Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Eseji

21. Januara 2013.

N. Šimić Tonin: Plemenita A. P. Irby – Gospođa Slavuj

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Koliko vjerovati u slučajnost? Koliko se mogu pouzdati, vjerovati tek u slučajnost mog susreta sa selom Plavnom, a da ne iznevjerim istinitost istoga. Gledajući iz ovih sada, spoznaja i doživljajnih saznanja, siguran u sljedećem: Neki su ljudi jednostavno usmjereni na neke krajeve, ljude, kao djelići mozaika koji se ne daju sastaviti bez njih, jednostavno su taj djelić koji fali za sklopiti sliku i sklopljena slika progleda porukom.

Netko gore drži konce, vidi i gleda, usmjerava putove, ucrtava putokaze, ususrećuje ljude, vremenima hučnim, hrđavim i vještobojnim. Napajajući oči neponovljivo-bajkovitim prirodnim ljepotama, stalno se susretah s imenom, likom i djelima Plemenite gospođe Irby, od sama puta kojeg je dala izgraditi, a koji vodi od Plavna prema Benderu,dalje prema Kninu, od granice u unutrašnjost dalje, kuda je dio prebjega ispred Turaka, odlazio tražeći utočište i spas, uz dalmatinsku obalu , do ostataka, sazida, svratišta, temelja, prihvatnih potleušica i koliba koje je dala izgraditi u Crnim Potocima, povrh Plavna uz samu granicu na ovoj ovamo plavanjskoj-hrvatskoj strani, za prihvat kolona puka koji izbježe pred Turcima, danima bez kore kruha, mahom nejač starci, žene i djeca. Stariji i jači pružali su otpor Turcima, da dobiju na vremenu i stignu s ovu ovamo stranu, zdrave glave na ramenima i okrijepe se, dođu do hrane, za žedna usta vode, krova nad glavom, sigurne zaklonine. Bi to i opskrbni prihvat za ranjene i iznemogle, od prvoga zavoja do amputiranja dijelova tijela, na živo, uz litru prepečenice po glavi, uz improvizirane naprave i sprave… u obliku srpa i kosira… pa su se dugo u noć miješali urlici i jauci, škripa zubi, s dječjim plačom kao odgovorom na njih….

Selo Plavno, 2012. bezglasje pustopoljne-pustošije, gluho i daleko zdravome poimanju, razumu i najmanjemu zakutku mozga, krivuljama moždanih vijuga. Dati nekima izvan ove ustajalosti na upravljanje ovu ljepotu što bi tek napravili od nje, tko bi sve iz kojega dijela svijeta dolazio diviti se. Sada, u šiblju obespučeno-zagranatih i zadračanih puta, s granama, stablima, deblima koja nesputano rastu iz kuća, urastaju u zidove, lome temelje i podižu u nebo kuće, domove za vješanje o zanebesana nebesa i na samome ulazu u Plavno, srušen i uništen spomenik. Mis Irbi, bez biste tek temelj se sluti. Naša Ćutanja nam daju ovakve zakutke, rezervate srama, koji govore dok mi šutimo i u naše ime i našim ustima, a „dični“ se „diče dikom“ čoporativne demokracije. Razlučiti pošast od one zdrave ljudske jezgre! Okrenut toj zdravosti, zrenjem biti, obnovi davno podignuta spomenika, i da jedna ulica u gradu Kninu nosi ime Mis Irbi. Uz sva stradanja, kalvariju ratnih strahota grada Sarajeva, snajperska i minobacačka zvjerstva, ni tabla s imenom ulice Mis Irbi, ni poprsje, ni spomenik, iako su bili ovamo s Bošnjačke strane, nisu oštećeni, već naprotiv, dostojno održavani.

Krenuh otpetljavati klupko, prikupljenih podataka o Plemenitoj gospođi Adeline Pauline Irby. Gospođa Adeline Pauline Irby, rođena je 1833. godine u Bojlend Holu u Norfolku, u Engleskoj. Njen otac admiral Frederik Pol Irby, bio je drugi sin lorda Bostona. Adelina je veoma rano ostala bez majke, koja je vodila porijeklo iz porodice najuglednijih nottinghamskih bankara.

U duhu onog vremena, poslije završetka školovanja, gospođa Irby je zajedno sa svojom prijateljicom s univerziteta Georgine Mjur Mekenzi, započela niz putovanja po Europi. Na svom prvom putovanju, na koje su krenule 1859. godine proputovale Njemačku, Austriju, Češku, Poljsku i Mađarsku, a zapažanja s ovog putovanja objavile u knjizi „Kroz Karpate“ u Londonu 1862. godine. Na tom putovanju, netko im je pripomenuo u Češkoj, da se ako hoće doživjeti istinsku avanturu upute slavenskim zemljama Turske u Europi.

Godine 1861. krenule su na svoje drugo putovanje i našle se na Balkanu. O tome su napisale knjigu „Putovanje po slavenskim zemljama Turske u Europi“, koja je tiskana u Londonu 1866. godine. Iste godine izdana je i u New Yorku, a prijevod razumljiv onima o kojima su pisale, izdan je dvije godine kasnije. Nadarene i istinoljubljive, Engleskinje, zapisale su sve što su osobno vidjele i doživjele putujući po slavenskim zemljama pod turskom vlašću, a njihovo književno-putopisno djelo doživjelo je ogroman uspjeh.

Razbivši sve predrasude čitatelja o „divljim“Slavenima, nastanjenim na Balkanu, o kojima većina Engleza skoro ništa nije znala. Engleskom čitatelju predočena je istina: – Kad sam došla u Bosnu, vidjela sam jedan dobar i srcem velik narod. Nesreća tog naroda i patnje njegovih sinova, pobudile su u meni osjećaj milosrđa i ja sam odlučila da svoj život posvetim radu da se ublaže te patnje i umanje te nesreće…. (Gospođa Irby) … o narodima čija su nekad moćna kraljestva pokorili turski osvajači. Neprocjenljivo kulturno i umjetničko blago tih nekada velikih kraljevstava, bezobzirno je pljačkano, rušeno i uništavano, a ljudi mučeni, tlačeni i ponižavani.

Znatiželja za sadržajem ove knjige bila je velika, ne samo u Engleskoj, već i u drugim zemljama Europe i Amerike. Svojim utjecajem na građane Velike Britanije ovo djelo je pridonijelo stvaranju pravednijeg mišljenja o južnoslavenskim narodima, od onog koje je zastupala zvanična engleska politika, tada naklonjena Turskoj. Izvjestan broj poznatih političara i novinara promijenilo je svoj stav o životu i patnjama Južnih Slavena i istina je prodrla u svijet.

Zvanična Engleska politika (u to vrijeme) bila je beskompromisno konzervativna i pogodovna Turcima dok je liberalna opcija pod vodstvom Williama Ewarta Gladstonea bila na strani balkanskih kršćana i branila njihove interese. Tako je ova knjiga postala veoma snažno sredstvo propagandne politike Liberala na Bliskom istoku. Sam Gladstone napisao je predgovor, nazivajući ovo djelo najboljom do tada napisanom knjigom o uvjetima življenja u Turskoj.

„- Po mom mišljenju, tvrdi Gladstone, ni jedan diplomat, konzu, ni putnik iz našeg naroda nisu tako snažno utjecali na naše javno mjenje, niti tako značajno obogatili naša znanja o ovom složenom pitanju, kao ova knjiga“.

Jedan dio knjige nalik je pravom vodiču, sa mnogo dragocjenih, jasnih i praktičnih uputstava budućim putnicima, izrečenih s mnogo humora. Upoznavši ovaj narod, koji se nije umio oduprijeti da ne podlegne, ali koji je umio strpljivo čekati. Proučavajući njegov folklor, narodne pjesme, religiozni i porodični život, dvije Engleskinje su ga zavolile. Kao što je njihov Lord George Gordon Byron, tražeći zemlju u kojoj će umrijeti, pronašao Grčku, njih dvije su, tražeći, zemlju u kojoj će živjeti, otkrile Bosnu.

U vrijeme Hercegovačkog ustanka 1874. i 1875. godine, nezaboravna je bila humanitarna uloga gospođe Irby u zbrinjavanju izbjegle sirotinje i nejači. Neki podaci govore da je na terenu od Sarajeva, preko Dalmacije, pa sve do Slavonije, gospođa Irby spasila živote preko 40. tisuća ljudi. Otvarala je škole, gradila domove za siročad, naselja za smještaj beskućnika, i nabavljala lijekove za bolesne i ranjene. Zbog ovog njenog truda narod ju je nazvao Plemenita Mis Irbi. To joj narod u Bosni i Hercegovini, Slavoniji, Dalmaciji, nikada nije zaboravio. Sav svoj imetak, i svo svoje znanje, ova izuzetna žena posvetila je obrazovanju i vaspitanju ženske omladine u BiH, Slavoniji i Dalmaciji.

Istovremeno putovale su u Englesku, tamošnju javnost upoznati o kritičnom, humanitarnome stanju i prikupiti pomoć za bosanske i hercegovačke izbjeglice. Njihova akcija naišla je na veliki odjek i podršku londonskog Timesa, koji je u broju od studenoga 1875. godine, objavio opširne informacije o ratnom stanju u BiH, kao i podatke o novoformiranome fondu „Siroče“. Detaljno su predstavljeni glavni ciljevi i svrha ovoga fonda, a objavljena je i lista svih ugledih dobrotvora, prijatelja i simpatizera. Krajem godine dvije humanitarke su se vratile u Slavoniju, preko zimskih mjeseci raditi duž granice, tadašnjeg Austro-Ugarskog i Otomanskog carstva. Radile su u veoma teškim uvjetima, po snijegu, blatu, u vrijeme kada su se pojavile velike boginje i tifus u izbjegličkim kampovima. Dijelile su im kukuruzu, pokrivače i odjeću. Do ljeta (kada su se ponovno vratile u Englesku), uspostavile su osam škola u kojima je bilo više od četiri stotine izbjegle djece. Ove škole su u stvari predstavljale neku vrstu domova za siročad, u kojima se pohađala nastava i stanovalo. Tako su krajem 1876. godine Paulina i Prisila otvorile stalno sjedište u Kninu za izbjeglice u Dalmaciji. Arthur Evans je u Manchester Guardianu izvještavao o stanju na ugroženim područjima, uz zaključak da sudbina izbjeglica iz BiH zavisi od težine vlakova gospođe Irby, odgovarajući na sumnje koje su u britanskom parlamentu pokrenuli poslanici Liberala. Oni su smatrali da naziv Fonda nije adekvatan, i da bi trebalo razlikovati siročad od izbjegličke djece s majkama. Gospođa Slavuj, kako su Pauline zvali u Engleskoj, na to je odgovorila da se te primjedbe ne razlikuju od negativnoga pisanja njemačkih novina, koje su je optuživale da je politički agitator, a ne humanitarac. I poslije 1878. godine, kada je održan Berlinski kongres, kojim je BiH umjesto pod tursku vlast, pala pod juristdikciju Austrije Pauline je nastavila djelovati proslavenski. Austrijske vlasti, međutim, nisu bile voljne dozvoliti gospođi Irby da se vrati u Sarajevo. To se nije dogodilo sve dok nisu intervenirali neki njeni utjecajni prijatelji. U Sarajevu joj je priređena dobrodošlica. Prisile se 1885. godine vratila u Englesku gdje je živjela sa setrom u blizini Karlajla, sve do smrti 1912. Jedini predmet koji je kao uspomenu donijela u Englesku bila je dječija nošnja iz Bosne.

Nakon austro-ugarske okupacije BiH 1879. godine, Gospođa Irby se posvetila novoj školi za siromašne djevojčice u Sarajevu. U to vrijeme velika je prijateljica, s prvom sarajevskom učiteljicom i spisateljicom Stakom Skenderovom, s kojom zajednički ostvaruje projekte. Osnovala je prvu djevojačku školu u ovom dijelu svijeta, a prve školovane učiteljice u BiH bile su pitomice gospođe Irby. Ali ne samo što je organizirala nastavu zajedno sa svojom sunarodnicom i družbenicom gospođom Makenzi, nego je o svom trošku podigla i prvu zgradu. Stekla je mnogo simpatija u lokalnoj zajednici i njena škola radila je sve do njene smrti. Njen pogreb 1911. godine, bio je žalost za mnoge. Po osobnoj odluci i želji sahranjena je na groblju Koševo u Sarajevu.

Svečanosti povodom stogodišnjice rođenja Gospođe Irby 1934. godine zabilježile su sve tadašnje novine, prisustvovali su engleski, francuski, njemački, talijanski, belgijski i češki konzuli domaći uglednici i nebrojeni puk, što je potvrda koliko je Europa i šire lokalno podneblje poštovala-o, veliku i plemenitu Engleskinju.

Danas. Danas je gotovo zaboravljena.

Punih pedeset godina, samozatajna i radna, radila je ta plemenita žena u najvećoj skromnosti i tišini, neumorno i predano, na ublažavanju bola i patnji slabih i nemoćnih, a potrebitih, ne žaleći ni truda, ni materijalno-egzistencijalnih žrtava do granice osobne ugroze, pa ni samu sebe, samo da bi što više pomogla, što više dobra učinila, što više dala, često nepravedno stavljana samo u jedan korpus, korpus srpskog naroda, što ne odgovara istini. Fra Grga Martić  držao je propovijed u crkvi protiv nje, inače protestantkinje, napadali su je jednako i pravoslavci, popovi i uglednici- Dragana Tomašević. Pomagala je nesebično, ne gledajući i ne uvjetujući, ni politički ni nacionalno, ne brojeći niti zapisujući koliko je jednih a koliko drugih, to su za njom pobadajući političke i nacionalne zastavice, dijeleći ordenja i ordene, činili drugi, ubirući jeftine političke poene, pretendirajući jedne, povrh drugi i svojatajući samo za sebe tu Plemenitost, bacajući na sve učinjeno sumnju pristranosti, nanoseći rane ideji i duhu Plemenite Mis Irbi pa kada ne možeš ogaditi, ocrniti, izgnati, nezacjelivo raniti, nešto što se podiže do razine svetosti prikloni se da nešto tog plemenitog svjetla svetosti padne i po tebi

Neupitna je Mis Irbijeva, iskrena ljubav prema srpskome narodu ali nije upitna ni prema drugim narodima: Na jednome mjestu svoje knjige govori s ushitom kako o Bošnjacima muslimanima oba naroda govore lijepo, kao o svojima, odvajajući ih od Turaka. Razumijevanje ljudskih odluka u kontekstu vremena svevremeni su upitnici. U svojoj pjesmi Mis Irbi, Aleksa Šantić stihovima naglašava: Stupila si nama… Usred noći tavne / Mučenika zemlju, koja nema zore / Privila si duši gdje planete gore / O velika Ženo, Britanije slavne!…

Zapitan nad slučajnostima u odmaku stotinu godina od smrti plemenitih žena iščitavam stihove čuvene pjesme njihovoga suvremenika Ostajte ovdje. Aleksa Šantić se obraća tim istim muslimanima Bošnjacima, koji nakon dolaska Austrije, odlaze s Turcima, iseljavaju iz Bosne: Ostajte ovdje, / Sunce tuđeg neba,/ Neće vas grijat, / Ko što ovo grije, / Grki su tamo / Zalogaji hljeba, / Gdje svoga nema, / I gdje brata nije… Preradovićevi Putnici u nepoznato, u tuđe, odlaženja, usud južnoslavenskih prostora, patnje, neimaština, beznađje, strah, opreke, podjele… Europski povjerenik za BiH, prosuđuje, sudi, presuđuje, uspostavlja, naređuje …  2012. godina.. i plemeniti ljudi, misao na Mis Irby.

Mis Irbi je bila žena koja je prilikom svoje borbe za opismenjavanje djevojčica nailazila na velike neprilike od strane domaćih vlasti i uglednika. Dala je veliki doprinos u školovanju ženske djece na ovim prostorima i mislim da to ne smijemo nikada zaboraviti… – Dragana Karahasan književnica.

Ivo Andrić je zapisao: Nikada nećemo moći  do kraja da saznamo, ni do kraja daprocijenimo sve što je ova žena učinila za BosnuIrbi je bila najplemenitija i najistaknutija Engleskinja!

 

irby (Custom)Adeline Pauline Irby ili Miss Irby rođena je 1833. godine u Engleskoj gdje se i školovala. Putujući Evropom stigla je i na prostor Balkana koji je u to doba još bio pod osmanlijskom upravom.

U Sarajevo je došla 1866. i odmah po dolasku priprema osnivanje zavoda koji bi pospješio opismenjavanje i sveukupno obrazovanje domaćih djevojaka. U početku svog rada u Sarajevu, naišla je na velike neprilike od strane domaćih velikaša. U njene škole se u početku upisuju ženska djeca uglednijih porodica, ali škola se kasnije sve više okreće najsiromašnijem stanovništvu Sarajeva. Škola vremenom prerasta u Srednju učiteljsku školu.

Miss Irby je bila velika prijateljica sa prvom sarajevskom učiteljicom i spisateljicom Stakom Skenderovom sa kojom je zajednički ostvarivala projekte.

Po povratku u London 1866. godine objavlila je knjigu Travels in the Slavonic provinces of Turkey-in-Europe (Putovanje po slavenskim zemljama Turske u Evropi). U drugom izdanju knjige, objavljenom 1877. godine, tri poglavlja su posvećena Sarajevu i Bosni i Hercegovini.

Umrla je u septembru 1911., kada je prestao i rad njenog Zavoda.

U znak zahvalnosti građana Sarajeva, Miss Irby je dodijeljena jedna ulica u centru grada te već decenijama ponosno nosi njeno ime.



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Ivo Mišur: ”Moj bosanski, srpski, hrvatski, crnogorski jezik – jedan jezik sa četiri naziva”

Ivo Mišur   MOJ JEZIK   U knjizi Životinjska farma Georga Orwella, koja na satiričan način opisuje totalitarističke sustave, postojalo je Ministarstvo istine koje je građane obavještavalo što je istina, a što...
by Redakcija
 

 
 

Dunja Popović: ”Moj bosanski, srpski, hrvatski, crnogorski jezik – jedan jezik sa četiri naziva”

POSLEDNJI TALAS VALOVA   Mislila sam, napisaću priču. Dok nam se dijalekti prepliću u prirodnoj harmoniji istoga jezika, smešimo se očima. Na ovome jadranskom žalu vreme je stalo, ovo mesto je srećno zarobljeno u pr...
by Redakcija
 

 
 

Dragan Popadić: ”Moj bosanski, srpski, hrvatski, crnogorski jezik – jedan jezik sa četiri naziva”

BRE, ĆUTIM, DOME, MAŠALA! U jeziku se kriju mnoge tajne. Samo ih mi, za sad, ne možemo odgonetnuti . Å što ne znači da nećemo moći. Nešto dumam, i zvanična istorija će se morati ispravljati. Zbog jezika. Neko se pa...
by Redakcija
 

 

 

Denis Kožljan: ”Moj bosanski, srpski, hrvatski, crnogorski jezik – jedan jezik sa četiri naziva”

“Jezik nije ni propis ni zakon kojeg se morate po svaku cijenu držati, nego fleksibilna živa stvar kojoj se prilagođavate. Ja sam prolazio sve jezične faze i varijante, nekad sam bio prinuđen na to, nekad sam to čin...
by Redakcija
 

 
 

Elma Selimi: Volja je stvar jakih i ustrajnih

Život nas gura napred instiktivno kroz godine. Naš napredak je refleksija budućnosti i kako mi vidimo sebe u ogledalu. Pobednici ili gubitnici mi biramo. Ako mi kažes da možeš ili ne možeš upravu si, stvar je volje i mo...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.


Konkursi regiona