Avlija
Portal za kulturu, književnost i društvene teme
Advertisement



Eseji

8. Februara 2014.
 

Sande Dodevski: Putopisni vez Zulfikara – Zuke Džumhura

More articles by »
Written by: Redakcija
Oznake: ,

”… Danas je nedjelja. Danas su časovi mojih nadahnuća!”, parafrazirao je, citirao ili iz vlastite glave govorio, pa zatim  pisao kao da priča i na kraju besjedio i sve to licem u kameru okrenut prema nama, saopštavajući nam uz osmijeh ljepote bijeloga  svijeta i radosno nam mašući kao da nas sve skupa  dočekuje u goste!

Nenadmašni i neponovljivi Zuko Džumhur!

Pišući svoje putopise, izvezao je  jedan od najljepših putopisnih vezova nalik onom  teškom  sefardskom  vezu koji se zvao ”toledo” i kojega je vezla i njegova majka u šeher Sarajevu…

Tako se zvao, a i danas se tako zove – veli Zuko Džumhur – veoma lijep i težak vez koji je vezla moja majka kao i tolike druge mlade žene. I ona je taj vez naučila od svojih komšinica Jevrejki u Sarajevu, ili od nekoga koga su Sefartke toj vještini ranije poučili…

I ovdje u gradu Toledu i sa brijega na kome stojim,  sjećam se  sarajevskih Jevreja i onih davnih vremena njihovog sretnog života po Bosni i po Hercegovini.

Kada sam napisao: »sretna vremena«, manje sam  mislio na blagostanje i berićet, a više na mir i neki rahatluk, jer je u Sarajevu nekada bilo mnogo  i hrišćanske i muslimanske sirotinje, ali niko  u svome siromaštvu i fukaraluku nije teže i nemoćnije živio od sarajevske jevrejske sirotinje… Obišavši pola ondašnjeg svijeta i krenuvši sa Istoka, u Bosnu su ušli sa Zapada, donijevši u njoj taj svoj čuveni vez, a skupa s njim i svoj okamenjeni jezik stare Španije – jezik kojim se govorilo još u vrijeme Servantesa. Na tom su jeziku u trenucima veselja i radosti pjevali  sve svoje pjesme i pričali sve svoje priče! …

Isti takav putopisni vez koji se bijeli i stere od dalekih snježnih vrhova Hindukuša preko mutnih voda Amur Darja, pa sve do pustinjskog Magreba, Iberijskog poluostrva i hladne Skandinavije da bi se  na kraju ponovo spustio i zabijelio u gori zelenoj pod kojom da su snjezi  već bi okopnili a labudovi poletili – ispisao je Zuko Džumhur na ”polzu” i veselje   svih nas koji smo ga poznavali i onih koji će ga tek upoznavati…

Dakle, i kada se nalazio  na hodočašću i hodoljublju u bijelom svijetu, nije zaboravljao na naše ”Hasanaginice” niti na travnate padine Durmitora i Trebevića ni na slapove Plitvičkih jezera pod čijim je vodopadima kao prut drhtao od ljepote.

Zuko Džumhur je prije svega i van svake sumnje u prvom redu pisac, i to jedan od probranijih i ponajboljih.

Potrebno je, kako veli Miljenko Jergović, pročitati samo dvije njegove rečenice da bi se odmah znalo da je to on napisao.

Majstorstvo i originalnost kakvu malo ko od pisaca može da dosegne.

Uz bok takvom  umijeću pisanja, stoji i njegova sposobnost usmenog pripovijedanja koja je mnogim njegovim savremenicima bila lijek  za dušu i  hvale vrijedna utjeha pred nespokojstvima moderne, urbane civilizacije.

I sam nalikujući na nepoznatog rabina koga opisuje u jednom od svojih putopisa a koji mu liči  na neko crno, krupno slovo koje je upravo ispalo iz Biblije – sačinio je  pravu putopisnu bibliju i u njoj nam  kazao  sve što nam je trebalo da se kaže, a da pri tom nikada, ama baš nikada i nikoga  nije povrijedio akamoli  uvrijedio!

Nikada srdit, nikad gnjevan, a vazda dalek od sladunjavosti, nedorečenosti ili, ne daj Bože, zavidnosti i suprotstavljenosti svemu što je  razborito i plemenito.

Osim što nam je rječju, majstorskim crtežom, slikom ili karikaturom i televizijskim snimkama dočaravao ljepotu španskih i inih gradova, njihovih građevina, slavnih slikara i pjesnika, pustolova i ljutih klerikalaca, falangista , diktatora i inkvizitora, isto je tako na naše oči i uši otimao od zaborava riječi kojih se  rijetko kada sjećamo kakve su, recimo, kruška »jeribasma« ili dunja ”ranka”, pembe-crveno, zerzevat, tufahija il slatka gurabija, ćeten-halva, pa sve do riječi  koje su manje prijemčive našem uhu, kao što su:  vašljiva ološ i gologuza fukara, žitkoseri i ližisahani, te i ina prdimahovina, razni kalauzi, prišipetlje i ukoljice…

Sanćim – kazao bi on – da mnogi od nas i ne pamte da je sve negdje do iza onoga rata u Bosni bilo  ni dva kilometra čestite džade, u malo kojoj kasabi struje, a još ponajmanje hljeba  za nebrojenu sirotinju. Samo su rijetki bili u mogućnosti da u bijelim rukavicama i sa fijakerima odlaze na doček Silvestrova iliti Nove godine!

Nažalost, kao da smo na sve to zaboravili, jer smo se koliko još juče medjusobno istrebljivali u novom ratu, i to kolektivno, da bi  i danas nastavili da to činimo pojedinačno!?…

Da je živ, Zuko Džumhur bi – kao da ga gledam –  na sav glas i što ga bijelo grlo nosi povikao na nas: ”Pfu! Haram da  vam je i stid i sram vas bilo!!!”

Već i zbog toga ako ne zarad njegovog djela s kojim nas je zadužio, pridružujem se  svima onima koji traže da mu se podigne spomen-obilježje ili ustanovi nagrada  sa njegovim imenom.

A ako se ni to baš nikako ne uzmogne, predlažem da svi poštovaoci njegovog djela prilože svoj skromni doprinos i isti potom  poklone i pošalju opštinskim vlastima u Konjicu, Herceg-Novom, Beogradu ili  ma u kom drugom kraju bivše Jugoslavioje kako bi se u njegovu čast podigla makar i samo česma sa tekućom, pitkom vodom – baš istom onakvom vodom o kakvoj je pjevao  znameniti španski pjesnik Antonio Mačado, a tu istu pjesmu Zuko Džumhur  ispisao svojim krasnopisom u knjizi »Hodoljublja«:

 

Sinoć kad sam spavao

Sanjah, o blažena varko,

Da česma jedna je tekla

Duboko u srcu mom

Reci, kojom si brazdom  skritom,

Vodo,  došla ti k meni;

Izvore novog života

Iz kog  pio nikad nisam?

(Antonio Mačado)

 

Svima nama koji smo ga poznavali, Zuko Džumhur će nam još dugo, dugo ostati u sjećanju i uvijek ćemo pamtiti njegov veseli  smješak i još srdačniji  pozdrav prilikom susreta  ili samo  uzgrednog mimoilaska!

 

Sande Dodevski

Sande Dodevski

Sande Dodevski, rođen 1947. godine u selu Jačince – Kumanovo, Makedonija.

Nakon završetka vojnopomorske škole  vanredbo studirao i diplomirao na Višoj pedagoškoj školi u Banjaluci, a potom  i na Filozofskom fakultetu u Zadru  na odsjeku jugoslovenska književnost – filozofija…

Objavio zbirku kratkih priča »Kamen iz reke«. Dobitnik je Andrićeve nagrade za kratku priču, nagrade časopisa »Život«, lista »Pobjeda« i specijalne nagrade za putopis u Frankfurtu…

Objavljivao aktivno  u »Stvaranju«, »Mostovima«, Doclei« i »CKL-u«…

Bavi se bibliotečkom djelatnošću i prevodilačkim radom. (Sa makedonskog na  sve »novonastale« jezike  i obrnuto.)

Član je Matice crnogorske od njenog osnivanja.

Živio u Herceg Novom, a trenutno u Đenoviću.



About the Author

Redakcija
Redakcija




Konkursi regiona
 
 

 

Milica Momčilović: Tvog srca kamen

Milica Momčilović   TVOG SRCA KAMEN Katarini Džonson . Naelektrisana tvojom pojavom i stasom Svakog časa čekam život da ti predam Kidaš udove drskim pogledom i glasom Sečeš moje nade dok te bolno gledam . I Betove...
by Redakcija
0

 
 

Božidar Proročić: Novi roman Lene Ruth-Stefanović ”Aimee – Voljena”

AIMEE -VOLJENA NOVI ROMAN LENE RUTH STEFANOVIĆ   Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista   U izdanju OKF-a sa Ceinja pojavljuje se roman ,,Aimee-Voljena” iz pera poznate crnogorske pjesnikinje Lene Rut...
by Redakcija
0

 
 

Božidar Proročić: Gazija

Božidar Proročić   GAZIJA Posvećeno velikom čovjeku i filmsom reditelju Nenadu Dizdareviću   Prođoše mnoge godine za nama dotakli smo surovost života nisi pokleknuo pred avetima što krišom otimaše tvoju sl...
by Redakcija
0

 

 

Predstavljamo: Alen Kalač

ALEN KALAČ POSVEĆENOST MLADIMA, PRIRODI, I SPORTU   Piše: Božidar Proročić   Kažu da je teško povezati tri ljubavi u životu i ostati im dosljedan i vjeran. Alen Kalač junak naše priče iz Rožaja, gorštak ...
by Redakcija
0

 
Konkursi regiona
 

Predstavljamo: Zlatko Zahović

ZZ-TOP I JEDNA FUDBALSKA PRIČA Pandemija koronavirusa je zaustavila cijeli svijet, pa takva sudbina nije mogla zaobići ni fudbal. U ovoj pauzi i prekidu skoro svih sportskih dešavanja, proradila je prava nostalgija fudbalski...
by Redakcija
0

 




Konkursi regiona