Čavkarica, sedamdeset sedam godina čekana poema
“Krv je moje svjetlo i moja tama!” Ovako započinje poemu “Jama”, pjesnik Ivan Goran Kovačić, dok svoju poemu “ Stojanka majka Knežopoljka” pjesnik Skender Kulenović završavao sa stihovima: “k’o krv danas, sutra med proliptati, med i mlijeko djeci našoj do grla – zemlja će nam u sunce prociktati!”
Sedamdeset sedam godina se čekalo da se pojavi pjesnik koji će na temelju istine, bez naručenog veličanja zla, znati da opjeva tačno izmjerenu dobrotu nakon izvršenog zločina i oslika patnju mučenja šutnjom. Jer nije veličina zla u jamu baciti dvadesetogodišnju ljepoticu, pred čijom je ljepotom izvršitelj jadnoće neljudskog čina, stajao nijem u promišljanju koje će ga desetinama godina kasnije progoniti po bijelom svijetu, kao pobjegulju od samog sebe, zašto je ne ostavi za sebe? Nije veličina ni čin polupismenog partizanskog generala što zaprijeti sestri Hadžeri, da ako progovori opet će u jamu u kojoj je provela sedamdeset četiri dana.
Veličina je u ljudskosti, makar jednog, koji je izvadi iz jame i tako iscrpljenu oporavi u svojoj kući dajući joj razrijeđeno kozije mlijeko i skrivajući je od svojih komšija i rodbine, koji zlo počiniše nad stotinama i stotinama hercegovačkih muslimana Bošnjaka. O toj ljudskosti trebalo je pisati. Bila je šansa pjevati o dobroti, umjesto slijediti pjesnika koji je pjevao nešto južnije u Hercegovini pozivajući na osvetu. Ili je to utvrđena matrica mržnje na kojoj se odrasta neko stoljeće za redom?
Kako sam mali hodač ispod zvijezda i pjesnik, koji je i u stihovima gore spomenutog tražio smisao za ljepotom i bisere za đerdan ljubavi, neka se ovim pitanjem bave historičari. Ostaje neizbrisivo gorak okus u ustima, pred spoznajom, da se o ovom dunjalučkom čudu, spašavanju iz grotla džehenema sestre Hadžere koja i nakon udaje nikada nije mogla biti biološka majka, niko nije sjetio napisati poemu.
Sedamdeset i sedam godina zabranjenog sjećanja, sedamdeset i sedam godina jauka duša iz jame Čavkarica, koji nije mogao prikriti niti dekret vlasti, niti betonska ploča na kojoj je pisalo da su to uradili Nijemci i Italijani, kako bi se prikrila vlastita sramota ili samo potvrdio život utemeljen na laži.
Nakon sedamdeset i sedam godina, odvažio se o neistraženom zločinu nad Bošnjacima od strane četnika u jami Čavkarica nedaleko od Plane kod Bileće, i dunjalučkom čudu zvanom Hadžera, kroz svojevrsni haiku roman, oglasiti prof. dr. Smajil Durmišević. Svjetski poznati haiku pjesnik, koji je dobitnik brojnih nagrada čak i u Japanu, napisao je kapitalno djelo. Mada ne postoji forma romana u ovom najkraćem poetskom izražaju, nisam se mogao sjetiti bolje usporedbe sa širinom značenja, dubinom promišljanja, ljepotom biranja riječi i onda kada piše o Hadžerinoj patnji. Pjesnik ne ugrađuje elemente pozivanja na osvetu, niti daje neograničen oreol Hadžerinom spasiocu, nego sve onako piše s mjerom, ljudski, da ni jednu ranu dvaput ne zareže.
Zato ova poema, iako ne obiluje pretjeranom dužinom, niti naricanjem, nosi jednu neizbrisivu količinu tuge i bola. Tuge zbog toga što nam se ponavlja Čavkarica, nama Bošnjacima kao predodređenim za stradanje. I bola, da još niko nije napisao poemu o tome. Niko od onih koji su bili blizu jame dok su padale i još padaju duše bošnjačke na njeno dno.
“Čavkarica” autora prof.dr. Smajila Durmiševića, stoga mora biti recitovana na svim stazama našeg hodanja dunjalukom, a tih je staza jako puno. Na svim odlagalištima naših nezbrinutih historijskih činjenica koje čame na gomili, dopunjujući se samo novim. Mora biti recitovana na svim pijacama gdje sitne duše još potežu kantar u krivo za sitan ćar. “Čavkarica” je abeceda dobrote nakon zla, trpljenja nakon patnje, ostala kao iskren odgovor na zlo zabilježeno na potiljku sestre Hadžere koji je kao veliki ožiljak odnijela na onaj drugi, za nju, jedini ljepši svijet. “Čavkaricu” preporučujem i kao otrežnjenje onih koji su predugo čitali pozive na osvetu, zarad njihovih potomaka kojima je potrebna ljubav. Više od hljeba nasušnog!
