Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Eseji

8. Septembra 2013.
 

Faruk Dizdarević: Simbolika prirode i prirodnih pojava u književnom djelu Ćamila Sijarića

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Faruk Dizdarević

 

 

SIMBOLIKA PRIRODE I PRIRODNIH POJAVA

U KNJIŽEVNOM DJELU ĆAMILA SIJARIĆA

 .

 

Faruk Dizdarević

Faruk Dizdarević

Gotovo u svim književnim djelima Ćamila Sijarića susreću se elementi panteističke senzualnosti u kojoj prirodni i ljudski svijet postaju nerazlučivi činioci živog jedinstva: spiritualnog i biološkog, zemaljskog i nebeskog.

Tlo kod Sijarića predstavlja složen mozaik geografskih kompleksa, različitih istorijskih situacija i kulturnih tipova koji ga prožimaju i čine veoma raznolikim u srodnom i jedinstvenom: u nečemu što ima zajedničku osnovnu supstancu. Novija književno-istorijska misao sa učenjem o slojevima bića umjetničke tvorevine govori da asimilacija duhovnih osnova nekog regiona i njegovog kulturnog habitusa (folklora, istorije i pejzaža) može biti put za ostvarivanje specifičnog umjetničkog djela, ali, istina, ne i uslov njegove vrijednosti. Vrijednost mu se otkriva u korelativnosti svih odnosa i slojeva u njemu, pa i onog regionalno-kulturnog i istorijskog.

Kao potka za umjetničku stilizaciju svojih pripovijesti i romana Sijariću često služe folklor, legende, istorijske teme i umjetnička transformacija prirodnih fenomena. On čovjekovu individualnu sudbinu vidi u okvirima istorijske i prirodne drame kompleksa kome pripada, pa time i njegovu ličnu situaciju projicira u koordinate šireg totaliteta.

Stvarajući, kao svaki pisac uostalom, nesvjesno (ili sasvim svjesno) jednu topologiju ličnosti u svojim djelima, razvrstavajući ih u različite kategorije (ili ih polarizujući u dvije osnovne grupe) Sijarić kao kriterijum uzima čovjekovu udaljenost od prirode ili blizinu prirodi. Zbog tog poremećaja ravnoteže subjekt-objekt, priroda-čovjek, likovi koji su se odvojili od prirodnih izvora, presjekli dodir sa čulnošću prirode, pretvorili se u deformisanu ljusku bez sadržine. Takvi – meki i suvi, oni postaju predmetom igre drugih ličnosti i piščevog humorističkog zahvata. Najizrazitiji primjer ovakve ličnosti nalazi se u romanu Bihorci. To je Hadžija, glavni lik u djelu, inkarnacija istočnjačkog fatalizma i predanosti unutrašnjim regionima bića i subjektivnim himerama. Zbog toga je on crn, spečen, nemoćan, mek i tanušan. Sličan je i aga iz Rožaja u romanu Kuću kućom čine lastavice ili Elmaz Podujevac iz pripovijetke Agitaši. Tom krugu, na izvjestan način, pripada i starac iz priče Miris lišća orahova koji je, strahujući od orahova stabla i kobnih predskazanja smrti, ograničio svoj životni prostor na razmak između oraha i kućnog zida.

Druga kategorija likova bila bi ona koja je srasla gotovo bukvalno sa zemljom i iz te sraslosti crpe ogromnu snagu. Halimača iz romana Bihorci  primjer je ovog drugog tipa Sijarićevih književnih ličnosti. Taj planinac, mišlju, krvlju i osjećanjem vezan za zemlju, čiji korijeni su toliko urasli u biće zemlje, sposobniji je za život i surovu borbu sa drugim ljudima. On živi na onaj način na koji živi biljka u borbi za opstanak uništavajući drugu biljku.

Postoji i treća grupa likova u Sijarićevoj prozi koja se nalazi na granici između dvije prve, ali njih nećemo komentarisati jer su van konteksta teme o kojoj govorimo.

Kao što je već rečeno, priroda je kod Sijarića i dekorativni i konstitutivni element a to znači da se njena uloga (npr. u pripovijetkama Bunar, Voda promuklica, Zemlja, Put) preobražava od značaja medija i atmosfere radnje do semantike opšteg organizacionog simbola. Tako u pripovijeci Bunar suha pešterska polja, bezvodna pustinja u kojoj konjska karavana uzaludno traži kap vode, po kojima je često išao trgovac Džimšir žedan, piscu su tek osnova za stvaranje određene atmosfere i zapleta. Ali transmutacija tih faktora prirodnog i socijalnog svijeta u snovima jednog čovjeka, ili njihova transformacija u pripovjedačkoj strukturi iz pomenutih oblika u simbole, dobija pravi smisao. U pomenutoj priči san o vodi kao apsolutnoj transcedentalnoj vrijednosti, što čovjeka tek čini potpunim a opet gubi puni smisao kad se dosegne kao predmetnost ali izgubi kao san, prati stalno pripovjedačku naraciju i ponavlja se u vidu refrena. Na početku to je san o djetetu iz koga niče talas vode: „… Jedan talas, velik, zasukao se pravo od tog djeteta, ispod zipke njegove, i sav plav od  zvijezda, skočio pravo Džimširu na prsa da ga poplavi, u toj noći punoj travuljine, i vode, nad kojom se ljuljao cvijet bijeli…“ (Bunar)

Tri čestice koje obrazuju kosmičku sferu ovoga sna su prirodni predmeti (voda, trava, cvijet) i oni se u snu spajaju u jedinstvenu sliku koja predstavlja viziju totalnog jedinstva čovjeka i prirode koje je poremećeno i čovjek osuđen vječito da transcedentira u pravcu nečeg višeg i obuhvatnijeg. Metaforika podzemnih voda i njena mitska projekcija zatvaraju slikovni i značenjski krug u pomenutoj pripovijeci Bunar. Džimšir Tuhovac, junak priče, opsjednut slikom izvora, bujnog rastinja i cvijeća – kopa, dakle, bunar u bezvodnom kraju. Manija kopanja udaljava ga od prirode i uništava njegov život. Na sličnom principu izgrađene su pripovijetke Voda promuklica i Zemlja, s tom razlikom što u jednoj star i bolestan čovjek hoće da pronađe čudotvornu vodu koja liječi i podmlađuje, a u drugoj siromah traga za blagom i zemlja mu se pretvara u bezbroj čarobnih hodnika u kojima sija neka čudesna, rajska, žuta, svjetlost. Mehanizam finkcionisanja i zasnivanja radnje i funkcionisanja i geneze simbola (priroda, voda, zemlja, blago) konstruisani su tako da polaze od osjećanja o značenju prirode i prirodnih simbola u svijesti čovjeka, a zatim u metamorfozi prirode u simbole pripovjedačke strukture i njene filozofske semantike.

Sijarićeve epske rečenice, date u specifičnom jezičkom maniru, potsjećaju na neku mrežu što treperi na vjetru. Tako se čitalac osjeća ulovljen u ovu mrežu finog lirskog patosa i prati dramatične odluke i preokrete u bićima ljudi. Uz to pisac se potrudi da lirskom evokacijom probudi prirodu i da je „pridobije“ za stvaranje tajanstvenog i jeznog štimunga: „… A dan je bio, u liješću se gomilale magle, jezom su hučale gore…“ (Agitaši)

Pisac se nije zadovoljio da daje samo sliku spoljašnjih manifestacija već ga je više zanimala ljudska drama njihovih likova u kojoj se rezimira, simbolički postavljena, iznijansirana misao o trajanju i umiranju (kao slika sipca u drvetu koji nagriza krov hanski i tako čitavu šumu balvana pretvara u sitan prah).(Han)  Avdulov završetak u smrtnom grču nosi nestvarnost simbolisanu prstenom mjesečeve svjetlosti na vodi. Stvarno i nestvarno se prepliću – snovi i java, život i smrt, zeleno prstenje mjesečevog bljeska koje se sve neumoljivije širi na stravično mračnoj vodi. (Zelen prsten na vodi)

Tuga prolaženja, tihog proticanja koji nam u pamet vraćaju nerazmrsivu tajnu svijeta Sijarić ovako definiše: „Nema usta koja umiju kazati šta je to svijet, do da je nešto što otiče kao Dunav.“  Misao o prolaznosti data je i ovako: „Ostaje…i kamen ostaje, i zemlja. A čovjek opada…Otkine se s grane i hajd’ u zemlju…“ (Zelen prsten na vodi). Smrt nije nešto strašno: ona se osjeća i sluti kao šum koji struji negdje u bilju, u talasima vjetra, kao „miris lišća orahova“, kako to kaže pisac u istoimenoj pripovijeci. Okvir za evokaciju smrti, gdje se misao prevodi u simbole, znake i znamenja veoma uspješno je dat u priči Hrt. Elmaz Dolićanin poklonio je ovu plemenitu životinju svom zetu. Kod novog gospodara hrt će početi da vene kao pitomi, plemeniti cvijet na oštrom i hladnom brdskom kamenu. Jedne mrazovite noći ispunjene mjesečinom koja je izgledala kao da su se nebo i zemlja „stopili u beskrajnu mliječnu bjelinu, kroz koju, sam i velik, plovi mjesec“ spojilo se ono što je bilo živo u mrtvom tijelu životinje, sa mjesecom.

Ova sjajna lirska priča mogla je biti izvedena tako čisto i dosljedno, u jednom potezu, kao da je rezana iz kristala, samo zahvaljujući podudarnosti piščevih iskustava sa percipiranim slikama i pričama koje je slušao u zavičajnom kraju. U priči Bor, ptica i ništa osnova je legenda o usamljenom i tajanstvenom boru što ulijeva osjećanje strave osjetljivom djetetu i približava mu, u vrijeme njegovih prvih spoznaja, mračno lice smrti što se javlja iz tajanstvenog oreola uklete i neuništive biljke.

Opis prirode i prirodnih objekata funkcionalni su u Sijarićevom djelu. Svi procesi koji se odigravaju u čovjekovom biću u bitnoj su vezi sa prirodnim fenomenima, u njima se reflektuju ili se u ovim, ili uz pomoć ovih, razrješavaju. U dodiru sa prirodom ličnosti se preobražavaju ili se promjene u njihovom biću najčešće događaju u prirodi pa izgleda da je zamrlâ ljudska svijest i čulnost oživjela u doticaju sa praelementom i tek tako je u stanju da ispunjava svoje ljudske funkcije.U pripovijeci Put, naprimjer, riječ je o sukobu čovjeka i prirode, u kome čovjek redovno gubi. Slika puta u zavijanoj planini pruža se kao beskraj čovjekovog bola u kome nema predaha niti izgleda da se okonča. Grupa Cigana-svirača, sa svojim instrumentima, nosi u sebi svu toplinu snova o domu ali u mračnoj planini njihovi instrumenti podrhtavaju kao žalosne katilene na bespuću života. To je metafora o onim usamljenicima koji nikad ne stižu na kraj svog puta. Put, znači, u simboličkoj transformaciji postaje semantički znak za čovjekov tragičan hod pod zvijezdama i na zemaljskoj pustinji. Zgusnuto lirsko-refleksivno kazivanje imamo u romanu Carska vojska koje je opet svo u znaku zavičaja i puta, isto kao što je i Konak na okupu oko vode, gore i svijeće.

U priči o dva stabla – mukinji i brekinji – alegorijski je dočarana sudbina čovjeka za koga vrijeme, kao neki imaginarni krug ali i prostor svakodnevnog zbivanja, obuhvata sve promjene u prirodi ali otvara i perspektivu beskraja u kojoj i sam isčezava. Drvo od koga je djeljao kašike poslužilo je najzad kao građa za sanduk u kome je sahranjen drvodjelja: u čovjekovom kratkotrajnom životu nema ni stalnosti, ni milosti, ni konačno ostvarenog cilja. Sličan motiv je dat i u Pričama kraj vode.

Toliki značaj prirode u djelu kao što je Sijarićevo sasvim je razumljiv. On slika ljude koji se još nisu odvojili od prirode, kod njih nije došlo do potpunog rascjepa odnosa između prirodnog univerzuma i čovjekovog subjektivnog svijeta. Ako i jeste onda to znači tragičnu okolnost za čovjekovu unutarnju zbilju. Priroda je dio junakovog života, ili obrnuto, on ispunjava jedan dio njenog prostora. Priroda je gotovo živo biće u Sijarićevim djelima i u njima ona, kao i autor sam, ima svoju perspektivu. U toj ulozi ona je pejsaž u djelu  koji prožima sve njegove pore i ima značenje amalgama što održava sve čestice u jedinstvenoj sferi djela. U romanu Bihorci, naprimjer, vezana je radnja za selo Rašlje. Ono što se zbiva u njemu odrediće ton pripovjedačkoj matrici, to jest kompozicija seoskog kompleksa i njegova životna forma daće

određeni tonalitet romanu. Opisujući spoljni izgled sela pisac ga dimenzionira na taj način što ga otkriva kao nekakav živi naplav na tijelu ogromnog prirodnog organizma i kao dio bezbroj sivih i šturih sandžačkih sela: „Kuća kuću dozvati ne može. Neka polegla uz strminu, druga se spustila niz potok, treća ulazila u šumarke ili se skupila uz hrastov gaj. Svaka našla mjesto zavetarno, i tu traje – staro, mrko, ubijeno vremenom, i sva jednaka.“  Takav položaj sela u odnosu  prema prirodi određuje i način života ljudi u njemu, pa time i piščevu umjetničku transpoziciju, dajući sliku sela deskriptivno-simboličnim postupkom, stilizujući likove ljudi koji kao da sišu grudu prirode. Ali to ipak nije pastoralni svijet zato što ga pritiska bijeda i normativi njegove petrificirane kulture. To ga deformiše i lomi statiku njegove neprekidne osvijetljenosti suncem, potencirajući izolovanost i samoću što se krije iza razbijenih i rasijanih, po prirodnom pokrovcu,  sitnih seoskih kuća. Otuda u stvaranju štimunga života ovog svijeta, naivnog i toplog, izolovanog i zatvorenog samog u sebe, Sijarić nastoji da potencira njegovom umrtvljenošću u intenzivnom pokretu prirode. Zato njegovi likovi nisu samonikle tvorevine ni tipske figure nego živi ljudi snažnih nagona, prisno vezani za zemlju i njene okrutne zakone.

U skoro svakom Sijarićevom djelu nalaze se upečatljive evokacije pejsaža, prirodnih pojava i života „pod otvorenim nebom“; ali te mirakule prirode i bogatstvo njenih promjena dočarani su kao čudesna projekcija potresa u čovjekovoj duši i ćutljivih naoblačenja „unutrašnjeg neba“ njegovih junaka. Možda upravo svi ti elementi – običaji, kultura, predanja, istorija, priroda sa svim njenim oblicima i mijenama, zablude i uvjerenja – stvaraju iluziju realnosti u Sijarićevim djelima, ali umjetnički pogled neprekidno je usmjeren zapravo u jednom drugom pravcu, u pravcu bezbroj običnih i neobičnih ljudskih sudbina, ka onima kojima se kapa kroji i onda kad im se čini da su makaze u njihovim rukama. Pričanja Sijarićeva, dakle, protkana su čestim reminiscencijama i opisima prirode i prirodnih pojava, mada on simbolički kazuje događaje i bez izravnog opisa. Evo primjera: „Negdje pod planinom je grmjelo, potmulo i otegnuto. Činilo se da grmi pod zemljom.“ (Ram Bulja)

Kosmičko i ljudsko, folklorno i istorijsko, protkani umjetničkim transformacijama prirodnih fenomena dobijaju kod ovog pisca snagu jedinstva i nerazlučivosti događaja i priče o njima, života na Zemlji i njegovih vanzemaljskih značenja. Čovjekovi skriveni sukobi, njihova unutrašnja napetost, kao i njihovo burno razrješenje ne obuhvataju, stoga, samo unutrašnje prostore duše, nego se prelijevaju preko granica bića i u svoju igru upliću čitavu prirodu kao jedinu pravu pozornicu trenutnih oblika i njihovih trajnih posljedica, zemaljskog poretka stvari i relativnosti njihovog konačnog smisla. Stoga u djelima Ćamila Sijarića često odzvanja potmula huka planine zahvaćene mećavom, skrivenih planinskih rijeka, bezvodnih polja-pustopolja, dubokih pećina, čudesnih drumova po kojima hodaju božje i ljudske riječi a iznad svega lebdi slika zategnutog  „bihorskog neba na kome tragovi zvijezda ispisuju putanje čovjekove sudbine i drže konce naših života.“

 

 



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

LJUDI I VRIJEME: Ćazim Lukač (VII dio)

Formiranje Koordinacionog tijela SDA Budući da je Sulejman Ugljanin pobjegao za Tursku da bi izbjegao hapšenje, to je stranka SDA Sandžaka bila u potpunom rasulu i da bi se njen rad oživio i nastavio Ugljanin iz Ankare šal...
by Redakcija
0

 
 

Hadžem Hajdarević gostovao na Cetinju

ODRŽANA PROMOCIJA ,,ARABESKE OD VODE” (RUBAJIJA) HADŽEMA HAJDAREVIĆA NA CETINJU Piše: Božidar Proročić Juče je 12 septenbra u 19 časova u prostorijama JU Narodna biblioteka i čitaonica ,,Njegoš” održana promocij...
by Redakcija
0

 
 

Osvrt na ”Arabeske od vode” Hadžema Hajdarevića

OSVRT  NA ,,ARABESKE OD VODE” (RUBAJIE) HADŽEMA HAJDAREVIĆA Piše: Božidar Proročić Hadžem Hajdarević poznati pisac iz Sarajeva već dugi niz godina čitalačku publiku uvjek iznova iznenadi i fascinira  svojom poezi...
by Redakcija
0

 

 

LJUDI I VRIJEME: Ćazim Lukač (VI dio)

SLUŽBENA BILJEŠKA Sa razgovora koje su vodili predstavnici stranke SDA za Crnu Goru sa predsjednikom Republike Crne Gore mr. Momirom Bulatovićem i njegovim saradnicima dana 09. 03. 1994. god. Razgovor se vodio u kabinetu pre...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

LJUDI I VRIJEME: Ćazim Lukač (V dio)

Hapšenje čelnika SDA Zbog opšteg straha koji je vladao među svim Muslimanima u Crnoj Gori, mnogi su se ljudi potajno naoružavali. Među njima su bili i čelnici i članovi stranke SDA, pa su zbog pronađenog naoružanja i ...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona