Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme



Eseji

17. Novembra 2017.
 

O zbirci poezije Bisere Suljić-Boškailo ”Vilino kolo i druge ljubavi”

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

PLES ŽIVOTA I  SMRTI: NE VOLI ČOVJEK, VOLI NEŠTO U NJEMU

(Bisera Suljić-Boškailo: Vilino kolo i druge ljubavi; Sarajevo, Zalihica, 2005. (Biblioteka NOVA KNJIGA)

Napisao: Sead Mahmutefendić

 

Bisera Suljić-Boškailo je bljesnula naglo i u punom sjaju zbirkom „Vilino kolo i druge ljubavi“ (2005), koja je po mnogo čemu značila datum ili bi trebala značiti datum u razvojnom toku novije bošnjačke poezije. U času kad se pojavila, kao što znamo, kritika nije htjela ili nije mogla uočiti njene vrijednosti.

„Vilino kolo i druge ljubavi“ je bila djevojačka pjesnička zbirka i nije bilo u njoj sve posve zrelo i staloženo. Ali je zato bilo nečeg iskonskog i samorodnog, nečeg bistrog i opojnog. Zbog toga ta zbirka nije bila toliko značajna po čvrstini i dovršenosti njenih pjesama, koliko po nekom čudnom i blistavom fluidu što ga je ostavila u književnoj atmosferi. Tako se Bisera S.B. nije pojavila kao posve staložena snaga nego više kao bujno i raskošno bogatstvo: bila je sva u zvucima, bojama, slikama, ugođajima. Nije donosila dubljih spoznaja o svijetu, nego se uzbuđivala pred njegovom ljepotom, ili je strijepila pred neskladom, koji je narušavao tu ljepotu. Najčešće nije saopćavala nego je pjevala i sve je u tim stihovima potjecalo od njenih vrlo osjetljivih čula i razigranih emocija.

Cijelu knjigu prožimajuolivalentna osjećanja, koja se neprestano sudaraju i isprepliću. To je, prije svega,  osjećanje žive i žudne mladosti, koja se otvara svjetlostima života i koja rone u bujnost prirode.

No, međutim, ne možemo suditi o estetskim i pjesničkim vrijednostima odijeljeno od ljudskih pobuda koje su u njoj sadržane. Možemo samo utvrditi da su jednakom snagom iz mlade pjesnikinje progovorili stvaralac i čovjek, snaga riječi i snaga ljudske nesreće. I to je ono što nas možda u „Vilinom kolu i drugim ljubavima“ najviše zadivljuje, to da je neiskusna B.S.B. u tako teškoj podvojenosti mogla pronaći gotovo savršenu ravnotežu. Njena žarka mladost je naprosto neutralizirala i omekšavala svu ljudsku tragiku u kojoj se našla. Ona je u toj tragici često govorila gotovo naivno, poput djeteta, i zato ju je znala dati u tako čistim oblicima, koji nas i bole i oplemenjuju istodobno.

Ona je pisala pjesme prema vlastitom osjećanju svijeta i života, iz svoje mladosti i svoje čiste savjesti, čak možda djetinje naivno i zato se nužno morala sukobiti s ukrućenim normama. Ozbiljno i tvrdo vrijeme nije moglo imati previše razumijevanja za njenu dobroćudnu iskrenost. Zato su je jedni primili kao mehlem i utjehu, drugi sa sumnjom i stanovitom narogušenošću. No i ta podvojenost kao da je bila posve prirodna, jer ono što je svojevrsno i neobično, što teče izvan uhodana toka, to teško može biti jednodušno prihvaćeno.

 

Kao što rekoh, cijela zbirka je prožeta duhom i snagom mladosti, a to će reći, neposrednim doživljavanjem svijeta u kojem prevladavaju elementi čulnosti. Pjesnikinja nije toliko osmišljavala stvari koliko ih je osjećala. Ali osjećanja donose unutarnje nemire, pa i nestaloženost. Zato će reći: „Dal’ nosit i dalje kamen sa sobom? / Il’ poletjet jednostavno visini?“ I to osjećanje će se provlačiti kroz cijelu knjigu kao crvena nit: neprestana žudnja za pokretom. Nije važan cilj, nije nužno da se stigne na neko iodredište. Važno je da nas nešto kovitla, nosi, uznemirava, da se ugodi prije svega čulima, onoj snazi koja navire iznutra, a koje često nismo svjesni. Zato se mlada pjesnikinja približila svemu (Moja rijeka) i pjeva: „Zašto se igra? Zašto se krije?/Upitah tužnog galeba na stijeni/Prije neg mu poslah ružu/U znak moje probuđenosti“

B.S.B. krenuta samo sebi već i vanjskom svijetu, prizorima iz života, vremenu, zbivanjima, prirodi. Sebe vidi u stvarima, pojavama i bićima što je okružuju. Gotovo sav njen unutarnji svijet, čulni i emotivni, stopljen je sa svijetom oko nje.

Već je spomenut dječiji, nesvjesni doživljaji prirode, ali je djetinji ugao gledanja inače vrlo čest u „Vilinom kolu i drugim ljubavima“, a to stoga što je u djetinjstvu sadržan blaženi svijet neznanja i radoznalosti. Samo se djeca mogu prostodušno diviti i radovati velikim i malim stvarima u životu, dok zrele spoznaje donose težinu i gorkost.

„Vilino kolo i druge ljubavi“, u času kad su se pojavila, za bošnjačku poeziju značila je velik događaj i nepobitnu novost. Ona je posjedovala istibnsku poetsku vrijednost. B.S.B. je tu pokazala prije svega duboko osjećanje jezika; možemo se samo čuditi kakvim je bogatstvom riječi raspolagala. A jezik, kao i svijet oko sebe, osjećala je prije svega čulno, u zvukovnoj i koloritnoj opojnosti, dakako, ne zapostavljajući ni značenjske vrijednosti riječi.

Pna svakako nije došla kao pjesnički prevratnik, s nekim određenim programom. Po svojoj prilici, o pjesničkim programima niti je šta osobito znala niti je željela znati. Bila je iznimno nadarena, radoznala, maštovita, puna žara i snage, s istančanim osjetilima, kao insekt a svojim pipcima. Lahko je mogla asimilirati raznorodna strujanja i u sebi ih sjediniti, peobraziti i oblikovati u svoje  vlastito bogatstvo.  I po tome je B.S.B. bila izvorna, nova i moderna. Sav njen doživljajni svijet, njena neobična maštovitost, njena posve nova, mnogo puta lucidna slikovitost i začuđujući način spajanja simultanih slika, način građenja pjesme, sve je to bilo zaista samo njeno i neponovljivo. Ona je, recimo, svoju bogatu metaforiku gradila po već poznatim principima, ali ju je ipak gradila na svoj način, davala joj je svoju dimenziju i svoju obojenost. Potekla je, dakle, iz tradicije, ali je ipak ostala svoja i nova, jer je nasljeđe prihvatila na svoj način i obogatila ga, nadopunila svojom vlastitom stvaralačkom inventivnošću.

Kad smo već na pojedinim tekstovima, recimo nešto i o pjesmi „Ja i moj povratak“, jednoj od najčistijih i najcjelovitijih lirskih kompozicija mlade B.S.B., zajedno sa pjesmom „Ljubav“.

U njima su posebno uočljive struktura izraza i način poiumanja Biserina svijeta. S jedne strane vidimo bogat kolorit i zanjihanu muziku raznorodnih, vrlo upečatljivi, s druge strane nesvjesno predanje nagonskoj snazi života.  Ona je zaista rijetko gdje postigla takvu odmjerenost u riječi, takvu preciznost u slikovitosti, takav unutarnji red i razvoj pjesničkog teksta. Nema tu ni posebno tražene metaforike, ni povišena tona, ni bilo kakve suvišne kićenosti. Gotovo svaka riječ je na mjestu i sve je svedeno na vrlo prirodno i suzdržano kazivanje, a opet, svaki stih, svaki stavak nosi u sebi puninu, plastičnost i napregnutost. Obje su pjesme sastavljene od slikovitih, vrlo jasnih i zgusnutih konstatacija koje se savršeno smjenjuju i teku jedna iz druge.

Sa nekom svečanom dječijom radošću, uz veliku gipkost, Bisera korača po svojim snovima raskošno ukrašenim, gdje se osjeća pritajeno , čudnih vjetrova na dlanu, predskazanje za tužnu nevinu radost u nekoj ulici pod kapijom zalutale noći u ovom vrisku ljudskog mesa, u ovom toplom kutu sna, bez ivica i padanja. Malograđani, navikli da u životu imaju fine ručkove, mehke postelje, tihe bogomolje i masne ženke – sve to u raznim nijansama – tražili su nešto slično i u umjetnosti. (Kod nas, u našim, južnoslavenskim pjesništvima npr. : Dučićeve „vitoroge mesece u granju“, peerverzno bolesne „male princeze“ kod Tina: molitveno klečanje golim koljenima na korama od oraha; kod Desanke „zelene livade, snove, vitezove; Drainčevo kafansko lumpenproletersko dobošarstvo i šta sve ne? A sada nam Bisera donese „zvijezdu u oku“, „melek ljubavi“, „tri biljega zlatna“ i šta još sve ne? („Sad kad ga nema zatvaram oči/da svu tu ljepotu/Vidim u sebi.“)

Ovi stihovi iz pjesme „Ljubav“ najbolje karakteriziraju nevinu Biserinu sočnost.

 

Ljubav je jedan od najintimnijih momenata u životu čovjeka gdje se najduže zadržavaju primitivni nagonski porivi, a u isto vrijeme to je jedan od najosjetljivijih momenata i najviše izložen mogućnosti deformiranja u sukobu nagona sa nekim društvenim moralom, koji mu stoji nasuprot neprijateljski i negirajući. U takvom sukobu taj nagon može dobiti patološke oblike ili postaje još suroviji, još primitivniji u borbi za svoju egzistenciju.

Pristupajući tom nagonu ispoljava svu nježnost koju ta ljubav emanira.

Kada ga gledah

Zatvarah oči

Da bih ga imala do besvijesti

Sav društveni okvir, bilo koji, puca začas i izbija intima kraj koje su se sve spoznajei sva svijest živjeli odvojeno, ne zadirući u nju i ne mijenjajući je. Ta razdvojenost pojavljuje se kod  Bisere često. Do izražaja dolaze momenti samoće, nemoći i klonuća. Ono drugo, plotsko, to je svijest, to je spoznaja koja predbacuje intimnom proživljavanju njegovu nearistotelovsku neborbenost u ime platonskih osjećaja, ali spoznaja je ta nemoćna, formalna, ona djeluje daleko slabije od intime. Ona stoji odvojeno i retorički…

 

Jedan od osnovnih elemenata lirike uopće jeste nemir. Nemir našeg unutarnjeg života u sukobljavanju, u suprotstavljanju želja i stvarnosti, u traženju, u prodiranju najraznovrsnijih doživljaja i utisaka u našu svijest i našu podsvijest. U takvom kolopletu, dramatskom kontrapunktu naš nemir je više krvav nego obijestan, više nesretan nego poželjan. Da je autorici ove knjige bilo ovdje više stalo do igre riječi nego do stvarnog nemira u sebi, vidi se po izboru riječi, gdje je više pažnje posvećeno zvuku nego značenju.  Sa Biserom je u našu poeziju ušla svježina koja omamljuje. Ritam u stihovima bruji kao planinski potok i cijela njena lirika  odiše obiljem snage izraza.  Ali zbirka uglavnom svuda tutnji životom. To je njena glavna odlika. Blješti i praska život toplih srdaca, sunce se okreće nad sočnom zemljom, osmijeh iskusnih pomalja se iza tragedija.

 

O Biserinoj unutarnjoj logici. Ima pjesama toliko stegnutih unutarnjom logikom da osjećaš da je svaka riječ tačno tamo gdje mora biti i takva kakva jeste. No, njena logika nije shematska ili programska niti tendenciozna, to je grčevita, čvornovita, goruća logika koja drhti i skače i prevrće se duboko unutar phjesama. Iz te žive njene logičnosti, kao u matematici, toj fantastičnoj znanosti. Često njena iznenadna, neočekivana, drska rješenja liče na najubjedljivije, iako, čarobne igre koje sebi dozvoljava matematika. I Biserine se misli tako sudare – onda ona sijeva! Bez teških obrta u koje nas ponekad tjera lirika silinom unutarnjeg doživljaja, postiže Bisera željeni rezultat. Ona s uspjehom rješava problem našeg sitrovog, tvrdog , jezičnog materijala, koji zahtijeva hitno „razglobljavanje“, „elastiziranje“, zatim problem kratkih, „vitkih“ rima i problem obogaćivanja jezičnog arsenala. Novi zvukovi, nova jezična rasprskavanja daju Biserinom govorenju divnu asocijativnu hitrost i sklad, nečuvenu plastičnost slika. Ritam i zvuk muzike njenih stihova pomiješan je kod nje sa nježnošću milovanja, a nemušto palacanje psovke sa šaputanjem zakletve.

Ona umije da se raspjeva, zaboravi, da izvodi ekvilibristiku na žici jezika i stiha, da se igra poezijom i leksikom, da spreže riječi i gradi nove sintagme, poglagoljuje imenice, poimeničava glagole, jednom riječi, zna da zapjeva na svakoj  čovječijoj struni, dsa pronađe sve zaspale tonove u čitaocu, da probudi sva djetinjstva i mladosti, sve ljubavi, sve erotske pobune tijela, ali nikad do pornografije, sve radosti i sva razočaranja. Ona zna da zanese

Druga jedna zanimljiva činjenica, koja je možda na ovom mjestu digresivna je ta što u njenoj poeziji, često satkanoj na legendama i mitovima, ima često mračnih, grozovitih i stravičnih trenutaka. Osjećanje  t r a g i č n o g redovno izostaegistar osjećanja ostaje uvijek baš na mračnom, grozovitom i stravičnom. Taj nedostatak dubokog, tragičnog patosa, može se tumačiti, istina, malo na brzinu, baš tom njenom obuzetošću, emocijom kao takvom bez univerzalno-svjesne, sudbinske, misaone sublimacije, koja je, izgleda mi, za sentiment tragičnog bitna.

Samo voleći, otkriva se život –  kao da nam Bisera poručuje.

 

 

Biserina  poruka je dragocjena i jedino dostojna poezije. Sva je na strani čovjeka, u matici struje najboljeg što je u njemu. Ona je pobuna, prkos i ljubav, savjest, žeđ čovjeka gladna slobode, ljubav upravo organski obuzeta svim atributima žene. Ne voli čovjek, voli nešto u njemu, preci u njemu, njegova historija obilježena porazima i pobjedama. Ne voli on, voli neko u njemu, jači od njega, hiljade davno nestalih u njemu, hiljade u ovim hiljadama, preci koji u nama ne znaju gdje njeno tijelo počinje, a naše svršava.

To pupljenje, omogućeno rasprskavanje smisla na sve strane i ovdje je stostruki označitelj zagonetke, ali čiji odgovor kod Bisere nije zadat nego je za svakog drukčiji, omogućuje specifičnu dijalektiku vizije. Vizija je pomična u prostoru i u vremenu, viđena često na početku i na kraju kretanja.

 

Ljubav nije kod Bisere strast nego čista sreća.Blaženstvo. Ona nepomućeno šikne do čitaoca svojom svjetlošću, toplinom, čudom, esencijom samog životnog odnosa. Ona je totalitaristička, kao i kod Elijara. Ali je ljubav kod Bisere ugrožena svjetlost, dok je kod Elijara opsedantna ispunjenost svijeta doživljajem ljubavi.

 

Bisera konstrira svoju pjesmu kao neveliku poetsku skasku u kojoj vlada novonastala logika i iz koje zrači njena novostvorena, naizgled, apsurdna ljepota. Ali kao i u univerzumu Samuela Becketta, uloge mogu biti izmjenjive, ličnosti različite, samo je igra u svojoj osnovnoj strukturi uvijek ista. Igra postaje izvan-ljudska i njen objektivni ledeni promatrač prestaje biti čovjek. To je ples smrti.

 

Svaki umjetnik stvara svoj zasebni, paralelni svijet, koji je suštinski u situaciji takmičenja sa postojećim svijetom, sa „kreacijom“. Moderni umjetnik je togfa htijenja i svjestan i svojoj takmičarskoj kreaciji svojoj utakmici s Bogom, ili prirodom još i svjesno pristupa.

 

Poetske skaske u „Vilinom kolu i drugim ljubavima“  uvijek predočavaju neke metafizičke situacije, neke situacije života, odnosa čovjeka i kozmosa, odnose među ljudima iz tog osvjetljenja, osnovna mjerenja i vaganja njihovih apstraktnih opredjeljenja i njihovih suštinskih interesa. Radnje se događaju na nebu, među zvijezdama, u kosmosu, među koje Bisera uvodi bića, stvari i pojmove, koji im po njihovom osnovnom zakonu ne pripadaju. Svaka takva alteritetna situacija, akcija, prisustvo, postaje znamen, znamenje ljudskog svijeta, simbol neke svijesti, to jest nekog drukčijeg zahtjeva. Čovjek je zahtjev, pjesnikov plašt nad njim je upit. Nijednoj tvrdnji, zaokruženosti sistema, potpunosti, samodovoljnosti u njegovom prisustvu nema mjesta.

Biserin kosmogonij ravnopravno uključuje mikro i makro-planove. Kao u narodnoj tradiciji i okultnim vjerovanjima, veliko se odražava u malome, malo simbolizira veliko, suprotnosti se izravnavaju, gornji svijet se izjednačava da donjim, sve na zvjezdanoj razmjeri i ljestvici. Elementi biblije, istočne Kabale, islamskog misticizma, srednjevjekovne alhemije vezuju se za bretonovske „spojene sudove“ svega sa svim i sežu do moderne teorije relativiteta. Za tako nešto, Bisera maestralno vlada jezičnim i stilskim alatima, motivima i slikama kao što su magijski simboli, magijski govor, patina drevnog i mističnog, raskošnost obrednog, silina erosa i tanatosa.

Biseru se često označavalo kao ženskog pjesnika, a poslije kao ženskog prozaika. Ta je oznaka obično sadržavala u sebi nekakav degradirajući prizvuk. Istina je, doduše, da su mnoge njene pjesme potekle iz tipičnog svijeta žene i da su bile prožete emocionalnim i ispovijednim tonovima, ali je također istina da je to bio bujni i slioženi svijetzaista snažne žene, koja je često i svoje najveće klonulosti i slabosti znala kazivati na muški način. U njenu razvoju, u sagledavanju svijeta i spoznavanju života, nema sistema ni stroge određenosti, ali ima blistavih dosega, ima nešto što je spontano poteklo iz ponora ljudskog bića.  Njeni misaoni zaleti mnogo puta su nedorečeni, ali su zato nabijeni snagom i sugestivnošću, jer su uvijek zaogrnuti velom unutarnjeg tajnovitog žara. Uvijek lebdi na granici sna i stvarnosti, zbiljskog i nezbiljskog. Pjevajući život, često ga je pretvarala u mitska viđenja, a u bajkama je tražila ljudski životni smisao.

Zato ova knjiga stavlja znak pitanja na čelo jednog dijela savremene poezije i sugerira otvorene, opravdane i stroge odgovore bez obzira da li je ta poezija ušla u orbitu Biserinog stiha ili gravitira u drugom smjeru.

 

Stup, 15-16. 11. 2017.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

UNIVERZITET ”HADŽI ZEKA” PEĆ: Upis studenata i na bosanskom jeziku

Prijemni ispit na bosanskom jeziku će se održati 25. 07. 2018. prema sljedećem rasporedu: Fakultet biznisa 25. 07. 2018 u 09:00 časova i Fakultet za menadžment u turizmu, hotelijerstvu i okoliša 25. 07. 2018. u 12:00 č...
by Redakcija
 

 
 

Refik Bulić: ISPOVIJEST SELIMA SMAJKIĆA, PISARA KADIJE LUKAVIČKOG

Svakoga dana pohodim ovo mjesto, kao da me čudne neke sile njemu privlače. Rijeka je ova postala neodvojiva od mojih misli. Visoka stijena nad rijekom se izdigla, pod njom voda se pjeni, poskakuje, u njoj zrake se lome sunče...
by Redakcija
 

 
 

Dušan Dojčinović: Bajram komšija Miraleme

Dušan Dojčinović     BAJRAM KOŠIJA MIRALEME     Bajram komšija Miraleme Neka ti poslije, posnog ramazana, Kuća uvjek bude, puna djece Ni pusta, ni sama.   Neka ti se odžakom, dim ko’ Bajrak vij...
by Redakcija
 

 

 

Vek od objavljivanja novele „Amerikanka“ Jelene J. Dimitrijević

U Ediciji „Riznica“, dr Ana Stjelja priredila je i objavila novo reizdanje srpske književnice Jelene J. Dimitrijević (1862  ̶  1945)  ̶  novelu „Amerikanka“ i to povodom  jubileja – 100 godina od prvog izdanj...
by Redakcija
 

 
 

Historija Foče : ŠEJHU-L-ISLAM MUSTAFA-EF. BALI-ZADE (BALIĆ)

2006. godine Preporod je objavio članak pod naslovom ”Bošnjaci su imali dva šejhu-l-islama!”. Predstavili su, kod nas, potpuno zaboravljenog Bošnjaka šejhu-l-islama Mustafa-efendiju, sina Sulejmanova, sina Jusufova, Ba...
by Redakcija
 

 




Konkursi regiona