Japanski noh ( nô) teatar
Da me netko upita što znam o Japanu, vjerojatno bih spomenula one općepoznate stvari o kojima se znanje prikuplja sporadično, usput i slučajno, iz knjiga, časopisa i filmova. Spomenula bih Hirošimu, posljednjeg japanskog cara, djevojčicu Sadako i njezine ždralove, lijepo, napudrano lice gejše, skriveno iza šarene lepeze, mojim bi mislima projurili samuraji, kamikaze, ikebana, japanska ceremonija pijenja čaja, harakiri, haiku poezija, hiragana… i sve bi se to vrtložilo sa slikama strašne jakuze, Seiko satova, televizora, Kurosavina filma Rašomon… a sve te misli prekrila bih s tri pojma; ritual, tradicija, tehnologija.
Da me netko pita što me najviše fascinira u japanskoj kulturi, misao bi se zaustavila na kazalištu noh (nô). Nije to prava fascinacija, ali ne znam kako drugačije opisati ono stanje pomaknute svijesti kada promatraš priredbu japanskog teatra nô i ne trepćeš. U stanju si iščekivanja, želiš otići, jer ne razumiješ sve poruke koje tvoj europski um želi dešifrirati, a ostaješ nepomičan u nekom čudnom, hipnotičkom stanju. Tražiš prijevod predstave na jezik logike, a cijelo se tvoje intuitivno biće želi samo prepustiti igri. Sjećaš se savjeta koje je japanski teoretičar, dramatičar i glumac nô teatra Zeami Motokiyo dao gledatelju:
„Zaboravi kazalište i gledaj nô.
Zaboravi nô i gledaj igrače.
Zaboravi igrače i gledaj u srce.
Zaboravi srce i razumjet ćeš nô.“
Izvorno japansko kazalište nô nastalo je u 14. stoljeću, a razvilo se iz šintoističkih i budističkih rituala. Začetnik mu je Kanami Kiyotsugu (1333. – 1484.) a do procvata ga je doveo njegov sin Zeami Motokiyo (1363.- 1443).
Ako mislite da je nô u današnje vrijeme zastario dramski oblik koji pripada povijesti i koji se više ne izvodi na japanskim pozornicama, varate se. Nô ima svoj život, snažan i vitalan. Kao što u Japanu postoje različite škole borilačkih vještina, tako postoje i škole nô teatra u kojima djeca od ranog djetinjstva uče plesati, svirati, pjevati i recitirati nô. Tradicija nastupanja u no teatru prenosi se s oca na sina pa danas postoje obitelji koje su odnjegovale i šest generacija no majstora. Nastavljanje obiteljske tradicije nô izvođača je stvar obiteljske časti, jer se tradicija ne smije prekinuti. Ako se sin odupire učenju, otac pribjegava strogim metodama prisile. Velik dio života budućeg glumca u nô teatru podvrgnut je napornom treningu, a stečenu vještinu djeca iz takvih obitelji imaju priliku pokazati pred publikom glumeći djecu, duhove, božanstva ili dijelove prirode.
Klasično nô kazalište ima pozornicu dimenzija 6 puta 6 metara. Svi su izvođači muškarci koji igraju i ženske uloge. Budući da nose tipizirane maske, emocije izražavaju uglavnom gestama pa će primjerice zdvojnost, očaj ili suze prikazati tako da dlanovima zaklone lice, a zatim ruke lagano podignu uvis. Maske su tako precizno i vješto napravljene da mijenjaju izraz, ovisno o nagibu glave izvođača, o kutu promatranja. Tijekom predstave ne rabi se samo jedna maska za jednog izvođača, nego on mijenja nekoliko maski, a svaka gledatelju šalje drugačiju sugestiju o emociji lika koji je nosi. Masku uglavnom nosi samo glavni lik, a sporedni likovi imaju masku ako se mora naglasiti spol, starost, staleška pripadnost lika. Postoji 250 različitih maski koje prikazuju različita psihička stanja likova, a 80 maski je u stalnoj upotrebi. Svaka maska ima svoje ime. Ponekad glavni glumac ne nosi masku i time šalje poruku da glumi odraslog muškarca srednje dobi. Kostimi nô kazališta su raskošni, skupocjeni, bogati.
Uz glavnog glumca (shite) pojavljuje se i drugi glumac (waki) koji često predstavlja redovnika ili sugovornika. Na pozornici se nalazi maksimalno pet osoba, a s desne se strane je kor od osam pjevača. U pozadini je orkestar koji čine tri bubnja i flauta. Glazba ima dvojaku ulogu; prikazuje osjećaje likova i daje ritam njihovoj izvedbi. Nô izvođač mora obavezno završiti plesnu nô školu, jer je ples bitan dio nô predstave. Svaki i najmanji pokret ima svoje značenje i šalje gledatelju određenu poruku. Postoje pokreti koji pripadaju samo božanstvu i pokreti koji pripadaju određenom ljudskom liku.
Zbog svega rečenog nô predstava ne zahtjeva samo obrazovanog izvođača, nego i obrazovanog gledatelja. Nô teatar nikada nije postao zabava za široke slojeve pučanstva. Bio je namijenjen profinjenom ukusu carskog dvora koji je uživao u visoko stiliziranom spoju poezije, plesa i glazbe.
Tekst nô drame je kratak i nema više od 300 stihova koji se pjevaju polako pa predstava traje otprilike jedan sat. Sadržaj se uglavnom pronalazi u tradicionalnoj japanskoj književnosti. Često pripovijeda o nadnaravnom biću koje je uzelo ljudski oblik kako bi moglo ispričati priču. Nesretne ljubavne priče i priče o junacima su također omiljene teme nô teatra koji spaja realnost života i svijet snova profinjenim, izučenim stilom.
2008. godine nô teatar je upisan na UNESCO-v popis nematerijalne svjetske baštine.
_________________
Izvori:
1. Božidar Pasarić „Kratka povijest Japana“, Jesenski i Turk, Zagreb, 2010.
2. Kunstformen und Unterhaltung in Japan in Form des Noh Theater“ von: Japanwelt Blog, 2017.
