Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Eseji

21. Juna 2013.

Sait Šabotić: Sevaplijski kamen

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake:

Sait Šabotić

 

SEVAPLIJSKI KAMEN

 

Skoro da nema mjesta na zemljinoj kugli na kome nema kamena. Iako na izgled beživotan, kamen je ključni dio prirodnog svijeta i materijal bez koga je nemoguće zamisliti ljudski život. Svaki krš ima svoj život, svoju priču i svoju namjenu. Svaki kamen ima svoj damar, za nešto je stvoren i zbog nečega je tu. U jednoj pjesmi jedan stih glasi ovako: „Crna Goro, kršem bogata,/ milija mi ne bi bila, da si od zlata“. Spominje se krš i u mnogim drugim pjesmama, a ne samo u ovoj čiji smo stih citirali. U istoriji se čitava jedna epoha po kamenu zove – kameno doba, iz čega sasvim jasno proizilazi da je kamen oduvijek bio svojevrstan međaš. U svetim knjigama zapisano je: „Ko tebe kamenom, ti njega hljebom“.

Nemjerljivo je prisustvo kamena u izradi prvih oružja i oruđa, izgradnji ljudskih staništa, u prvim sportskim igrama (bacanje kamena s ramena), u traženju prirodnih skloništa. Ispod kamena su bile skrivene mnoge rude i minerali, koristio se kamen u izgradnji sarkofaga, mostova i svih drugih objekata. Pojedine vrste kamena su bile toliko važne da su ih ljudi označili imenom „drago kamenje“. Pojedine vrste kamena, naročito one neobičnog izgleda, u prošlosti su bile izuzetno poštovane. Njima su prinošene žrtve, a vjerovalo se i da duša živog čovjeka može ući u kamen i tako se spasiti od zla. Odavanje poštovanja kamenu izraženo je i među onima koji stupaju u bračnu zajednicu, te je tako ostala upamćena izreka – „stao je na ludi kamen“ (oženio se).

U starostavnim knjigama kamen se spominje kao oružje. Njime su, primjera radi, kamenovani oni koji se nijesu povinovali odlukama većine. Mnoga mjesta su nazvana po kamenu – Kamenovo, Kamena dolina, Kamena glava, Krško. Kamen se koristi i u kletvi. Udaranjem kamena o kamen prilikom kletve ili zakletve, pojačava se psihološka funkcija onoga što se čini. Ne zaboravimo da narod često kaže – „Da Bog da se skamenio“. I u epskoj poeziji kamen je zauzeo vidno mjesto. On je ekvivalencija za one koji mogu da izdrže bol. Narod za takve kaže – „Tvrđi je od kamena“, „ima kameno srce“  itd, itd.  Sve nam to govori da je kamen od vajkada imao vrlo bitnu ulogu u istoriji ljudskog društva. Pored toga što je bio čovjekov pratilac, kamen je bio njegovo izvorište, njegovo utočište, njegova moć, njegova stvarnost i budućnost. Kamen je na izvjestan način sticao sevap kod ljudskog roda zbog svih onih stvari koje smo naprijed naveli. A sevap steći, znači učiniti dobro djelo, pomoći nekome kome je pomoć potrebna, ko je u nevolji. U tom smislu postoji i jedna izreka koja kaže – „ili sam za inat ili sam za sevap“. Kamen je uz čovjeka bio i za inat i za sevap. Tako je bilo u Nikšiću, tako je bilo i na drugim mjestima.

Nikšić je naselje koje je nastalo u kraškom – krševitom polju i sa svih strana je okruženo „ljutim kršima“. Još u rimsko doba to je bilo značajno naselje, kroz koje su prolazili važni putevi. I svi su oni imali svoje miljokaze, koji su opet bili od kamena, i svoje kaldrmisane podloge, koje su pravljene od kamenih ploča. I kasnije, kada je Nikšić mijenjao svoje gospodare, uglavnom je bio smješten na kamenitoj glavici ili uzvišenju, koje je danas poznato pod imenom Bedem.  Bedem je izgrađen od kamena, jer je taj materijal mogao bolje da zaštiti njegove stanovnike, nego bilo koji drugi. I u danima kada se Bedem branio od raznih napadača, sa njegovih zidina su branioci napadače gađali kamenjem, kamenim kuglama i sl.

U vrijeme kada su Nikšićem upravljali Turci, uloga kamena takođe je bila izražena. Pomenimo samo vješte majstore kamenoresce koji su strpljivo, klešući kamen, pravili nadgrobne nišane – bašluke, koji i danas nijemo svjedoče o umijeću onih koji su ih stvorili. U Nikšiću se često govorilo „od kamena ništa do kamen“. Ali, pored brojnih objekata koji su bili izgrađeni od kamena, neko se dosjetio da uz pomoć kamena učini sevap. Bogati nikšićki trgovci, koji su putovali i trgovali na svim stranama svijeta, znali su da im valja i sevap steći i da će ih zbog toga sreća pratiti na putu i u poslu. A učiniti dobro djelo, velika je stvar. Uostalom i veliki španski pjesnik Lorka je rekao: „Dobrota je najviša mudrost“.

Kako je jedan običan kamen u Nikšiću postao simbol sevapa i mjesto gdje je siromah čovjek, makar i za kratko, mogao pronaći utjehu i probuditi nadu, danas je teško utvrditi, ali bilo je tako. Ko zna kome, ali nekom velikom sevapliji pala je na pamet ideja da se u haremu Hadži Ismailove džamije u Nikšiću, baš ispred ulaznih vrata, postavi jedan kameni stub, nevelike visine, sa zaravnjenim završetkom, koji je ličio na kameni stočić. Tu, na tom zaravnjenom dijelu oni koji su osjećali potrebu, ostavljali su novac onima kojima je bio potreban. Činili su to po obavljenom namazu, dajući mu time mnogo veću snagu i mjesto pred Uzvišenim. Naročito su petkom, nakon džuma namaza, gradski uglednici bivali široke ruke. Tada bi se na kamenom stočiću našlo nešto više novca nego obično. Gradska sirotinja je tako znala gdje može pronaći makar i „mrvice sanjanog bogatstva“. Ali poenta nije bila u tome. Sevap se kažu, najbolje stiče kada ne znaš kome daješ milostinju, a na drugoj strani onaj ko prima milostinju, ne zna svog dobročinitelja. I još nešto, tim činom i na taj način sama sirotinja je učila da stiče sevap. Sjećanja govore da se nikada nije dogodilo da je neko došao do sevaplijskog kamena i uzeo sve ono što je u određenom trenutku bilo na njemu, bez obzira što je bilo trenutaka kada su pojedinci, bez griže savjesti, mogli uzeti svu količinu novca koja im je trenutno nešto mogla značiti. Ipak, svi su znali da čovjek nikada nije sam ili bolje da kažemo naročito ne može biti sam pred božijim očima i pred božijom kućom. Ljudska mudrost je mislila o svemu i uredila stvari na najbolji način. Stavljanjem ljudi na iskušenje, provjeravala se njihova odlučnost, njihov karakter i njihova pobožnost. Ljudi su mogli biti materijalno siromašni, ali su njihove duše bile ispunjene bogatstvom sevapa i merhameta. Tim putem težilo se stvaranju dobrih ljudi, a dobar čovjek, kako su govorili Stari Latini, ne umije činiti nepravdu. Stvaranjem atmosfere ljubavi, umni Nikšićani su stvarali temelje za kuću zajedničkog života i bogatih i siromašnih, jer su znali da su pred Bogom svi jednaki. Zaista neobičan način da se ljudi upute u dobrotu i sve njene dobre strane.

Sevaplijski kamen ispred Hadži Ismailove džamije i danas je tu. Svojim prisustvom svjedoči o lijepom i humanom ljudskom osjećaju, o jednom prohujalom vremenu koje je imalo svoje izvanredne vrijednosti na koje valja podsjetiti i tako steći sevap.

Sevaplijski kamen u haremu Hadži Ismailove džamije u Nikšiću; Foto: Sait Šabotić, 19. jun 2011.

Sevaplijski kamen u haremu Hadži Ismailove džamije u Nikšiću; Foto: Sait Šabotić, 19. jun 2011.



About the Author

Redakcija
Redakcija





Konkursi regiona
 
 

 

Nejra Džananović: Roditelji kao prvi dječiji uzori

Nejra Džananović Roditelji kao prvi dječiji uzori Kako odgojiti dobro dijete; koji je recept za uspješno roditeljstvo; gdje griješim u odgoju djeteta  su pitanja koja svaki roditelj, koji teži da bude što bolji otac/maj...
by Redakcija
0

 
 

Dr Nermin Begović o priznanju bosanske nacionalne manjine u Austriji

„Svjedočenje jednog Bosanca kao skromni doprinos priznanju bosanske nacionalne     manjine u R. Austriji“   Početkom osamdestih nas nekoliko odličnih učenika srednje škole iz Donjeg Vakufa, bili smo odabrani d...
by Redakcija
0

 
 

Habib Mandžić: U sebi nosim raj

Habib Mandžić U SEBI NOSIM RAJ Ovo je prvi izjavio mudri perzijski pjesnik Omar Khayyam. Njegova izjava zapravo glasi ovako: “Ja sam raj i pakao.” Njemački pjesnik Johan Christoph von Schiller veli: “U tvoj...
by Redakcija
0

 

 

Marija Juračić: Afektivna uloga riječi u pjesničkom izrazu

Afektivna uloga riječi u pjesničkom izrazu   Prije nekog vremena raspravljala sam s prijateljem, pjesnikom, o značenju riječi fanatik. Odnosila se na knjigu Amosa Oza „Kako izliječiti fanatika“. Prijatelj, sociolo...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Larisa Mahmić: Odnos prema drugom u Selimovićevom romanu ”Derviš i smrt”

Larisa Mahmić   Odnos prema drugom u Selimovićevom romanu Derviš i smrt     Meša Selimović, zajedno sa svojim prijateljem Ivom Andrićem, drži titulu jednog od najpoznatijih književnika sa prostora bivše Jugo...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona

0 Comments


Be the first to comment!


Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *


Konkursi regiona