Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Eseji

13. Oktobra 2017.
 

Marija Juračić: Hiragana s damine lepeze

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Da bismo shvatili kako je japanska pjesma od razdoblja nepismenosti prije 552. godine stigla na lepezu dvorske dame, moramo se vratiti u to daleko doba, kada Japanci još nisu znali pisati, dok su Kinezi već imali bogatu književnost i filozofiju pa su kineski svećenici  dolazili u Japan noseći sa sobom svoje vjerske knjige i utjecaj. Poučavali  su Japance pismenosti na jeziku koji im je bio stran i na pismu koje japanskom jeziku nije bilo primjereno. Osim što su  trebali naučiti kineski jezik, morali su ovladati i s tri tisuće kineskih ideograma, slikanih kičicom i tušem. Obrazovani su Japanci tako pisali  kineskim pismom na kineskom jeziku, koji je bio službeni jezik tog dijela svijeta.

Japanske dame tog doba mogle su lepezu, taj koketni rekvizit ženstvenosti, koristiti samo u neverbalnoj komunikaciji.

Dugo su Japanci izdržali muke pismenosti koristeći  izvorno kinesko pismo, a onda su ga odlučili pojednostaviti pa su krajem 8. st. konačno nastala dva japanska pisma; hiragana i katakana. Hiragana je jednostavnije pismo, ali njime pišu samo osnovnoškolci. Obrazovani Japanac mora poznavati i katakanu, pismo koje je osmislio neki budistički  svećenik.

Profesor Božidar Pasarić u knjizi „Kratka povijest Japana“ tvrdi da bi Japanci mogli bez problema rabiti latinicu, jer s pet vokala i konsonantima ne odstupaju bitno od hrvatskog jezika i pita se, zašto je japansko pismo još uvijek opterećeno kineskim ideogramima kanji, koji se u prosjeku godišnje povećavaju za 200 znakova. Odgovor nalazi u japanskoj tradicionalnosti, u mišljenju  da bi prijelaz na latinicu značio katastrofu za Japan, jer bi mlade generacije brzo izgubile dodir s tradicijom, što bi bilo ravno gubitku nacionalnog identiteta.  

Na kineskoj tradiciji počela se vremenom razvijati samostalna japanska kultura koja se polako oslobađala kineskog jezika, ali je zadržala kinesko pismo. Tako prva japanska književna djela bivaju pisana japanskim jezikom, ali kompliciranim kineskim znakovima.

Prve poznate japanske pjesme zvale su se tanka. Budući da su pisane kineskim pismom, a starokineski je jezik u to vrijeme uglavnom imao jednosložne riječi, u tankama se pazilo na broj slogova u pjesmi. Tako je tanka imala 31 slog. Ta mala, ljupka pjesma trebala je naznačiti atmosferu, iskazati osjećaj i biti nježna i lijepa. Sačuvana je tanka profesora Oyeno Masahira  (952.-1012.).

 

U riječnome čamcu smirene duše

Plovim niz rijeku.

Tko bi pomislio

Da sam ja čovjek

Potonulih nada?

 

Tako malena, ljupka i osjećajna tanka mogla je stati na lepezu naše dame, a lepeza nije više morala biti samo koketni predmet zavođenja, već  je mogla prenositi  tajne ljubavne poruke i stihove.

 

Čini se da u to vrijeme japanski dvor nije živio posebno čednim životom. Ljubavne avanture i spletke bile su svakodnevna pojava, a ljubavni se stih u tu atmosferu lijepo uklapao.

 

I zato se moralo dogoditi nešto subverzivno.  Dogodila se književnost na japanskom jeziku i to ona koju su pisale žene ne poštujući  Konfucijevo učenje o potrebi njihove poslušnosti njihovom suprugu. Pisale su hiraganom, što doslovno znači ženskim pismom. Dok su se muškarci bavili ozbiljnim poslom pišući eseje, povijesna japanska djela na  kineskom jeziku, kojeg nisu mogli dovoljno poznavati, dokone dvorske dame stvarale su književnost na materinjem jeziku. I činile su to zdušno. Nisu oponašale kinesku literaturu, pisale su o svojoj okolini ili su romantično sanjarile o velikim ljubavima.

Mnogo je stihova moglo biti zabilježeno i razmijenjeno na njihovim lepezama. Nisu ni slutile da njihove lepeze daju vjetar zlatnom dobu japanske književnosti.

No, sve ima svoj početak i svoj kraj. Kako u provincijama jača bushi (ratnička klasa) moć se dvora tijekom 12. i 13. stoljeća smanjuje, što se odražava na literaturu i umjetnost uopće. Japanska se kultura oslobađa kineskog utjecaja i njeguje vlastitu tradiciju; preskočit ćemo stoljeća koja slijede i donose ratove, primirja, ceremonije, izgradnju, njegovanje vrtova, kazališta i zaviriti u poetska zbivanja 17. stoljeća na sam izvor haiku poezije.

Izmislio ju je Matsuo Basho, budistički svećenik (1644.- 1694.) Haiku strukturom podsjeća na sumi-e slikarstvo koje samo s nekoliko poteza ocrtava svijet. Basho je pjevao:

Na goloj grani

Sjedi usamljen gavran

Jesenja večer.

Još pjevaš vedro
Moj maleni zrikavče
Već te čeka smrt.

 

Mislim da su naše dvorske dame na trenutak zatvorile svoje lepeze, da bi ih stoljećima kasnije opet otvorile da daju dašak svježine haiku poeziji.

Haiku pjesmu možemo definirati opisom njena oblika koji je strogo određen. Sastoji se od tri stiha. Prvi i treći stih imaju pet slogova, a drugi stih sedam. Pisati haiku na hrvatskom jeziku nije lako. Hrvatske su riječi slogovno duže od japanskih pa pjesnik mora s manje riječi ostvariti kompletnu pjesničku sliku. Haiku poezija ima strogo određena pravila, kako sadržajem, tako i oblikom. Japanci su tradicionalan narod i kada se nešto od njih preuzima, red je to preuzeti doslovno, a ne u nekakvim varijacijama.  Zato je važno poštivati izvorni oblik haiku strofe.

Haiku poezija traži disciplinu izraza. Nije  dopuštena niti jedna suvišna riječ, niti jedan suvišni slog. Mnogih riječi se autor mora odreći. Nema žrtvovanja oblika u korist smisla ili slike. Treba izabrati bitno, riješiti se nepotrebnih ukrasa, rabiti obične, svakodnevne riječi. Dobro je izbjegavati srok da izraz bude prirodan, jer je bit haiku poezije životnost.

Zaljubljenik u haiku poeziju, profesor Vladimir Devide napisao je svojevrstan manifest o pisanju haiku poezije.

Posebno ističem njegov savjet: Da bi neki doživljaj bio zabilježen kao haiku, mora imati i svoju poetsku vrijednost kojom se izdiže iznad bilo kakvog doživljaja, bez posebnog značenja.

Dobar je to savjet,  jer haiku traži izvornost. Život. I ne poznaje razlike među ljudima pa ga naše dame mogu opet upisivati na svoje virtualne lepeze. I na kraju mogu poručiti:

Nemoj pisati o leptiru. Postani leptir. Nemoj pisati o travki. Budi travka. Nemoj pisati o oblaku. Postani oblak. Uđi u život svojih motiva i budi motiv pjesme. Zato ne možeš pisati o prošlome, jer život se odvija sada.

______________

Preneseno sa: Istočni biser

Istaknuta slika: Škola stranih jezika Šimunić



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Kenan Sarač: Bio jednom jedan…

Kenan Sarač     BIO JEDNOM JEDAN…   Bio jednom jedan i govorio Gume su ti kao letne. Bio jednom jedan i govorio Neću da te volim. Bio jednom jedan i govorio Đe si vođak. Bio jednom jedan i krivo mu bilo...
by Redakcija
 

 
 

Esad Gegić: Bošnjačka mahala

Esad Gegić     BOŠNJAČKA MAHALA   Moja je ulica mala i prašnjava grbava, stara Bošnjačka mahala, svi smo je voljeli, kitili igrama sa njom se druzili do prvog akšama. A moja avlija šarena šamija latica r...
by Redakcija
 

 
 

NOVO: ”Brodovi” Ivana Sokača

Ivan Sokač BRODOVI   Iz pogovora: Knjiga „Brodovi“ je višejezička zbirka pesama i pripovedaka. Pesme Ivana Sokača drže temperaturu životodajne radostii kada se prevedu na ruski, engleski i nemački jezik. Prevede...
by Redakcija
 

 

 

Dragan Stodić: Vajar Laslo Silađi o svojoj umetnosti i o sebi

Tihi razgovor Čoveka i Vremena          Izraz, motiv žene u mojim  skulpturama nije tako reći ni prisutan. Mada, imam delo u otvorenom javnom prostoru pod nazivom “VELIKI PAR”, koje sabira u sebi ...
by Redakcija
 

 
 

Miloš Ristić: Otiš’o je Miska

Милош Ристић   ОТИШ’О  ЈЕ  МИСКА Отиш’о је Миска Ништа више није исто Отиш’о је Миска Изненада брзо на препад дал...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona