Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Eseji

8. Februara 2014.
 

Sande Dodevski: Putopisni vez Zulfikara – Zuke Džumhura

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

”… Danas je nedjelja. Danas su časovi mojih nadahnuća!”, parafrazirao je, citirao ili iz vlastite glave govorio, pa zatim  pisao kao da priča i na kraju besjedio i sve to licem u kameru okrenut prema nama, saopštavajući nam uz osmijeh ljepote bijeloga  svijeta i radosno nam mašući kao da nas sve skupa  dočekuje u goste!

Nenadmašni i neponovljivi Zuko Džumhur!

Pišući svoje putopise, izvezao je  jedan od najljepših putopisnih vezova nalik onom  teškom  sefardskom  vezu koji se zvao ”toledo” i kojega je vezla i njegova majka u šeher Sarajevu…

Tako se zvao, a i danas se tako zove – veli Zuko Džumhur – veoma lijep i težak vez koji je vezla moja majka kao i tolike druge mlade žene. I ona je taj vez naučila od svojih komšinica Jevrejki u Sarajevu, ili od nekoga koga su Sefartke toj vještini ranije poučili…

I ovdje u gradu Toledu i sa brijega na kome stojim,  sjećam se  sarajevskih Jevreja i onih davnih vremena njihovog sretnog života po Bosni i po Hercegovini.

Kada sam napisao: »sretna vremena«, manje sam  mislio na blagostanje i berićet, a više na mir i neki rahatluk, jer je u Sarajevu nekada bilo mnogo  i hrišćanske i muslimanske sirotinje, ali niko  u svome siromaštvu i fukaraluku nije teže i nemoćnije živio od sarajevske jevrejske sirotinje… Obišavši pola ondašnjeg svijeta i krenuvši sa Istoka, u Bosnu su ušli sa Zapada, donijevši u njoj taj svoj čuveni vez, a skupa s njim i svoj okamenjeni jezik stare Španije – jezik kojim se govorilo još u vrijeme Servantesa. Na tom su jeziku u trenucima veselja i radosti pjevali  sve svoje pjesme i pričali sve svoje priče! …

Isti takav putopisni vez koji se bijeli i stere od dalekih snježnih vrhova Hindukuša preko mutnih voda Amur Darja, pa sve do pustinjskog Magreba, Iberijskog poluostrva i hladne Skandinavije da bi se  na kraju ponovo spustio i zabijelio u gori zelenoj pod kojom da su snjezi  već bi okopnili a labudovi poletili – ispisao je Zuko Džumhur na ”polzu” i veselje   svih nas koji smo ga poznavali i onih koji će ga tek upoznavati…

Dakle, i kada se nalazio  na hodočašću i hodoljublju u bijelom svijetu, nije zaboravljao na naše ”Hasanaginice” niti na travnate padine Durmitora i Trebevića ni na slapove Plitvičkih jezera pod čijim je vodopadima kao prut drhtao od ljepote.

Zuko Džumhur je prije svega i van svake sumnje u prvom redu pisac, i to jedan od probranijih i ponajboljih.

Potrebno je, kako veli Miljenko Jergović, pročitati samo dvije njegove rečenice da bi se odmah znalo da je to on napisao.

Majstorstvo i originalnost kakvu malo ko od pisaca može da dosegne.

Uz bok takvom  umijeću pisanja, stoji i njegova sposobnost usmenog pripovijedanja koja je mnogim njegovim savremenicima bila lijek  za dušu i  hvale vrijedna utjeha pred nespokojstvima moderne, urbane civilizacije.

I sam nalikujući na nepoznatog rabina koga opisuje u jednom od svojih putopisa a koji mu liči  na neko crno, krupno slovo koje je upravo ispalo iz Biblije – sačinio je  pravu putopisnu bibliju i u njoj nam  kazao  sve što nam je trebalo da se kaže, a da pri tom nikada, ama baš nikada i nikoga  nije povrijedio akamoli  uvrijedio!

Nikada srdit, nikad gnjevan, a vazda dalek od sladunjavosti, nedorečenosti ili, ne daj Bože, zavidnosti i suprotstavljenosti svemu što je  razborito i plemenito.

Osim što nam je rječju, majstorskim crtežom, slikom ili karikaturom i televizijskim snimkama dočaravao ljepotu španskih i inih gradova, njihovih građevina, slavnih slikara i pjesnika, pustolova i ljutih klerikalaca, falangista , diktatora i inkvizitora, isto je tako na naše oči i uši otimao od zaborava riječi kojih se  rijetko kada sjećamo kakve su, recimo, kruška »jeribasma« ili dunja ”ranka”, pembe-crveno, zerzevat, tufahija il slatka gurabija, ćeten-halva, pa sve do riječi  koje su manje prijemčive našem uhu, kao što su:  vašljiva ološ i gologuza fukara, žitkoseri i ližisahani, te i ina prdimahovina, razni kalauzi, prišipetlje i ukoljice…

Sanćim – kazao bi on – da mnogi od nas i ne pamte da je sve negdje do iza onoga rata u Bosni bilo  ni dva kilometra čestite džade, u malo kojoj kasabi struje, a još ponajmanje hljeba  za nebrojenu sirotinju. Samo su rijetki bili u mogućnosti da u bijelim rukavicama i sa fijakerima odlaze na doček Silvestrova iliti Nove godine!

Nažalost, kao da smo na sve to zaboravili, jer smo se koliko još juče medjusobno istrebljivali u novom ratu, i to kolektivno, da bi  i danas nastavili da to činimo pojedinačno!?…

Da je živ, Zuko Džumhur bi – kao da ga gledam –  na sav glas i što ga bijelo grlo nosi povikao na nas: ”Pfu! Haram da  vam je i stid i sram vas bilo!!!”

Već i zbog toga ako ne zarad njegovog djela s kojim nas je zadužio, pridružujem se  svima onima koji traže da mu se podigne spomen-obilježje ili ustanovi nagrada  sa njegovim imenom.

A ako se ni to baš nikako ne uzmogne, predlažem da svi poštovaoci njegovog djela prilože svoj skromni doprinos i isti potom  poklone i pošalju opštinskim vlastima u Konjicu, Herceg-Novom, Beogradu ili  ma u kom drugom kraju bivše Jugoslavioje kako bi se u njegovu čast podigla makar i samo česma sa tekućom, pitkom vodom – baš istom onakvom vodom o kakvoj je pjevao  znameniti španski pjesnik Antonio Mačado, a tu istu pjesmu Zuko Džumhur  ispisao svojim krasnopisom u knjizi »Hodoljublja«:

 

Sinoć kad sam spavao

Sanjah, o blažena varko,

Da česma jedna je tekla

Duboko u srcu mom

Reci, kojom si brazdom  skritom,

Vodo,  došla ti k meni;

Izvore novog života

Iz kog  pio nikad nisam?

(Antonio Mačado)

 

Svima nama koji smo ga poznavali, Zuko Džumhur će nam još dugo, dugo ostati u sjećanju i uvijek ćemo pamtiti njegov veseli  smješak i još srdačniji  pozdrav prilikom susreta  ili samo  uzgrednog mimoilaska!

 

Sande Dodevski

Sande Dodevski

Sande Dodevski, rođen 1947. godine u selu Jačince – Kumanovo, Makedonija.

Nakon završetka vojnopomorske škole  vanredbo studirao i diplomirao na Višoj pedagoškoj školi u Banjaluci, a potom  i na Filozofskom fakultetu u Zadru  na odsjeku jugoslovenska književnost – filozofija…

Objavio zbirku kratkih priča »Kamen iz reke«. Dobitnik je Andrićeve nagrade za kratku priču, nagrade časopisa »Život«, lista »Pobjeda« i specijalne nagrade za putopis u Frankfurtu…

Objavljivao aktivno  u »Stvaranju«, »Mostovima«, Doclei« i »CKL-u«…

Bavi se bibliotečkom djelatnošću i prevodilačkim radom. (Sa makedonskog na  sve »novonastale« jezike  i obrnuto.)

Član je Matice crnogorske od njenog osnivanja.

Živio u Herceg Novom, a trenutno u Đenoviću.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Nikos Kavvadias

NIKOS  KAVVADIAS, VJEČITI MORNAR GRČKE POEZIJE Piše: Božidar Proročić Nikos Kavvadias (grčki: Νικος Καββαδιας ) rođen  je 11. januara 1910. godine u gradiću Nikolski Ousouriski, u blizini Harbina, u Man...
by Redakcija
0

 
 

Ali-aga Šihlinski

ALI AGA ŠIHLINSKI, ARTILJERIJSKI GENERAL AZERBEJJDŽANA Piše: Božidar Proročić Ali-Aga Šihlinsku (azerbejjdžanski: Əli Ağa İsmayıl ağa oğlu Şıxlinski). Ali-Aga Šihlihnski je rođen 23. aprila 1865. godine u obla...
by Redakcija
0

 
 

Objavljen izbor iz poezije Luiša de Kamoiša

U izdanju Udruženja za promociju kulturne raznolikosti „Alia Mundi“  upravo je objavljena knjiga „Vitez ljubavi“, izbor iz poezije najvećeg pesnika portugalske književnosti Luiša de Kamoiša. Ovo je prvi prevod ...
by Redakcija
0

 

 

Džeraldina Delić: Čovjek je hram (iz knjige „Ispod crvenog mjeseca“)

Čovjek je hram priča iz knjige „Ispod crvenog mjeseca“- autor Džeraldina Delić   Ljepota življenja je u različitostima i poštovanju različitosti. Mnogo je primjera, a jedan od njih je bijeli tanjir od porculana...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Draško Došljak: O knjizi Branke Bogavac ”Susret je najveći dar”

Prof. dr Draško Došljak   BRANKINA KNJIGA DUHOVNOG PUTOVANJA (Branka Bogavac: “Susret je najveći dar”, Narodna knjiga – MIBA books, 2019)   “Volim memoare, jer su u njima ljudi koji su postojali...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona