Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Eseji

15. Januara 2013.

Faruk Dizdarević: Stradalništvo kao umjetnička vizija u književnom djelu Ćamila Sijarića

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: , ,

Stradanje kao životni pratilac prisiljavalo je ljude u svim vremenima da se njime bave; ne samo pisci nego i filozofi, teolozi, likovni umjetnici… pokušavali su, pod utiskom njene spopadajuće moći, da je odrede. Ne iznenađuje da je ono tokom vjekova različito određivano i da izraz koji je stradanju davan u jednoj epohi nije važio zauvijek. Skoro da može da se kaže da ophođenje s stradalništvom ima sopstvenu istoriju.

Patnja kao doživljaj je višedimenzionalana; ona je, kako je ustanovio jedan istraživač, ne samo problem, nego i tajna. Bogatom spektru njenog dejstva odgovara skala osjećaja koje patnja izaziva u nama. Bilo kako da nam patnja izgleda, da li je poimamo kao simptom ili sindrom, da li je shvatamo kao opominjača ili nešto drugo, ona je prafenomen, vezana za čovjeka, jednostavno zato što nam je život povrediv. Ne možeš da podneseš misao – kaže se kod Vilijama Foknera – da te jednom neće više boljeti, a time nije rečeno ništa drugo nego da su  stradanje, patnja i bol ono što nam omogućava da proniknemo u život.

U svom književnom djelu Ćamil Sijarić umješno obrađuje veliku temu stradanja i patnji u njihovoj punoj formi. Suština literature koju je ispisivao, rasvjetljavanje je čovjeka. To je pismo koja neprekidno otvara prostore čovjekovog unutrašnjeg svijeta. To se vidi u nizu njegovih djela, a u romanu Zemlja Raška Rascia možda ponajviše. Ova je knjiga starinska na biblijski način, veli R.Petrov Nogo, sve je u njoj izvađeno iz duboko zapretanog  prasjećanja, teret uzaludnosti i usamljenosti čovjekovog kratkog i neobjašnjivog boravka na zemlji, u vrtlogu istorije i božje, kosmičke nepravde, nosi se kao prokletstvo; sudbina svakog njegovog lika kao da je sudbina Jova: „Svi smo mi u Boga siromasi. Svi smo došli goli na ovaj svijet i goli odlazimo,… i Turci goli odlaze“. Nekom prepotopskom tugom natopljena je Sijarićeva folklorna fraza i od te tuge se zgusnula u poslovičnu mudrost i zrelost. Dobar pisac romana otkriva unutrašnjost čovjeka, a priča je samo pomoćno sredstvo, koje, u suštini, nije najvažnije – govorio je Šopenhauer.

U svojim istorijskim romanima Sijarić otkriva da istorija nije neki nezavisan nadljudski entitet, nego čovjek u sukobu sa drugim čovjekom, pa i samim sobom. Iako angažovan u tom dramatskom sukobu, čovjek se ne da do kraja razdijeliti na pozitivnog i negativnog junaka; uostalom, ovakva hrišćansko-manihejska podjela mijenja se od danas do sjutra, objelodanjujući svoju relativnost. Zbog toga mnogi akteri Sijarićevih istorijskih romana liče na izvjesne romaneskne junake Valtera Skota, mišljenja je Radojica Tautović.

Kod Sijarića, velike istorijske teme postaju drame malog čovjeka koji čezne za  nekakvim svijetom u kojem bi čak i on mogao nešto da znači.

U tradicionalnom istorijskom romanu često se stremi romansiranoj biografiji značajnih ličnosti. Osavremenjujući istorijski roman, Sijarić je promijenio položaj lika u djelu. Ako centralno mjesto u njegovim istorijskim romanima pripada individualnoj figuri, ova poslednja nije više neka slavna istorijska osoba, već običan ljudski lik, odnosno istorijski anonimus. Zahvaljujući tome pisac je mogao da zaviri u intimu svojih romanesknih likova, da govori o njihovom tegobnom životu, patnjama, stradanjima, bolu… Jer, kada su u pitanju velikani narodne ličnosti, romansijeru se obično ne preporučuje da kopka po njihovoj intimi, po njihovim malim intimnim slabostima, da se ne bi time umanjio ili obesvetio istorijske veličine. Bilo da se piscu nameće iznutra ili spolja, ova zabrana otpada ukoliko se romansijer suočava sa običnim, nepoznatim, ljudskim likovima. Takav slučaj imamo u sva tri Sijarićeva istorijska romana (Mojkovačka bitka, Carska vojska, Zemlja Raška Rascia). Ta težnja da se istorija ispuni ljudskim životom ponajuspjelija je možda onda kada velika istorijska zbivanja (npr. Mojkovačka bitka) dobijaju oblik rana na plećima crnogorskih žena koje po putevima i bespućima nose hranu svojim ratnicima.

Roman Carska vojska bavi se istorijom i ljudskim sudbinama zahvaćenih njenom maticom. Turska carevina se raspada i nepovratno osipa. Sve je na klimavim nogama u njoj, pa i carska vojska. Age i begovi šalju u carsku vojsku bedele umjesto svojih sinova, a bedeli se regrutuju među seoskom i gradskom sirotinjom. Negdje na Dunavu, negdje u Podunavlju okovanom jesenjim kišama i blatištima, vodi se u XIX vijeku nejednaka bitka između carske  Rusije i Osmanske carevine. Ishod te vojne je vidljiv, pa i besmislen. Bedeli su neka vrsta otpisanih ljudi, osuđenih da za dvadeset i kusur dukata glavom plate svoje vojevanje. Malo ko se od njih se živ vratio kućama. I ovaj Sijarićev roman je vrlo inspirativan za razgovor o umjetnosti riječi, istoriji i ljudskoj sudbini. U njemu se, naprimjer, na jednom mjestu, vodi ovakav razgovor: „Imaš li cara“? „Imam“. „Imaš li Boga“? „Imam“! „Onda imaš sve“. I taj koji se našao u ratu ako pogine, Bog će mu platiti. Ako preživi, car će ga nagraditi. U tom kratkom razgovoru, u tom jednostavnom zaključivanju, kao u mreži suđaja, koprca se anonimni čovjek istorije – junak Sijarićeve pripovijesti. Sijarićevi likovi nose svoje sudbine kao nesreću. Pisac govori o tragičnoj sudbini ljudi posmatranoj u istorijskom i antropološkom ključu.

Prezasićena materijalnim trijumfima iz prethodnih sto godina, Evropa je bila spremna za eksploziju, a njena posledica je Veliki rat započet 1914. godine. Nakon ove  klanice u kojoj je krv tekla kao voda, uz sva užasna iskustva čovjeka i svijeta, dolazi do drugog svjetskog obračuna. Njega izaziva fašizam, jedna od najizrazitijih antidemokratskih istorijskih pojava modernog doba.U namjeri da vlada nad 50 evropskih nacija, nad 180 miliona porobljenih stanovnika, njemački nacistički vođa Adolf Hitler započeo je Drugi svjetski rat 1939. godine. I ovaj rat  je ljudskom rodu donio beskrajna stradanja i patnje.

Okupacijom Hrvatske od strane Njemačke i formiranjem NDH (1941) sa Pavelićem na čelu  osnovan je na obali Save koncentracioni logor Jasenovac. Mladen Iveković, bivši zatočenik ovog logora, piše: „Nema pera koje bi bilo u stanju opisati strahote i užasnu atmosferu Jasenovca. To premašuje svaku ljudsku fantaziju. Pakao, inkvizicija, najužasniji teror, kakvi nigdje i nikada u historiji nije postojao, krvološtvo divljih zvjeri, izbijanje na površinu najtamnijih instikata, kakovi se dosad kod ljudi uopće nisu pojavljivali – to je malo rečeno…“.

Ćamil Sijarić u svojoj knjizi Oslobođeni Jasenovac evocira ovu krvavu epizodu Drugog svjetskog rata. Poslednih dana aprila 1945, neposredno po oslobođenu logora Jasenovac, Sijarić je pošao tamo, kako sam kaže, da opiše to što će vidjeti. U pomenutoj knjizi onveli: „Zemlja na koju stupamo nogom zove se Slavonija. A mjesto u koje smo stigli – Jasenovac. Izgovaram tu strašnu riječ nekoliko puta. Jasenovac, Jasenovac…! Koliko je u ove četiri ratne godine poslano pisama u ovo mjesto! Sinu, bratu, ocu, mužu, ženi, sestri! I koliko ih je suza pokapalo“! Ušao je u naselje. „Sada vidim to što nisam vjerovao da ću vidjeti. Vidim nešto što je bilo ljudsko naselje. Vidim nešto što su bile ljudske kuće. A što više nije ništa – ni naselje, ni kuće, ni slika toga ijednoga, do samo ruševine i razvaline – i paljevine, i pustoš; pustoš neka hladna poslije rušenja i poslije vatre. Vatra tu još traje, vatra još gori – gore grede, gore ostaci drveta, gore ugarci…Hiljade crnih ugaraka strši iz zemlje – i govori da je to trag kojim je prošao ubica“! U svom zapisu Sijarić bilježi jezovite, strahotne slike smrti: u logoru, na obalama Save, u njenim vrbacima i tišacima, gomilama izgorjelih ili poluspaljenih ljudskih tijela… Posvuda.Uradile su to ustaše prije oslobođenja ovog konclogora.

Ti zapisi, prirodno, nisu protkani lirskim reminiscencijama tako karakterističnim za Sijarićev način pripovijedanja; naprotiv, pisac se drži faktografije i užasnih slika događaja koji su se tamo dešavali. Taj ugao posmatranja, to pripovijedanje, doprinosi tome da vas tokom čitanja povremeno zaboli želudac.

Oslobođeni Jasenovac je na raskršću između beletrističkog i feljtonističkog oblikovanja. Pisan je realističnim stilom. A kako bi drukčije? Kako kaže protagonist Lalićeve Ratne sreće: „O tenkovima se ne može pjevati uz gusle“.

Sijarić ovdje ne moralizira, znajući da to nebi bilo dobro. On ujednačenim pripovjedačkim tokom izlaže različite načine stradanja tih nesrećnih zatočenika navodeći tako čitaoca da lako i neopozivo donese svoj aksiološki sud o zlom vremenu i užasnim događajima. Pisac može doći u situaciju da ne može dovoljno riječima izraziti, artikulisati – patnju, bol i nesreću o kojima piše. Jer jezik zataji. Nije ga dovoljno da primjereno reprodukuje doživljeno. Primo Levi citirao je jednog zlikovca koji je u bezdanom cinizmu savjetovao svojoj žrtvi da slobodno ode i ispriča sve što je doživjela – svijet joj neće povjerovati. Ni jedan opis ne može da da više od blijede slike grozota koje su se dešavale u Jasenovcu.

O prometnutim dimenzijama orvelovskog svijeta, crnom zamahu doba koji briše ljudeoduzimajući im dostojanstvo, govori i književnica Hana Levi Has, i sama zatočenica u koncentracionom logoru: „Nismo mrtvi, a mrtvaci smo. Uspjeli su u nama ubiti naše pravo na sadašnji život, kod mnogih i na budući, ali najveća tragika leži u tome što im je uspjelo pomoću sadističkih i perverznih metoda da ugase u nama svaki osjećaj normalnog bića koje nosi u sebi normalnu prošlost, čak i svijest da smo nekad živjeli kao ljudi“.

Jedna od rijetkih Sijarićevih priča u kojoj je potenciran Drugi svjetski rat je pripovijetka Todora(prva u zbirci pripovijedaka Kad djevojka spava, to je kao da mirišu jabuke,1973).

Pripovijetke i priče u ovoj knjizi prožete su osjećanjem lirske tuge i nepredvidive kobi. Nastavljajući da prati sudbine nesrećnih i izgubljenih putnika na putevima gospodnjim, kako bi rekao Nikola Kovač, Sijarić ih dovodi do kraja tog puta, odakle više nema povratka. Najveći dio glavnih likova u ovoj zbirci ili nestaje bez traga ili umire. (Istina, mnoge naprasne smrti u ovim pripovijetkama dočarane su pod veoma neobičnim i tajanstvenim okolnostima, što znatno odstupa od Sijarićevog uobičajenog pripovjedačkog tona). Sijarić stalno na umu ima jedan svijet iščašenih sudbina, ljudske neprilagođenosti i uzaludnog traganja za čvrstim životnim osloncem. Sijarićevi likovi satjerani su u neku vrstu životnog tjesnaca odakle nema izlaza i gdje im niko ne može priteći u pomoć.

Dok mu je grupa Njemaca u sobi silovala kćerku, seosku ljepoticu Todoru, koja im je u borbi na vizir tenka bacila ćebe i tenk bio uništen, a drugi oko ognjišta čekali da im pripremi kačamak Todorin otac Radul im je u času sasuo po očima pun bakrač ključale vode. „Ispogađan kuršumima, spuštao se polako kraj ognjišta – onako kao što sjedaju starci, kojima drugo ništa nije, sem što imaju mnogo godina…“. Svejedno, selo je kaznilo bremenitu Todoru potpunim ignorisanjem. Pogotovu kad je rodila muško dijete plavih očiju, njemačko kopile. Todora zbog toga beskrajno pati. „Izlazila je na mala vrata, kroz koja se morala dobro  sagnuti da izađe, i išla iza kuće gdje je bio drvljanik i staja; dalje od staje nije ni išla odkad pod pojasom nosi dijete“. Sve što je bila, očigledno više nije mogla da bude. U tu svrhu ozidala je  lično sklonište, stajno mjesto izolacije i zaštite u sopstvenoj unutarnjoj stvarnosti da bi mogla da preživi. Matica pripovijesti obrazuje se oko dramskih konflikata u kojima se sukob glavnog aktera ne dešava sa  „tuđincima“, nego sa „svojima“. Todora ne osuđuje selo, ona ga na neki način „razumije“. Pokušavajući da pronikne u intimu glavne junakinje priče postavlja se prećutno i potresno pitanje: Jesu li joj ubili dušu, ili joj je duša od boli koje je pretrpjela i trpi porasla.

Ova potresna priča o djevojci koju su u ratu silovali neprijateljski vojnici i koju selo odbacuje, završava se nestankom te mlade žene. Selo odlučuje da podigne spomenik Todorinom ocu Radulu. No, umjesto spomenika Radulu, umjetnik je isklesao Todorinu bistu.

Autor u ovoj priči ističe trpeljivost kao duhovnu vrijednost. Važno je pri odbrani onog vlastitog ne dozvoliti da nas obuzme mržnja. Uvijek valja imati u vidu da nas zlo može pobijediti i time što ćemo na spoljašnje zlo odgovoriti unutrašnjim. Nenasiljem ne samo što branimo drugog od sebe, nego ujedno branimo i sebe od sebe.

Pobjeda Saveznika 1945. uništila je dotadašnje fašističke pokrete. Oni su proglašeni za zločinačke zbog prestupa protiv čovječnosti, izazivanja rata, genocida i beskrajnih patnji i stradanja ljudskog roda.

Prije dva vijeka, inspirisan Rusoom, Emanuel Kant je primijetio da smo doduše civilizovani, ali ne i moralizovani. Mogli bismo reći da ova ocjena još u većoj mjeri važi za naše vrijeme, pogotovo ako se radi o visokorazvijenim zemljama. Divovski razvoj nauke i tehnike omogućio je, bar u jednom dijelu svijeta, uslove za materijalno blagostanje. Ipak, teško da bi se ko usudio da tvrdi da je čovjek postao srećniji, slobodniji, humaniji. Mnogo je više onih koji bi rekli upravo suprotno. Za takvu tvrdnju nije teško naći argumente. Naime, čovječanstvo je razvilo i tehnička sredstva razaranja koja prijete da dovedu u pitanje ne samo ljudsku vrstu nego i sam život na planeti. Ugroženo je, dakle, ne samo fizičko nego i čovjekovo mentalno zdravlje.

Pomenuti razvoji praćeni su brojnim varvarskim regresijama. Broj ratova na planeti se umnožava, dok su ti isti sve više i više obilježeni etničko-religioznim činiocima. Građanska svijest korača unazad, dok nasilje truje društva. Društva su u sve većoj međusobnoj zavisnostiali, isto tako, i sve spremnija da se uzajamno rastrgnu. Zapadnjaštvo zahvata cijeli svijet, ali dovodi i do reakcija kakve su zatvaranje u granice etničkih, religioznih i nacionalnih identitetskih određenja. Građanski internacionalizam koji se obrazuje još je u zametku, građansko društvo planetarnih razmjera još se nije pomolilo. Svijest o zajednici istovjetne planetarne sudbine još uvijek se nije koncentrisala, a istinska alternativa još uvijek nije dobila svoju definiciju.

Mada se na sve strane govori o ljudskim pravima, humanosti, slobodi i emancipaciji, svjedoci smo trijumfa volje za moć. Upravo dok se apeluje na nenasilje, dijalog i toleranciju, nasilja je sve više. Ratovi se vode na mnogim tačkama zemaljske kugle. Ratovi, ustvari, nikad nisu ni prestajali. Stiče se utisak da su zalaganja za nenasilje tek puko sredstvo da se umiri savjest, da na njega gotovo niko ozbiljno i ne računa. Možda je ljudska priroda toliko slaba i iskvarena da čovjek i pored najbolje volje nije sposoban da upražnjava jedan tako uzvišen ideal? To su neka od mogućih pitanja koja se nameću  u ovo smutno i oskudno vrijeme.

Stradanje i patnja mogu uticati na naše opažanje svijeta. Masa književnih djela, kao i društvenonaučnih i istorijskih studija pokušala je da „obradi“ fenomen stradalništva. Nastale su najrazličitije interpretacije. Šopenhauer je, recimo,  to formulisao kao promišljanje: Kada bi nam život bio beskrajan i bezbolan, rekao je, možda ipak nikome ne bi padalo na pamet da pita zašto svijet postoji, i to baš ovakav kakav je. Zato krajnja konsekvenca te spoznaje treba da bude s jedne strane pojedinačni i kolektivni nauk da se zlo i zločin više ne ponove, a s druge njihova potpuna i bezuslovna krivična kažnjivost i pojedinačno i metafizičko pročišćenje. Utoliko više jer su sjećanja na nedavni bratoubilački rat na prostoru bivše SFR Jugoslavije još svježa. Osvijetliti svaki onaj isječak vremena u kojem dominiraju zlo, zločin i patnja na pravi način, smještajući svoje junake u to vrijeme i u samo središte zločina, rata i razaranja, dozivati slike koje izranjaju iz potopa duše, iz rascjepa čovjekove ličnosti i rasapa njegove savjesti, izazov je za svakog pisca, a naročito za balkanskog, koji je volens nolens opterećen prošlošću.



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Nj. E. Nataliya Fiyalka: Istorija se ponavlja ako se zanemaruju njene lekcije

CRNA GORA I UKRAJINA SU IMALE TEŽAK PUT DO NEZAVISNOSTI Razgovarao: Božidar Proročić   Vaša Ekselencijo recite nam šta zapravo 24. avgust znači u životu Ukrajine i Ukrajinaca?   24. avgusta Ukrajina slaviti Dan nezavi...
by Redakcija
0

 
 

Uglješa Kesić: Vilenjak Jan

Uglješa Kesić   VILENJAK JAN   Baš kad se jednom budio dan, na zemlju dođe vilenjak Jan, planeta ova, puna čudesa, postade njegova nova adresa.   Bio je malen, ko grudva snijega, samo je brada veća od njega...
by Redakcija
0

 
 

Nikos Kavvadias

NIKOS  KAVVADIAS, VJEČITI MORNAR GRČKE POEZIJE Piše: Božidar Proročić Nikos Kavvadias (grčki: Νικος Καββαδιας ) rođen  je 11. januara 1910. godine u gradiću Nikolski Ousouriski, u blizini Harbina, u Man...
by Redakcija
0

 

 

Ali-aga Šihlinski

ALI AGA ŠIHLINSKI, ARTILJERIJSKI GENERAL AZERBEJJDŽANA Piše: Božidar Proročić Ali-Aga Šihlinsku (azerbejjdžanski: Əli Ağa İsmayıl ağa oğlu Şıxlinski). Ali-Aga Šihlihnski je rođen 23. aprila 1865. godine u obla...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Objavljen izbor iz poezije Luiša de Kamoiša

U izdanju Udruženja za promociju kulturne raznolikosti „Alia Mundi“  upravo je objavljena knjiga „Vitez ljubavi“, izbor iz poezije najvećeg pesnika portugalske književnosti Luiša de Kamoiša. Ovo je prvi prevod ...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona