Dogodi mi se ponekad da se ustručavam pomaknuti oblutak, jer mi se čini da ću poremetiti neki tajni odnos, energiju univerzuma, koja je milijunima godina taj oblutak držala upravo na tom mjestu, uz neki drugi srodan oblutak. I šutim te misli da ne izazovu podsmijeh suvremenog, užurbanog čitatelja, a onda slične misli pročitam u pjesmi Kamen, rasnog crnogorskog pisca 20. st. iz Sandžaka, Ćamila Sijarića. Stvorio je svijet priča koje su pune lirsko – poetskih začina pa smo zbog njihove kvalitete skloni zanemariti njegovu liriku, one male iskre koje zasvijetle u trenutku, u šetnji pod kišobranom, u dolasku na posao, u odlaganju dnevnih novina… Nema ih mnogo. Za života izdana zbirka „Lirika“ i posthumno “Koliba na nebu” nisu odveć poznate mlađoj generaciji hrvatskih čitatelja.
I sada se pitam, nisu li moje misli o oblutku refleksija njegovih misli o kamenu, koje su mi stigle nekim čudnim putovima povezanosti otvorenih svijesti, one koja je otišla i one koja još ovdje egzistira.
Na stolu mi je kamen.
Nalik je na nešto što je nekad
Živo bilo.
Pa se pitam:
Zbog kakve se krivice –
To što je nekad živo bilo –
U kamen
Pretvorilo.
Lude su te misli, ali kada stižu u različite umove, odvojene vertikalom niza godina, valjda nešto vrijede. Zar je tako nemoguća ideja da i kamen ima svoju svijest, svoju karmu, da živa misao može biti zatvorena u njemu, nemoćna da se iskaže, da krikne?
Privlači me jednostavnost i štedljivost pjesnikova izraza. Stao bi u volumen malenog oblutka, a suština mu je ogromna, pršti pa lančano izaziva stvaranje drugih misli, cijelog jednog mogućeg poimanja svijeta i vječnosti.
E, moj Ćamile. Jednom će i naš oblutak postati kamen na stolu nekog pjesnika.
A kada smo već kod kamena, spomenut ću jednu drugu pjesnikovu pjesmu, koja također nema naslova, a koja otkriva simboliku kamena, te skrućene svemirske prašine, čiji smo i mi dio.
Nađoh starca gdje leži kraj kamena.
Upitah ga zašto tu leži, zašto je sam.
Odgovori mi: Zar ne vidim da je u društvu,
Da je pokraj njega kam.
Kad umrem, veli, kad legnem
Da vječnim snom spavam,
Pobošće mi kamen nad glavom,
Pa se na njega navikavam.
Osjeća li fino čitateljevo uho taj blagi humor, tu laganu ironiju pjesnikovu? Osjeća li neminovnost zbivanja, tu vještu narativnost, insert priče cijelog čovječanstva?
Kamen nas prati kroz vječnost. Zaključuje nam život. Dođe kao neki težak pečat, žig koji se neda ukloniti.
Učini li vam se nekada, vama koji stihove pišete, da misao vaša i nije sasvim vaša? Učini li vam se da ste samo otvorili svoj um, kako bi nenapisani stihovi pjesnika nekog, bliskog, a dalekog, prešla u vašu misao? Može li misao premostiti prostore koje tijelo ne može? Može li kozmički fluid odašiljati misli ljudi koji su davno umrli?
Naiđoh na napušten put kroz goru.
Izraslo po njemu granje, izrasle trave.
Naiđoh na grob kraj puta –
na kamena dva, jedan iznad nogu,
drugi iznad glave.
I sad smo tu od putnika samo
nas dva.
Taj koji je nekad na putu zastao…
I ja.
Nastavih dalje tim napuštenim
putom kroz goru,
i sve mi se čini da više sam ne putujem,
da uz svoje, i njegove korake čujem.
Putujemo. Životna rijeka uvijek nešto nosi. Ne staje. Jer ona je stalno mlada, traži nove živote, odbacuje stare, glođe naše obale, a mi u nju nastojimo ubaciti nešto materijalno, nešto što će kazati da nas ima, znak neki koji će nas na trenutak povezati, drvce neko ili pjesmu.
Šta bih drugo do da slomim drvce.
I bacim ga niz vodu da te nađe.
Nemam ništa do to drvce.
Nemam lađe.
E, moj Ćamile, mnogo će voda proteći, dok naš kamen postane oblutak u ruci nekog djeteta s glavom punom snova, a drvce će naći neke daleke obale.
U mozgu čovjeka, kažu, postoji centar u kojem se talože pitanja njegove duhovne sfere, jer čovjek stalno traga za svojom biti i traži odgovore od beskrajne svijesti Logosa, čiji je dio. Nastoji povezati svijet živih i svijet mrtvih, jer njima pripada pa ne želi pristati na svoju smrtnost, na utihnuće svoje svijesti. To zajedništvo, jedinstvo dviju dimenzija osjetio je i Ćamil Sijarić. Jer čemu sjećanja, ako ne obećavaju novi susret?
Noću –
Kad tišina groblje pokrije,
Kad vjetrovi ne huje,
Može da se čuje
Kako bubnjadžija mrtvima
U bubanj bije.
Tad kao da niko ni umro nije.
Tad razdaljina između njih pod
Zemljom i nas gore
Veća nije
Od dvije
Palice bubnjadžije.
Zanese me atmosfera pjesme, ta tajanstvena grobna tišina u kojoj vjetrovi ne huje, a prigušen zvuk bubnja javlja i nama gore i onima dolje, koliko smo blizu, prepleteni, koliko nas oni sobom poniješe, a koliko njih u nama ostade. Ponese melodija pjesme, njena asonantna glazba, taj Tad, Tad bubnja koji poruku prenosi. Jer slušao je Ćamil u svome djetinjstvu vijesti koje je bubnjadžija selu uz zvuke bubnja pričao; oglašavao naredbe vlasti, vjenčanja pa i smrti.
E, moj Ćamile, malotko danas zna kako je dobošar kroz selo išao i vijesti govorio, smrt oglašavao.
Filozof je Ćamil Sijarić, toliko dubok da svoje spoznaje zna razjasniti kratko, esencijalno, reduciranim izrazom, a da slikovno pismo njegova stiha ne zaluta u mondenost i puku dekorativnost. Motiv smrti i prolaznosti prihvaća filozofskim mirom, vjerujući da ovo ovdje nije sve što smo dobili od života. Ovo je tek postaja iz koje se kreće dalje. A kada tamo stignemo, pred nama će stajati ista barijera prema živima, kao i sada živih prema mrtvima.
Da li sanjate vi naši stari, vi umrli, o tome
Šta kod nas živih na Šipovicama ima?
Nema ništa kod nas, baš ništa,
Do što dokoni po nebu brojimo zvijezde:
Da vidimo koliko ih ima.
Do što dokoni sjednemo oko ognjišta
I pričamo o vama
Mrtvima.
Nema ništa kod nas, baš ništa,
Do što pobjegnemo pod drvo kad kiša pada –
I tada,
Vi naši mrtvi, vi vrli,
Zamišljamo kako smo pod
Drvetom
Zaspali na kiši
I umrli.
Ima pjesama u kojima pjesnik samo naznakom, samo prikazom scene, povezuje onostrano i stvarno, ukazuje na stare običaje vezane uz poštivanje pokojnika, putnika koji korača stazama zvjezdane prašine, ali ne prekida svoje zemaljske veze. I nije važno zašto se to radi i zašto pas ne laje. Nije važan ni naš odnos prema tom običaju; dobronamjeran, ironičan, sućutan… svejedno. Važno je da se dijeli od srca, nekome svome.
Pred nas
u kuću dohodi noću
Nekakav nevidljivi čovjek.
Iznesemo mu pred prag hljeba
I vode.
A ne vidimo ga ni kad dođe,
Ni kad ode.
Pas na njega ne laje:
Naš pas jedini zna da taj
Hljeb i vodu
Dajemo nekome
Svome.
Ima jedna prekrasna Sijarićeva pjesma u kojoj su se sve refleksije o smrti pretvorile u očekivanje vlastitog umiranja. Pjesnik ne govori o slutnji. On zna. On ponavlja da zna da je ona tu, da mu uzima boje, žarke boje kasne jeseni, koje bi on još nosio na rukama, razdragano po licu razmazivao i bio dio voljenog kraja. Ton je miran, blag, ali ispod te blage površine vrije čežnja, rasprskuje se bol poput zrelog šipka i krvari svoje životne sokove. Šipci opet crvene, a pjesnika nema.
Znam –
Znam da se u ovu kasnu jesen,
U prekasnu jesen
Na Šipovicama šipci crvene.
Da hoće vjetar bar malo – bar malo
Njihove boje nanijeti na mene,
Na ruke,
Na lice –
Jer vidim da se ove jeseni
Posljednji put za mene
Crvene
šipci iz Šipovica.
Osjećate li koliko je snage i profinjenog osjećaja za ljepotu potrebno da se ovako jednostavno, a istovremeno lirski raskošno, iskažu žudnja, ljubav i smrt? Osjećate li da bol ne trpi blagoglagoljivost? Ne trpi gomilanje plačljivih riječi, jer kada istinski boli, onda se jedva, s prekidima, da se suza sakrije, mogu izgovoriti stihovi ove pjesme.
E, moj Ćamile! Znao si riječ poštedjeti, da bi jače srce prokapalo!
A prirodu je volio kao rod rođeni. Kao svoga! I ljubav prema njoj znao nam je prenijeti. I činio je to mađioničarski vješto. Pjevajući o Uni, rijeci jedinstvenoj, unikatnoj, nije pao u zamku opisivanja, nije nam o njoj lirske slike iznosio, nije joj boju ni žubor spomenuo. Una je ostala i pjesmom jedinstvena, jer je pjesnik naše divljenje predvidio, naš ushit opisao, našu znatiželju probudio, jer Una je tako moćna, ljepotom obdarena, da nam može sva osjetila uzburkati, život promijeniti.
Oni koji ne umiju da vole,
neka na Unu dođu –
i zavoljeće.
Oni koji ne umiju da pjevaju,
neka na Unu dođu –
i propjevaće.
Oni koji ne zbore – prozboriće
kraj Une.
Oni koji ne čuju – pročuće
kraj Une.
Oni koji ne vide – progledaće
kraj Une!
Ima ljudi koji znaju samo tiho i duboko voljeti. Ne zvone zvona o njihovoj ljubavi, suze se ne pokazuju javno, ne oglašava se ljubav ni zvukom doboša ni fb lajkom, ne traži se pozornost, ni aplauz. Ona tek živi diskretno u duši, u maloj pjesmi profinjene teksture, one koja osjeća i najtananije detalje života, koja pamti i najmanje zbivanje, koja suptilno, a neraskidivo povezuje sliku dvoje zaljubljenih i lagani dodir otpaloga lista. A bol je duboka. Prikrivena. Toliko je jaka da bi ju iznova divljom snagom mogao probuditi i lagani dodir otpaloga lista. Vrtlog pjesnikovih emocija zorno se odrazio i u grafičkom prikazu pjesme. Vrtloženje. Lagano padanje lista.
Zaboravio sam ljubavne riječi
Koje sam ti onda šaptao.
Ali pamtim kako bi list
Odozgo s grane
Na tebe,
Na mene,
Pao.
Neću otići na ono mjesto.
Mogao bi list sa grane da pane
Kao i prije –
A tebe tu nije,
Ni mene.
Zato ja Ćamila Sijarića ne doživljavam pjesnikom mirnih, staloženih osjećaja. Miran je ton, mirna i blaga je samo površina slike koju prikazuje, ali ispod te površine proključaju osjećaji vrelinom i silinom probuđene lave pa njegove djevojke iz Šipovaca, pune životne snage, pjevaju i rade tako snažno da im jeleci na prsima pucaju.
Tako danju…
A noću izađu na mjesečinu,
Po zelenoj, po rosnoj travi popadaju,
Prstima prsa prste,
Iz kose kidaju uvojke
I vrište, vrište od muke što su
Djevojke
Iz Šipovaca.
Silne su te djevojke iz Šipovaca, silne i nesretne. Žude ljubav, a ljubavi nema, žude strast, a strast neispunjena. Zašto? Gdje su i što rade momci iz Šipovaca? Čini se da je mladost sela svezana nekim čvrstim, povijesno naslijeđenim vezama koje ne dozvoljavaju čovjeku da utaži svoju čežnju. U tim uzama se živi i stalno se ponavlja ista slika smjerne poslušnosti.
Taj muž i ta njegova žena su iz Godočelja
U pročnju idu zajedno,
Muž naprijed, žena
Za njim.
Idu putovima svakojakim:
Ravnim, krivim, tankim –
I sve tanjim…
Uvijek jednako: muž naprijed,
žena za njim…
U mnogim Sijarićevim pjesmama, otkrit ćemo blagu, rafiniranu ironiju prema onom naslijeđenom, okoštalom mentalitetu koji ništa novo dobrim ne priznaje pa ni kada novinu donese netko blizak, jer ni jedna vrijednost ne vrijedi kao ona koja već u tom kraju postoji, kako sjajno, gotovo tragikomično, pokazuje poanta ove pjesme.
Dođe naš ratnik iz rata u Grčkoj
I donese grčku tepsiju i po tijelu
Rane.
Žene mu rekoše da mu tepsija
Iz Grčke ne valja, jer je plitka.
Mi mu rekosmo da mu ni rane
Iz Grčke ne valjaju, jer su plitke.
Rekosmo mu:
Mi bi smo ti kod kuće zadali dublje
Rane.
E, moj Ćamile. Istinu ti rekoše. Dublje rane zadaje onaj kojeg bratom zoveš!
Ali zavičaj se ne kori. Njega se prihvaća i voli nježno pa njegova energija pulsira u pjesniku i on je jednostavno diše kao što se život diše. Iz zavičaja je ponio široko srce, sočan, narodni jezik, stare priče, sliku ljepote u oku, šum i miris prirode, brze konje, pjesmu djevojačku, ritam dnevnog zbivanja, a vratio mu je sanje, razdraganost i neko novo iskustvo koje dograđuje, ali ne razgrađuje.
On bilježi i tumači neki stari vakat, vrijeme koje polako odmiče, zastajkuje i vraća se, priča o ljudima koji su bili i koji jesu. Ništa Sandžaku nije oduzeo, samo mu je dodao poetsku ljepotu kojom zaustavlja vrijeme, odsječke teškog, a poetski lijepog života.
Ćamil je volio svoj kraj onako kako se dijete voli; sve njegove mane i vrline. Bio je zahvalan na njegovoj ljepoti, na bogatom, mekanom i bujnom jeziku koji je majčinim mlijekom baštinio. I imao je želju umrijeti u svome kraju, pod čađavom tavanicom s lepetom krila lastavice u uhu… Nije mu dano.
E, moj Ćamile. Je li onaj koji te usmrtio, onaj kojega nisu mogli ili nisu htjeli naći, opet negdje na tvome putu, da Riječ ubije, da lastavicu ušutka? Jer kada ubiju Riječ, nastat će tama, presušiti izvori, otruniti se kamen…
Tvoje Riječi još ima!
Marija Juračić
