Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Eseji

30. Marta 2014.
 

Faruk Dizdarević o poeziji istaknutog bosanskohercegovačkog pjesnika Amira Brke

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

SVJETLOST LOGOSA U SJENOVITIM PREDJELIMA PROLAZNOSTI

Amir Brka: Ruševine se podupiru, izabrane pjesme,

Centar za kulturu i obrazovanje & Planjax, Tešanj, 2012.

 

 

 

Faruk Dizdarević

Faruk Dizdarević

Ljubitelji savremene poezije zaista imaju razloga da se obraduju novoj, nedavno štampanoj knjizi Amira Brke (Tešanj, 1963) naslovljenoj Ruševine se podupiru. Samim naslovom knjige, koji ima simbolično-metaforičnu funkciju, autor unekoliko već sugerira čitaocu o strukturisanju predatog mu djela. U ovom izboru Brka iz prethodnog opusa formira osam tematskih krugova (Trag ka ničemu; Smrt u Tešnju; Posmrtne pjesme; Zombi, rekonstrukcija; Pogled u Dalmaciju; Opsjednuta pjesma; Bijelo u crnom; Kako smo doživjeli imploziju). Bez obzira na tematsku razuđenost, ovaj izbor predstavlja kompaktnu cjelinu u stilskom, jezičkom, semantičkom i misaonom nivou, jer je pjesnik motivacione cikluse pažljivo komponovao ulančavanjem i preplitanjem.

Ruševine se podupiru je visoko kreativna rezultanta kojom su još jednom potvrđeni slojevitost umjetničke palete i polifono bogatstvo Brkinog pjesničkog izraza. Sa mudrom strogošću i beskompromisnom žestinom u ovoj poeziji govori se o nastojanju lirskog subjekta da sačuva svoj integritet napadnut sa svih strana: i od ljudi, i od društva, i od gluposti, i od bujice kiča, i od samoće, i od tuge, a ponajviše od prolaznosti i od smrti. Međutim, poezija Amira Brke nije lament nad “izgubljenim svijetom” već težnja da se on učini održivim. Svijet je za ovog pjesnika, sa stanovišta ukorijenjenog mita svakodnevice, otvorena pozornica na kojoj se život odigrava u svim svojim kontroverznim značenjima. On u njeg stupa sa željom da, uz pomoć retoričkih gestova, izgradi onu vrstu pjesničke filozofije koju uokviruju rečenice čije se vrijednosti mjere ideologijom “argumenata” i “dokaza” od kojih je sapletena duga i komplikovana egzistencijalna mreža. Mreža, čija sjenka takođe isklizava na onu drugu stranu, tamo gdje se sama od sebe skriva. Ali, u koju nas uvode stihovi Amira Brke prometnuti u metaforu govora koji u sve to treba da nas ubijedi, a ne tek da obavijesti, kako bi to slikovito izrekao Benevista.

U ovom novom vijeku, ovom novom milenijumu, u svijetu koji se u pomahnitalom tempu mijenja, u svijetu opsjednutom vidljivim, poezija gubi onu svoju nekad dominantnu poziciju unutar društvenog života. Danas je uobičajeno da se poezija shvata kao prilično marginalna tema u filozofiji. U posljednjoj pjesmi u knjizi pod naslovom Vrijeme sretnih gradova pjesnik postavlja pitanje o smislu poezije podrazumijevajući da je to nešto strano savremenom svijetu okrenutom ka materijalnome. Da je pragmatičnom pogledu ona nerazumljiva. Uprkos široko rasprostranjenom naporu tokom modernog doba da se poezija definiše kao luksuz, kao privilegovana umjetnička forma, ipak pisati, slaviti i čitati poeziju značajno je sada kao i uvijek. Veliki Miguel de Unamuno jednom prilikom je izjavio da radije želi da u istoriju uđe kao pjesnik negoli kao znameniti mislilac i autor dalekosežnih ogleda. Pjesnik se zadovoljava mogućnošću da neko jednog dana – sada ili jednog dalekog sjutra, svejedno – pročita njegove pjesme, podijeli s njim njegove emocije i nađe u njima odgovor koji je i sam dugo tražio, ili neki, pak, put egzistencijalne potrage (Antonio Porpeta). Nagovještaj novog smisla i događaja poezije ostaje izazov budućeg; u odluci vremena između proste šutnje, kao odustajanju od traganja, ili u prevladavanju jednog tehnički postavljenog svijeta.

U pjesmi Reverberacija, koja sama čini prvu cjelinu knjige (Događa se da mi posve jednostavne,/ svakodnevne, obične stvari, kad me zateknu/ kao riječi neke pjesme, zazvuče u potpuno/ novom, nepoznatom sjaju), pozicija pjesničkog lika postavlja se van pojavnog, jer: svako biće otkriti može svoju zatamnjenu svjetlost, što joj obezbjeđuje neometano kretanje kroz, najšire shvaćene, domete ljudskog saznanja. Povezivanje, spajanje motiva različitog sadržaja (na osnovu zajedničke, pjesnički određene semantike), prebacivanje značenja sa jedne na drugu ravan, dovodi do samjeravanja vrijednosti koje se određuju samo na osnovu jednog kriterijuma: ostvarenja potencijala vječnog trajanja putem otkrivanja stalnosti određenih kategorija u vremenu. Život teče svojim tokovima, pa nam se čini da oni, u stvari, i obrubljuju živo dramatsko središte. Baš onako kako je Čehov (Pisma glumici Marini Lilinoj) definisao svoju teoriju tzv. drame sitnica: ljudi pričaju, sjede, jedu, rade uobičajene stvari… Ali, ispod toga vibrira puna dramatika ljudskog života! Prodori vječnog u prolazno i putevi njegovog dosezanja pronađeni su, već je rečeno, u svakodnevnom. Traganje za smislom podrazumijeva ljudsko suočavanje sa svojom sjenkom, svojim strahovima – da bi čovjek otkrio svoje pozvanje i svoju misiju na ovoj planeti. Zato je zadatak poezije i viđen kao otkrivanje neprolaznog u prolaznim pojavama, kao identifikacija “iskoračenja” onostranog u ovostrano.

Tematska i značenjska polifoničnost ovih Brkinih stotinu i sedamdeset pjesama sabranih u zbirci Ruševine se podupiru nikako ne znači negaciju neke vrste metaforičnog jedinstva ovog veoma disharmoničnog vremena. Naprotiv, i nažalost! Jer ono što odlikuje naše vrijeme – sadrži u sebi mnogo više zla nego dobra. Za činjenicu, pak, da njime ipak odjekuje glas besmrtnosti možemo da zahvalimo piscu. Jer samo književnost nosi u sebi snagu da miri sve intelektualne i svake druge aporije, i da efemeriji i besmislu stvarnosti utisne pečat stvaralačke, agonske moći.

Kao stvaralac u neprestanom bdijenju, Amir Brka ispovijeda svoju misao o svijetu. Pjesnik piše poeziju u jednoj čudnoj zemlji koja je na razmeđi dva milenija postajala sve manja. Kako se država smanjivala, tako je i sam čovjek u sebi osjećao sve veću tjeskobu. Neki dijelovi pjesme Jedna zemlja sažeti su kao aforizam i jezgrovito govore o svemu što nam je poznato i što je svako od nas na neki način u sebi preživio u godinama koje su za nama. No ipak, rat, razaranja, bespomoćnost, blizina smrti, ne mogu svojim razornim djelovanjem poništiti sve ono drugo, ne mogu poništiti one ljudske vrijednosti koje se suprostavljaju svakom zlu, koje nas uvjeravaju da čovjek može mnogo da izgubi, a da ostane to što jeste. Brkina poezija nije sužena nacionalno/nacionalističkom perspektivom. Ona je lucidan i autorski osmišljen odbljesak “evropskog mentaliteta”. Njegova nulta tačka, nezavisnost i čistota, posve rijetka u dnevnim i noćnim govornim mőrama, oslobođena isključivog govora nasljeđa u vremenu, razvija svoju vlastitu temperaturu, izvjestan hermetizam – iako nastoji da riječ ponudi u konkretnosti vidljive predstave. U slikovitosti, koja narasta bez pomoćnih sredstava i verbalne ekvilibristike, ova poezija stiže do svoje intenzivne i neuobičajene poetske vrijednosti, čija gustina istovremeno posjeduje drugu stranu: melanholičan znak koji spaja svijet viđenog i mišljenog.

U pjesništvu Amira Brke, izuzetnom po bogatstvu tema i intelektualizmu kojim je prožeta, poetski lukovi su široki, izrečeni jednom neobičnom i bujnom metaforikom koja nudi mnoga značenja i navodi na nova tumačenja. Pjesme, čiji je slobodni ritam (često) na granici proznog izraza, izgledaju kao dijelovi poduže elegije o pjesnikovom životu i životu uopšte – koji se podređuju metafizičkom proticanju vremena. To proticanje života poeta gleda očima duše, očima misli, očima emocija, očima drugih, sopstvenim fizičkim očima, očima vremena, ali i očima koje vrše izbor i kako će se, a ne samo šta, gledati i vidjeti. Lirski subjekt se, svjestan svoje sudbinske bačenosti u nerazmrsivo klupko egzistencijalnih zagonetki, našao u međuprostoru, u polutami, svjestan svoje ništavnosti, suočen sa silom nemjerljivom, tačnije: s onim čiji je centar svuda, a kružnica nigdje.

Poetsko pismo Amira Brke koji put nosi autobiografski amblem. Često se zaboravlja onaj lični, intimni, ispovijedni ton koji se, u većoj ili manjoj mjeri, može i mora prepoznati u svakom umjetničkom djelu. Pitanje nadahnuća i stvaralačke samosvijesti uvijek je i pitanje iskrenosti tog nadahnuća i visine te samosvijesti. Biti iskren je, uopšteno govoreći, prije svega moralno pitanje, a kreativni čin je ujedno i moralni čin. Danas kada komunikacija postaje sve oskudnija, ona sve više poprima oblik površnog kontakta dviju jedinki koje su, uzajamno nepovjerljive, zatvorene u tvrđave svoga ega. Od nas se očekuje da budemo ljubazni i komunikativni, ali ne i da se odvažimo na nešto više, na istinski susret, na ljubav, kojih nema bez uzajamnog otvaranja i zalaganja čitavog svog bića. Uz temu ljubavi uvijek je prisutna i tema ljudske usamljenosti. Tiha usamljenost krije u sebi izrazitu želju za pripadanjem, ne samo erotskim već i duhovnim, pri čijem ispunjenju muško-ženski odnos može postati čista poezija.

Ovaj pjesnik po pravilu piše iz pozicije prvog lica. Pisanje u “ja” formi danas je samo oblik fiktivne re-kreacije vlastitog iskustva, način prilaženja vlastitom iskustvu; jasno nam je da suštinsko pitanje koje se postavlja nije ništa drugo do iskonski eho ljudske zapitanosti nad svojim bivstvovanjem, ono: Ko sam? I, neizbježno, to propitivanje, to naginjanje nad samim sobom otvara seriju pitanja iste prirode, jednako univerzalnih i sveprisutnih, koja su u neku ruku potvrda stalne zaokupljenosti ljudskog duha traženjem odgovora na pitanja koja, ma kavom brzinom i silinom se mijenjali načini formulisanja te potrage, nikad ne gube na svojoj aktuelnosti.

Stiče se utisak da se riječi Amira Brke ispisuju vrlo lagano i prirodno. Ako se dublje zagledamo u stihove koji su od tih riječi nastali, uočićemo svu kompleksnost i razumjećemo da su ti stihovi pravi palimpsesti, nad kojima je pjesnik, osjećajući, dugo promišljao. Upravo ta emotivnost i promišljenost obezbijedile su lakoću i svježinu pjesnikove riječi. Misao autora ne ostaje zarobljenik jednog određenog toka, ona se ne vraća umorno u već izdubljeno korito. Ona čini deltu; je li to podijeljenost, višedimenzionalnost, mnogostrukost, bogatstvo, rasipništvo – na čitaocu je da prosudi u skladu sa svojim osjetljivostima i iskustvima. Ona (misao) ponekad će se podati čitaocu cijela i odjednom, ponijeće ga, možda i tronuti, opčiniti, ali neka se ne osjeti iznevjerenim ako mu se slijedećeg trenutka iskrade i ostavi ga na čistini, slobodnog da sam dopiše komentar i objašnjenje, da se suoči sa svojim vjerujem i ne vjerujem.

Na stilizacijskoj razini uočava se razuđenost jezika. Amir Brka se “poigrava” jezikom. Jezik je za njega isključivi funkcionalni predmet umjetničkog oblikovanja. Njegovoj umjetničkoj obradi najviše doprinosi konciznost izraza koji uspješno uočava i sažima raznorodne kvalitete posmatranih pojava. Stih je pažljivo čišćen od svake suvišne riječi, od opštih mjesta i sentimenta, te tako otvara mnoge prozore za razmišljanje i ponovno preispitivanje o smislu i tajni svijeta, nasušnoj čovjekovoj potrebi za nadom u ovom mračnom, raščaranom vremenu danas. Taj jezik, do čijih emfatičkih sfera može da se vine samo istinski stvaralac, sinonim je, kako reče Hugo Fridrih, njegove duše i njegove slobode.

Ako bismo govorili o određenoj lirskoj dinamici, o onom energetskom polju koje postoji unutar pjesme a koje se opire svakoj definiciji, onda bismo morali imenovati i njene krajnje okvire, odnosno njen, uslovno rečeno, negativni i pozitivni pol. Izrecivo je ovde suprostavljeno neizrecivom u mjeri u kojoj život stoji prema besmrtnom, svjetlost Logosa prema sjenovitim predjelima prolaznosti, promjene prema vječitom vraćanju istog.

Poezija Amira Brke se u svojoj vrijednosti uveliko poklapa sa prijelomnim trenutkom smjene istrošenih književnih obrazaca, pogotovo na sceni žanrovske zbrke vladavine tzv. postmodernizma. Zašto? Zato što u njoj Brka stoji na osjetljivom mostu između proze i poezije, sa “informacijama” koje je sakupio da obavijesti, i sa govorom strasti koji je uveo da uzbudi, odnosno ubijedi čitaoca. U tom složenom panoptikumu jezika i njegovih gustih puteva, poezija Amira Brke zamišljena je, i struktuirana, kao pisanje u kojem on svoje pjesme ovaploćuje kao čin magičnih operacija koji se rađa iz duha mašte i osjećanja.

Knjiga odabranih pjesama Ruševine se podupiru predstavlja, van svake sumnje, književnost izvanredne stilske obojenosti, leksemske probirljivosti, semantičke preciznosti i poetičke koherentnosti. Brka zbog toga zaslužuje epitet poetskog anticipanta novih inventivnih postupaka i osobene literarno-filozofske usmjerenosti. U njegovoj poeziji prepoznali smo potrebu za pisanjem, očišćenu od svih primjesa koje je udaljavaju od osnovnog polazišta, a to je iskrenost, nepatvorena potreba koja potiče iz nedovoljno istraženih, nedovoljno poznatih, možda tamnih dubina bića, da bi pjesme, kao odbljesci unutarnjeg svjetla, proizašle i djelimično se otvorile, otkrile onome ko je strpljiv da im se vraća i pažljivo skida tanane slojeve kojima su optočene i zaštićene, nedostupne svakome.

Poetski glas Amira Brke zreo je i nosi daleko, a knjiga Ruševine se podupiru nesumnjivo učvršćuje njegovo mjesto ostvarenog pjesnika u nizu tvoraca bosanskohercegovačke moderne poezije, kao i južnoslovenske književnosti, na razmeđi dva vijeka. Po mišljenju ovog kritičara, složenost pjesničkog iskaza Amira Brke nemoguće je obuhvatiti jednim pogledom, te je stoga sasvim moguće da do pojedinih slojeva i značenja nismo dospjeli, ali će svaki čitalac njegove poezije biti u stanju da otkrije one slojeve i značenja koja su njemu bliska.

Čitav život i cijela vaseljena predstavljaju jednu veliku knjigu, bez početka i kraja, čije se stranice neprekidno ispisuju. Sigurni smo da je u njoj mjesto i ovome pjesniku. Jer njegove pjesme, ispisane lijepim, raskošnim stilom, bez licemjerja i fraza, posute su svjetlucavim lirskim polenom koji stiče originalnost i tanani potez rafiniranog stvaralačkog rukopisa. Lijepa i mudra poezija, za tumačenje i susretanje sa samim sobom. Po našem mišljenju, i, ako hoćete, po našem čitalačkom iskustvu, ovu zbirku ne treba čitati odjednom. Jer je u njoj svaka pjesma svijet za sebe. Nije moguće, ali jeste. Broj stranica ove knjige je upravo beskonačan. Nijedna nije prva, nijedna posljednja (H. L. Borhes).

hg-24-31.12.2012_html_m245318fc (Custom)

 

 

 

 

 



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Faiz Softić: Osvrt na knjigu poezije u rukopisu Mustafe Balje „Otok od živog srebra“

ZABAVLJANJE RIJEKA U TOKU   Naslov ovog osvrta na knjigu poezije u rukopisu Mustafe Baljea, poznatog bošnjačkog publiciste i pjesnika sa Kosova „Otok od živog srebra“ je i stih a i lajtmotiv ovog rukopisa koji nam s...
by Redakcija
0

 
 

Kolizije ptica i prozora, kako ih spriječiti i kako pomoći pticama nakon udara

Za ptice prozori su više nego nevidljivi. Zbog odraza lišća ili neba oni izgeladaju kao savršeno mjesto za let. Prema nedavnoj studiji oko milijardu ptica strada na godišnjem nivou u sudaru sa prozorima – piše birdw...
by Redakcija
0

 
 

Remza Lagarija: Tvoja prisutnost

Među 100 pjesama u Antologiji poezije 2020. štampanoj u Edmontonu, u Kanadi, nalazi se i pjesama „TVOJA PRISUTNOST“ koja je prevedena na engleski jezik pod naslovom “YOUR PRESENCE”   Remza Lagarija  ...
by Redakcija
0

 

 

Uređen ”GREEN HOME PARK” u park šumi Brezovačko brdo u Rožajama

Uz podršku Green Home iz Podgorice u okviru projekta ”Za bolju klimu u Crnoj Gori rožajska NVO Avlija je u saradnji sa Turističkom organizacijom Rožaje u park šumi Brezovačko brdo uredila i ogradila ”Green Hom...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Konkurs Udruženja poetskih stvaralaca i Onlajn poezije

Портал Онлајн поезија и Удружење поетских стваралаца Расписују КОНКУРС ЗА ПРВИ ЗБОРНИК ПОЕЗИЈЕ Правила конкурса: 1.Право у...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona