Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Eseji

8. Septembra 2013.
 

Faruk Dizdarević: Simbolika prirode i prirodnih pojava u književnom djelu Ćamila Sijarića

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Faruk Dizdarević

 

 

SIMBOLIKA PRIRODE I PRIRODNIH POJAVA

U KNJIŽEVNOM DJELU ĆAMILA SIJARIĆA

 .

 

Faruk Dizdarević

Faruk Dizdarević

Gotovo u svim književnim djelima Ćamila Sijarića susreću se elementi panteističke senzualnosti u kojoj prirodni i ljudski svijet postaju nerazlučivi činioci živog jedinstva: spiritualnog i biološkog, zemaljskog i nebeskog.

Tlo kod Sijarića predstavlja složen mozaik geografskih kompleksa, različitih istorijskih situacija i kulturnih tipova koji ga prožimaju i čine veoma raznolikim u srodnom i jedinstvenom: u nečemu što ima zajedničku osnovnu supstancu. Novija književno-istorijska misao sa učenjem o slojevima bića umjetničke tvorevine govori da asimilacija duhovnih osnova nekog regiona i njegovog kulturnog habitusa (folklora, istorije i pejzaža) može biti put za ostvarivanje specifičnog umjetničkog djela, ali, istina, ne i uslov njegove vrijednosti. Vrijednost mu se otkriva u korelativnosti svih odnosa i slojeva u njemu, pa i onog regionalno-kulturnog i istorijskog.

Kao potka za umjetničku stilizaciju svojih pripovijesti i romana Sijariću često služe folklor, legende, istorijske teme i umjetnička transformacija prirodnih fenomena. On čovjekovu individualnu sudbinu vidi u okvirima istorijske i prirodne drame kompleksa kome pripada, pa time i njegovu ličnu situaciju projicira u koordinate šireg totaliteta.

Stvarajući, kao svaki pisac uostalom, nesvjesno (ili sasvim svjesno) jednu topologiju ličnosti u svojim djelima, razvrstavajući ih u različite kategorije (ili ih polarizujući u dvije osnovne grupe) Sijarić kao kriterijum uzima čovjekovu udaljenost od prirode ili blizinu prirodi. Zbog tog poremećaja ravnoteže subjekt-objekt, priroda-čovjek, likovi koji su se odvojili od prirodnih izvora, presjekli dodir sa čulnošću prirode, pretvorili se u deformisanu ljusku bez sadržine. Takvi – meki i suvi, oni postaju predmetom igre drugih ličnosti i piščevog humorističkog zahvata. Najizrazitiji primjer ovakve ličnosti nalazi se u romanu Bihorci. To je Hadžija, glavni lik u djelu, inkarnacija istočnjačkog fatalizma i predanosti unutrašnjim regionima bića i subjektivnim himerama. Zbog toga je on crn, spečen, nemoćan, mek i tanušan. Sličan je i aga iz Rožaja u romanu Kuću kućom čine lastavice ili Elmaz Podujevac iz pripovijetke Agitaši. Tom krugu, na izvjestan način, pripada i starac iz priče Miris lišća orahova koji je, strahujući od orahova stabla i kobnih predskazanja smrti, ograničio svoj životni prostor na razmak između oraha i kućnog zida.

Druga kategorija likova bila bi ona koja je srasla gotovo bukvalno sa zemljom i iz te sraslosti crpe ogromnu snagu. Halimača iz romana Bihorci  primjer je ovog drugog tipa Sijarićevih književnih ličnosti. Taj planinac, mišlju, krvlju i osjećanjem vezan za zemlju, čiji korijeni su toliko urasli u biće zemlje, sposobniji je za život i surovu borbu sa drugim ljudima. On živi na onaj način na koji živi biljka u borbi za opstanak uništavajući drugu biljku.

Postoji i treća grupa likova u Sijarićevoj prozi koja se nalazi na granici između dvije prve, ali njih nećemo komentarisati jer su van konteksta teme o kojoj govorimo.

Kao što je već rečeno, priroda je kod Sijarića i dekorativni i konstitutivni element a to znači da se njena uloga (npr. u pripovijetkama Bunar, Voda promuklica, Zemlja, Put) preobražava od značaja medija i atmosfere radnje do semantike opšteg organizacionog simbola. Tako u pripovijeci Bunar suha pešterska polja, bezvodna pustinja u kojoj konjska karavana uzaludno traži kap vode, po kojima je često išao trgovac Džimšir žedan, piscu su tek osnova za stvaranje određene atmosfere i zapleta. Ali transmutacija tih faktora prirodnog i socijalnog svijeta u snovima jednog čovjeka, ili njihova transformacija u pripovjedačkoj strukturi iz pomenutih oblika u simbole, dobija pravi smisao. U pomenutoj priči san o vodi kao apsolutnoj transcedentalnoj vrijednosti, što čovjeka tek čini potpunim a opet gubi puni smisao kad se dosegne kao predmetnost ali izgubi kao san, prati stalno pripovjedačku naraciju i ponavlja se u vidu refrena. Na početku to je san o djetetu iz koga niče talas vode: „… Jedan talas, velik, zasukao se pravo od tog djeteta, ispod zipke njegove, i sav plav od  zvijezda, skočio pravo Džimširu na prsa da ga poplavi, u toj noći punoj travuljine, i vode, nad kojom se ljuljao cvijet bijeli…“ (Bunar)

Tri čestice koje obrazuju kosmičku sferu ovoga sna su prirodni predmeti (voda, trava, cvijet) i oni se u snu spajaju u jedinstvenu sliku koja predstavlja viziju totalnog jedinstva čovjeka i prirode koje je poremećeno i čovjek osuđen vječito da transcedentira u pravcu nečeg višeg i obuhvatnijeg. Metaforika podzemnih voda i njena mitska projekcija zatvaraju slikovni i značenjski krug u pomenutoj pripovijeci Bunar. Džimšir Tuhovac, junak priče, opsjednut slikom izvora, bujnog rastinja i cvijeća – kopa, dakle, bunar u bezvodnom kraju. Manija kopanja udaljava ga od prirode i uništava njegov život. Na sličnom principu izgrađene su pripovijetke Voda promuklica i Zemlja, s tom razlikom što u jednoj star i bolestan čovjek hoće da pronađe čudotvornu vodu koja liječi i podmlađuje, a u drugoj siromah traga za blagom i zemlja mu se pretvara u bezbroj čarobnih hodnika u kojima sija neka čudesna, rajska, žuta, svjetlost. Mehanizam finkcionisanja i zasnivanja radnje i funkcionisanja i geneze simbola (priroda, voda, zemlja, blago) konstruisani su tako da polaze od osjećanja o značenju prirode i prirodnih simbola u svijesti čovjeka, a zatim u metamorfozi prirode u simbole pripovjedačke strukture i njene filozofske semantike.

Sijarićeve epske rečenice, date u specifičnom jezičkom maniru, potsjećaju na neku mrežu što treperi na vjetru. Tako se čitalac osjeća ulovljen u ovu mrežu finog lirskog patosa i prati dramatične odluke i preokrete u bićima ljudi. Uz to pisac se potrudi da lirskom evokacijom probudi prirodu i da je „pridobije“ za stvaranje tajanstvenog i jeznog štimunga: „… A dan je bio, u liješću se gomilale magle, jezom su hučale gore…“ (Agitaši)

Pisac se nije zadovoljio da daje samo sliku spoljašnjih manifestacija već ga je više zanimala ljudska drama njihovih likova u kojoj se rezimira, simbolički postavljena, iznijansirana misao o trajanju i umiranju (kao slika sipca u drvetu koji nagriza krov hanski i tako čitavu šumu balvana pretvara u sitan prah).(Han)  Avdulov završetak u smrtnom grču nosi nestvarnost simbolisanu prstenom mjesečeve svjetlosti na vodi. Stvarno i nestvarno se prepliću – snovi i java, život i smrt, zeleno prstenje mjesečevog bljeska koje se sve neumoljivije širi na stravično mračnoj vodi. (Zelen prsten na vodi)

Tuga prolaženja, tihog proticanja koji nam u pamet vraćaju nerazmrsivu tajnu svijeta Sijarić ovako definiše: „Nema usta koja umiju kazati šta je to svijet, do da je nešto što otiče kao Dunav.“  Misao o prolaznosti data je i ovako: „Ostaje…i kamen ostaje, i zemlja. A čovjek opada…Otkine se s grane i hajd’ u zemlju…“ (Zelen prsten na vodi). Smrt nije nešto strašno: ona se osjeća i sluti kao šum koji struji negdje u bilju, u talasima vjetra, kao „miris lišća orahova“, kako to kaže pisac u istoimenoj pripovijeci. Okvir za evokaciju smrti, gdje se misao prevodi u simbole, znake i znamenja veoma uspješno je dat u priči Hrt. Elmaz Dolićanin poklonio je ovu plemenitu životinju svom zetu. Kod novog gospodara hrt će početi da vene kao pitomi, plemeniti cvijet na oštrom i hladnom brdskom kamenu. Jedne mrazovite noći ispunjene mjesečinom koja je izgledala kao da su se nebo i zemlja „stopili u beskrajnu mliječnu bjelinu, kroz koju, sam i velik, plovi mjesec“ spojilo se ono što je bilo živo u mrtvom tijelu životinje, sa mjesecom.

Ova sjajna lirska priča mogla je biti izvedena tako čisto i dosljedno, u jednom potezu, kao da je rezana iz kristala, samo zahvaljujući podudarnosti piščevih iskustava sa percipiranim slikama i pričama koje je slušao u zavičajnom kraju. U priči Bor, ptica i ništa osnova je legenda o usamljenom i tajanstvenom boru što ulijeva osjećanje strave osjetljivom djetetu i približava mu, u vrijeme njegovih prvih spoznaja, mračno lice smrti što se javlja iz tajanstvenog oreola uklete i neuništive biljke.

Opis prirode i prirodnih objekata funkcionalni su u Sijarićevom djelu. Svi procesi koji se odigravaju u čovjekovom biću u bitnoj su vezi sa prirodnim fenomenima, u njima se reflektuju ili se u ovim, ili uz pomoć ovih, razrješavaju. U dodiru sa prirodom ličnosti se preobražavaju ili se promjene u njihovom biću najčešće događaju u prirodi pa izgleda da je zamrlâ ljudska svijest i čulnost oživjela u doticaju sa praelementom i tek tako je u stanju da ispunjava svoje ljudske funkcije.U pripovijeci Put, naprimjer, riječ je o sukobu čovjeka i prirode, u kome čovjek redovno gubi. Slika puta u zavijanoj planini pruža se kao beskraj čovjekovog bola u kome nema predaha niti izgleda da se okonča. Grupa Cigana-svirača, sa svojim instrumentima, nosi u sebi svu toplinu snova o domu ali u mračnoj planini njihovi instrumenti podrhtavaju kao žalosne katilene na bespuću života. To je metafora o onim usamljenicima koji nikad ne stižu na kraj svog puta. Put, znači, u simboličkoj transformaciji postaje semantički znak za čovjekov tragičan hod pod zvijezdama i na zemaljskoj pustinji. Zgusnuto lirsko-refleksivno kazivanje imamo u romanu Carska vojska koje je opet svo u znaku zavičaja i puta, isto kao što je i Konak na okupu oko vode, gore i svijeće.

U priči o dva stabla – mukinji i brekinji – alegorijski je dočarana sudbina čovjeka za koga vrijeme, kao neki imaginarni krug ali i prostor svakodnevnog zbivanja, obuhvata sve promjene u prirodi ali otvara i perspektivu beskraja u kojoj i sam isčezava. Drvo od koga je djeljao kašike poslužilo je najzad kao građa za sanduk u kome je sahranjen drvodjelja: u čovjekovom kratkotrajnom životu nema ni stalnosti, ni milosti, ni konačno ostvarenog cilja. Sličan motiv je dat i u Pričama kraj vode.

Toliki značaj prirode u djelu kao što je Sijarićevo sasvim je razumljiv. On slika ljude koji se još nisu odvojili od prirode, kod njih nije došlo do potpunog rascjepa odnosa između prirodnog univerzuma i čovjekovog subjektivnog svijeta. Ako i jeste onda to znači tragičnu okolnost za čovjekovu unutarnju zbilju. Priroda je dio junakovog života, ili obrnuto, on ispunjava jedan dio njenog prostora. Priroda je gotovo živo biće u Sijarićevim djelima i u njima ona, kao i autor sam, ima svoju perspektivu. U toj ulozi ona je pejsaž u djelu  koji prožima sve njegove pore i ima značenje amalgama što održava sve čestice u jedinstvenoj sferi djela. U romanu Bihorci, naprimjer, vezana je radnja za selo Rašlje. Ono što se zbiva u njemu odrediće ton pripovjedačkoj matrici, to jest kompozicija seoskog kompleksa i njegova životna forma daće

određeni tonalitet romanu. Opisujući spoljni izgled sela pisac ga dimenzionira na taj način što ga otkriva kao nekakav živi naplav na tijelu ogromnog prirodnog organizma i kao dio bezbroj sivih i šturih sandžačkih sela: „Kuća kuću dozvati ne može. Neka polegla uz strminu, druga se spustila niz potok, treća ulazila u šumarke ili se skupila uz hrastov gaj. Svaka našla mjesto zavetarno, i tu traje – staro, mrko, ubijeno vremenom, i sva jednaka.“  Takav položaj sela u odnosu  prema prirodi određuje i način života ljudi u njemu, pa time i piščevu umjetničku transpoziciju, dajući sliku sela deskriptivno-simboličnim postupkom, stilizujući likove ljudi koji kao da sišu grudu prirode. Ali to ipak nije pastoralni svijet zato što ga pritiska bijeda i normativi njegove petrificirane kulture. To ga deformiše i lomi statiku njegove neprekidne osvijetljenosti suncem, potencirajući izolovanost i samoću što se krije iza razbijenih i rasijanih, po prirodnom pokrovcu,  sitnih seoskih kuća. Otuda u stvaranju štimunga života ovog svijeta, naivnog i toplog, izolovanog i zatvorenog samog u sebe, Sijarić nastoji da potencira njegovom umrtvljenošću u intenzivnom pokretu prirode. Zato njegovi likovi nisu samonikle tvorevine ni tipske figure nego živi ljudi snažnih nagona, prisno vezani za zemlju i njene okrutne zakone.

U skoro svakom Sijarićevom djelu nalaze se upečatljive evokacije pejsaža, prirodnih pojava i života „pod otvorenim nebom“; ali te mirakule prirode i bogatstvo njenih promjena dočarani su kao čudesna projekcija potresa u čovjekovoj duši i ćutljivih naoblačenja „unutrašnjeg neba“ njegovih junaka. Možda upravo svi ti elementi – običaji, kultura, predanja, istorija, priroda sa svim njenim oblicima i mijenama, zablude i uvjerenja – stvaraju iluziju realnosti u Sijarićevim djelima, ali umjetnički pogled neprekidno je usmjeren zapravo u jednom drugom pravcu, u pravcu bezbroj običnih i neobičnih ljudskih sudbina, ka onima kojima se kapa kroji i onda kad im se čini da su makaze u njihovim rukama. Pričanja Sijarićeva, dakle, protkana su čestim reminiscencijama i opisima prirode i prirodnih pojava, mada on simbolički kazuje događaje i bez izravnog opisa. Evo primjera: „Negdje pod planinom je grmjelo, potmulo i otegnuto. Činilo se da grmi pod zemljom.“ (Ram Bulja)

Kosmičko i ljudsko, folklorno i istorijsko, protkani umjetničkim transformacijama prirodnih fenomena dobijaju kod ovog pisca snagu jedinstva i nerazlučivosti događaja i priče o njima, života na Zemlji i njegovih vanzemaljskih značenja. Čovjekovi skriveni sukobi, njihova unutrašnja napetost, kao i njihovo burno razrješenje ne obuhvataju, stoga, samo unutrašnje prostore duše, nego se prelijevaju preko granica bića i u svoju igru upliću čitavu prirodu kao jedinu pravu pozornicu trenutnih oblika i njihovih trajnih posljedica, zemaljskog poretka stvari i relativnosti njihovog konačnog smisla. Stoga u djelima Ćamila Sijarića često odzvanja potmula huka planine zahvaćene mećavom, skrivenih planinskih rijeka, bezvodnih polja-pustopolja, dubokih pećina, čudesnih drumova po kojima hodaju božje i ljudske riječi a iznad svega lebdi slika zategnutog  „bihorskog neba na kome tragovi zvijezda ispisuju putanje čovjekove sudbine i drže konce naših života.“

 

 



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Nacionalni parkovi – simbol i ponos Crne Gore

NACIONALNI PARKOVI SIMBOL I PONOS CRNE GORE Piše: Božidar Proročić Nacionalni parkovi su predjeli posebne ljepote i značajnih i rijetkih prirodnih pojava. Oni čine ekološku i geografsku cjelinu koja se posebnim zakonom i...
by Redakcija
0

 
 

Mešino bockanje – aforizmi Mehmeda Meše Delića

*Imam sahat bez kazaljki, jer više ne vjerujem ni – vremenu. *Nestrpljivi mole Boga da On da strpljenje, ali odmah. *Za većinu ljudi život je ružno vrijeme, stanu i čekaju da prođe. *Danas je bolje biti bogat nego biti ...
by Redakcija
0

 
 

Ivana Đukić: Novi ”Kosač”

Ivana Đukić   Novi ,,Kosač”   Śedi tako u svojoj fotelji zavaljen/a, zagledan/a u budućnost kroz prozor svoje fancy kancelarije, i među mislima probira jednu: “Pa, možda ja i nijesam mašina! Možda i ja im...
by Redakcija
0

 

 

Intervju sa NJ. E. Nataliyom Fiyalkom

INTERVJU SA OTPRAVNICOM POSLOVA AMBASADE UKRAJINE U CRNOJ GORI NJENOM EKSELENCIJOM NATALIYOM FIYALKA  Razgovarao: Božidar Proročić   Prvi tragovi ljudske civilzacije u Ukrajini sežu još u daleku prošlost prije 300.0...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Božidar Proročić: Razgovor sa Nebojšom Burzanovićem

Gospodine Burzanoviću, direktor ste Narodne biblioteke ,,Radosav Ljumović” koja čuva tradiciju knjige punih 138 godina jedan je od najljepših kulturnih reprezenata glavnog grada Podgorice koliko je važno da ovako značaj...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona