprašta čini velika djela.“ (Sura, 43.) i „Zaista ćemo vas staviti na kušnju strahom, glađu, umanjivanjem imetka, života i plodova. Obraduj (Muhamedove) strpljive koji, kada ih zadesi kakva nevolja, kažu: mi smo Allahovi i mi se njemu vraćamo. To su oni na kojima je zadovoljstvo i milost njihova Gospodara i to su oni koji su upućeni na pravi put.“ (Bekare, 155, 157.) Naoružavanje strpljivošću, naređuje Uzvišeni Allah, ne ukazuje samo na njegovu važnost, uticaj i posljedice, već je ona i uzrok ogromne nagrade: „O vjernici, budite strpljivi i izdržljivi, na granicama bdijte, i Allaha se bojte, da biste postigli ono što želite (AliʹImran, 200.); „Samo ovi koji budu strpljivi bićebez računa nagrađeni.“(El-Zumer, 10.) Tri su vrste strpljenja: najprije,strpljivost na pokornosti Uzvišenom Allahu, jer Uzvišeni kaže: „Zato samo Njega obožavaj i u tome budi istrajan. (Merjem, 65.); zatim strpljivost na ostavljanju harama i onog što je naredio da se ostavi, u tom smislu Uzvišeni kaže: „Ko se bude Allaha bojao i ko strpljiv bude, pa, Allah uistinu neće dopustiti da propadne nagrada onima koji dobra djela čine.“ (Jusuf, 90.); i strpljivost na Allahovom kaderu, a ona je, bez sumnje, srž imana. Jer onaj ko je strpljiv na musibetu smrti, ostaviće sujetu i ljutnju i kloniće se naricanja i udaranja po licu, odazivajući se riječima Vjerovjesnika, sallallahu ʹalejhi ve sellem: „Nije od nas ko se udari po licu, kida svoju odjeću i propagira džahilijetska (predislamska) uvjerenja.“ (Buharija, Knjiga o dženazi namazu, broj 1294.)

Imajući u vidu dvojnost ljudske prirode, kad prvi dio jeste onaj pokretački – koji nas pokreće na djelovanje; drugi dio je onaj koji nas poziva na uzdržavanje: „Sabur utiče na oba tako što princip djelovanja usmjerava na dobročinstvo, a princip uzdržavanja stavlja u službu čuvanja od loših djela i svega što može načiniti štetu nama samima ili drugim ljudima,“[13] onda se i izvor naših problema, prema Hasićevom shvatanju, prepoznaje u našem grijehu, koji činimo prema Uzvišenom, ljudima i prema sebi. Rješenje za mnoge probleme moguće je naći u saburu kao strpljenju. U slučaju ratnih zbivanja, na primjer, potrebno je sačuvati mjeru, kako u riječima, tako i na djelu. Jer, sabur i hrabrost kao antipodni etički fenomeni, uviđa Šefket Krcić, upućuju na činjenicu da je čovjek Bosne uvijek pokazivao spremnost da stoji uspravno čak i u vremenu smrti, kako je to dobro uočio i veliki Miroslav Krleža, a ne da se ponizno ponašaju i da ne obraćaju pažnju za zaštitu vlastitih interesa, komšija, prijatelja, kad je u pitanju odbrana života, vatana, časti i ugleda.[14]

Da je socijalna strana čovjeka nezaobilazan faktor za ideal pravog života, navodi i Nerkez Smailagić, kazujući da jeislam,po svojoj suštini,„individualni čin srca, ali je usmjeren i okrenut kolektivnoj sudbini čovjeka.“ Iz Kurʹana se da izvesti dokaz da ideal pravog života pojedinca, tj. života sa smislom, zrači svoju vrijednost na sve druge.“[15] Dokaz njegove humane okrenutosti i sklonosti čovjeku jeste i razumijevanje čovjeka, ali i poziv čovjeku „da poživi svoju zemaljsku egzistenciju, ne lišavajući se svega onoga što pripada čovjekovoj potrebi, naravno – osim opačina i krajnjosti.“[16] Prevashodno, čovjekov obračun mora se voditi sa imoralnim snagama svijeta koje su prepreka njegovog duhovnog razvoja. Činiti dobro, a sprečavati zlo, vrhovni je moralni princip za pobjedu istine, za što je i uputno udruživanje, islamsko zajedništvo i solidarnost. Sabur je u tom smislu i dogovornost u okupljanju, i okupljanje u dogovornosti. Islam je učenje koje istrajava u organizovanju svih oblasti života, kao i vjera iz koje nastaje sistem državne organizacije i društvenog uređenja u isto vrijeme.[17]

Kao čovjekova težnja, moć je ideal koji implicira da čovjek potencijalno može preuzeti odgovornost u skladu sa samim sobom. Međutim, svoju izvornost taj ljudski ideal duguje, kako kaže Ramezani Reza u svojoj knjizi „Etički stavovi Allame Tabatabaija,“ čovjekovoj duši, njenim moćima i nagonima. Svaka moralna vrlina povezana je s nekom od moći duša, a svaki moralni porok dovodi se u vezu s nagonima.[18]Međutim, koordiniranost razuma, volje i akcije dovodi do jedinstva kao jednog od čovjekovih ideala.[19] Put u nepoznato jeste, ustvari, činjenje dobrog djela u iskušavanju izvjesnosti egzistencije, a „pravednima stoji uput da idu zajedno i da se bore, s ciljem da metež, prinuda i belaj budu iskorijenjeni s lica zemlje.“[20] Čovjek najbolje misli kada se bori, a etika sabura, itekako jeste borba – najprije sa sobom. Naime, iako je čovjek obdaren slobodom i akcijom,  njegova odgovornost srazmjerna je njegovim moćima, a glavni zadatak vjerujućih ljudi jeste njihovo aktivno sudjelovanje u borbi za uspostavljanjem društvenog sistema utemeljenog na miru, harmoniji i pravičnosti. Moralna odličja boraca protiv zlih sila i nasilja legitimišu njihova nastojanja: oni moraju biti časni ljudi i odani vjernici, kaže Nerkez Smailagić, da bi se među tim odličjima posebno izdvajali strpljenje i dobra djela (11,10-11), koja im,pored svih prepreka, teškoća i pretjerivanja,pomažu da ustraju na božjem putu (3,146-147). „Mali broj takvih valjanih može nadvladati veliku vojsku nevjernika (2,249) jer je moralna snaga jača od materijalne mase. Vjera je jezgro moralne snage čovjeka i s njom je on nepobjediv (3, 160).“[21]

Čovjek je stvoren da teži i dosegne savršenstvo i istinsku sreću, pa uzima u obzir potencijale, slobodu i moć izbora koju dobija od Allaha, kad je veoma važan izbor cilja i kretanje prema njemu. Ostvarljivost uspjeha je proporcionalna stepenu sopstenih mogućnosti i sposobnosti. Allama Tabtabaija kaže da je Uzvišeni Allah odredio da činioci sreće prevladaju nad činiocima nesreće: „Jedan od propisa djela iz aspekta sreće i nesreće ogleda se u tome da činioci sreće prevladavaju nad činiocima nesreće. Prvoj skupini (činioci sreće) pripadaju svi lijepi atributi i odlike, poput pobjede, postojanosti, stabilnosti, sigurnosti, utemeljenosti i opstanka, dok se nasuprot njima nalaze činioci druge skupine, tj., netrajanje, neispravnost, nesigurnost, strah, prolaznost, potlačenost i sl.“[22] Vrline ili poroci, kao postojana duševna svojstva u jakoj su vezi s pitanjem sreće i nesreće, kad je sama sreća nedostižna ukoliko se ne posjeduju vrline i ispravna uvjerenja, a moralna nužnost i nepobitnost trebanja ili moranja ljudskog (ne)činjenja i (ne)reagovanja jeste sabur. Jer, za razliku od drugih vrlina ili načela, etika sabura nije moralni zakon, već, kao mudrost, moralna je zakonodavnost – jedina je (samo)odgovornost i dužnost koja nije zadata, već koja zadaje.

 

 

3. Etika sabura kaomuhadžirska etika opstajanja i održanja

 

Muhadžirska etika sabura u praktikumu svoje, koliko primjenjivosti,toliko i ne imanja svijesti o mogućnosti sopstvene konceptualizacije i utemeljenja, ne samo da ne odudara od tradiranebošnjačke nacionalne identifikacije,[23] već se i kao pitanje svakodnevnog životatreba shvatati i promišljati u odnosu na ʹtrajnu paraduʹkolektivističkih, ali, nadasve, i individualističkih odluka, od kojih je veliki dio moralne prirode, i od kojih se većina formira ne samo našim razmišljanjem, već i našom intuicijom.[24] Još je Al Gazali (1058-1111) ukazivao da se moralna priroda (huluk) ne zadobija spoznajom dobra ili zla, niti čak sposobnošću činjenja dobra ili zla, već je, iznad svega, riječ o stanju ljudskoga duha (nefs). Prema njegovom shvatanju karakter je prethodnik djela i sobom predstavlja svojevrsno duhovno ustrojstvo koje omogućava da se moralno vrijedni postupci javljaju neposredno, bez razmišljanja ili odlučivanja.[25]

Sabur je riječ arapskog porijekla, koja je doslovan poziv na uzdržavanje, ustezanje, prestanak – da se strpljenjem i izdržljivošću nadiđu nevolja, patnja, bol…, biti pribran i davati primjer drugima da bi se zajedno bilo u nečemu. Drugi, naizgled, manje bitan aspekt bavljenja ovim pojmom, ima svoje, vrlo bitne, refleksije na konkretne životne relacije i situacije. Naime, riječ sabur, u odnosu na djelatne stavove i relacije, sadrži notaciju i konotativnost zapovedno izrečene riječi, u smislu pronalaženja strpljenja i izdržljivosti da se bude dostojanstven u nečemu. Kao temelj mnogih vrlina u različitim etičkim učenjima upravo se prepoznajeizdržljivost – misli se, prije svega, na izdržljivost u radu, u neizvjesnosti i u bolu, kada se istovremeno,uz samosavlađivanje, razumije kao unutrašnje duševno stanje koje se javlja u odnosu na nevolju, ljutnju, čulnu požudu i afekte. Pored toga, ili bolje kazano –iznad toga, kroćenje najjačeg nagona u čovjeku, kako reče Niče – tiranina u nama, bio bi,u stvari,i zadataksabura.Osim toga, upotreba ovog pojma inicijacijski je ličnosna i kao zapovjest, može se uputiti jednoj osobi.  U tom smislu, ona je poziv pojedincu da sopstvenim primjerom trebanja ili moranja (ne)činjenja bude spreman prevazići datu situaciju, nadilazeći neizvjesnost u koju je zapao, svoju nedaću, patnju, muku, bol ili ma šta drugo što život može prirediti čovjeku ili čovjek sam sebi. Svoju spremnost na sabur on dijeli sa drugima, pa otuda i egzistencijalno-kolektivistički aspekt ovog pojma, kada se drži do zajedničke svijesti i spremnosti na solidarnost, kada se njeguje osjećaj kolektivnog identiteta i podijeljene odgovornosti u nastojanjem da se pruži podrška sopstvenoj izvornoj zajednici. Tada nas ietika sabura – strpljive smjelosti i smjele strpljivosti, upućuje na lijepo ophođenje, sticanje povjerenja i građenje istog među ljudima, kada je u pitanju iskrenost morala i date riječi, kao izraza nesebičnosti, međusobnog pomaganja i snažnog osjećaja zajedništva.

 

3.1. Strpljivost kao sabur

Kao dio bošnjačkog mentaliteta, strpljivost kao sabur (strpljenje, samosavlađivanje) je karakteristika, ali i ishod unutrašnjeg uvjerenja Bošnjaka da su, u njihovom životu, nevolje stalno prisutne i da ih iznova treba savlađivati strpljivo i dugotrajno. U povijesnom smislu, to je navikavanje duha da prati vremensko slaganje slika životnih formi prošlosti da bi nas oslobađale nepotrebne težine u sadašnjosti. Strpljivost se u krugu ljudske egzistencije, ne samo očitava, već i nameće kao istinska potreba iz koje se rađaju istrajnost i revnost, mirna, kultivirana i neagresivna narav u odnosu na mučan život. To znači živjeti život i prema svojim principima, u kojem se iznova harmoniziraju riječi i djela, kako bi se uz strpljivost pratio smisaoni slijed srednje mjere u svemu. Tako se jača i samodoslednost koja iznova generiše snagu karaktera.U odnosu na opasna i granična pitanja čovjekove egzistencije i dubinskih kriza njegovog opstajanja, kada je čovjek stavljen u iskušenja, uz osvješćivanje da je razuzdanost, često, siguran put u nevolju, iznova se rađa strpljivost kao generički princip preispitivanja stvarnosti u odnosu na-sebe i u odnosu na-svijet, davajući mogućnost da vidimo stvari onakve kakve jesu, a ne onakve kakvi smo mi.

U tom smislu El-Dževzijje kaže: „Beznađe je brat i partner nemoći. Strpljivost je partner i podrška pametnome. Ako bi čovjeka u beznađu pitali: “Ko ti je otac?“, rekao bi: “Nemoć“. A kada bi pitali pametnoga: “Ko ti je otac?“, rekao bi: “Strpljivost.“[26]Strpljivost kao saburjeste i pomirljivost sa prirodnim poretkom stvari, sa onim što slijedi u hodu sopstvene neminovnosti kao prirodne događajnosti i prihvatanja (ne)izvjesnosti smrti. Strpljivost kao sabur je stoga nadobičajan, jer je individualizovana stvarnost čina i postvarivanje onoga što će doći, što će biti i što će se desiti. Ovaj tip sabura se suočava i sa istovremenim prepoznavanjem problema i kroćenjem emocija u suprostavljanju teškoćama – kao što je potrebno strpljenje u podnošenju teškoća, tako je potrebno i u podnošenju lijepih stvari.

 

3.2. Selamet kao sabur

Selamet kao sabur, odraz je širine i punoće ljudskog duha koja daje orijentaciju u prostoru i vremenu, uz odgovor na pitanja: gdje sam sad, gdje sam bio i gdje mogu biti. Upućuje nas na istinsko dobro, sa odbacivanjem svega što je prazno, lažno i što sija spolja. U ovoj vrsti sabura duša je ispunjena vedrinom, i u samopovjerenju, odslikava se kao poziv čovjekov – ne odstupiti od predanjâ najjačih moralnih razloga i načela koje je usvojio u svojoj porodici, zajednici, društvu. On nije samo glas, već i moralno proviđenje, odazivanje i odgovor na istinske životne izazove. Tu se misli na čvrstinu, smirenost i spremnost ʹda ga lice ne odaʹ, ili, kako reče Montenj, najveća stvar na svijetu je da umijemo pripadati sebi. Selamet kao sabur nas uči da, sa obuzdavanjem želja i kratkotrajnih uživanja, da bi se izbjegli sramota i kajanje, služimo svojoj savjesti i da vladamo svojom voljom, kada je potrebna jaka usmjerenost  na obuzdavanje strasti, nagona i želja. Snaga volje, koja je vrednija od svakog uspjeha, proishodi upravo iz selameta kao sabura. To je i uzdržavanje od zadobijanja neke prednosti ili dobrobiti za sebe na uštrb drugoga, koje uči otklonu od samoidealizacije, autodestrukcije, samooptuživanja i svakog vida mazohističkog ponašanja, jeru saburu,bez jadikovanja i ne činjenja bilo kakvog grijeha,nema srditosti na (pred)određeno.U duhovnom smislu,selamet kao sabur, zaokružujući racionalizaciju svijeta i sebe u svijetu, istovremeno je u mimohodu raznih nevolja i poteškoća i poziv na neočajavanje, nepaničenje, nejedanje i netužakanje, dok se konstituišesamostalno i nezavisno mišljenje, uz stalno prisutnu spremnost na zaštitu od nepravde i nepravičnosti. Shodno tome, Ismet Dizdarević kaže: „Sa načinom mišljenja i ponašanja Bošnjaka nespojiv je nasilan karakter, agresivnost, podmuklost, nadmenost, iako se ovim izrazima obilato koriste oni kojima smeta upravo ono što Bošnjaci, “dobri Bošnjani“ nose od pamtivijeka – tolerantnost, senzibilitet za nevolje drugih, sabur, stvarno, a ne kurtoazno prihvaćanje drugog i drugačijeg, otvorenost u prihvatanju novogali i opravadano čuvanje svojih ustaljenih, lijepih i korisnih običaja.“[27] Najbitnija pretpostavka ove vrste sabura odražava se u čovjekovoj spremnosti da dostojanstveno i časno podnosi nevolje,što potvrđujeneiznošenje žalbi ibogatstvo u iskušenju. Sa nevoljama se treba suočiti bez ljutnje, malodušnosti i žalopojki, jer, pričati o nedaćama i problemima nije u suprotnosti sa saburom, međutim, ako se priča o nedaćama uz ispovijedajuće žalbe, onda to nije sabur; osim žalbi koje se upućuju Uzvišenom. Sam zahtjev da se učini sabur duboko je moralan čin, koji je, ne samo, odraz samopoštovanja i samosvojnosti, već i odraz dobronamjernosti i spremnosti da se dijeli sa nekim dobro i zlo. U samonadmašivanju i osvajanju zasluga bez ikakve želje za priznanjem, dolazi se i do distancirnja od gomile, kad čovjeka, u njegovom savršenstvu i neograničenosti, nikakva neminovnost, niti sila ne mogu načiniti lošim. Tako se sa selametom gradi težnja ka ustaljenom i mirnom životu, uz svijest o kauzalnoj vezi između jednakosti u pravičnosti i pravičnosti u jednakosti. Tako se angažuje saupućenost vrline i dobra, kao i ružnoće i zla, da bi se sa strpljivošću i vedrinom ljudi i učili da ne traže dobra i prava rješenja za pogrešne probleme, kada se ne trči za srećom već mi na nju nailazimo. Držati do selameta kao sabura uvijek je iskorak u plemenitost na putu vrline i duhovnog napretka.

 

3.3. Samozatajnost kao sabur 

Samozatajnost kao sabur posjeduje dubinu kao unutrašnju procjenu duha usmjerenu ka ravnoteži, balansu do daljnjeg – do neke izvjesnosti. Oslanja se na vremenovanje nekog problema sa kojim se u strpljivosti promišlja dati problem ili situacija – predstavljajući se na jedan način, da bi se u (ne)određenoj vremenskoj distanci pokazalo drugačije ili sasvim suprotno – zašto se (ne)treba ili (ne)mora odmah djelovati. Kao samokontrola afekata, strasti i nagonskih impulsa, sabur prizvodi pravilo  ̶  ne posrni i ne predaj se – nikad! Ova vrsta sabura predstavlja snažnu moralnu kumulaciju ukroćenih i kanalisanih emocija preko čega se dolazi do čiste svijesti iz koje se gradi moralnasamosvjesnost o tome šta se radi, ukazuje se spoznaja o tome što se i kako radi, koja, uz čvrstinu volje, činu daje snagu vladanju, istovremeno rađajući zdravu (samo)kritičnost, da bi se mogle (samo)uvidjeti dobre i loše strane sopstvenih sposobnosti, motiva i osobina.To nam (po)kazuje da svi naši napori treba da budu usmjereni prema suštini problema i procjenjivanju načina rješavanja istih, pogotovo kada se treba se baviti uzrokom više nego posljedicom, a nekad prioritet davati rješavanju posljedice u odnosu na uzrok. Ono od čega kreće ova vrsta sabura jeste postizanje mudrosti kao smirenosti i uravnoteženosti, uz (ne)primanje blagodeti i (ne)iskušavanje iskušenja radi razumijevanja teškoća ili problema u kojema se neko nađe.  Samozatajnost kao sabur dubinska je mudrost usmjerena ka istini o tome zašto ili kako se nešto događa, jer, istina je izvjesnija ako se rješavaju problemi, pogotovo na duže staze, što je jedan od imperativa ove vrste sabura.

Poznavati značenje ovih pojmova daje nam upute kako graditi osjećaj mjere za otkrivanje istine u svemu,  kada se u moralnom rasuđivanju i promišljanju poseže za analizom i analognim pristupom – sagledavanjem sličnih situacija sa datom situacijom. U tom smislu, Konfučije je davno rekao: „Ko je oprezan preko mjere izgleda plašljiv. Ko je odvažan preko mjere, izaziva nered. Ko je iskren preko mjere djeluje okrutno.“ Ova vrsta sabora je najprijemčivija kad čovjek vodi tešku bitku sa samim sobom i sa nepoznanicama u sebi da bi se otvorio prema drugima,kad za svaki novi dan treba, ne samo nova pamet, već i nova mudrost. Poseban aspekt ovog vida sabura nailazi na iskušenje u odnosu na ljude koje je priroda tako formirala (udesila) i predodredila da se u odnosu na njihovo samoljublje i najperfidniji egoizam čovjek mora naoružavati hrabrošću i odvažnošću da bi se održao u moru čije je ime život. Da bi duša ostala i čista i ista, posredstvom snage sopstvenog karaktera čovjek na putu mudrih (pr)ocjena treba da gradi i posjeduje spokojstvo u duši, težeći ka savršenstvu.

 

3.4. Samoprevazilaženje kao sabur

Ovaj dio etike sabura predstavlja snažnu moralnu autoregulaciju čijim se posredovanjem, u ključnom momentu, nadilaze, ne samo evidentni razlozi i snažni argumenati za reagovanje; kada se, u zauzimanju neposrednog stava kao odraza imanentno snažnog moralnog stanja – najvišeg stepena vrijednosti, istovremenosaživljava osjećaj odgovornosti i osjećaj dužnosti, čija će prva reakcija biti čin i ono što iz njega proishodi –u pravom momentu ili u pravo vrijeme – ni rano, ni kasno. Ovaj aspekt etike sabura razlikuje se od svih drugih momenata i aspekata postupanja u skladu sa vrlinom, ne samo zbog toga što je sabur ʹukras drugim vrlinamaʹ, već zato što se u odnosu na moralne izazove u nekim odsudnim momentima i prelomnim situacijama ne može ništa planirati – odluka se donosi brzo, uz jasno i čvrsto reagovanje i opredjeljenje, koja će prerasti u čin, u djelo na koje čovjek tjera sebe iz sebe, iz neslućenih i nesvjesnih moći. Iako je često nemoguće sve predvidjeti, dok afekat gradi stanje trpljenja u kojem nema jasnih ideja, čovjek je u samoprevazilaženju kaosaburuviše usredsrijeđen na problem nego na sebe, kada se u trenutku procjenjuje količina trpljenja i zla sa kojom se suočava, istovremeno inicirajući misao da se već događa ono što se treba dogoditi – ono od čega se strepi i u odnosu na što je prisutan strah. Tako se istovremeno, ne samo formira razgovjetna i jasna ideja kao svijest o samom duševnom potresu, neizvjesnosti, strahu ili strepnji, već se prazni i neutrališe sva negativna duševna punina. Navedena svijest-ideja odvaja se od afekta i njegovog dejstva, pa se u jedinstvu ideje i duha ukida stanje trpljenja -u saburu se javlja sabur. Taj novi sabur koji prevazilazi, nadilazi prethodno stanje (s)trpljivosti bivajući direktno suočavanje sa problemom i djelatno reagovanje na isti, sa osjećajem kuda vodi neka radnja ili niz radnji, da bi se ostvarili najbitniji ili najviši ciljevi. Otuda dolazi nova snaga kao novo strpljenje, koje po prirodi nužnosti preuzima primat, kada se istovremeno kontinuirano jača smjelost u teškoći. Istovremeno, um je gospodar koji posredstvom samoprevazilaženja – jedinstva dejstvujuće duševne i fizičke snage dolazi do realistično-ostvarivih ideja, ne dozvoljavajući da prevladaju osjećanja i sklonosti, jer, ako um ne uzvlada njima, ona gospodare čovjekom. To je zapadanje u slobodu primjerenog i pravičnog djelanja, postupanja na osnovu potpune ravnoteže motiva i pobuda. Dok samoprevazilaženje kao sabur praktičnom razumu daje pravilo, moralno-zakonodavnom umu nalaže samosavladivost – pribranost. Tu se podrazumijeva i spremnost na neizbježno nadolazeće promjene koje slijede. Samoprevazilaženjekao sabur koristi se i razboritošću, pronicljivošću, sposobnošću pravilnog procjenjivanja i snalažljivošću.

            Razboritost se tiče svakog pregalaštva koje je spremno na istinski iskorak u sopstvenu slobodu, koju je, često, nemoguće odjednom i posve zahvatiti. Smisaonost takvog iskoraka utemeljena je u čvrstoj odluci i vjeri u sebe, sa sviješću da se sopstvena sreća i sreća svojih najbližih gradi dvojako: spremnošću da se raskrsti sa sputavajućim predrasudama, stereotipimai nedoumicama, uz daljnju spremnost na pokrenutost kroz djelatan stav. Pored toga, ona se reflektuje kao održivost individuuma sposobnog na balans između sagledavanja, preispitivanja, konkretizacije i djelanja. A sve to, ujedno i nadalje jestespremnost na životno ozbiljenje koje pojedinca gradi kao porodično, zavičajno i biće zajednice.[28]

Pronicljivost kao ocjenjivačka sposobnost, sposobnost je formiranja ispravnog stava, suda o onom što je razboritost birala i odabrala, odnosi sa na mogućnost trenutne uočljivosti i poosvješćivanja shvatanja i mišljenja primijenjivih za donošenje i zauzeće proishodećeg stava o onom čime se bavi pamet. Pronicljivi su oni koji biraju između različitih opcija, sa sposobnošću da se uzmu u obzir sve relevantne činjenice i okolnosti.

Slijedi rasudljivost kao sposobnost pravilnog procjenjivanja u odnosu na ono ispravno, pravo i pošteno.Pošteno i pravo suđenje ukazuje na blagonaklon stav i dobronamjernost, uz spremnost da se oprosti i  postupa milostivo.

            Snalažljivost je sposobnost koja se sastoji u pronalaženju i primjenjivanju drugih ili posebnih sredstava za dosezanje postavljenog cilja. Ukoliko je svrha kao izbor ispravna i dobra, ona postaje vrlina, ukoliko je za osudu, ona postaje lukavost (hila) kao bolesno stanje duše. Kada svijest i znanje nemaju uticaja na nerealne želje, požude i strasti onda se javlja dubok jaz između pameti i djelanja.

 

4. O nekim povijesnim i savremenim aspektima etike sabura

 

U nekim povijesnim,savremenim etičkim učenjima etika sabura često odražava i moralnu spremnost: na osnovu onoga što se treba i mora shvatiti u datom trenutku, na osnovu čega se mora se odlučiti odmah i mora se odlučiti ispravno.[29] U svijetu čovjekovog praksisa, da neka moralna odluka ne bi bila proizvoljna, najprije treba doći do dobrog razloga za njeno donošenje da bi se mogla braniti pred sobom i pred drugima. Samo na osnovu dobro razvijenog moralnog osjećanja proizilazi brižljivo promišljanje i zdravo prosuđivanje. Oni koji se drže vrline zastupaju stav da sama moralna pravila ne rješavaju prave moralne probleme, jer svaka primjena moralnih pravila, kojih se uvijek moramo pridržavati, nalažu suđenje. To suđenje izvodi vrla osoba, koja će donijeti ispravan sud, što isključuje mogućnost suđenja po automatizmu. Jošje Aristotel temeljio vrlinu u području stava.[30] Stav određuje karakter djelanja; može biti loš ili dobar, odnosno ispravan, jer se stav izgrađuje, a ne dobija gotov. Dakle, vrlina je, ustvari, stav. Ali, kakav je vrlina stav? Aristotel naglašava da vrlina ili vrsnoća, čini vrlim ili vrsnim i svoga nosioca i njegovu djelatnost; shodno tome, vrlina i jeste osobina koja čovjeka čini dobrim. Biti dobar znači obavljati svoj posao kako treba, a to je nemoguće bez umjerenosti sa kojom se postiže ispravno djelanje koje vodi dobru. Dobre i pohvalne osobine su samosavladljivost i jačina volje, a neobuzdanost i slabost volje svrstao je u rđave osobine koje su za osuđivanje. Onaj koji je gospodar nad sobom u istoj je moralnoj ravni sa onim ko je sposoban da bude dosljedan svojoj razumskoj odluci.[31] To nas vodi do zaključka da nedostatak samosavlađivanja vodi u naglosti, častoljublje i koristoljublje. S druge strane, razmišljanjem dolazimo do samokontrole i vladanja sobom, što je jedan od izričitih naloga stoičke tradicije, kako naglašava Greljing E.K., čime se doseže sreća. „Ako neka svoja uvjerenja racionalno zasnujemo na činjenici da su neke stvari neizbježne, onda ih se nećemo pribojavati niti osjećati strepnju zbog njih.“[32] Jedno je evidentno: svaka od ovih, prethodno navedenih vrlina je nezamisliva bez sabura – (s)trpljenja.

Jedan od rijetkih savremenih teoretičara na balkanskim prostorima, pai šire, koji je spojio pitanja iseljenika (muhadžira) sa pitanjima etike jeste hrvatski mislilac i etičar Hrvoje Jurić. U svom djelu Iskušenja humanizma, misaono-pronicljivo, kritički-rasudno i etički nadahnuto, postavlja neka od suštinskih pitanja vezanih za izbjeglice, tražitelje azila – iseljenike uošte. Polazeći od pojma »čovjek« i pitanja »Što čini drugost ʹdrugogaʹ?«, on kaže da je prividna univerzalnost pojma ʹčovjekʹ bila u „dijalektičkom odnosu s ovim ili onim filozofijama, s ovim ili onim ideologijama, a konačno i s ovim ili onim vladajućim političkim elitama.“[33] Pojam ʹčovjekʹ bio je od pamtivjeka instrumentaliziran, što je praćeno zabludama o njegovoj univerzalnosti – bio je ograničen: klasno, rasno, rodnospolno itd.[34]U pozadini svakog apstraktnog humanizma preživljavale su stare ili se rađale nove neslobode, navodi Jurić, i njima odgovarajuće diskriminacije. Dok svijest o slobodi možda i napreduje, „ali sloboda kao individualna ljudska, konkretna, društvena, građanska sloboda uvijek se iznova ograničava.“[35] Pozivajući se na: Kantovu univerzalističku etiku, Kantov kategorički imperativ; na Aristotelov zoon logon ehon ili animal rationale; na Dekartov zdrav razum ili um; Lajbnicovo čovještvo/ljudskost koja je postulirana na temelju umnosti, Jurić naglašava značaj i ulogu jedne univerzalne humanističke etike u kojoj neće biti mjesta za neslobode i diskriminacije. Upravo kada se misli da je etika kao društveno-politička praksa uspjela otkloniti mnoge granice i barijere unutar ljudskog svijeta, iznova se dolazi „do uvida da svaka emnacipacija iza sebe skriva neku drugu ili novu neslobodu i diskriminaciju.“[36]Ovdje je, dakle, riječ o problematici izbjeglica i tražitelja azila, koja, s druge strane, navodi Jurić, govori o diskriminaciji u odnosu na »druge« i nove»druge« koji su »sumnjivi« i nepoželjni.Taj sudar izbjeglica i tražitelja azila s vidljivim državnim granicama, kao i s nevidljivim inter-socijalnim granicama – nije samo pravno-političko pitanje, nego i etičko pitanje.Jurić se ovdje pita: Kako je moguće na jednoj strani braniti humanistički i humanitarni odnos prema drugom kao bližnjem, dok s druge strane (re)producira nove »drugosti«? Kako je moguće destabilizirati ili ukinuti granice unutar jedne političke, kulturne, a u konačnici i moralne zajednice dok se učvršćuju vanjske granice ove zajednice i time generiraju novovrsna politička, kao i etička razgraničenja? Filozofi antičke stoičke škole su smatrali da čovjek prebiva u dvije zajednice: onoj koju stiječe rođenjem i onoj koju sam bira i (su)stvara svojim (su)djelovanjem.[37] U svojoj knjizi Jurić govori i o Kantovom konceptu ocrtavanja konture svjetskog društva koje bi bilo naklonjeno onima koji u nevolji bježe iz domicilnih zajednica. Obzirom da etičke norme, uz moral i etiku koji su nužno povezani s pravom i politikom, predstavljaju i postavljaju jasan nalog za pravno i političko ophođenje s izbjeglicama i tražiteljima azila, Jurić ovdje zaključuje da „tamo gdje se radi o nečijem životu i smrti ili barem o kvaliteti nečijeg života, nema mjesta za predrasude prema »drugome«, ni za birokratsko-političke i ekonomske argumente koji nikad nisu tek »egzaktno-objektivni« nego počivaju i na predrasudama te imaju etičke implikacije.“[38] Ima li se u vidu da su se „evropske sile užasavale počinjenih zločina nad muslimanima, ali su redovno legalizirale osvajanja i rezultate etničkih čišćenja“[39],kako uočava Bandžović, onda je poprilično jasno „zašto se nijesu muslimanskim narodima na Balkanu otvorile mogućnost državne, već samo vjerske opstojnosti.“[40]

I pored toga što slobodarske demokratije i njoj pridruženi slobodarski ekonomski poredak ne poništavaju diskriminatorske obrasce po kojima su bili poznati raniji i drugačiji političko-ekonomski sistemi nego danas, Jurić vjeruje da još uvijek nije postao bespredmetan imperativ utemeljenja jedne etike koja bi – po strani od subjektivnih, proizvoljnih, heteronomnih principa – bila postavljena na univerzalne, humanističke temelje. To znači da je moguća etika koja praktički angažira pojmove univerzitas i humanitas i koja je teorijski reflektirana i djelatna. Shodno tome, muhadžirska etika sabura koja, izrastajući na marginama svjetske događajnosti i egzistencijskih usuda onih prognanih i proganjanih,konstituiše se kao zaseban dio moralne psihologije stpljenja, selameta, samozatajosti i samoprevazilaženja, koja izrasta iz kontinuirane zagledanosti u hermeneutiziranjesopstvene povijesnostii, postajući   istinskom faktografijom izvjesnosti ljudskog opstajanja – opstajanja onih koji su osuđeni, prisiljeni na put, bez predstave o tome da li će se ikad više vratiti; opstajanje onih čiju životnu sudbinu određuju drugi, da bi se uz moralnu snagu sabura iznjedrila izvorna generička snaga –da se opstaje, da se bude i da se traje.

 

5. Zaključno razmatranje

 

Ako se zapitamo, zašto etiku sabura nazvati muhadžirsku etikom i dokazivati je kao takvu, odgovor smo potražili u povijesno-moralnom kontekstu postojanja bošnjačkog naroda na balkanskim prostorima, kada njegov psiho-socijalni lik i egzistencijski usud saživljava sa svim istorijskim i životnimizazovima da bi se opstajalo, jer je ona, u stvari, povijesna tvorevina koja proishodi iz specifične povijesne opstojnosti.  A onda je, uz kolektivističko njegovanje zavičajne običajnosti i duhovnosti, kao i prisustvo moralnog i svakog drugog opreza u odnosu na predjele i naseobine u kojima se nastavljala borba za opstanak, kao i u odnosu na nove okolnosti i zemlju domaćina, korenspondirala svijest i misao o relevantnim razlikama, koje je valjalo prebroditi, kada se slično ne objašnjava sličnim, kada se moralo počinjati iz početka. Stoga se nezaobilaznom i bitnom treba promišljati uloga jedne (nove-stare)muhadžirske etike sabura. Takva etika opstajanja je i uput, i opomena njihovim potomcima o  trebanju jake svijesti, ne samo o onomeʹšto je i kako biloʹ, već i o onome kako se uz (pre)datu etiku sabura opstajalo, s ciljemda im se takva istorija više nikada ne ponovi.

Uz ono čemu je Bošnjake učio sabur, sa merhametom i gairetom,kad je često bilo potrebno pokazati snagu – kuvet – moralnu čvrstinu i fizičku postojanost i koračati dalje, sa stavom da se bude poštovan, prihvaćen i uvažen od drugih, ali, ne i po svaku cijenu, vraća nas čovjeku kao društvenom biću kojeteži biti dio zajednice na osnovama ravnopravnosti, jednakosti i humanizma – istinskih tekovina i vrijednosti demokratskih društava, utemeljenih na transparentnosti pravnih normi i sloboda u svijetu ljudskog praksisa.Muhadžirska etika sabura jeste dio, ne samo kulturno-povijesnog specifikuma, već i dio bošnjačke duhovnosti i individualizacije, a sabur –moralni kamen međaš čovjekovog karaktera.Ova etika ne odudara od historijske predstave, pripovijesti i interpretacije načina ljudskog postojanja kada se sabur javlja kao osjećaj dužnosti prema drugima i prema sebi, da bi iz povijesne filozofije svijesti mogla emanirati u ljudski svijet praksisa. Kao takva, ona je u stvari etika održanja koja ne smjera ka ʹpodručju neprozirnih emocijaʹ, već koja nadilazi nazore i domete, ne samo afektivnih potencijala nacionalizma, već i duh kriptoreligijskog fundamentalizma.

Etika sabura, u toj konstelaciji njenog ʹnovog-starogʹ tumačenja i razumijevanja, čini jedan od temelja ethosa nacionalnog predstavljanja i iskazivanja, koja u svojoj jezičko-aksiološkoj iskristalisanosti vrhuni značenja i domete, koliko duhovno-identitetske, utoliko nadasve i istinske ljudske simbolike. Muhadžirska etika sabura je indukovana etnohistorijskom kodificiranošću bošnjačkog čovjekakoja se pretače u djelatno-moralni svijet ljudskih situacija, i kao takva, ne samo da je neodvojiva od drugih ljudskih, etičkih vrijednosti, već i često nadilazeći običajnosti morala, afirmiše iskonske mogućnosti čovjekovog generičkog bića. Kao iskonska vrijednost duha bošnjačkog čovjeka, etika sabura je prva i posljednja brana i utvrda opstojnosti ljudskog tijela, duše i srca.

 

  1. LITERATURA:

 

Avdić, Ćamil: Islam na raskrsnici, GODIŠNJAJK, BZK Preporod, Sarajevo, 2006, str. 347-357;

̴Aristotel: Nikomahova etika, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci/Novi Sad, 2003;

Bandžović, Safet: Bošnjaci i balkanski muhadžirski pokreti,u: GODIŠNJAK, BZK Preporod, Sarajevo, 2006. str. 322-347;

Dizdarević, Ismet: Naravi Bošnjaka: izvorna osobenost i široka otvorenost, Institut Ibn Sina, Znakovi vremena, Sarajevo, zima-proljeće 2004. Vol. 7 dvobroj 22/23.

Espozito, Džon L.: Oksfordska istorija islama, CLIO, Beograd, 2002;

Grejling, E.K.: Šta je dobro?, Laguna, Beograd, 2003;

Hasić, Alen: Sabur – hrana za duševni mir, Revija Forum, oktobar 2011, Podgorica, br. 19. str. 66;

Hefe, Otfrid: Umijeće življenja i moral, Akademska knjiga, Novi Sad, 2011;

Jonas, Hans: Princip odgovornost, Veselin Masleša, Sarajevo, 1990;

Jurić, Hrvoje: Iskušenja humanizma, Filozofska istraživanja, Zagreb, 2018;

Kant, Imanuel: Kritika praktičnog uma, BIGZ, Beograd, 1990;

Kant, Imanuel: Metafizika morala, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci/Novi Sad, 1993;

Meki, Džon: Etika, Plato, Beograd, 2004;

Muhić, Ferid: Historija i istina: antologijski prilog hermeneutici bošnjačkih muhadžira, Almanah, br. 35/36, Podgorica, 2006, str. 329-333;

Muratović, Esko: Neki aspekti etike vrline u duhu moderne i savremene epohe, ALMANAH, Podgorica, juli 2019. str. 145-157;

Muratović, Esko: O Aristotelovoj etici vrline, Glasnik Bihora, Centar za kulturu Petnjica, br. 4, 2019. str. 173-186;

Muratović, Esko: O razboritosti onih koji ne odustaju – otržnost Bihoraca, Revija Bihor, Zavičajni klub Bihor, Luksemburg/Montenegro, br.16, Godina V, 2015, str. 51;

Krcić, Šefket: Prilozi za kritičko-aksiološko proučavanje etike Bosne, Zbornik: Etika Bosne, Goražde, Godina I, br. 1. 2019, str. 179-203;

Kider, Rašvort: Etičke dileme, CID, Podgorica, 2006;

Rols, Džon: Teorija pravde, JP SLUŽBENI LIST, Beograd/CID, Podgorica, 1998;

Smailagić, Nerkez: Uvod u Kurʹan, Medicinska knjiga, Zagreb, 1975;

Spahić, Derviš: O moralnosti i bogobojaznosti, Starješinstvo islamske zajednice BiH, Hrvatske i Slovenije, Sarajevo, 1986;

̴Sharif. M.M.: Etička učenja Qurʹana, u: Historija islamske filozofije, August Cesarec, Zagreb, 1988;

Rastoder, Šerbo: Dugo su muslimanim ovih prostorapristajali na ulogu “grešnika“, nedjeljnik STAV, Sarajevo, br. 171. GODINA IV, str. 28-31;

Rastoder, Šerbo: Kad su vakat kaljali insani: Šahovići 1924., ALMANAH, Podgorica, 2011;

̴Ramezani, Reza: Etički stavovi Allame Tabatabaija, Fondacija Mulla Sadra u BiH/Islamisches Zentrum Hamburg, Sarajevo, 2014;

Šestanović, Muhamed: Karakterologija Bošnjaka, Ibn Sina institut, Znakovi vremana, Sarajevo, zima-proljeće 2004. Vol. 7. Dvobroj 22/23; str. 219-231.

Zbornik: ETIKA Bosne i Hercegovine, Internacionalni univerzitet u Goraždu, Goražde, Godina I, br. 1, juni 2019.

[1]               Svakog, iole samosvjesnog, znavenog i upućenog pripadnika manjinskih naroda u Crnoj Gori, a pogotovu Bošnjaka, ima obuzeti, gotovo, čudno saživljen, osjećaj gorčine i ponosa; gorčine – zbog svega što se dešavalo, na način kako i zbog čega se desilo, u toj nam, daljoj i bližoj prošlosti; ali i osjećaj ponosa, jer se uz muhadžirsku etiku saburačesto, čak,i po cijenu života, nije pokleklo u vremenima kad su se pripadnicima bošnjačkog nacionalnog korpusa dešavali progoni, nepravde i zlo, od strane jednog dijela nacionalistički ostrašćenih i fašistički idealogiziranih pripadnika većinskih naroda, koji su svojim činjenjima i nečinjenjima, uz čestu zloupotrebu institucionalnih, političkih i drugih poluga moći “otkrivali“, ugnjetavali i nerijetko progonili “dežurne krivce“.

 

[2]               Rastoder, Šerbo: Dugo su muslimani ovih prostora pristajali na ulogu “grešnika“, intervju za: nedjeljnik STAV, Sarajevo, br.171, GODINA IV, str. 28-31.  Historičar Šerbo Rastoder u navedenom intervjuu nadalje kaže: „Radi se o dominaciji stereotipa “Turčin“, zbog kojeg je jedan dio stanovništva bio osuđen da ispašta “krivicu“koja ne postoji zbog nekog navodnog “istorijskog greha“. Dugo su muslimani ovih prostora pristajali na ulogu “grešnika“. Prvo što su morali da urade jeste da dokažu da su to što jesu, a ne ono što drugi misle da su.“

 

[3]               Ovdje je potrebno istaći da jemuhadžirsko pitanje u okvirima humanističkih nauka jedno od još nedovoljno rasvijetljenih pitanja. Sudbina prognanih i iseljenih na osnovu dostupnih historijskih i drugih saznanja su samo nepobitan dokaz i turobno svjedočanstvo da se istorija surovo ponavlja. Pa se o prirodi uzroka iseljavanja istih može govoriti iz najmanje tri ravni: političke, psihološke i socio-ekonomske. Ono čemu nas historija uči da je doiseljavanja stanovništva i do mjerodavnosti u ovaj fenomen moguće doći uvidom u dvije bitne društveno-istorijske pojave – migracionih kretanja i popisa stanovništva, da bi vremenom postalo jasno i da se mnogi drugi razlozi i uzroci prenebregavaju, skrajnjuju, zaobilaze i zaboravljaju. Na primjer, vraćanjehistorijskim činjenicama koje nas vodi XIX vijeku  i Berlinskom kongresu 1878. godine upućuju na to kako se dogovorom velikih sila o teritorijalnom razgraničenju na Balkanu direktno uperilo prstom bošnjačko-muslimanskom stanovništvu da krene prema Turskoj. Opštepoznate činjenice na osnovu više istorijskih izvora nam kazuju, kada je riječ, o muhadžirima iz Crne Gore, da su u prvom velikom talasu iseljavanja iz Nikšića, Kolašina i drugih mjesta, krenule neprekidne kolone preko Sandžaka, Albanije i Bara za Tursku. A onda i desetine hiljada muhadžira 1878. napušta Bosnu i Hercegovinu i isto kreće za Tursku. Od tog perioda pa sve do 1918. iselilo je oko 63.000 muslimana. Poslije pokušaja masovnog pokrštavanja i krvavih događaja počela su iseljavanja iz Plava i Gusinja 1913. godine mnogi historijski navodi ukazuju da je tokom juna i jula 1914. oko130 domaćinstava i 1.500 članova iz plavo-gusinjskog kraja krenulo za Tursku. Prema izvorima od aprila do juna 1914. samo preko luke Bar iselilo se 12.304 muslimana iz dijela Sandžaka koji je pripadao Crnoj Gori. Iz opština Šahovići, Mojkovac i Ravna Rijeka iseljeno je 453 porodice koje su ostavile 310 kuća. Jedan dio je stigao i u Brčko, na čijoj teritoriji su našli utočište. U prvoj polovini 1914. iseljavanje je iz okoline Bijelog Polja prijavilo 416 porodica sa 2.080 lica, iz Bihora 720 porodica sa 4.500 duša. Kao uzrok iseljavanja Bihorski prvaci su naveli nekažnjene nepravde nanesene od pojedinih predstavnika vlasti. Iz pljevaljskog kraja 1914. iselilo se 340 porodica, da bi se u isto vrijeme, iz dijela Sandžaka koji je pripadao Srbiji, do kraja aprila 1914. iselilo 40.000 stanovnika, a iz nekadašnjih turskih provincija na Balkanu oko 200.000 ljudi, uglavnom sa seoskih područja. U vremenu Kraljevine SHS, poslije apela Jugoslovenske muslimanske organizacije iz Sarajeva da se stane sa iseljavanjima, dešava se više ubistava, a onda i pokolj u Šahovićima 1924, kada ovo preživjelo stanovništvo, oko140 izbezumljenih i iscrpljenih porodica iz Šahovića, Vranješke doline i pljevaljskog kraja stiže u Gornji Rahić, Moču i Čelić u blizini Brčkog.

 

[4]               Vidjeti: Kad su vakat kaljali insani, Šerbo Rastoder – historigrafsko-dokumentovano djelo o zločinima i progonima nad bošnjačkim stanovništvom sa prostora Šahovića i Vranješke doline 1924.godine.

 

[5]               Vjerski identitet Bošnjaka fundiran je u okvirima normativnog islamskog učenja i prakse, kao dijela ehli-sunnetskog pravca u islamu; u oblasti teologije uključeno maturdijsko učenje, dok se u oblasti islamskog prava drži do hanefijske pravne metodologije.

 

[6]               U tom smislu islam znači čisto srce i dobra duša, častan život, predanost i požrtvovanost, dobra djela, znanje i poštenje, život u miru sa okolinom i sa sobom.

 

[7]               Espozito, Džon L.: Oksfordska istorija islama, CLIO, Beograd, 2002, str. 114 – 115.

 

[8]               Šarif, M.M.: Historija islamske filozofije, August Cesarec, Zagreb, 1988, str. 176.

 

[9]               Šarif, M.M.: Etička učenja Kurʹana, u: Historija islamske filozofije, August Cesarec, Zagreb, 1988, str. 194.

 

[10]             Šestanović, Muhamed: Karakterologija Bošnjaka (sintetička studija rasprave sa okruglog stola), Institut Ibn Sina, Znakovi vremena, Sarajevo,zima-proljeće 2004. Vol. 7. dvobroj 22/23. str. 229.

 

[11]             Spahić, Derviš: Pouke o moralu i bogobojaznosti, Starješinstvo islamske zajednice BiH, Hrvatske i Slovenije, Sarajevo, 1986, str. 22.

 

[12]             Isto, str. 22.

 

[13]             Hasić, Alen: Sabur je hrana za duševni mir, Revija Forum, Forum Bošnjaka Crne Gore, Podgorica, br. 19, str. 66. Kada je u pitanju strpljivost, ona se u djelatnom ljudskom stavu očitava dvojako: prvo – kada se očekuju dobrobiti onda se ima strpljenja, a kada je u pitanju haram onda strpljenje često izostaje. Čovjek ne može da kontroliše sopstvenu strast, gramzivost, pohlepu – nema strpljenja ni u čemu.

 

[14]             Krcić, Šefket: Prilozi za kritičko-aksiološko proučavanje etike Bosne, Zbornik: ETIKA BOSNE, Goražde, Godina I, br. 1. 2019, str. 179-203.

 

[15]             Smailagić, Nerkez: Uvod u Kurʹan, Medicinska naklada – Zagreb, 1975, str. XXXIX

 

[16]             Isto, str.XXXIX/XL  „Zajednica je izvanjski oblik ostvarenja moralnog jedinstva vjernika, inače će na zemlji nastati smutnja i nered (8,72 – 73). To se gradi na svim razinama, od obitelji kojom mora vladati uzajamna ljubav i uvažavanje, do društva, čiji principi moraju biti harmonija, pravda, jednakost i solidarnost.“

 

[17]             Avdić, Ćamil: Islam na raskrsnici, GODIŠNJAK – BZK Preporod, Sarajevo, 2006, str. 350. „Islam je u svojoj osnovi revolucionarna ideja koja je proklamovala neprekidnu borbu protiv idolopoklonstva, nasilja (represije), socijalne nepravde, iskorištavanja čovjeka od čovjeka, jednom riječju, borila se protiv svake vrste haosa i neorganizacije.“

 

[18]             Ramezani, Reza: Etički stavovi Allame Tabatabaija,  Fondacija “Mulla Sadra“ u BiH/Islamisches Zentrum Hamburg, Sarajevo, 2014, str. 108.  Ramezani ovdje nadalje razjašnjava: „On aristotelovskom metodom objašnjava rodove vrlina i poroka i na poseban način pojašnjava vrste, klase i jedinke svakog od njih. Na taj način pristupio je predstavljanju svake moralne vrline i poroka. Koristeći se ajetima i predanjima, te moralnim islamskim podukama; on ih podrobno objašnjava, navodeći načine pristupa i liječenja svakog poroka na filozofski, naučan i praktičan način, a u nekim slučajevima, zbog određenih povoda, pristupa savjetovanju i upućivanju, što je samo po sebi veoma vrijedan i obuhvatan posao.“

 

[19]             Isto, str. 177.

 

[20]             Isto, str. 179.

 

[21]             Smailagić, N.:Uvod u Kurʹan, str. XLI

 

[22]             Ramezani, Reza: Etički stavovi Allame Tabatabaija, Sarajevo, str. 330-331.

 

[23]             Nacionalni identitet Bošnjaka ukazuje na zasebne bošnjačke narodne običaje, autohtone bošnjačke simbole i posebnost bosanskog duha, u čijem se kolektivitetu grade zajednička kultura, tradicija i zajedničko porijeklo. Ovaj tip identiteta je u najtješnjoj vezi sa pitanjima državotvornosti i političke osviješćenosti Bošnjaka, kada se odbrana i očuvanje nacionalnog imena samorazumljivo i nužno nameće kao očuvanje nacionalnog integriteta, etničke samoodrživosti i vjerske dostojanstvenosti. U istorijskom pogledu nacionalnoj identifikaciji je stalo do održanja kontinuiteta nacionalnog jedinstva i održanja homogenosti, vodeći računa o nepovredivosti istog. U tom smislu, nadopunjava se  afirmacija svog etnosa i islamskog vjeroispovjedanja u otporu prema svim vidovima asimilacije, podmetanja, krivotvorenja i udvajanja nacionalnog imena. Isto tako, ovaj vid identifikacije podrazumijeva posredovanje tekovina islamskog civilizacijskog kruga kao jednog od tri dijela svjetske kulturne baštine, u kodifikaciji religijsko-kulturološke ravni, sa poimanjem i rezonovanjem dijalektičnosti odnosa etničke identifikacije i nacionalne emancipacije.

 

[24]             Ovdje se Rašvort Kider poziva na Majkla Hukera, akademskog filozofa i predsjednika Univerziteta Masačusetsa, koji je rekao da sve što filozofska teorija može da odradi jeste da uhvati ljudsku intuiciju koja se, kad je već riječ o intuiciji, u duhu filozofskog shvatanja definiše kao neposredan uvid u samu suštinu stvari.

 

[25]             Espozito, Džon L.: Oksfordska istorija islama, CLIO, Beograd, 2002, str. 122. „Takvo duhovno usrojstvo odraz je vizije koja postoji u čovjekovom srcu i predstavlja dobro ili zlo u onoj mjeri u kojoj se to srce služi kurʹanskim proviđenjem.“

 

[26]             El-Dževzijje, Ibn Kajjim, 2005.  str. 26.

 

[27]             Dizdarević, Ismet: Naravi Bošnjaka: izvorna osobenost i široka otvorenost, Institut Ibn Sina, Znakovi vremena, Sarajevo, zima-proljeće 2004. Vol. 7 dvobroj 22/23. str. 217.

 

[28]             Muratović, Esko: O razboritosti onih koji ne odustaju – otržnost Bihoraca,  Revija Bihor, Zavičajni klub Bihor, Luksemburg/Montenegro, br. 16, GODINA V, 2015, str. 51.  „Otržan(razborit) jeste onaj koji slobodu shvata kao dobro, posredstvom kojeg će uživati u drugim dobrima. Otržnost se kao mladalačko zahvatanje života, vitalnosti, zdravlja i svježine vrhuni u dostojanstvu jedinke koja zna da je sloboda za jake i da za slabe nema sobode. Ona je, stoga, jaka svijest o radnoj disciplini, a ujedno i otklon od neznanja, neizvjesnosti, straha, strepnje, čamotinje, nemaštine i bolesti. Otržni su oni koji ustanu i kažu šta ih tišti, ali koji isto tako umiju da sjednu i slušaju. Oni nijesu, gotovo nikad, u društvu licemjera i ulizica, u društvu onih koji puno pričaju a malo kažu. Damar im kazuje da su promišljeni – o velikom problemu najčešće razmišljaju noću, dok preko dana uvijek nešto rade ne čekajući da se okoriste o nekog. Svjesni su da je u životnim stazama vrlo malo ravnica. Sve su ili uzbrdice ili stranputice, pa stoga, da bi se bilo na stazi kojom se želi ići, mora se nekad koračati stazom kojom se mora ići. Ne zaboravljaju prošlost koju poštuju, pa su i odgovorni pred budućnošću, gradeći i usmjeravajući svoje mogućnosti, sposobnosti i interesovanja što idealnijom životnom putanjom. Oni ne samo da biraju nego su i birani, svjesni da je prava životna radost kad si drugima potreban i drag. Posebna njihova umješnost je u tome da znaju pronaći radost u sebi. Vladaju svojom voljom, a sluge su sopstvenoj savjesti. Znaju da budu zadovoljni sa malo, ali imaju sve što im treba. Pronicljivi su i brzo biraju između različitih opcija, sa sposobnošću da se uzmu u obzir sve relevantne činjenice i okolnosti. U bistrini pogleda stoji istinitost koja je okrenuta dobru a ne zlu, pa se u tom smislu rijetko šta prepušta slučaju.“

 

[29]             Kider, Rašvort: Etičke dileme, CID, Podgorica, 2006, str. 66/67. Pojašnjavajući pojam moralne spremnosti Kider kaže: „Morate razmišljati o etici, dobro jepromisliti, ubaciti mozak u brzinu i suočiti se sa teškim izazovima. Drugim riječima, morate biti mentalno uključeni…,da pokažete posvećenost u osjećanjima i intelektu. Etika nije slijepa ravnodušnost, koja razdvaja dobro od lošeg na osnovu nekog kanona uklesanog u kamen ili starog i nepromjenjljivog zakona. To je topla i izuzetna ljudska aktivnost koja toliko brine o drugima da želi da dobro pobijedi.“

 

[30]             Muratović, Esko: O Aristotelovoj etici vrline, Glasnik Bihora, Centar za kulturu- Petnjica,2019.  br. 4. str. 180.

 

[31]             Aristotel: Nikomahova etika, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci/Novi Sad, 2003, str. 136. Aristotel nadalje kaže: „Čovjek koji ne gospodari sobom svesno rđavo radi svojim nagonom, dok se čovjek koji vlada sobom pod uticajem razuma ne podaje strastima jer zna da su rđave; čovjek koji je savršeno umeren i gospodari sobom ujedinjuje u sebi samosavlađivanje i čvrstinu volje; samo su mišljenja podijeljena oko toga da li takvog čoveka treba smatrati za umerenog u svakom pogledu.“

 

[32]             Grejling, E.K.: Šta je dobro?, Laguna, Beograd, 2007, str. 79/80.

 

[33]             Jurić, Hrvoje: Iskušenja humanizma, Filozofska istraživanja, Zagreb, 2018. str. 47. „Budući da pojam čovjeka uvijek korenspondira s pojmom slobode, ograničavanje pojma ʹčovjekʹ uvijek je značilo i ograničavanje faktičke (»materijalne«) slobode čovjeka kao pojedinca, odnosno određenih skupina ljudi. Stoga je gotovo svaki »humanizam« bio u stvari »apstraktni humanizam«.“

 

[34]             Isto, str. 55. Kako zapaža Jurić, ne može nikako služiti na čast filozofiji to što su upravo Platon i Aristotel, kao neki od najvećih filozofa svih vremena, pojam ʹčovjekʹ izjednačavali s pojmom ʹgrađaninʹ, ʹslobodni građaninʹ, ʹslobodnjakʹ, čime su osporavali »čovještvo« (i odgovarajuća ljudska prava) ne samo maloljetnim muškarcima nego i ženama, robovima i strancima.

 

[35]             Isto, str. 49.

 

[36]             Isto, str. 52.

 

[37]             Isto, str. 55.  „Budući da živimo u različitim (koncentričnim) krugovima zajedništva – te pripadamo samima sebi, svojoj obitelji, široj porodici, lokalnoj zajednici, sugrađanima, sudržavljanimai, naposlijetku, čovječanstvu – trebali bi smo i one ljude iz najudaljenijih krugova zajedništva nastojati smatrati i tretirati kao same sebe i kao one koji su nam srodstvom ili prebivalištem ili klasno ili po nekoj drugoj osnovi najbliži.“

 

[38]             Isto, str. 61.

 

[39]             Bandžović, Safet: Bošnjaci i balkanski muhadžirski pokreti, GODIŠNJAK, BZK Preporod, Sarajevo, 2006, Godina VI, str. 342.   „Muslimanski narodi kao da su, barem prešutno, prihvatili tada raširenai nametnuta razmišljanja da oni nisu i da ne mogu biti državotvorni i nacionaltvorni element.“

 

[40]             Isto, str. 342.

 



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

MEVLUD – ROĐENJE ALLAHOVA POSLANIKA, S.A.V.S.

Nesumnjivo, zajednička tačka svih vjernika je ljubav prema Uzvišenom Allahu i Njegovom poslaniku, Muhammedu Mustafi, s.a.v.s. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je prvi nur koji je stvorio Uzvišeni Allah, on, s.a.v.s., je Habibull...
by Redakcija
0

 
 

Nejra Džananović: Roditelji kao prvi dječiji uzori

Nejra Džananović Roditelji kao prvi dječiji uzori Kako odgojiti dobro dijete; koji je recept za uspješno roditeljstvo; gdje griješim u odgoju djeteta  su pitanja koja svaki roditelj, koji teži da bude što bolji otac/maj...
by Redakcija
0

 
 

Osvrt na zbirku poezije ”Bogumilske” Miraša Martinovića

OSVRT NA ZBIRKU POEZIJE „BOGUMILSKE“ MIRAŠA MARTINOVIĆA   Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista   U izdanju „Lena graphics design“ iz Prištine ovih dana je izašla iz štampe nova zbirka poez...
by Redakcija
0

 

 

Predstavljamo: Alija Redžematović

ALIJA REDŽEMATOVIĆ KULTURNI POSLENIK PLAVA   Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista   Alija Redžematović profesor, bibliotekar, poslenik kulture, i vješti hroničar svih plavskih književnih, kultur...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Predstavljamo: Vanja Rakonjac

VANJA RAKONJAC MEDIJSKI SIMBOL BIJELOG POLJA   Piše: Božidar Proročić   Postoje oni skromni, tihi, poslenici medija koji otvore vrata mnogima. Pripremajući priloge, pišući reportaže, snimajući okom kamere ant...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona