Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Eseji

31. Decembra 2018.

Lela Vučković: ”Moj bosanski, srpski, hrvatski, crnogorski jezik – jedan jezik sa četiri naziva”

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

“Kol´ko sela, tol´ko šega”, rekla bi moja baba i odmahnula rukom. U njenom kontekstu, značilo bi to da svako selo ima svoje običaje. Istu rečenicu danas posve sigurno mogu upotrijebiti i u pogledu jezika, barem što se tiče moga kraja.

Materinji jezik nije samo jezik naroda kojem pripadamo; to je i jezik kraja u kom odrastamo, u kom pravimo svoje prve korake, učimo prve riječi. Taj nas jezik prati kroz život i dio je našeg identiteta. Tokom životnog putovanja mijenjamo prebivališta, upoznajemo nove kulture, učimo nove jezike, ali ono što nas obilježava su prve riječi koje prozborimo. To smo mi; bili Hrvati, Srbi, Bošnjaci ili Crnogorci, jeli žlicom ili kašikom, razvlačili štrukle ili gibanicu sukalom, mlinčenjakom ili oklagijom, krstili se, križali ili klanjali, pisali latinicom ili ćirilicom. Toliko slični a opet različiti. Toliko mali, a opet veliki u svom bogatstvu, jer imati jezik u toliko varijeteta je bogatstvo, sviđalo se to nekom ili ne.

Rođena sam i odrasla u kraju gdje su se vjekovima isprepletale kajkavica i štokavica, čineći pravu rapsodiju dijalekata, začinjenu sa pokojom tuđicom posuđenom od brojnih osvajača koji su vjekovima harali ovim prostorima, a koja se u međuvremenu sasvim udomaćila i postala sastavnim dijelom jezika. U mom selu govorilo se štokavski, u susjednom kajkavski, a već u idućem sasvim neki drugi izričaj kajkavskog. I svi smo se razumjeli i nikome nije smetalo kojim dijalektom govorimo. Putovali smo Bosnom, Srbijom, Crnom Gorom i svi smo se razumjeli i zapravo uživali u bogatsvu jezika kojim smo govorili, međusobno učeći nove izraze.

Sve tamo do onih nesretnih 90-ih, kada je postalo važno da se razlikujemo i u tom pokušaju da se razlika što više izrazi, dolazi do nakaradnih pokušaja nametanja riječi i izraza koje u suštini nikad nitko nije koristio, niti ih je želio koristiti.
Sjećam se nemilog iskustva iz tog perioda. Moj suprug završavao je diplomski rad, odnijeli smo ga na zadnji pregled kod mentora i članova komisije. Mentor i jedan član komisije, tada i dekan toga fakulteta, bili su i više nego zadovoljni, za razliku od druge članice, koja je cijeli rad precrtala, naglasila da se ne piše “šećer” nego “slador”, “šećerana” mora biti “sladorana”; svako “ije” bi pretvorila u “je” i obrnuto, svako “č” u “ć”, sasvim u suprotnosti hrvatskog jezika i pravopisa. Ali, bilo je važno da se naglasi što veća razlika sa ostalim jezicima bivše nam države, pa makar se radilo i o notornoj nepismenosti. No, kako u životu ništa ne ide na silu, tako ni taj pokušaj nagrđivanja lijepog nam jezika, nije saživio u potpunosti.
Tih godina u ove krajeve doseljavaju ljudi iz Bosne i Vojvodine, pri čemu dolazi do nezaobilaznog miješanja kako kultura, tako i dijalekata, a u pokušajima adaptacije na novu sredinu i stapanja sa okolinom i do nezaobilaznih pokušaja da vojvođanski ekavac ili bosanski štokavac postane kajkavac. Ne treba ni govoriti koliko takvi pokušaju mogu biti neuspješni, da ne kažem smiješni.

Materinji jezik nije samo jezik naroda kojem pripadamo; to je i jezik kraja u kom odrastamo, u kom pravimo svoje prve korake, učimo prve riječi. Taj nas jezik prati kroz život i dio je našeg identiteta. Tokom životnog putovanja mijenjamo prebivališta, upoznajemo nove kulture, učimo nove jezike, ali ono što nas obilježava su prve riječi koje prozborimo. To smo mi; bili Hrvati, Srbi, Bošnjaci ili Crnogorci, jeli žlicom ili kašikom, razvlačili štrukle ili gibanicu sukalom, mlinčenjakom ili oklagijom, krstili se, križali ili klanjali, pisali latinicom ili ćirilicom. Toliko slični a opet različiti. Toliko mali, a opet veliki u svom bogatstvu, jer imati jezik u toliko varijeteta je bogatstvo, sviđalo se to nekom ili ne.

 

 



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Ramiz Hadžibegović: Stojana Garović-Magdelinić, između čovjeka i njegove sudbine

Рамиз Хаџибеговић   СТОЈАНА ГАРОВИЋ МАГДЕЛИНИЋ, ИЗМЕЂУ ЧОВЕКА И ЊЕГОВЕ СУДБИНЕ   Израсла како из културних околности, т...
by Redakcija
0

 
 

Said Šteta: Esej ili nebesarenje pjesniku Kemalu Mahmutefendiću

Nebeska Vrtaljica     (esej ili nebesarenje pjesniku Kemalu Mahmutefendiću)       Ne odlaze oni koji iza sebe ostavljaju djela! Iako rođen u Sarajevu, majka Konjičanka, otac Tešnjak, još kao dijete doselio se podno Vr...
by Redakcija
0

 
 

Dr Ahmet Bihorac i Hasena Kozica: Vrijedna knjiga Sajme K. Feratović

Prof. dr Ahmed Bihorac / Hasena Kozica       ČUVANJE KULTURNOG IDENTITETA BOŠNJAKA     (Sajma K. Feratović: Uloga interpretacije pjesme Knjigu pišu gusinjske đevojke u izgradnji kulturnog identiteta Bošnj...
by Redakcija
0

 

 

Dušan Stijović: Andrijevački vozači (FOTO)

Foto esej   Andrijevački vozači    Prvi automobil u Crnoj Gori nabavljen je 1903. godine za potrebe poštanskog saobraćaja. Bilo je to prvi put u Evropi da se za potrebe poštanskog saobraćaja koristi automobil. Već 15....
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Faruk Dizdarević: O slikarstvu Mehdije Suljevića

Simbolika ptice u slikarstvu Mehdije Suljevića   Piše: Faruk Dizdarević     Mehdija Suljević (1957) studirao je slikarstvo u Nikšiću i na Cetinju. Svoju umjetnost realizuje preko skulptura od mesinga, bakra, dr...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona
 
Secured By miniOrange