PLAMENA SJEĆANJA ZEĆIRA LUBODERA
LIKOVNI ESEJ POSVEĆEN PASTELIMA ZEĆIRA LUBODERA
Piše: Doc. me Marija Sarap-Čolpa
Spojiti se sa likovnošću, kažu da je dar. Meni to liči na simplex prepoznavanje, na ples umjetničkog senz-a kojeg tumačim kao posebnost i razumijevanje bez premca. Baš na takvoj razini „komunicira“ Luboderova likovna poetika i ono što ću vam prenijeti kao impresiju u eseju… za naša, vaša i njegova – plamena sjećanja.
Ono što „vidim“ i osjećam dok prolazim kroz njegove likovne svijetove je priča u koju ću vas uvesti s namjerom i posvećenošću koje samo kolorit može izazvati u piscu.
Prođimo zajedno u svijet nadrealnog, u prostor snjevača – umjetnika, koji se „drznuo“ da nas priziva mantrom kičice i uvuče u ljepotu koja ostaje kao pečat nezaborava.
Kad nakon par sekundi od upijanja „slike“, koju Luboder vješto prezentuje svijetom u kojem lebdeći stvara, napravite test i zatvoriti oči. Kao sasvim prirodna stvar, desiće se projekcija začudnosti. Baš tako dela umjetnost koja vas se tiče. Direktno i s namjerom usisa onaj dio duše, pretvori vas u uživaoca, razumijevanje se poklopi sa formom i bude lakše za dosta. Nakon toga, likovna tekstura ispiše emociju koja i bez vašeg znanja (o)postane pod obrazloženjem – opšteg mjesta. I nakon svega toga se u njoj najnormalnije „pripitomite“, kao da ste došli doma. Liječi ona tupost i zaglušuje jarost od maloprije, dok ste sumnjali u svoje prepoznavanje umjetnosti. Naprosto se osjećate kao u svom zamišljenom prostoru i odjedanput sve vidite “jasno i glasno“ ali iz drugačijeg diskursa, u ovom vremenskom intervalu od tek definisane svijesti.
Ne volim govoriti o apstrakciji, jer ona (za mene) ne postoji. Sigurna sam da svi vidimo različito, dok osjećamo isto, u Luboderovoj slici nedodira. Zbog toga je ovo let kroz vrijeme i prostor koji pripada zajedničkoj mašti. Ona izaziva. Zbog toga je bezvremena i svačija na kušanju, dok se prelivaju boje u forme, dok se stvaraju predstave kao u kaledioskopu. Možda je to kod mene posebno, jer doživljavam strast u crvenoj, snagu u električno ili vizantijsko plavoj, dok se spuštam niz bjelinu ili utapam u „krik“ sebičnosti i prezubljujem prostor – četvrtog zida. Bude mi drago kad na tom plamenu vatre „ispečem“ vrh nokta, pa ga „oližem“ na hladnoći procjepa gdje zasigurno znam da „stanuje“ led kao metafora smiraja. Ubrzo se prepustim pastelu žute kao nečeg bliskog ali nedovoljno jasnog za stanku prijatnosti. Nakon toga se lagano i sasvim spokojno „izležavam“ na likovnosti snažne percepcije sebe, jer se ogledam u paučini tananih transcendentalnih niti, dok se vraćam i nanovo odlazim u enegriju koja me dopunjava.
Pastelna dimenzija Zećira Lubodera dolazi iz duboko proživljene emocije ljepote. Njegova duša je preslikala sebe i načinila se pastelom.
Gledajte se u radovima u kojima putuju naša sjećanja. Predivan je osjećaj prepustiti se mašti u ovako spakovanoj dimenziji za brođenje na javi.
Luboder se ne ispušta iz memorie tenere. Ostaje kao predivni rez sjećanja i plamena, plamena i sjećanja.
____________________
Istaknuta slika: Slijeva: Zećir Luboder i rahmetli Zaim Azemović piše posvetu za Mirza Lubodera na svojoj knjizi koja je bila tek izašla “Orjentir humanosti u beskraju vječnosti”, restoran “Druga kuća” 19. januar 2014.
