Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Eseji

2. Juna 2014.
 

Sande Dodevski: Ivo Andrić

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

Kada god se spomene ime Ive Andrića, red je i prilika da se ponešto kaže o nenadmašnom majstoru pisane riječi – makar i samo ono o čemu je pisao dok je govorio o nama kakvi smo i kakvi ne bismo smjeli biti, jer Ivi Andriću ni najveći znalci na području pisane riječi ne mogu naći mane, niti pak do kraja proniknuti u suštinu njegovog stvaralaštva…

Sve ovo zbog toga što je on u svom veličanstvenom djelu neponovljive kakvoće najviše pisao o nama, a sve sa željom da budemo ako ne bolji, a ono da makar ne ponavljamo uvijek iste pogreške: i jučer, i danas, i sutra, i – valjda, dovijeka!?

Da li su bila uzaludna njegova upozorenja!?

Veliki mudrac, kakav je bio, čini se da nas nimalo nije »umudrio«, već kao da nas je nadahnuo za nova preganuća na polju beščašća, svirepe osionosti i hvalisavosti kojima se često ni počeci ni krajevi ne mogu nazrijeti…!? »Crna brazda zaorana na bijelom snijegu u nepreglednoj zavijanoj pustoši…!« Od svih njegovih savremenika kao da je samo Zulfikar-Zuko Džumhur ispravno primjetio kada je sebi priznao: »Jedina svijetla tačka između ponora moje neukosti i pakla predrasuda, bili su dugi i prijateljski razgovori sa Ivom Andrićem… U tim dugim šetnjama po Kalemegdanu volio je da govori o Goji, i govorio je sa velikim poštovanjem, ali i sa istinskim  poznavanjem slikarstva… I, još se sjećam njegovih riječi o Goji: »Sve naše ideje nose čudan i tragičan karakter predmeta koji su spaseni od brodoloma… Otuda  je svaka velika i plemenita misao stranac i patnik! Otud  neizbježna tuga u umjetnosti i pesimizam u nama!«

Osluhnuvši  ponovo ove Andrićeve riječi dok ih je zapisivao, i sam Zuko kao da je predosjećao početak brodoloma u kome ćemo se naći… A predosjećao je, pretpostavljam, i još nešto: da će malo ko od nas ostati  nedotaknut tom plemenitom mišlju, odnosno da ćemo i nadalje ostati samo i jedino stranci sa dubokom proživljenošću svega što nam se dešava…

Ivu Andrića su svi čitali. Sa uživanjem i sa istinskim oduševljenjem, obasipajući ga pregrštima pohvala i nailazeći u njegovom djelu na sve ono o čemu su i sami sanjali da postoji ili da im je  nadohvat ruku, budući  je Ivo Andrić bio objektivan i svima  razumljiv. Neprikosnoveni sud izrečen (napisan) u njegovom iskazu posjedovao je neprevaziđenu suptilnost i među svjetskim piscima. Jednom rječju, o čemu god da je pisao – pisao je  o  nama, i jedino ostaje upitno zbog čega je to činio kada mi  to, izgleda, ničime nismo zaslužili!?…

Valjda jedino radi toga što svi veliki stvaraoci instinktivno naslućuju neprikosnovenost prioritetnih stvari izvlačeći ih na vrijeme iz vječitog haosa u kojemu se  prepliću i dotiču kolektivne i pojedinačne sudbine u stalnom međusobnom  sukobu – svaka sa sobom i svaka protiv svake! Težnja za uspostavom harmonije medju ljudima, ako već ne i stvarima, nagnala je pisca  da pošalje poruku kakvu nam je i poslao: život je dar  sa neba, ali je i zlo  koje je takodje sa neba uvijek  uz dobro, kao njegova sjenka i poništenje!  Život neprestano biva i kreće se upravo po toj tankoj oštrici  i njiše se kao na klatnu!

Svaki otklon od tog zaključka – neminovno nas vodi u novi poraz!

Odbrana života, i to ne samo od njegovog fizičkog, nasilnog nestanka, stalna je i trajna ljudska obaveza, reklo bi se i iskonska , vječita želja  svakog pojedinca! Na žalost, u našim balkanskim prilikama u kojima se  jedinki   pridaje malo ili nikakvo značenje čak i u slučajevima kada se ona i  uzdigne  iznad prosjeka, dešava  joj  se da bude  izgnanik ili »crna ovca« koja  nikome nije potrebna…?!  To je još jedna odlika Andrićevog  djela  koja se kao crvena nit provlači u svemu što je  za života napisao, svejedno što nimalo nije bio opsjednut niti slavom niti sopstvenom  veličinom.

Mudrost je zračila iz svake njegove napisane riječi!

Uz njegovu magičnu riječ,  prolazio sam i prošao kroz svoju najraniju mladost i srednje godine  života,  te  sam uz   njegove mudre  misli  oduvijek nastojao   saznati koja je njegova glavna poruka koju nam je htio saopštiti kada je riječ o ulozi pisanja, ako već ne i o životu uopšte, za koji je sasvim ispravno primjetio da je po svojoj suštini ništa drugo do slaganje varke na varku, stvar sama po sebi mučna i nalik  zrnu  kojemu se ne ide pod žrvanj, ali koje ipak to mora! (O životu nam je ukratko rekao: »Živjeti život na zemlji, znači   biti svjestan da je život mučno i dugotrajno posrtanje!«) O pisanju, pak, izrekao je najesencijalne stvari upoređujući ga sa  uspavankom koja  se ljudima još u kolijevci priča, i koja  se nastavlja iz pokoljenja u pokolenje, jer je kod ljudi potreba  o priči često  jača i poželjnija i od same priče. Ona je otjelovljenje duha, nada u spasenje i uvijek   željeni sagovornik i dobrodošao  gost u kući bez  kojega bi ta ista kuća ostala sama na vjetrometini. O pisanju je rekao i još nešto:  pišite samo ono što će kod čitaoca  probuditi osjećaj sopstvene proživljenosti i nikada ga ne uslovljavajte sa onime što ste vi preživjeli. Neka u vašoj priči i u govoru kojim govorite, riječima bude tijesno, a mislima široko!

Nimalo lak zadatak  za svakoga koji piše ili makar pokušava da to radi!

Otisnuvši se  i sam na nimalo lak put pisanja, ne jednom sam se uvjerio u istinitost ovakvih njegovih zaključaka, ali  mi je sama draž pisanja – pa makar ona bila kod mene i samo u pokušaju – i dalje ostajala neobjašnjivom. Htio sam da ga slijedim, ali mi je misao o različitosti svega što na zemlji postoji neprestano govorila da se upravo u različitostima  nalaze  neotkrivene vrijednosti i nova poimanja o čovjeku kakav on jeste i  kakav bi trebalo da je. Stoga sam prigrlio Andrića kao uspomenu i svog starijeg brata, a onda sam sam samcijat sve počeo iznova! Takoreći od nule! Pišući iz dana u dan, našao sam se na istom poslu na kome je i sam Ivo Andrić ostavio cijeli svoj život a da nikada, ama baš nikada nijesam zbog toga  zažalio. Na kraju, isto kao i on,  dođoh do zaključka kako je i pisanje isto kao i život – slaganje varke na varku!!! Pisanje je ipak malčice više ličilo na dječji zov u igri, na nedužno i uzaludno glasanje  male ptice ispale iz gnijezda iza nevremena – glasanje koje  odzvanja  duž čitavog Zemnog šara a da  ga, čini se, niko živ čuti neće, ali se glasanje  svejedno ipak nastavlja, i vječito će se ponavljati…

 

 

Đenovići, u februaru 2012. godine.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Nikos Kavvadias

NIKOS  KAVVADIAS, VJEČITI MORNAR GRČKE POEZIJE Piše: Božidar Proročić Nikos Kavvadias (grčki: Νικος Καββαδιας ) rođen  je 11. januara 1910. godine u gradiću Nikolski Ousouriski, u blizini Harbina, u Man...
by Redakcija
0

 
 

Ali-aga Šihlinski

ALI AGA ŠIHLINSKI, ARTILJERIJSKI GENERAL AZERBEJJDŽANA Piše: Božidar Proročić Ali-Aga Šihlinsku (azerbejjdžanski: Əli Ağa İsmayıl ağa oğlu Şıxlinski). Ali-Aga Šihlihnski je rođen 23. aprila 1865. godine u obla...
by Redakcija
0

 
 

Objavljen izbor iz poezije Luiša de Kamoiša

U izdanju Udruženja za promociju kulturne raznolikosti „Alia Mundi“  upravo je objavljena knjiga „Vitez ljubavi“, izbor iz poezije najvećeg pesnika portugalske književnosti Luiša de Kamoiša. Ovo je prvi prevod ...
by Redakcija
0

 

 

Džeraldina Delić: Čovjek je hram (iz knjige „Ispod crvenog mjeseca“)

Čovjek je hram priča iz knjige „Ispod crvenog mjeseca“- autor Džeraldina Delić   Ljepota življenja je u različitostima i poštovanju različitosti. Mnogo je primjera, a jedan od njih je bijeli tanjir od porculana...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Draško Došljak: O knjizi Branke Bogavac ”Susret je najveći dar”

Prof. dr Draško Došljak   BRANKINA KNJIGA DUHOVNOG PUTOVANJA (Branka Bogavac: “Susret je najveći dar”, Narodna knjiga – MIBA books, 2019)   “Volim memoare, jer su u njima ljudi koji su postojali...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona