Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Eseji

14. Novembra 2014.
 

Faruk Dizdarević: Rešad Kadić kao Al Radek

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Faruk Dizdarević:

 

 

 

REŠAD KADIĆ KAO AL RADEK

U znaku zapleta i akcijedetektivski romani Voštani dvojnik i Kralj hašiša

           

 

 

Kada je Mitar Milošević, jedan od najingenioznijih urednika u svim vrstama štampanih izdanja na tlu nekadašnje SFR Jugoslavije,  šezdesetih godina prošlog stoljeća imenovan za glavnog i odgovornog urednika komercijalnih izdanja NIŠRO Dnevnik iz Novog Sada, između ostalog, pokrenuo je „X-100“, popularnu jugoslovensku ediciju roto-romana špijunskog, akcionog, ljubavnog i naučno-fantastičnog sadržaja. Edicija X-100 ubrzo će postati porodični dragulj pomenutog Dnevnika jer suroto-romani bili njegova najveća zarada. Tiraži su bili ogromni; neki naslovi su štampani u preko 100.000 primjeraka. Ta štiva su krajem 50-ih i 60-ih godina minulog vijeka bila u Jugoslaviji u velikoj modi, iako pomenuta tematika, u književnom i drugim smislovima, dakako, nikada  i nije bila baš posve izvan mode.

 

Kralj lake literature bio je pomenuti Mitar Milošević, autor Luna-Kralja ponoći, junaka serije roto-romana štampanih ukupno u 73 sveske. Milošević je znao engleski, čitao Jana Lankastera Fleminga, tvorca niza romana o Džemsu Bondu koji kod nas tada nije objavljivan. Lun svakako nije mogao da se mjeri sa Bondom, ali je bio vrlo blizu grupama pisaca tipa Ed Mek’Bejna i Gert Fric Ungera i nije čudo da je uspio da stekne enormnu popularnost diljem negdašnje Jugoslavije. Lun – Kralj ponoći je u domenu pulp fiction literature bio sasvim solidno štivo. Da je rađen negdje na Zapadu producenti bi se polomili oko njegove ekranizacije. Miloševićevi romani su zbirno prodati u preko 10 miliona primjeraka, što ga svrstava u grupu najčitanijih pisaca svih vremena sa južnoslovenskog prostora

 

Kao četrnaestogodišnjak postao sam veliki fan X-100 romana, koji su bili neodoljivo privlačni za prevashodno mladu generaciju. Zanimljivi sižei priča, iznenadni zapleti i raspleti, neobični ambijenti, neustrašivi glavni junaci, borba dobra i zla sa jasnom autorovom distinkcijom između dozvoljenog i nedozvoljenog – ta drugačijost od literature koju sam trebao čitati bila mi je veoma interesantna. Slobodno sam mogao da se preselim direktno u jedan drugi svijet. Ta štiva su bila tada injekcije andrenalina mladim čitateljima.Tad sam se vjerovatno sreo i sa romanima Al Radeka, ali se ne sjećam toga, kanda sam zaboravio. Kao gimnazista već sam čitao drugu literaturu, ali koji put i pulp romane. Evo, nakon više decenija sa uživanjem sam pročitao dvije priče pomenutog žanra autora Al Radeka pod naslovima Voštani dvojnik (1961) i Kralj hašiša (1962). Ko je Al Radek? Jeli to pravo ime ili pseudonim? Ko je Aleksandar Radenković? Iza ta dva pseudonima krije se bosansko-hercegovački novinar i književnik Rešad Kadić (Sarajevo, 1912 – 1988) koji je na početku svoje književne karijere pisao kriminalističke i naučno-fantastične romane. Ispod pera ovog spisatelja izašlo je, koliko znamo, još pet detektivskih romana koje je štampao novosadski „Dnevnik“,ali i izdavači iz Beograda i Sarajeva. Njihovi naslovi su Klub četvorice, Zlatni Buda, Galerija prokletih, Neman iz Ričmonda i Trojica traže alibi.

 

Džes Nevins, teoretičar pop kulture, istoričar roto-romana i poznavalac stripa, izlaže njihov istorijat. Domovina su im Amerika i Velika Britanija u kojima se u drugoj polovini XIX stoljeća javljaju pulp fiction,  petparačke priče. Roto romani, X-100 romani, kod nas tretirani i kao šund literatura, što je izraz koji ponekad ne odgovara sasvim kvalitetu djela, bili su izrazito popularni osim u Jugoslaviji i u kontinentalnom dijelu Evrope, u Skandinaviji, Rusiji odnosno SSSR-u, Turskoj.

 

Prvu detektivsku priču, koliko je poznato, napisao je 1841. godine Edgar Alan Po naslovivši je kao Ubistvo u ulici Morg. Podlogu za svoj razvoj krimi žanr je našao u zemljama liberalne demokratije XIX stoljeća (pravda je brza i dostižna). U Francuskoj, pod uticajem Aleksandra Dime, Emil Gaborio piše bestseler romane čiji je glavni lik inspektor Lekok. U Engleskoj, do pojave Konana Dojla, postoji samo jedan pisac krimi priča, da bi se, nakon Šarloka Holmsa, pojavili mnogi sveznajući detektivi blistavog uma koji rješavaju najzamršenije zločine: Herkul Poaro, Mis Marpl, pukovnik Narš, prof. Ogastus… Sveštenik Ronald Noks formulisao je deset tačaka ili pravila za pisanje klasičnih detektivskih priča: kriminalac mora biti pomenut u priči prije nego što se otkrije, iz priče se moraju isključiti nadprirodne sile, nepoznati otrovi i više od jedne tajne prostorije, moraju se isključiti dvojnici i Kinezi, nivo piščeve inteligencije mora biti iznad čitaočeve. Ovakva pravila, takva kakva su, dovela su do pada kvalitete žanra krimi priče i detektivski je roman zapao u krizu. S druge strane okeana, u Americi, stvari su se pak odvijale nabolje. Amerikanci, nasuprot Britanaca, ne stvaraju sveznajuće detektive. Marlou, Hamer, Arcer, Pol Drejk, nisu superheroji – oni su životni, hrabri, čestiti momci. Kad ono, međutim: nisu se Englezi dali baš lako. Jan Fleming stvara lik tajnog agenta 007 Bonda, Džejms Bonda. U ostatku svijeta najznačajniji predstavnici žanra su Boris Akunjin, Jozef  Škvorecki, Robert van Glik, Seiko Matsumoto, Paolo Levi i Geri Dišer…

 

Iako pisci žive od svojih slavnih i uspješnih imena, pojedine knjige radije potpisuju pod pseudonimima. Tako, „Kraljica krimića“ Agata Kristi pod pseudonimom Meri Vestmakot napisala je šest priča, Boris Akunjin, čije je pravo ime Grigorij Čhartišvili, sada možda najčitaniji ruski književnik u svijetu, napisao je nekoliko romana pod ženskim pseudonimom Ana Borisova. I na našim prostorima pisci krimi i naučno-fantastičnih romana, skoro po pravilu, potpisivali su ih pseudonimima. Rečeno je već, Rešad Kadić je stajao iza Aleksandra Radenkovića, Al Radeka i A. Radeka; pseudonim Mitra Miloševića, „oca“ Luna-Kralja ponoći bio je Frederik Ešton, Esad Jakupović je pored akronima Dase Jak koristio još tuce pseudonima (E. J. Mars, Edvard Kingston, Edvard Šagal, Ričard Anders, Aster Fajerbol, Esja Kupov), Vil Mardi je Vladimir Imperl, T. H. Grejh je Gradimir Pašćanović, autor serijala  Detektiv Hejzi (Hejzi je samo jedna njegova literarna linija, pošto je pisao pod dvanaestak pseudonima); tandem Zvonimir Furtinger/Stanko Radovanović svoja tri romana potpisali su sa Stan Ftager, itd.

 

Nije bilo važno, mislilo se, ko piše tekstove; individualnost autora je u drugom planu, bitno je da tekstovi svojom senzacionalnom dramatikom raspale maštu i nagone čitalaca. Bitan je bio element tabloidne komunikacije – input šoka i senzacionalnosti, s jedne i output enormne čitanosti s druge strane. Običan svijet, pogotovu omladina, naprosto je gutao ova štiva koja su bilježila nevjerovatno visoke tiraže.

 

Pošto b/h mainstream roto-roman zvanično nije postojao, u ovom žanru na ovom prostoru Rešad Kadić je, dakle, njegov začetnik i to ovim radom nastojim podvući. Mnogo kasnije javiće se Živorad Tasić, rođen u Sarajevu, autor pulp romana. Tek nedavno (2010) štampan je krimi triler pod naslovom Grad b/h autora Siniše Šijakovića.

 

Ovaj žanr smatra se neozbiljnim, štivom za odmor, i vrlo rijetko je uvršten u bilo kakve ocjene i procjene. Ranije štampani naslovi, skoro po pravilu, nisu katalogizirani tako, i pored truda, nisam mogao doći do ostalih pet djela iz ovog Kadićevog serijala.

 

Zaokupljenost temom droge kojom se neumorno bave svjetske policije i press agencije ni u književnosti nipošto nije rijetka, pogotovu u novije doba. Radnja Kadićevog trilera Kralj hašiša dešava se u egzotici Kaira, među ljudima Istoka. Glavni protagonisti su Ferid paša, egipatski aristokrata, i Hob, inspektor Skotland Jarda. Dok se izležavao na terasi jednog skromnog hotela u Kanu, inspektor Hob dobije telefonski poziv; glavni komesar Skotland Jarda Mak Kormik, njegov pretpostavljeni, zatraži od njega da hitno prekine odmor na francuskoj Azurnoj obali i javi se Londonu. Kad je došao u englesku prijestonicu saopšteno mu je da je sa najvišeg mjesta naređeno da hitno otputuje u Kairo jer je jedna ugledna egipatska ličnost, imenom Ferid paša, na spisku za odstrijel od tajanstvenog „Kluba četvorice“, odnosno sad „Kluba trojice“ jer je jedan njegov član nedavno „ostavio kašiku“. Pomenuti Klub je mač pravde koji kažnjava bjelosvjetske lopuže i hoštaplere. Stigavši u Kairo inspektor se, nakon smještaja u hotelu „Šeperds“, kako je već red, javlja ambasadoru Ujedinjenog Kraljevstva ser Ratklifu koji ga u ambasadi, uz viski s ledom i kohiba cigare, upoznaje sa slučajem u vezi sa ekselencijom Ferid pašom, najbližim rođakom egipatskog kralja, inače njegovim prijateljem, ne pretpostavljajući čime se ovaj iza paravana bavi. Ovako je postavljen „ulaz“ u priču. U njenom daljem toku slijede neobični zapleti, iznenađenja, zaokreta i sasvim neočekivane situacije.

 

Uzgred da napomenem: Kadićeva djela koje je objavio „Dnevnik“ pod pseudonimom Al Radek (ili A.Radek) štampana su ekavicom.

 

Pisanje R. Kadića je nepretenciozno, živo i zanimljivo. Ležernost u pripovijedanju, lijepa rečenica, izvanredan smisao za detalj i deskripciju koje iskazuje poput renomiranih majstora pisane riječi karakterišu ove narativne Kadićeve iskaze. Pa tako, opisujući „Nimetallah“, Ferid pašin dvorac, Kadić to čini na slijedeći način:

 

„Kroz sredinu parka se protezala široka, ravna cesta posuta belim, sitnim šljunkom,

 tako da se činilo da kola klize po finoj, baršunastoj traci. Na sve strane granale su se

 sporedne staze, koje su se gubile iza bujnog rastinja, raskošnih leja sa cvećem i

 najrazličitijeg drveća koje je tu bilo sakupljeno i presađeno. Jedna zelena, bujna oaza,

 puna mirisa, boja i hlada, bila je skrivena iza visoke ograde dvorca. Sam dvorac dizao

 se na kraju bele ceste. Izgledao je kao dvorac u bajci iz 1001 noći. Tri visoke plave

 kupole, sa svojim pozlaćenim vrhovima, raskošno su blistale, dok je dekor belog

 mramora, u svetlu sunca koje je umiralo, izgledao kao vizija. Ogromne fontane pred

 pročeljem dvorca bile su se pretvorile u veličanstvenu dugu koja je treperila“.   

 

Ispostaviće se da je taj aristokrata besprekornih manira na kojima bi mu pozavidio svaki engleski lord, gospodin koji živi u neviđenom luksuzu, ustvari glavni boss za drogu kako u Kairu tako i u Egiptu i na Bliskom Istoku. Hob uspijeva da uđe u jednu tajnu hašišhanu koju je kontrolisao Ferid paša, a koja se nalazi u kvartu Ezbekita u kafani „Zaula“ koja je služila kao paravan. Takvih mjesta gdje se zloglasni bijeli prah trošio, donoseći jednima bijedu i smrt a drugima basnoslovno bogatstvo, bilo je u zemlji na stotine. Pisac daje upečatljivu sliku pomenute tajne pušionice, u koju korumpirana policija nikad ne zalazi.

 

„Vrata koja su iz hodnika vodila u pojedine sobe, bila su poluotvorena. Hob uđe u prvu. I ostade nepomičan. Kakva užasna slika! Ljudi su ležali u najrazličitijim pozama. Kao da ih je zahvatio neki strašni, smrtni vetar  i ostavio da leže u ovoj turobnoj i ubogoj jazbini, u prokletom siromaštvu njihovih masnih odela i bosih prljavih nogu s drastično velikim crnim prstima. Jedni su ležali otvorenih usta, drugi su imali isplažene jezike, po kojima su velike muve mirno šetale, a jedni su bili čudno sklupčeni, kao da nisu imali ni jedne kosti u svome telu… Jedan se od njih mrtvo klatio             i pokušavao da nađe oslonac i ustane. Hiljadu je nesreća nemo vriskalo iz njegovog tupog izraza i mrtvih očiju. Tek se budio iz lažnog carstva snova i vraćao u tužni svet istine…“

 

„Klub trojice“, koga čine tajanstveni Profesor, Doktor i Pukovnik, osudio je Ferid pašu na smrt zbog niza teških nedjela, među kojima su rasturanje droga, bratoubistvo i dr. Paša u najvećoj diskreciji napušta dvorac „Božji dar“(Nimetallah) i sklanja se u vilu u okolini Kaira. Bez obzira što se okružio višestrukom zašitom on biva ubijen. U poglavljima Presuda, Sumnje, Čekanje i Potera naneobično zanimljiv način dat je rasplet ove priče. Do tada relativno mirna fabula, pretvara se u pravi napeti triler.

 

Roman Kralj hašiša mogao bi se nazvati i socijalnim jer negdje na njegovim rubovima jasno se ocrtava sva zbilja trgovine drogom i njenog korištenja. Stožerna tačka fabuliranja ove krim-priče nije (samo) detektivska istraga već preispitivanje Dobra i Zla. Ustvari, Kadićev odabir da se u romanu pozabavi jednom od najprovokativnijih svjetskih tema – drogom, njegovom krimiću daje odliku „big screen“ priče.

*

Masovni ubica koji se u pismima upućivanim policiji potpisuje kao „Osamljeni“ teroriše London. Monstrum nasumice ubija ljude koje uopšte nije poznavao, možda nikada u životu nije susrio. Postavlja se pitanje: Zar Skotland Jard, najveća i najčuvenija policijska ustanova svijeta, nije u stanju da nešto učini? Glavni inspektor Mak Kormik okuplja svoje najvažnije ljude da razmotre nastalu situaciju, da nešto pametno smisle i učine. Slučaj na kraju povjerava inspektoru Hobu. Tako Rešad Kadić započinje svoj krimi-triler pod naslovom Voštani dvojnik.

 

Autor na prvim stranama predstavlja glavne aktere priče. Iz krajnje redukovanih spoljašnjih opisa likova saznajemo samo neke od njihovih osnovnih karakteristika, bilo da su

one psihološke ili fizičke.

„Iza Donavana sedi Majkl, poznat kao gvozdeni inspektor Jarda, sitan, plav i belokos gospodin, detinjski nevinih očiju, pred čijom „letećom brigadom“ strepi Soho. Kad bi neko ko ne poznaje Majkla želeo da odredi njegovu profesiju verovatno bi ga svrstao u pastore ili u trgovce pticama pevačicama. U svetu podzemlje Majkl ima odlične veze, koje po potrebi vešto koristi. Događa se tako da se ljudi iz Jarda i ljudi iz podzemlja  ponekad susretnu na istom mestu.“

 

Lucidni inspektor Hob koga Al Radek, odnosno Rešad Kadić, šeta od avanture do avanture i koji uvijek tokom priče izraste u predio efikasnosti i pravednosti, opisan je ovako:

„Tu je nadalje i inspektor Hob, bela rukavica Skotland jarda i njegov (glavnog inspektora – prim F.D.) najelitniji čovek. Muzika je njegova pasija, a novinski reporteri njegovi zakleti neprijatelji. Jer, Hob nikada ne daje izjave. Čitav niz najrazličitijih slučajeva rešio je on u svojoj praksi.“

 

Zanimljivoj družini pridodati su još, pored zagonetnog „Osamljenog“, poznati advokat dr Frenk Levin, njegova sekretarica postarija gospođica Trunc, novinar Bob Marfi iz lista „Tribina“, te voštana figura – dvojnik dr Levina. I ovaj triler ispisan je minimalističkim stilom, koji nema nepotrebnih pasaža niti suvišnih opisa, stilom koji je imanentan ovom tipu štiva. Dinamičnost se ovdje ne postiže samo brzim smjenjivanjem situacija, kratkim vremenskim intervalima koji su junacima dati na raspolaganje kako bi obavili određeni „zadatak“, već i time što se u lančanoj kompoziciji kraj uvijek nekako priviđa i odlaže. Tako, kada se napokon domognemo posljednjih stranica, zadihano od probijanja kroz zamršene i uzbudljive situacije, ništa nas više ne može iznenaditi, iako rasplet dolazi iznenada. „Osamljeni“ je ustvari uvaženi londonski advokat dr Frenk Levin! Geneza udvajnja njegove ličnosti ima korijen u događajima koji su ga zadesili tokom Drugog svjetskog rata. Kao britanski oficir tokom rata prebačen je u Francusku koju je odlično poznavao (majka mu je bila Francuskinja) i tamo biva dodijeljen Pokretu otpora. Tu je, uglavnom, rukovodio atentatima i diverzijama i tako izučio tragični zanat uništavanja i ubijanja. Pred kraj rata teško ranjen, između ostalog bio je onesposobljen kao muškarac. Sve se to na njegovoj ličnosti tragično odrazilo. Osnova, dakle, na kojoj počiva veoma zanimljiva priča u trileru Voštani dvojnik je ratni sindrom vojnika ili preciznije psihoanaliza, hit tema u vrijeme kad je pisan ovaj tekst, a moglo bi se reći i danas je veoma aktuelna. Manje-više svi ljudi, svi takozvani normalni i čestiti ljudi, nose u sebi dvojnost svoje ličnosti – ličnost dobra i ličnost zla. Istinska vrijednost i veličina čovjeka jeste da potisne, onemogući ili pak potpuno zbriše svoje drugo, negativno ja, koje se tako često i tako uporno javlja u njemu. Ovako ovaj svoj triler završava Al Radek, hoću reći Rešad Kadić.

 

I ako su ova Kadićeva štiva nastala na početku njegove spisateljske djelatnosti može se uočiti da on očito dobro poznaje zakonitosti vještog fabuliranja priče. Moglo se naslutiti da se radi o talentovanom piscu koji će u budućnosti imati šta da pruži bosansko-hercegovačkoj književnosti. Očigledno je njegovo nastojanje da se zadovolje svi vidovi kriminalnog, i onda i sada, toliko popularnog romana. Radnja nije statično, nije razlomljena sa aritmičnim hronološkim tokom, naprotiv, valjano je sklopljena u cjelovit  mozaik zbivanja. Oba ova Kadićeva krimi-trilera ispisana su stilom koji nema nepotrebnih pasaža niti suvišnih opisa, stilom koji je imanentan ovom tipu štiva koji čitaoca tjera da knjigu čita u jednom dahu,  bez zastajkivanja. Uočljiva je lakoća pripovijedanja, otuda utisak da riječi i rečenice nekako glatko izviru iz pisca. Očarava modernost jezika, urbanog bez sumnje. To je pročišćen jezik bez psovki, bez žargona, odnosno jezika ulice, bez nepotrebnih tuđica, bilo da je riječ o dijalogu ili o pripovijednom obliku. Kadićevi krimi junaci bitno se razlikuju od ovih današnjih obijesnih, upištoljenih i džipolikih. Tako, inspektor Hob, noseći lik, nije baš klon Džemsa Bonda, više je undergraund borac za pravdu. Zanimljivo je istaći da u ovim raskazima nije bilo mjesta za žene. Jer u ovakvim i sličnim pričama, po pravilu, žene-ljepotice nosioci su i čuvari tajne koja se otkriva na kraju, ili se ne otkriva uopšte.

 

Rešad Kadić je i jedan od pionira i science fiction literature u Bosni i Hercegovini. On je autor dva naučno-fantastična romana koja je 1960. godine štampao NIŠRO Dnevnik iz Novog Sada pod Kadićevim pseudonimom Al Radek. To su Čovek iz žute kuće i Druga smrt doktora Langa. Tokom 1950-ih i 60-ih objavljen je i jedan broj romana koji kombinuju elemente naučne fantastike i kriminalnog romana. Tih godina, u nedostatku fandoma koji bi predstavljao odskočnu dasku za organizovano bavljenje SF-om, javlja se jedan broj ljudi koji su, zahvaljujući svojim poznanstvima, bilo da su sami bili urednici, bilo da su bili njihovi prijatelji, uspijevali da proguraju svoje priče u časopise koji prije toga nisu objavljivali naučnu fantastiku. Najznačajniji od njih su Esad Jakupović, koji je pod raznim pseudonimima objavljivao svoje fantasy tekstove u časopisima „Zeleni dodatak“, „Ekspert“, „Svet“, „Politikin zabavnik“. Tu su i Vladimir Imperl (alias Vil Mardi) sa romanom Apsolutni zločin (1961), Slobodan Petković autor Osvete manijaka (1965), Darko Suvin sa romanom Od Lukijana do Lunjika (1965), i još poneko. Oni objavljujuu „Apolu“, „X-100“, „Plavom dodatku“ i drugim časopisima. Ova djela su bila dobar početak pred zlatnu fazu jugoslovenske naučne fantastike.

 

Žanr naučno-fantastičnog štiva imao je dosta zanimljiv istorijat na jugoslovenskom prostoru. Prvo SF djelo koje se pojavilo na području srpsko-hrvatskog/hrvatsko-srpskog jezika bio je prijevod Žil Vernovog romana Putovanje u središte zemlje iz 1873. godine. Ako se izuzmu neke priče sa izvjesnim naučno-fantastičnim elementima, prvo autentično FS djelo izvorno napisano na pomenutom jeziku bila je drama Posle milijon godina Dragutina Ilića iz 1889. godine. Međutim, prvi roman (na s/h jeziku) datira iz 1902. godine. Po srijedi je Jedna ugašena zvezda Lazara Komarčića, nevjerovatno moderno djelo s obzirom na vrijeme i mjesto nastanka, djelo koje neposredno anticipira najuzbudljivije stranice engleskih romansijera Olafa Stejpldona ili Artura Klarka. Da nije napisan na jednom malom jeziku i ostao napreveden na svjetske jezike, Komarčićev roman danas bi neosporno uživao ugled jednog od temeljnih ostvarenja moderne naučne fantastike. Uprkos izvrsnosti ovih pionirskih koraka naučne fantastike na našim jezicima, oni nisu nadahnuli neko obimnije i značajnije SF stvaralaštvo u prvoj polovini prošlog stoljeća.

 

Kad je u pitanju SF literatura u Bosni i Hercegovini, uprkos nezainteresovanosti  kulturne javnosti za taj žanr, ona se i ovdje polagano razvijala. Adnadin Jašarević, zanačajno ime SF scene, priređivač prve Antologije b/h naučno-fantastične priče, kaže da ovdašnji autori nisu svojevremeno imali gdje da objavljuju svoja djela i da su uspjehe bilježili u Srbiji, Hrvatskoj ili svijetu (kao što su Žarko Milenić, Ante Neimarević, Rešad Kadić, Esad Jakupović, Borivoje Jurković, Mirko Ilić).

 

U srpskoj periodici sastavljani su spiskovi nosilaca ovog žanra. Ime Aleksandra Radenkovića/Al Radeka (iza kojeg stoji Bosanac Rešad Kadić) nalazi se na spisku srpskih pisaca  naučne fantastike. Ono je u društvu, između ostalih, sa Lazarom Komarčićem, Miloradom Pavićem, Danilom Kišom, Vladanom Desnicom, Borislavom Pekićem, Erihom Košom, Stanislavom Vinaverom, Svetislavom Basarom…

I na kraju bih rekao: Rešad Kadić je tokom svog daljeg spisateljskog rada imao literani preokret. Razvio je i razgranao svoju književno stvaralaštvo i proširio recepcijske horizonte do te mjere da se uvrstio u značajno ime bosansko-hercegovačke književnosti. Bilo bi neophodno, mišljenja sam, pronaći Kadićeve trilere i naučno fastastične romane i reprintovati ih posebno ili u sklopu njegovih sabranih djela.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Hadžem Hajdarević: Budućnost Balkana je svjetlija od mraka novinara i političara

Hadžem Hajdarević, književnik iz Sarajeva     KULTURNA BUDUĆNOST BALKANA MNOGO JE SVJETLIJA NEGOLI  ŠTO SUGERIRAJU MEDIJI I POLITIČKE VRHUŠKE   Razgovarao: Božidar Proročić       Unazad tridesetak godina došlo...
by Redakcija
0

 
 

Rožaje: ‘’Šta mladi mogu i trebaju da učine za životnu sredinu’’

Zaštita životne sredine samo na papiru U multimedijalnoj sali NVO ‘’Avlija’’ 18. februara 2019. godine održana je radionica na temu ‘’Šta mladi mogu i trebaju da učine za životnu sredinu’’ na kojoj su ...
by Redakcija
0

 
 

„Harmonija” – nova knjiga poezije Damira Camića

NOVA KNJIGA POEZIJE „HARMONIJA” ROŽAJSKOG AUTORA DAMIRA CAMIĆA   Prije nekoliko dana iz štampe je izašla nova knjiga poezije „Harmonija“ mladog rožajskog autora Damira Camića. Damir je rođen 2001. godine...
by Redakcija
0

 

 

Poezija Borisa Jovanovića Kastela

Boris Jovanović Kastel     VELIČANSTVENA SMRT   Sanjao je ružičastu džamiju Našir al Mulk u gradu Širazu, u Iranu, svjestan da je nikad neće vidjeti. Vitraži skrhanih ideja i mozaici oživljeni suncem za...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

AVLIJA: Rezultati 8. konkursa za najbolju pjesmu i priču

Pjesme i priče koje su se istakle među brojnim pristiglim radovima na 8. međunarodnom konkursu časopisa AVLIJA za najbolju neobjavljenu pjesmu i priču u regionu za 2018. godinu na bosanskom, srpskom, hrvatskom i crnogorsko...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona